Dobitnik Nagrade Radoslav Putar za 2025. godinu, Vladimir Novak (o čemu smo pisali ovdje), jedan je od onih umjetnika koji svoju praksu gradi samozatajno, ali s izuzetnom preciznošću i dosljednošću. Nagrada u organizaciji Instituta za suvremenu umjetnost u Zagrebu, koja već više od dva desetljeća prepoznaje najistaknutije mlade umjetnike u Hrvatskoj, u Novakovom je slučaju potvrda kontinuiranog i promišljenog rada na presjeku skulpture, instalacije i arhitektonskog mišljenja. Nastajući u dijalogu s prostorom, svjetlom, zvukom i vremenom, njegovi radovi nenametljivom i suptilnom prezentnošću pomiču granice ustaljenog percipiranja skulpture kroz stvaranje atmosferičnih prostora prijelaza – mjesta u kojem se ona osim uz vizualnu, doživljava i kroz auditivnu, taktilnu, prostornu te instrospektivnu prizmu.
Povodom navedenog vrijednog priznanja s Vladimirom Novakom razgovarali smo o značaju Nagrade Radoslav Putar, procesu stvaranja rada Smiraj kojom se predstavio na izložbi finalista te važnosti konteksta, ambijenta i eksperimentiranja formom u okviru njegove umjetničke metodologije. Podsjetimo, Novak je za istu nagradu bio nominiran i 2022. godine, kada je s njim ususret izložbi finalista/ica za Vizkulturu razgovarala Maja Flajsig (link) pa je većina njegovih radova iz ranijih razdoblja već obrađena u tom intervjuu.
Vladimir Novak rođen je 1987. godine u Zagrebu. 2017. godine diplomirao je kiparstvo na ALU u Zagrebu gdje 2022. godine upisuje doktorski studij likovnih umjetnosti. Od 2016. član je HDLU, a od 2019. – 2024. član HZSU. U 2018. godini predavao je plastično oblikovanje je u Školi primjenjenih umjetnosti u Zagrebu, a od 2022. radio kao vanjski suradnik kiparskog odsjeka ALU gdje je 2024. godine zaposlen kao asistent. Od 2015. godine kontinuirano i aktivno sudjeluje na umjetničkoj sceni predstavljajući svoje radove na brojnim samostalnim i skupnim izložbama Hrvatskoj i inozemstvu. Za svoj dosadašnji rad primio je nekoliko priznanja i nagrada; Rektorovu nagradu 2015. godine, HPB Grand Prix na 34. Salonu mladih – Panoptikon, Nagradu Goranske kiparske radionice u Lokvama na XIII. Trijenalu hrvatskog kiparstva 2018. godine, te spomenutu Nagradu Radoslav Putar 2025. Svoj umjetnički rad temelji na propitivanju medija skulpture s iznimnim interesom za poetiku prostora i razumijevanje plastičnog oblikovanja, arhitekture, gradnje i dizajna, odnosno relacije prostor-medij-iskustvo promatrača. Na razmeđi skulpture, tehnologije i znanosti, vidljivog i nevidljivog, ispitivanjem i igrom s pojmovima kao što su tijelo-masa, objekt-instalacija, predmet-skulptura, statičnost-pokret, svjetlo-sjena, iz prostora u prostor iteracijama svojih radova nastoji razbiti očite granice među njima.
► Ovogodišnji si dobitnik Nagrade Radoslav Putar. Kako doživljavaš ovu nagradu u kontekstu vlastitog dosadašnjeg umjetničkog puta, ali i šireg značenja koje ona ima za mlade autore na hrvatskoj sceni?
Vladimir Novak: Nagradu doživljavam kao potvrdu struke i poticaj za ustrajnost u slušanju vlastitog instinkta i poduzimanja određenih poteza, koji me vode izazovnim i zanimljivim putem kroz karijeru. Neke od tih poteza u ovom slučaju žiri je prepoznao i okarakterizirao kao ”hrabre”, uvidjevši promjene u mom radu, ali i kao logičke poveznice s dosadašnjim smjerom umjetničkih istraživanja kroz koja sam prolazio. S obzirom na to da je rad kojim sam se predstavio na izložbi na prvi pogled radikalan odmak od onoga što sam do nedavno predstavljao na izložbama, primitak ovako bitne nagrade za mene osobno ima posebnu težinu.
U širem smislu, za sve mlade umjetnike koji se bave suvremenom umjetnošću nagrada bi trebala predstavljati veliki izazov, biti jedan od ciljeva i prilika za novi ozbiljni korak u karijeri. S obzirom na to što nagrada podrazumijeva, smatram i da zahtjeva dozu odgovornosti prema našoj suvremenoj umjetničkoj sceni i naravno prema sljedećoj generaciji finalista.
► Na izložbi finalista predstavio si rad Smiraj, koji gotovo u potpunosti dematerijalizira pojam skulpture. Možeš li podijeliti nešto više o konceptu rada, procesu nastanka i suradnji s inženjerom elektroakustike Miodragom Gladovićem?
Vladimir Novak: Rad Calm (Smiraj) je jedan od dva najradikalnija poteza u mom radu do sada, s obzirom na to da su moji donedavni radovi materijalom i dimenzijama uvijek vrlo prisutni u prostoru. Nemoguće ih je ne primijetiti i osjetiti. U tom smislu, napravio sam određeni odmak od te očigledne prisutnosti, a predstavio sam ga radovima In Visible na 29. Slavonskom bijenalu u Osijeku i Calm na samostalnoj izložbi u Galeriji SC krajem prošle godine.
Calm (Smiraj) u prvi plan stavlja suptilnost i neprimjetnost u prostoru. Oslanja se na koncepte praznine i tišine, dok njegova suština zapravo leži u potencijalu suprotnosti, momentu iznenađenja i kontrastu smirenog i vrlo intenzivnog iskustva. Provocira pojam skulpture kao konkretne materijalne pojave, ali istovremeno sadrži sve njene aspekte. Naime, instalacija je vizualno reducirana na iznimno tanke čelične niti – skulpture – u prostoru koje postaju vidljive tek u trenutku susreta i interakcije s njima kada ostvaruju svoju pravu dimenziju u veličini nevidljivog, ali iznimno prisutnog i intenzivnog zvučnog odgovora. To intenzivno iskustvo koje nastaje otklonom skulptura od stanja smirenosti i primjetne tišine do vidljive i osjetne buke, namjerno je u suprotnosti s naslovom rada i njihovom (ne)pojavnošću u prostoru. Proces je najzornije usporediv s uvećanjem materijala pod mikroskopom kada i najsitnije detalje vidimo jasno i doimaju se ogromnima. Ova instalacija višestrukom amplifikacijom najsitnije vibracije i najplahiji dodir skulptura pretvara u fizički prisutan i prodoran zvuk u prostoru galerije, puneći ga do rezonantne granice raspadanja.
Rad je nastao polako kroz nekoliko godina, u nekoliko faza. No proces su ubrzali upis na doktorski studij na ALU, na kojem sam se odlučio fokusirati na nematerijalne, jedva primjetne i nevidljive mogućnosti skulpture kao medija, i prijava koncepta koji sam napisao za natječaj za samostalno izlaganje u Galeriji SC u 2024. godini. Po potvrdi da je moj projekt prihvaćen, krenuo sam u realizaciju ideje koju sam prethodno zamislio, a to je da u praznoj galeriji postavim jednu ili više praktički neprimjetnih skulptura. Za to sam odlučio koristiti tanke ravne čelične niti, 0.5mm debljine različitih duljina, ozvučiti ih kako bi postale osjetljive na dodir, odnosno da prilikom interakcije generiraju intenzivan, gromoglasan zvuk koji razbija tišinu i popunjava prazninu galerije. U tehničkoj razradi ozvučenja tih žica ključnu je ulogu imao Miodrag Gladović, inženjer elektro-akustike, umjetnik zvuka, bog ozvučavanja svega što se može ozvučiti ili transponirati u zvuk, i moj dragi prijatelj s kojim sam našao zajednički jezik kroz suradnju na jednom prethodnom projektu. Mio mi je pomogao kontaktnim mikrofonima iz tih žica “izvući” i “povećati” zvuk te primijeniti tehnologiju koju smo osmislili u samom prostoru galerije. Uz mnoge akustičke i tehničke izazove koje projekt podrazumijeva, poseban izazov bio je zadržati inicijalnu pretpostavku da intervencija u prostoru ostane gotovo neprimjetna, što je značilo i da je potrebna tehnologija trebala ostati neprimjetna. Do sada smo to izveli u Galeriji SC i Salonu Galić, i svaki je puta rad pokazao zanimljive nepredviđene i na oko nevidljive slojeve koji su osim s akustičkim specifičnostima tih prostora povezani s postojećom infrastrukturom tih galerija – instalacijama struje, dimmerima za rasvjetu i sl. s kojima rad zbog procesa uvećavanja inputa dobivenih vibracijom žica, pojačava i sve ostale “greške” koje nastaju u interferenciji rada s postojećim instalacijama i okolinom.
► U svom opusu često balansiraš između masivnog i efemernog, zvuka i tišine, prisutnog i nevidljivog. Kako se u tvom stvaralaštvu oblikuje taj dijalog između materije i prostora, vidljivog i auditivnog?
Vladimir Novak: Do tog dijaloga dolazi jer, u principu, radove započinjem uvijek razmišljajući o njihovom odnosu s okolinom. To je najčešće početna točka od koje polazim nesvjesno. Ono što me općenito u umjetnosti zanima jest iskustvo, afekt koji umjetnost može ostvariti kod promatrača. Kao postavku svojeg djelovanja u umjetnosti kroz vrijeme sam derivirao kao rad na odnosu prostor – medij – promatrač. Tako da se i to balansiranje između navedenih suprotnosti odvija kroz taj odnos. Dijalog materije i prostora nekada se odvijao kroz surovi odnos materijala i dimenzija objekata koje sam gradio te njihova postava u prostorima u kojima su bili izlagani. Uvijek je to s ciljem iščitavanja granica i karakteristika arhitekture s kojom su u odnosu, provocirajući ili pak naglašavajući neke određene specifičnosti tih prostora i materijala koje sam koristio. I naravno, uvijek uzimajući u obzir kretanje publike i odnos tijela u prostoru naspram s cjelokupne kompozicije elemenata.
Iste postavke, no drugačiji kut istraživanja, otvorila je uporaba svjetla u radu, odnosno pristup svjetlu kao materijalu. U početku je to bio rad s umjetnom rasvjetom koji me odveo u propitivanje recepcije radova, efemernosti i granice primjetnoga koje danas intenzivno istražujem.
Prvi takvi eksperimenti su se dogodili u radu na izložbama Instalatrij u Galeriji Cekao i -scape u Galeriji VN. Ti su projekti, ali uz bitan otklon, bili vrlo važni za ono čime se danas bavim, posebno za projekt In Visible. Dijalog prostora i materije u tom je radu najizraženiji, a potpuno se zasniva na efemernom elementu – sunčevoj svjetlosti.
Naime, radi se o radu koji je na prvi pogled sve samo ne efemeran i neprimjetan jer se radi o velikoj čeličnoj instalaciji, stroju koji se sastoji od sistema elektronskih komponenti, pumpe za vodu, cijevi, senzora, elektro-magnetskih ventila i velikog okvira s dvostrukim staklima u koji taj sustav upumpava i ispušta vodu u različitim brzinama i vremenskim razmacima. No, rad zapravo nije taj stroj, već posljedica onoga što taj stroj radi, a u potpunoj je ovisnosti o pojavnosti upada sunčeve svjetlosti u unutrašnjost prostora kroz prozor ispred kojega je sama instalacija postavljena. Dakle, radi se o radu s projekcijama Sunca u prostor i sjenama koje otvor prozora i raster same stolarije bacaju na zidove i pod u unutrašnjosti zgrade, u stalnom su pokretu kroz dan i zapravo su živi film u prostoru. Njihova konstantno promjenjiva prisutnost, jačina, fokus i pozicija u prostoru uvjetovani su potpuno nepredvidivim faktorima u atmosferi. Odlučio sam intervenirati u tu pojavu, učiniti je nekako primjetnijom, vidljivijom.
Postigao sam to spomenutim okvirom s dvostrukim razmaknutim staklima u čijem međuprostoru se izmjenjuje razina vode. Ta pomična granica vode se prilikom prolaska svjetlosti kroz stakla instalacije i otvor prozora u prostor projicira kao pomična linija – sjena. Zbog loma svjetlosti na granici vode, sjene na podu i zidovima se deformiraju. Ispod linije radi se o lažnoj slici, a iznad onoj realnoj, pravoj. Samim punjenjem vode među staklima, zbog težine tekućine, staklene se plohe savijaju i dolazi do efekta leće što dodatno deformira instalacijom animirane projekcije svjetlosti i sjene. Rad je zapravo iznimno suptilan i doista gotovo neprimjetan. Kada ima svjetlosti ima i rada. U momentu kada recimo naiđe oblak, rad nestaje. Sam koncept zapravo razbija komfor posjetitelja koji računaju da će im dolaskom na izložbu rad bezuvjetno biti dostupan, odmah i na prvi pogled. Pa čak i kada se u prostoru rada nađu u najidealnijem trenutku, možda će im zbog svoje radikalne suptilnosti i minimalizma, njihovog nedovoljnog strpljenja, angažmana ili fokusa na to što se zapravo događa, sam rad potpuno izmaknuti percepciji.
Dijalog auditivnog i vidljivog najistaknutiji je dakle u radu Calm koji sam ranije opisao. Dakle, nešto jedva primjetno u prostoru kraj čega će većina osoba vjerojatno proći i ne primijetiti da se išta u prostoru uopće nalazi zapravo je u slučaju susreta i podražaja itekako prostorno prisutno, ali u sferi neočekivanog popunjavanja prostora puninom zvuka. Fragilna, gotovo neprimjetna materija zapravo postaje monumentalnom u drugoj, instinktivno nepredvidivoj dimenziji.
► Smiraj je rad koji se obraća percepciji publike gotovo na granici nečujnog i nevidljivog. Koliko su ti takve interdisciplinarne suradnje važne u oblikovanju vlastitog izričaja i koliko ti je važna uloga publike u radu – doživljavaš li je više kao promatrača ili sudionika?
Vladimir Novak: Interdisciplinarnost u radu mi je važna jer svoje projekte planiram bez ograničenja u glavi i pitanja imam li sva potrebna znanja i sposobnosti za izvesti ih. Krećem potpuno idealistički, a potom u fazi planiranja realizacije projekata sagledavam što mogu odraditi samostalno, a što ne, odnosno s kim u suradnji bih mogao doći do rješenja zadataka koje postavim pred sebe. Za mene je to uvijek izazovan proces koji u principu volim, ali u kojem moram uvijek i biti spreman na kompromise iz raznih razloga – najčešće tehničkih, financijskih i prostornih mogućnosti. U tim suradnjama uživam, jer učim o stvarima koje ne poznajem ili kojima ne baratam dovoljno dobro, o sebi i ljudima s kojima surađujem. Pritom vježbam prihvaćanje potencijalnih problema i ograničenja koje se nađu na putu dok uvijek nastojim zadržati što više od svojih inicijalnih planova i ideja koji nisu uvijek lako i potpuno bez problema ostvarivi. Rad na projektima koji podrazumijevaju razne tehnologije kao što je slučaj s mojim recentnijim radovima, posebno In Visible, praktički su procesi inovacije, proizvodnje nečega što nije standardno za industriju i tržište, a opet uključuje materijale, postupke, tehnologije i znanja potrebne u raznim poljima industrijske proizvodnje. Kada cilj nije koristan proizvod koji se koristi za neku specifičnu namjenu već je njegova uloga umjetnost i ne postoji uputa kako se to radi, do rješenja se dolazim kroz istraživanje, suradnju u različitim poljima i mukotrpne procese pokušaja i pogrešaka.
Publika je naravno isto dio interdisciplinarnosti u pristupu radovima, jer u različitim kontekstima računam na publiku istovremeno kao promatrača, ali i sudionika u radu, što zahtjeva određeno poznavanje i predviđanje nekih socioloških aspekata u ponašanju, recepciji umjetnosti od strane publike i sl.
Konkretno, rad Calm predstavljen na Nagradi Radoslav Putar bez publike u praktičnom smislu kao da i ne postoji. Dakle, u potpunosti računam na publiku kao sudionika u radu, tako je bilo uvijek, a posebno u novijim radovima kod kojih upravo nastojim propitati strpljenje i usredotočenost promatrača koji su potrebni da bi se radovi uopće percipirali. No pritom, podrazumijevam da to ne mogu očekivati uvijek i od svakoga, tako da istovremeno prihvaćam činjenicu da intervencije koje izvodim možda uopće neće niti biti primijećene i to mi je sasvim u redu. Upravo u tome i leži čar tih projekta.
► U više navrata naglašavao si važnost improvizacije i procesualnosti. Koliko su “neplanirano” i “nedovršeno” važni elementi tvog pristupa i što oni omogućuju u kontekstu forme i značenja?
Vladimir Novak: Da, smatram improvizaciju važnim djelom svoj rada. Prvenstveno u inicijalnom nastajanju radova, osmišljavanju projekata i pronalaženju rješenja za određene ideje. Kao što sam ranije spomenuo, često za riješiti neke zadatke, sam ili u suradnji s nekim dolazim do prepreka koje mogu ili moraju biti na riješene načine koje nisam mogao predvidjeti. U takvim momentima prihvaćam nešto nepredviđeno što nerijetko dobiva bitnu ulogu u radu ili pak mijenja rad u neočekivanom smjeru.
Procesualnost i određena nedovršenost neizostavni su dio priče umjetničkog istraživanja, i stav da rad nikada nije gotov zapravo otvara puno mogućnosti za buduće iteracije radova u različitim kontekstima. Volim radove dovesti do jedne granice u kojoj to možda izgleda gotovo, no konceptualno, gotovo sve na čemu radim su otvoreni koncepti koji se uvijek mogu dalje razvijati i zadobiti neke nove forme i značenja promjenom konteksta, transformacijom materijala ili pak prevođenja u druge tehnike ili medije.
► Kao autor, djeluješ na razmeđi skulpture, arhitekture, svjetla i zvuka. Kako pristupaš spoju tih medija – događa li se on intuitivno, konceptualno ili tehnički?
Vladimir Novak: Rekao bih da se taj spoj odvija upravo u sva tri navedena polja. Među nabrojanim medijima, arhitektura je svakako disciplina za koju bi bilo krivo reći da se njome konkretno bavim ili da je prakticiram. To svakako nije slučaj. No, ona je često ključni dio mog rada jer se sve nabrojano nekako križa i utječe na moje umjetničko djelovanje iz prostog razloga što moji interesi leže u poetici prostora. Svi moji radovi intuitivno nastaju iz prostora, kao reakcije na određene prostorne datosti, odnosno zadatosti koje u principu neka arhitektura određuje ili pak na različite načine nastojim artikulirati prostore u kojima interveniram. Dakle ono što te discipline veže jest taj iznimno širok, konstantno promjenjiv i izazovan pojam prostora koji je imanentan i skulpturi, i arhitekturi, i svjetlu i zvuku. Neminovno ga podrazumijevaju, oblikuju i ostvaruju se u njemu. Njime se u suštini svojih istraživanja bavim, kontinuirano ga propitujem kroz različite projektne zadatke koje ostvarujem tehničkim rješenjima i planovima koji uključuju određenu razinu inženjerskog pristupa rješavanja problematike. Na koncu, sve se to zajedno reflektira na krajnju formu i estetiku mojih radova.
► U posljednjih nekolio godina imao si niz zapaženih nastupa, od Težine u Galeriji Atelijera Žitnjak (link), preko izložbi u Kranjčaru (link), do rezidencije u Parizu. Možeš li izdvojiti neke od tih projekata koji su bili posebno važni za tvoj razvoj, istraživanja ili preokrete u pristupu?
Vladimir Novak: Krenut ću od Pariza, odnosno rezidencije u Cité internationale des arts 2019. godine, jer kronološki prethodi navedenim izložbama i ispostavila se iznimno bitna za ono čime se danas bavim. Boravak tamo bio je dio Grand prix nagrade koju sam 2018. godine dobio na 34. salonu mladih – Panoptikon (link) Ta je izložba na neki način bila prekretnica u mom radu jer sam prvi puta napravio odmak od dotadašnjih skulptura koje sam gradio od čelika i trske s kojima sam stupio na scenu, predstavljajući se instalacijom ≈ 30 steps in balance. Tim sam projektom uveo mehaniku, elektroniku i programiranje u svoj rad.
Dolaskom u Pariz odlučio sam ne postavljati neka velika očekivanja pred sebe i zadavati si obvezu da pod svaku cijenu moram tamo nešto ozbiljno isproducirati. Bez nekog posebnog cilja i pritiska, nesmetano sam radio u sferi fotografija, kolaža, videa, svjetla i napokon se nakon mnogo godina vratio zvuku. To se sve nekako sumiralo u realizaciji već ranije spomenutih izložbi Instalatrij u Pučkom otvorenom učilištu i -scape u Galeriji VN koje su također bile prekretnica u mom radu vezano za svjetlo i zvuk. U Parizu sam započeo i istraživanje konkretnog rada sa svjetlosnim projekcijama koje nastaju direktnim upadima sunčeve svjetlosti u arhitektonske prostore. Za vrijeme priprema izložbe u Galeriji Kranjčar 2022. godine, prostoru u koji Sunce zbog velikih krovnih prozora upada i ostvaruje spektakularne prizore, ta su razmišljanja zadobila svoju konkretnu idejnu formu i projektno ime, a potpuno realizirana tek prošle godine kao rad In Visible predstavljen na 29. Slavonskom bijenalu u Osijeku.
Izložbe u Galeriji Atelijera Žitnjak i Galeriji Kranjčar bile su jedan logičan nastavak mojih radova koji su nastajali primarno u čeliku. Iteracijama nekih prethodnih radova u kompoziciji s novim komadima poput skulpture Sve u svemu, … kojom sam se 2022. godine prvi put predstavio u finalu Nagrade Radoslav Putar, artikulirao sam prostore tih galerija postavom masivnih formi u njih provocirajući granice, rubove i mogućnosti poetike tih karakterno potpuno različitih prostora. Svi su ti momenti za mene bili značajni, imali svoju bitnu ulogu u mom umjetničkom razvoju.
► Nagrada Radoslav Putar uključuje i dvomjesečni rezidencijalni boravak u New Yorku. Postoje li već neke početne ideje ili istraživačke linije koje bi volio razvijati tijekom tog boravka?
Vladimir Novak: Iskreno, ne mogu reći da već imam konkretan plan za boravak tamo. No, s obzirom da trenutno imam prilično razrađenu istraživačku liniju za razdoblje preda mnom, postavljenu puno prije saznanja da ću imati priliku ići u New York, siguran sam da ću uz upoznavanje s tamošnjom scenom i mogućnostima s kojima ću se tamo susresti uvelike produbiti i još konkretnije fokusirati svoj smjer istraživanja. Boravak tamo će bez sumnje biti jako koristan i značajan korak za moju karijeru.
► Iako je tvoj opus vrlo raznolik, u njemu se osjeća snažna i dosljedna istraživačka linija. Postoji li neka temeljna točka u tvom radu kojoj se uvijek vraćaš?
Vladimir Novak: U svakom slučaju, moja je polazna i krajnja točka uvijek je skulptura. To je disciplina u kojoj sam se našao, u kojoj nalazim prostor za sintezu svih svojih interesa koji su me na koncu doveli do toga da se u jednom momentu života odlučim za umjetnost kao svoju struku. Bez obzira u koji medij zagazim kako bih artikulirao svoja pitanja vezana za poimanje prostora, uvijek je to u službi ostvarenja određenih prostorno-vremenskih konstrukcija, odnosno skulpture.
► U radu često tematiziratš odnose između tijela, objekta i prostora. Koliko i kako prostorni konteksti (galerijski, industrijski, javni) utječu na oblikovanje tvojih instalacija?
Vladimir Novak: Utječu direktno i neizostavan su dio mojih istraživanja, planiranja i izvedbe radova. Tijelo, perspektiva, dojam i utjecaj promatrača u odnosu s prostorom i objektima ili različitim intervencijama u prostoru suština su mog bavljenja umjetnošću. Afekt koji umjetnost ima potencijal ostvariti je ono što me nagnalo da se time uopće počnem baviti. Stoga uvijek radovima nastojim prenijeti svoje osjećanje prostora i njihovih potencijala na publiku. Većina mojih radova nastaje kao konkretna reakcija na određeni prostor u kojem znam da ću intervenirati, tako da često radim sa samim kontekstom i datostima određenog mjesta, a radovi zadobivaju formu site-specific instalacija i intervencija. Mnogi od njih su praktički neprimjenjivi na drugim mjestima ili pak traže dodatne prilagodbe kako bi mogli biti predstavljeni u drugim kontekstima. Volim raditi tako iako to ponekad ima i svoje negativne aspekte, upravo u tom djelu prezentacije rada u drugim kontekstima. S nekim radovima to nije problem, a neki jednostavno nikada više ne mogu funkcionirati u svojoj inicijalnoj formi, ali mogu zadobiti neki novi kontekst transformacijom u neki drugi medij kao što je to primjerice video.
► I za kraj, nakon ovako intenzivnog razdoblja, nagrade i priznanja – na čemu trenutno radite i što možemo očekivati u bliskoj budućnosti?
Vladimir Novak: Zapravo, intenzivno razdoblje ne prestaje. Preda mnom je puno projekata i nemam puno prostora za opuštanje. Najbliže što slijedi je samostalna izložba In Visible u galeriji Srpskog Kulturnog Centra u Zagrebu, u organizaciji HDLU koja će biti otvorena krajem ljeta. Za listopad pripremam zvučno-svjetlosnu instalaciju Dan za dan za 60. Zagrebački salon vizualnih umjetnosti. Zatim će uslijediti za mene jako bitan i kompleksan projekt na kojem već neko vrijeme radim, ali kulminacija tek slijedi – projekt Overflow koji će početkom sljedeće godine biti predstavljen u Galeriji 90-60-90 i Brodarskom institutu u Zagrebu. Uz to će uslijediti pripreme i rad vezani za još jedan bitan samostalni nastup o kojemu još ne bih ovom prilikom (sve u svoje vrijeme) i naravno odlazak u New York na rezidenciju, rad na seriji grafika u suradnji s Galerijom S iz Koprivnice i pripreme vezane za izložbu u Institutu za suvremenu umjetnost, koji su sastavni dio Nagrade Radoslav Putar. Svakako, projekata i izazova u bliskoj budućnosti ne nedostaje.
Portreti: Maja Bosnić
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo.
