U velikoj završnici 60. izdanja Zagrebačkog salona vizualnih umjetnosti, otvorenog još danas, dodijeljene su nagrade. Podsjetimo, jubilarno izdanje jedne od najvažnijih i najdugovječnijih manifestacija suvremene umjetnosti u Hrvatskoj objedinjeno je koncepcijom Koreografija za završnu liniju kustoskog kolektiva KUĆĆA. Zbog cjelovite obnove Meštrovićevog paviljona, Salon se odvija u decentraliziranom obliku, u suradnji organizatora HDLU-a s nizom partnerskih institucija i organizacija, predstavljajući preko 25 umjetničkih radova, intervencija u javnom prostoru, predavanja i performansa na više od 20 lokacija u gradu. U nastavku doznajte više o nagrađenim radovima!
Članovi Odbora za dodjelu nagrada 60. zagrebačkog salona – Vanja Babić, Tea Hatadi, Leila Topić, Ana Sladetić Šabić i Goran Škofić – dodijelili su Grand Prix umjetniku Vladimiru Novaku. Vizkulturin intervju s ovim umjetnikom potražite ovdje.
Vladimir Novak, Dan za dan
zvučno-svjetlosna instalacija, 2023/24
Dan za dan istražuje međuodnose prirodnih i urbanih ritmova, njihovu transformaciju i društveno-ekološki odjek. Polazište rada je ideja vremenskog produljenja dnevnog svjetla na cjelodnevni, 24-satni ciklus, u kojem zvuk postaje posrednik svjetlosti, a svjetlost produžetak zvuka. Novak stvara novi perceptivni horizont koji dovodi u pitanje granice dana i noći.
Mikrofoni postavljeni na tri lokacije (Meštrovićev paviljon, Muzej suvremene umjetnosti, Društvo arhitekata Zagreb) bilježe grad kao organizam: od jutarnjih zastoja do naglih ubrzanja, od ritmičnog pulsiranja tramvaja do fragmentiranih šumova automobila i prolaznika. Zvuk pritom postaje ontološki medij svjetlosti: kroz dan snimljeni auditivni podaci se po zalasku Sunca algoritmom mikroračunala transformiraju u fotonske impulse – svjetlosne modulacije koje reflektiraju strukturu dnevne dinamike. Svjetlost se tako pojavljuje kao preslika dnevne gradske buke – njezina sublimirana verzija koja noću tvori novu, kontemplativnu mapu grada oživljavajući zaboravljeni arhitektonski dragulj, svojevrsni gradski svjetionik – ugasli stakleni neboder za testiranje žarulja Tvornice električnih žarulja TEŽ.
Svjetlosne modulacije ne reproduciraju izravno zvučne zapise, već ih transponiraju u apstraktne intenzitete – svojevrsne svjetlosne partititure koje se kroz noć produžuju ili skraćuju, ovisno o dobu godine i promjenjivom odnosu trajanja dana i noći. Time se stvara liminalni prostor u kojem se brišu granice između prirodnog ritma i tehnološki inducirane vremenske dimenzije.
Paradoks instalacije ogleda se u njezinoj diskretnoj pojavnosti: sofisticirana tehnička infrastruktura ostaje nevidljiva, dok promatrač nailazi tek na suptilne fluktuacije svjetla koje se mogu doimati slučajnima ili pogrešnima. Upravo u toj ambivalentnosti između kvara i umjetničkog čina otvara se prostor refleksije: što uopće čini umjetnost prepoznatljivom u svakodnevici i gdje se povlači granica između estetskog iskustva i banalnog događaja?
Produkcija u suradnji s Miodragom Gladovićem.
Vladimir Novak u djelu “Dan za dan” uspijeva artikulirati novu dimenziju javne suvremene umjetnosti koja ne traži monumentalnost da bi ostvarila monumentalni učinak. Ova zvučno-svjetlosna instalacija prevodi zvuk Zagreba u energetski i vizualni jezik – u dinamiku svjetlosnih impulsa koji noću, u napuštenoj industrijskoj strukturi, postaju svojevrsna apstraktna mapa kolektivnog ritma i svakodnevice. Polazište rada, pretvaranje dnevne akustičke mase u noćnu svjetlosnu “partituru”, evocira suvremene pristupe umjetnosti koji svjetlo i zvuk više ne tretiraju kao sredstva prikazivanja, nego kao događaje po sebi – kao energetske forme koje oblikuju prostor i vrijeme, i pri tom preoblikuju percepciju gledatelja. Zahvaljujući povezivanju zvučne memorije grada i fotonske aktivacije arhitektonskog tkiva, Novak destabilizira granice između onoga što zovemo tehnološkim i onoga što pripisujemo prirodnom. Na taj način stvara vremensko-prostorni entitet u kojem ritmovi grada ne prestaju s dolaskom noći, nego se pretvaraju u intenzivan otisak dana u “arhitekturi tame”. (…) Zbog toga, žiri 60. Zagrebačkog salona dodjeljuje Grand Prix Vladimiru Novaku za rad “Dan za dan”, prepoznajući ga kao iznimno postignuće u domeni javne umjetnost: projekt koji spaja estetsko, konceptualno i tehnološko u novo iskustvo gradskog prostora i vremena, istaknuto je u obrazloženju.
Dvije jednakovrijedne nagrade 60. zagrebačkog salona dodijeljene su Maji Čule i Katy Pyle te Andreju Beštaku i Anji Leko. S potonjim autorskim dvojcem razgovarali smo ovdje.
Maja Čule & Katy Pyle, Ja sam tvoj Kukumar
instalacija (uključuje video, objekte i radove na papiru), 2024/25
Pristupajući temi kroz eko-seksualne, feminističke, kvir, somatske i humoristične metodologije, Čule i Pyle grade spekulativan narativ o morskim kukumarima. U tom narativu kukumar biva oslobođen patrijarhalnog okvira, tradicionalni ratnički plesovi postaju rituali zaboravljenog kulta, a kukumar sam priča svoju priču. Njegova biološka sposobnost regeneracije nakon odbacivanja unutarnjih organa u stresnim i opasnim situacijama postaje simbol kvir strategija otpornosti. Kroz novi narativ o morskom kukumaru Čule i Pyle grade repozitorij znanja o životima izvan „starog seksualnog režima”. Rad tako otvara oči i srca publike, nudeći nove ideje o životu u postantropocenu, suodnosu s okolišem, ali i odnosu jednih s drugima.
Instalacija “Ja sam tvoj Kukumar” Maje Čule i Katy Pyle predstavlja iznimno relevantan doprinos suvremenim umjetničkim praksama koje spekulativnim narativima, queer i feminističkim metodologijama, te intersekcijskom perspektivom propituju temelje reprezentacije, subjektiviteta i otpornosti. Rad koristi lik morskog kukumara, bića poznatog po svojoj sposobnosti radikalne regeneracije, kao politički potentnu metaforu za queer strategije preživljavanja, dekonstrukcije identiteta i posthumanističku redefiniciju tijela. (…) Za hrabro prepoznavanje potencijala ne-ljudskog kao subjekta i agensa, za razvoj vizualno artikuliranog spekulativnog narativa koji ujedinjuje eko-kvir senzibilitet, biopolitičku kritiku i tjelesnu praksu, kao i za doprinos transdisciplinarnom razumijevanju postidentitetske umjetnosti, Čule i Pyle zasluženo dobivaju jednakovrijednu nagradu 60. Zagrebačkog salona, navodi se u obrazloženju žirija.
Andrej Beštak & Anja Leko, Ako okusite moje suze znat ćete zašto plačem
instalacija, 2024/25
Veza bez boje i oblika, veza koja mi je dala život, sada mi ga oduzima.
Ubrizgana je u moj živčani sustav. Dala mi je ljubav, a ja sam od nje stvorio život.
Nikada nije bilo moje da ga uzmem, uvijek je bio zajam koji moram vratiti.
Punio sam spremnik suza kap po kap i pio iz njega gutljaj po gutljaj.
Moje suze nisu moje, a tvoje suze nisu tvoje.
To je spomenik slomljenom srcu.
Krv, znoj i urin kodirani su borbom da postaneš živ.
Energetski vulkan. Rijeka, kapela suza kojoj se molim.
Rastvaram se u tebi.
Plivam u vlastitom tijelu.
U najplavijoj, najtamnijoj tekućini pronalazim odgovore, ali ih se nikad ne sjećam.
Postojali smo u svim vremenima, prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Samo smo mijenjali oblike.
Transformirajući se jedno u drugo i nestajući jedno u drugome.
Bez broda i oblika. Prvi ribar na planetu.
Želeći potonuti i želeći letjeti. Nikada ne plutati. Nismo mogli podnijeti površinsku napetost.
Pijem iz tvoje ruke.
I ližem tvoje suze.
I sada znam zašto si plakao.
Tvoje suze su bile moje, a moje su bile tvoje. Suze koje nikada nismo posjedovali.
Andrej Beštak & Anja Leko, Da smo barem samo gledali, a nismo lizali
multimedijska instalacija i performans, 2024/25
Kapljice vode, rijeke, suze i kiše, ocean bez valova i jezero bez dna. U ovom prostoru nalazi se impuls. Ovo je njegovalište za neispričane priče.
Romantični prostor, neizrečena ljubav, meki dodir na koži. Živčana senzacija.
U ovom prostoru sve postoji. Ova sfera je medij za pohranu informacija. Hard disk svih impulsa života. Ono iza ugla, još nevidljivo ali se osjeća.
Mjesto neostvarenih želja i velikih uspjeha. Laboratorij kvantne melankolije.
U ovoj sobi sve je informacija i sve se piše. Kapacitet suza, visina valova, snaga rijeka i volumen znoja. Tu sve ostaje i sve prolazi, u vječnom kolu. Čistoća koja grize. Zvuk koji zauvijek odjekuje, zvuk istog okusa i mirisa. Gdje menzure nemaju smisla. Petlje koje pulsiraju u svim smjerovima. Ovo je mjesto gdje se istina i laž nadopunjuju. Obećanje vječnosti koje kap po kap puni staklene zdjele. Uspavanka za polog kojeg moramo otplatiti. Gdje pitanje nije jesam li živ, nego sjećaš li me se.
Ovo je priča o nastanku vode, meta prostor u kojem odzvanja onaj nagovještaj koji će pokrenuti svijet. Priča o Ja u ogledalu drugog. Iskon svega dobrog i lošeg.
Simulakrum rodilišta, mjesta početka i neponovljive njege. Početna točka. Prvi kontakt s vodom kao mjesto početka spoznaje. Prvi gutljaj i prva suza. Onda kad smo plivali u vlastitom tijelu.
Ciklus koji nikada ne napušta ovaj planet.
Bez kontrole i bez koreografije.
Instalacijski rad “Ako okusite moje suze, znat ćete zašto plačem”, odnosno rad “Da smo barem samo gledali, a nismo lizali” Andreja Beštaka i Anje Leko polazi od dubokog uvida u potencijale materijalnosti u suvremenoj umjetnosti, shvaćene ne više kao stabilna podloga izraza, nego kao aktivni agent značenja i emocija. U ovom radu materijalnost je temeljna: voda, staklo, zvuk, svjetlo, aluminij, prostor i tijelo nisu “mediji” u tradicionalnom smislu, već nositelji afektivnih, bioloških i konceptualnih naboja. (…) Beštak i Leko razvijaju praksu koja nije usmjerena na produkciju objekata, već na produkciju iskustava, kroz pažljivo koreografiranu materijalnu prisutnost. Oni pritom stvaraju “zones of affect”, odnosno prostorne i vremenske konfiguracije koje ne ovise o prepoznatljivoj formi, već o utjecaju na percepcijsko, emocionalno i tjelesno stanje posjetitelja. Njihovi radovi su radikalno tjelesni bez prikaza tijela; emocionalni bez psihologizacije; teorijski informirani, ali izvedeni s materijalnom inteligencijom koja nadilazi diskurzivne okvire. Zbog ovakve dubinske obrade materijalnosti, kao i zbog sposobnosti da se kroz fizički angažman stvori kompleksan prostor emocionalne i osjetilne aktivacije, Andrej Beštak i Anja Leko zasluženo dobivaju jednakovrijednu nagradu 60. Zagrebačkog salona. Njihov rad je aktualan doprinos širim teorijskim i umjetničkim raspravama o ulozi materijalnosti u suvremenoj umjetnosti, istovremeno ukorijenjen u senzualno i otvoren prema spekulativnom, stoji u obrazloženju žirija.
Strukovna nagrada HS AICA, koju je dodijelilo stručno vijeće u sastavu Janka Vukmir, Darko Fritz i Nevenka Šarčević, otišlo je u ruke Vladimiru Novaku. U kontekstu koncepta 60. zagrebačkog likovnog salona, naslovljenog Koreografija za završnu liniju, koji traži radove na razmeđu tehnologije, igre, rizika i krize u društvenoj stvarnosti, naš žiri je ocijenio da se “Dan za dan” Vladimira Novaka, među predstavljenim radovima najkompletnije referira na navedene teme, pa izložbi čak i dodaje željenu koreografiju u modernističkoj zgradi industrijske arhitekture, pomoću nevidljivog algoritma, nečujnog zvuka i svjetlosti u pokretu, dakako, ističući se i vizualnom izražajnošću, obrazložio je žiri.
Umjetnički žiri u sastavu Ivan Posavec, Tomislav Buntak, Feđa Gavrilović i anonimni filantrop dodijelio je tri jednakovrijedne Kontrapunkt nagrade Iva Vraneković _ Vladimir Dodig Trokut, umjentici umjetniku. Nagradama su ovječani umjetnici Tea Štražičić i Vladimir Novak te izvršna producentica Salona, Martina Miholić s kojom smo nedavno razgovarali ovdje. Obrazloženja žirija u cijelosti možete pronaći ovdje.
Tea Stražičić, Sanjaju li ljudi o električnim psima?
multimedijalna skulpturalna instalacija, 2025
Instalacija istražuje robotizaciju kućnih ljubimaca i transformaciju životinjskih uloga u suvremenom društvu. Serija hibridnih 3D skulptura spaja estetiku igračaka, robotskog dizajna i distopijskih vizija pasa. Rad propituje pojmove ljupkosti, korisnosti i kontrole: od pasa čuvara, preko medijskih i video zvijezda, do kućanskih aparata poput usisavača.
Središnje pitanje koje se otvara jest zašto su sintetički organizmi rijetko oblikovani s „femininim” estetskim elementima. Polazeći od istraživanja suvremenih robotskih tvrtki poput tvrtke Boston Dynamics, projekt kroz prizmu spekulativne fikcije i kulturnog imaginarija gradi alternativne narative o budućnosti suživota ljudi i tehnologije.
Skulpture su realizirane kombinacijom digitalnog modeliranja, 3D printa i ručnog oslikavanja. Funkcioniraju kao relikvije budućih kućnih ljubimaca – istodobno privlačne i uznemirujuće. Projekt postavlja pitanje: što gubimo, a što stječemo kada ljubav i društvo živih bića zamijenimo njihovim mehaničkim imitacijama?
Više o ovogodišnjem 60. Zagrebačkom salonu vizualnih umjetnost, umjetnicima, lokacijama i programu, potražite na linku https://zagrebacki-salon.hdlu.hr
