Krajem prošlog tjedna otvorena je izložba finalista, a na otvorenju je 24. godinu zaredom dodijeljena i Nagrada Radoslav Putar za najboljeg mladog likovnog umjetnika/umjetnicu u Hrvatskoj. Izložba finalista šesti se put održava u splitskom Salonu Galić, u partnerstvu Instituta za suvremenu umjetnost iz Zagreba i Hrvatske udruge likovnih umjetnika – Split. Četvero finalista konkuriralo je za prestižno priznanje: Domagoj Burilović, Zoe Miloš, Vladimir Novak i Leo Pavlović. Odlukom četveročlanog žirija, čiji su članovi bili lanjski dobitnik Nagrade Radoslav Putar Nikica Jurković, predsjednica HULU-a Split Ana Bratić, kustosica zagrebačkog MSU-a Iva Rada Janković, slovenski umjetnik i voditelj Galerije P74 te Zavoda P.A.R.A.S.I.T.E. Tadej Pogačar te Antonia Vodanović, kustosica i voditeljica Galerije Galežnica, ove je godine nagrada pripala Vladimiru Novaku.
Nagrada se sastoji od dvomjesečnog boravka u Residency Unlimited u New Yorku, samostalne izložbe u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu, produkcije multioriginala u suradnji s Galerijom S iz Koprivnice te mjesta u žiriju Nagrade Radoslav Putar sljedeće godine. Više o nagradi i ovogodišnjim finalistima pisali smo ovdje, a o radovima koje predstavljaju na izložbi otvorenoj u Salonu Galić do 3. srpnja čitajte u nastavku.
Vladimir Novak
Smiraj, 2024.
zvučna skulptura/ prostorna instalacija; nehrđajući čelik, kontaktni mikrofoni, zvučna kartica, zvučnici
Projekt je razvijen u tehničkoj kolaboraciji s inženjerom elektroakustike Miodragom Gladovićem.
U svojim recentnijim umjetničkim istraživanjima nastojim determinirati smjer kojim će se pojmovi skulpture, prostora, monumentalnosti, intenziteta, prisutnosti, percepcije i recepcije, uz radikalan otklon od vizualno prisutnog i materijalnog, ostvariti kroz imerzivne svjetlosne i auditivne konstrukcije.
Radikalnim dematerijalizirajućim i aperceptivnim umjetničkim pristupima preispitujem osnovne principe i mogućnosti medija skulpture širenjem polja na sam rub, do gotovo ili potpuno neprimjetnog i neopipljivog spektra doživljaja čime u pitanje dovodim ulogu materijalnosti u umjetnosti.
Instalacija Calm (Smiraj) u prvi plan stavlja suptilnost i gotovo neprimjetnu pojavnost u prostoru provocirajući pojam skulpture kao konkretne materijalne pojave, dok istovremeno sadrži sve njene aspekte u još uvijek vidljivom spektru. Približavajući se potpunom ukidanju vizualnog aspekta, osim u momentu primjećivanja, namjernog ili slučajnog susreta te interakcije s tankim čeličnim nitima u praznom prostoru, instalacija svoju monumentalnu dimenziju, snagu pokreta i prostornost ostvaruje kroz veličinu nevidljivog, ali iznimno prisutnog i intenzivnog zvučnog spektra.
Rad se dakle oslanja na koncept praznine, tišine i neprimjetnosti dok istovremeno njegova suština leži upravo u potencijalu raspada, odnosno probijanja iste te praznine glasnoćom i fizičkom prisutnošću. To intenzivno iskustvo, koje otklonom od stanja smirenosti nastaje kao zvučni odgovor na podražaje, od jedva primjetne tišine do vidljive i osjetne buke, namjerno je postavljeno u suprotnost s naslovom rada koji je u skladu s jedva primjetnom pojavom skulptura u prostoru galerije.
Rad je tehnički ostvaren kontaktnim mikrofonima kroz proces višestruke amplifikacije vibracija koje se neposrednim dodirom skulptura zvučno prenose u okolinu. Kao što višestruko uvećanje predmeta promatranih pod mikroskopom čini da i najmanji detalj postaje blizak, ogroman i vidljiv, ova instalacija i najplahiji dodir pretvara u fizički prisutan i prodoran zvuk na granici raspadanja u rezonanciji s prostorom.
Vladimir Novak diplomirao je na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Zagrebu 2017. godine gdje je zaposlen na radnom mjestu asistenta. Kontinuirano i aktivno sudjeluje na umjetničkoj sceni predstavljajući svoje radove na više skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu i za koje je dobitnik nekoliko nagrada. Bio je Finalist Nagrade Radoslav Putar 2022. Radi na razmeđi skulpture, arhitekture, dizajna, svjetla i zvuka s fokusom na relaciju prostor-medij-iskustvo promatrača.
Domagoj Burilović
Neudorf
Naglom industrijalizacijom Slavonije u 19. st. započinje veliki val kolonizacije brojnih naroda srednje i istočne Europe, kao i Hrvata iz drugih regija. Formiraju se velika sela u nove etničke, gospodarske, urbanističke, kulturne i konfesionalne zajednice. Novo Selo ili njem. Neudorf je čest naziv za naselja nastala kolonizacijom.
Pečat promjene bila je arhitektura sela – utjecajem doseljenika, posebice Nijemaca, nastaje novi tip kuća. Svi objekti su strukturno jednaki, prilagođeni podneblju i lokalnom životu, a svojim historicističkim fasadama svaki je jedinstven. Na taj način reflektiraju različite identitete zatečene u istim životnim okolnostima. Možda i više nego druge, ove kuće su građene sa vjerom u bolju budućnost. Međutim, kroz 20. stoljeće na ovom prostoru niz ratova i ideologija postupno i temeljito brišu svu etničku raznolikost, ljude i njihove domove.
Duži niz godina fotografijom bilježim preostale povijesne seoske kuće od kojih su se mnoge, zbog derutnosti, nakon fotografiranja urušile. Serija fotografija se sastoji upravo od tih „mrtvih“ kuća koje apliciram na nedavno snimljene lokacije na kojima su se nalazile, iznad vlastitih ruševina. Povijest je pokazala neutemeljenost idealizma koji je u njih ugrađen. Aktualno iseljavanje i demografski slom preostalih Hrvata ostavlja iza sebe prazan prostor Slavonije u kojem su te kuće ruševine prostora života i suživota.
Domagoj Burilović rođen 1987. godine u Vinkovcima. Diplomirao slikarstvo 2012. godine na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Živi i radi u Vinkovcima. Fotografijom istražuje trenutno društveno-političko stanje Slavonije kroz lokalnu povijest, kulturu i migracije.
Zoe Miloš
Plovidba morima oduvijek je, pogotovo dok su još bila nepoznata, bio velik izazov. Zvjezdano nebo, stoljećima temelj snalaženja na tim golemim prostranstvima, trudom prvih istraživača postepeno se pretvaralo u zemljovide – današnje pomorske karte.
Razumijevanje i tumačenja pomorskih karata važno je nautičarima jer osigurava sigurnu plovidbu. Na kartama su informacije o dubinama mora, svjetionicima, hridima, mogućim opasnostima…
Za razliku od statičnih i u samo nekoliko segmenata promjenjivih navigacijskih karata, sinoptičke karte su promjenjive, u kratkom periodu prikazujući vremensku promjenu koja se uzduž zemljine površine kreće u smjeru zapad-istok (Genovska ciklona).
U izloženim radovima istovremeno vidimo navigacijske karte prekrivene sinoptičkim, promatramo određenu vremensku prognozu iznad određenog geografskog (pomorske karte je točnije) područja, no za razliku od navedenih prikaza svjedočimo kretanju ciklone, točnije, preko geografskog područja pratimo razvitak vremenskih prilika od zapada Istre prema Splitu. Sudeći po prikazanom na kartama čini se da će 6. lipnja u Splitu biti oblačno s mjestimičnim padalinama.
Zoe Miloš rođen je u Rijeci 1994. godine, gdje je 2019. na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci završio preddiplomski studij kiparstva. Dobitnik je nagrade “Crno drvo Laube” 2023. godine, a od 2024. član je HDLU Istre. IŽivi i radi u Hreljinu.
Leo Pavlović
U vremenima kada sela, zajedno sa svojom tradicijom i folklorom, polako iščezavaju pod pritiskom globalizacije, stapajući se u jedno globalno selo, svojim radom nastojim vratiti se iskonskim vrijednostima – onome što nas je činilo jedinstvenima, različitima i prepoznatljivima. Nastavljam tradiciju gdje je ona stala te njezinim osuvremenjivanjem tražim odgovor na pitanje tko sam ja. Na tradiciju ne gledam kao fosilni ostatak i spomenik prošlosti, već kao prostor stalnog dijaloga. Reinterpetiram tradicijske obrasce, ne samo one prepoznatljive i konkretne reprezentacije tradicije, već i dublje, arhetipske obrasce koji su utkani u svoj tradiciji – od prapovijesti do danas. U tom prostoru između drevnog i suvremenog, ostvarujem osnovnu ideju koja pod utjecajem pojma procesa, gradi moje stvaralaštvo po uzoru na ornament i tradicijsko rukotvorstvo. Učestala zanemarenost kompleksnog procesa tkanja i pletenja dobiva vidljivo mjesto u slojevima nastanka mojih radova. Ornament kao kod i simbol, spaja se s prirodnim obrascima koji su blisko vezani uz ljudsku imaginaciju. Pojednostavljeni izričaj vizualnog jezika krije u sebi složenost procesa i simboličkog značenja. Ono što se vidi na površini tek je vrh glečera, dok su prava težina i vrijednost skrivene u dubini procesa. Kako folklor nikada nije bio statičan već se uvijek prilagođavao, tako se i postav mojih radova temelji na trenutku prilagođavajući se prostoru stvarajući uvijek nove interpretacije. Cilj je stvoriti suvremenu utopiju gdje promatrač neometano utone u radove koji ga okružuju.
Leo Pavlović rođen je 2000. godine. Diplomirao 2024. godine vizualnu umjetnost na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku s pohvalom cum laude. Izlagao je na nekoliko samostalnih te većem broju skupnih izložbi. Pokretač je radionica ornamentalne art terapije Otkrij sebe. Dobitnik je nekoliko nagrada te je pobjednik nacionalnog natječaja A4 za mlade umjetnike i kustose.
