Kao i prethodnih, i ove godine ususret izložbi u Salonu Galić donosimo intervju s finalistima nagrade Radoslav Putar. Podsjetimo, Institut za suvremenu umjetnost je dvadeset i prvu godinu zaredom proveo natječaj za Nagradu Radoslav Putar, koja se dodjeljuje likovnoj umjetnici ili umjetniku u Hrvatskoj do 40 godina starosti. Nagrada, koja pripada međunarodnoj mreži YVAA – Young Visual Artists Awards, sastoji se od dvomjesečnog boravka u Residency Unlimited u New Yorku, samostalne izložbe u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu tijekom 2023. godine, produkcije multioriginala u suradnji s Galerijom S iz Koprivnice te mjesta u žiriju za dodjelu Nagrade iduće godine.
Ove je godine među pristiglim prijavama na ovogodišnji natječaj o izboru finalistica i finalista koji će konkurirati za nagradu odlučivao žiri u sastavu: Lana Stojićević, prošlogodišnja dobitnica Nagrade Radoslav Putar; Vanja Babić, voditelj Galerije MH i kustos u Galeriji Kranjčar; Barbara Borčić – neovisna kustosica iz Slovenije; a putem otvorenog poziva za kustose do 40 godina pridružile su im se kustosica Jasmina Šarić (CHC/Prostor) i povjesničarka umjetnosti Petra Šarin, Vizkulturina stalna suradnica. Žiri je odabrao čevero finalista o čemu smo pisali ovdje, a oni će svoje radove predstaviti na izložbi u splitskom Salonu Galić u lipnju, kada će biti objavljeno i ime ovogodišnje laureatkinje ili laureata.
Finalisti Nagrade Radoslav Putar u 2022. godini su: Katerina Duda (Zagreb / Pula, 1989.), Glorija Lizde (Split, 1991.), Vladimir Novak (Zagreb, 1987.) i Marina Rajšić (Potpićan / Rijeka, 1995.).
U prvom u nizu blic intervjua s finalistima/icama razgovarali smo s Vladimirom Novakom.
Vladimir Novak (1987.) je diplomirao je kiparstvo 2017. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dobitnik je Nagrade Goranske kiparske radionice u Lokvama na 13. trijennalu hrvatskog kiparstva 2018. godine, HPB Grand Prix na 34. salonu mladih – Panoptikon 2018. godine te Rektorove nagrade za samostalni projekt 2015. godine. Izlagao je na jedanaest samostalnih i više skupnih izložbi te boravio na rezidenciji Cité Internationale des Arts u Parizu. Tokom 2018. godine predaje u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu. Od 2019. godine djeluje kao samostalni umjetnik. Član je HDLU-a i HZSU-a. Živi i radi u Zagrebu.
► Tvoji radovi, posebno oni najrecentnije predstavljeni na samostalnim izložbama u Atelijerima Žitnjak 2021., galeriji CEKAO 2019. i galeriji VN iste godine evidentno nastaju na relaciji čovjek-materija-prostor kroz šire promišljanje arhitekture i prostornih dimenzija. Koja je polazišna točka koja je definirala tvoj interes za odnos arhitektonskih materijala, čovjeka, prostora i njihovih mogućnosti?
Vladimir Novak: Rekao bih da vjerojatno taj interes dolazi od doma. Odrastao sam u obitelji projektanata koji su brata i mene još kao klince vodili po raznim gradilištima i u razgledavanje građevina koje su vjerojatno njih fascinirale i inspirirale u radu. Nikada to nije bilo nešto pompozno i s puno povijesno-umjetničko-arhitektonske ili pak filozofske pozadine, ali vjerujem da smo obojica kroz to stekli određeni senzibilitet i podsvjesni interes za pitanja prostora i prostornog oblikovanja.
Davno sam shvatio da različito koncipirani i oblikovani prostori na mene ostavljaju različite dojmove i iskustva, a ta me raznolikost intrigirala i vodila u daljnjem interesu za razumijevanje faktora i odnosa među njima koji na to utječu. Uvidio sam dakle nišu unutar koje želim djelovati, ali nisam bio siguran točno kako. Nažalost ili ne, dugo mi je trebalo da pronađem polje za sebe unutar kojeg mogu ispoljiti potrebu za razumijevanjem i istraživanjem tih odnosa, a našao sam ga u mediju skulpture. Po mom shvaćanju, skulptura u svojoj srži potječe iz istog korijena kao ono što danas nazivamo građenjem, dizajnom ili arhitekturom, a u nekoj davnoj prošlosti započinje iz čiste potrebe za zaklonom i s tim ”u hodu” razvijenih paleo-tehničkih principa na kojima danas temeljimo gotovo svu tehnologiju. U klasičnom poimanju skulpture kao kipa, objekta u prostoru, neminovno se povlače pitanja odnosa tog objekata naspram nas samih i prostora unutar ili izvan kojih te objekte promatramo. Odnosi veličina, materijala i prostorna dispozicija utječu na različito čitanje, doživljaj i osjećaj prostora, to jest onoga što u njemu promatramo. Naravno, danas je pojam skulpture nešto puno šire, ali je pitanje prostora (p)ostala polazišna točka za većinu mojih radova.
► Tvoj je proces rada dugotrajan, temeljit i prilično zahtjevan budući da stvaraš monumentalne radove od specifičnih materijala poput trske i željeza te radove nešto kompliciranije tehničke izvedbe kao što su oni luminokinetičkog karaktera. Za takve je radove potrebno učiniti detaljne proračune o materijalu i odnosu s prostorom. Što ti donosi takav pristup radu? Gdje se nalazi granica između umjetnika, producenta i programera, odnosno postoji li ona uopće?
Vladimir Novak: Da, većina mojih radova nastaje projektno, često u odnosu na prostore i kontekste u kojima izlažem, iz razloga spomenutih u prethodnom pitanju. Stoga moji projekti često kreću od istraživanja šireg konteksta određenog mjesta, iscrtavanja postojećeg arhitektonskog okvira i detekcije određenih prostornih specifičnosti iz kojih razvijam svoju ideju. Nije to isključivo i uvijek tako, ali česta je metoda za kojom posežem prije razvijanja same ideje i rada koji namjeravam producirati. Takav mi pristup pomaže u tome da (ako već imam priliku za to) ostvarim radove koji doista djeluju u odnosu s prostorima, ističu i naglašavaju njihove određene specifičnosti s kojima i u odnosu na koje djelujem. Volim osjetiti kada neko umjetničko djelo transformira prostor, provocira i ostvaruje ”dodatnu vrijednost” u odnosu na prostore koji već sami po sebi sadrže određenu vizualnu snagu, ambijent i moć. Time zadatak samo postaje zanimljiviji i izazovniji.
Takav pristup radu često podrazumijeva komunikaciju i suradnju s različitim akterima u procesu, bili to zaposlenici i predstavnici institucija, razni korisnici prostora u kojima interveniram ili pak tehničari i stručnjaci za određene stvari koje koncept koji sam predvidio podrazumijeva. Sve to nerijetko utječe, ponekad čak i mijenja krajnji rezultat onoga na čemu radim. Volim tu širinu procesa bez obzira što ponekad može biti otežavajuće i frustrirajuće.
To se posebno ističe kada se radi o radovima koji su fizički ili tehnički zahtjevni što u mojim radovima i jest čest slučaj. Bilo da se radi o tehničkim rješenjima, znanjima ili stručnosti oko određenih problema i postupaka kojima osobno ne baratam ili ne vladam, uopće se ne libim surađivati s drugima, pogotovo kada to doprinosi boljem i kvalitetnijem konačnom rješenju. To je odavno u potpunosti logičan slijed stvari, a pogotovo u današnje vrijeme kada se znanost, umjetnost i tehnologija isprepliću više nego ikada, pri čemu upravo interdisciplinarnost i participativni moment doprinose novim rješenjima, znanjima i izvanrednim dostignućima. Uloga autora u tim se slučajevima često isprepliće s ulogom producenta ili menadžera, dakle onoga tko je sposoban i spreman podijeliti svoju viziju, za projekt pronaći i osigurati financijski okvir i oko određene ideje okupiti ljude, znanja i tehnologije u cilju ostvarenja autorskih koncepcija koje bi bez spremnosti na suradnju i potporu drugih najvjerojatnije zauvijek ostale samo u fazi ideje i koncepta.
► Sudjelovao si na rezidenciji Cité Internationale des Arts u Parizu, a boravak ondje je ujedno potaknuo promišljanje o luminokinetičkim instalacijama koje si predstavio na skupnim i samostalnim izložbama. Kako je iskustvo rezidencijalnog boravka oblikovalo i usmjerilo tvoja umjetnička nastojanja? Što bi za tebe značilo dobivanje Nagrade Radoslav Putar i rezidencijalni boravak u New Yorku?
Vladimir Novak: Da, bio sam u dva mjeseca na rezidenciji u Cité Internationale des Arts 2019. godine koju sam dobio kao dio HPB Grand Prix na 34. Salonu mladih za instalaciju ≈ 30 steps in balance 2018. godine. S obzirom na prostorne mogućnosti i poziciju ateljea u zgradi Cité-a, odlučio sam da se za vrijeme boravka tamo neću baviti svojom do tada uobičajenom praksom koja podrazumijeva puno prljavštine, materijala, buke i sličnih problema za koje nisam imao uvijete. Jako mi je koristio taj odmak. Osim na odmor, upijanje samog grada i mogućnosti koje pruža, fokusirao sam se na rad na laptopu, fotografiju, video, svjetlo, zvuk i instalacije manjih formata s papirom i svjetlom, te planirao slijedeću samostalnu izložbu u Galeriji CEKAO i atriju Pučkog Otvorenog Učilišta u Zagrebu u koje sam bio pozvan intervenirati. U tom raslojavanju i odmaku od do tada uobičajenog medija i pristupa radu, odlučujem da će ta izložba biti ambijentalna intervencija kojom ću hodnik/galeriju, atrij na koji gleda i prostore oko njega aktivirati uporabom jakih rasvjetnih tijela i soundtrackom u slušalicama za posjetitelje izložbe. Taj je potez otvorio potpuno drugačiji pristup i metode koje si do tada nisam dopuštao, a danas ih pod normalno koristim, istražujem i proširujem iz projekta u projekt. Dakle, boravak tamo i ograničene produkcijske mogućnosti doslovno su izmijenili mnogo toga u mom dotadašnjem radu.
Dobivanje Nagrade Radoslav Putar bi mi naravno značilo mnogo kao određena potvrda i ohrabrenje za nastavak onoga što radim i u čemu tvrdoglavo ustrajem. Priznanjem smatram već samu nominaciju u finale nagrade koja već godinama predstavlja kod nas rijetko ozbiljan i relevantan izbor uz najviše kriterije pri odabiru. Odlazak u New York svakako predstavlja izazov i šansu za uvid i pozicioniranje vlastite prakse u odnosu na ono što je relevantno u vjerujem najbitnijem umjetničkom središtu na svijetu. Pretpostavljam da to iskustvo može biti iznimno edukativno, inspirativno i motivirajuće, ali svjestan sam da je moguć i suprotan scenarij. Sigurno se nije lako suočiti s ogromnim brojem umjetnika i količinom radova koji izgledaju ili se bave nečim sličnim ili baš istim pitanjima kao i ti, a pritom ih je samo u tom gradu na tisuće… No upravo to smatram bitnim momentom u cijeloj priči te se nadam da bih od mogućnosti koje rezidencija pruža izvukao najbolje u vidu odnosa i kontakata s tamošnjom umjetničkom scenom, potencijalnim suradnicima, galerijama i institucijama.
► S obzirom na to da kroz svoju umjetničku praksu istražuješ prostore, prostornost i mogućnosti transformacije galerijskih prostora, što očekuješ ostvariti na izložbi nominiranih umjetnika u Salonu Galić u Splitu? Kakav potencijal za transformaciju taj prostor ima za tebe?
Vladimir Novak: Prostorne mogućnosti Salona Galić iznjedrile su već određene ideje, kako i na koji način intervenirati i transformirati taj prostor na meni izazovan način. No te ideje ostati će za sada samo ideje i planovi za neku drugu priliku (ako se otvori) u vidu samostalne izložbe, s obzirom da se u ovom slučaju radi o skupnoj izložbi koju postavljam u dogovoru i suradnji s ostalim finalisticama. Uzimajući u obzir taj relativno mali galerijski prostor i nas četvero koji jedni drugima trebamo pomoći i omogućiti ravnopravno predstavljanje, ovaj put ne namjeravam se voditi takvim pristupom jer smatram da ne bi bilo kolegijalno prostorno ograničiti bilo koga. Dapače, možda i malo neobično za moju praksu, na izložbi se mislim predstaviti jednim relativno malim radom, svojevrsnom anti-skulpturom naziva Sve u svemu,… . Radi se o samostalnom objektu u prostoru koji za razliku od većine mojih radova nema pretenziju uspostave direktnog odnosa s prostornim datostima galerije ili monumentalnošću, već se fokusira na (samo)kritiku skulpture, moje prakse unutar tog medija i određenih procesa koje medij i sam taj objekt podrazumijevaju. Doslovno, rad će više-manje biti dovezen i postavljen u prostor, nevezano direktno za specifičnosti galerije koje u meni inače generiraju potrebu za potpuno drugačijim pristupom. To svakako, koliko god jednostavnije zvuči od intervencije i transformacije samog prostora, za mene zapravo predstavlja veliki izazov jer nisam navikao doći u određeni prostor, samo postaviti rad i biti u potpunosti miran s time.
