Krajem studenog, Andrej, Anja i ja čuli smo se preko društvenih mreža kako bismo se dogovorili za termin našeg intervjua uživo. U našim naposljetku uspjelim pokušajima usklađivanja rasporeda osjetila se već ta neizvjesnost i kraj natječajne i izlagačke godine, umor kulturnog rada koji nas je napokon dohvatio i želje da se gnijezdimo ili pak na par dana maknemo od naših obaveza negdje drugdje van Zagreba. Tako je ovaj intervju nastao u najugodnijem i opuštenom razgovoru s umjetničkim dvojcem. Na toplim sjedalima Botaničara, uz prijeko potrebnu produženu kavu i matcha latte, prije nego što smo se lijepo pozdravili i zaželjeli si sretan put u Berlin i Antwerpen te da se sretnemo ponovno što prije.
Andrej Beštak (1993.) i Anja Leko (1991.) mladi su umjetnici koji kao dvojac surađuju od 2020., djelujući na polju eksperimentalnih vizualnih umjetničkih praksi, kombinirajući instalacije, performanse, CGI i video radove. Kako napominju, smatraju se pripovjedačima u prostoru, koriste vizualni jezik i zvukove umjesto riječi kako bi stvorili emocionalni dijalog između umjetničkog djela i publike. Pronalazeći inspiraciju iz svojih privatnih života ili slučajnih informacija na koje naiđu, Andrej i Anja stvaraju priče koje zadiru u instinktivne, intuitivne i duhovne dimenzije.
► Kao dvojac na umjetničkim projektima neprekidno surađujete od 2020. Kako ste odlučili zajedno producirati radove i na koji način vam taj format pogoduje u realizaciji radova?
Anja i Andrej: Nakon dugogodišnjeg prijateljstva i druženja u ateljeu, krenuli smo raditi veće narudžbe zajedno pa smo shvatili da se jako dobro razumijemo, da imamo sličan pristup rješavanja problema te da dijelimo radnu etiku. Na kraju se odluka da zajedno radimo nekako prirodno razvila u vrijeme pandemije. U tom periodu živjeli smo u Reykjaviku i producirali live stream performans Babies Like to EAT, nakon čega smo shvatili da želimo nastaviti raditi zajedno.
► Za 36. Salon mladih prošle godine producirali ste i izveli rad This Is How We Hike Rainbows koji je dobio Grand Prix Salona. Koja vam je bila misao vodilja prilikom konceptualnog oblikovanja rada, a vezano i za odabir materijala i medija?
Anja i Andrej: Pri izvedbi instalacije, pristupili smo intuitivno i jedna je stvar vodila drugoj. Htjeli smo se dotaknuti teme zaborava i njegove uloge kao vitalnog mehanizma čovjeka. Zanimao nas je odnos čovjeka prema zaboravu, kao momentu pražnjenja ili pospremanja uma. Rad smo zamislili kao hibrid proširene skulpture i video instalacije. Cijeli proces razvijanja ideje i produciranja rada uvijek je nepredvidiv, mijenja se konstantno dok ne dođemo do završnog rješenja s kojim smo zadovoljni. Materijal i medij s kojim radimo mijenja se s obzirom na temu o kojoj razvijamo rad. Ne vežemo se uz medij kao takav, već ga koristimo kao konceptualni element.
► Uz instalaciju koju ste osmislili za This is How We Hike Rainbows, gledateljima i gledateljicama ste prezentirali i četverosatnu izvedbu. Zbog čega ste se odlučili na performans kao dodatni medij rada i na koji je način on konceptualno nadopunjavao stvoreni ambijent rada?
Anja i Andrej: Performans koji smo izveli osmislili smo kao proširenu instalaciju. Nastao je kao ekstenzija svijeta koji smo stvarali. Element čovjeka unutar rada daje još jednu dimenziju koja oživljava ideju. Kada stvaramo fiktivne likove unutar instalacija, bitno nam je da su stopljeni s vizualom i često izvodimo meditativne i repetitivne radnje. U kontekstu ovog rada likove smo zamislili kao cyber dadilje koje pripremaju novorođenčad za ulazak u svijet tako da ih liše svih sjećanja.
► Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu odabrao je vas za program Mogućnosti za ’22. U opisu vašeg programa stoji kako ste pozivali i druge stručne osobe iz polja vizualnih umjetnosti. Zbog čega vam je bilo bitno uključiti razne osobe u program? Koji ste rezultat time postigli?
Anja i Andrej: Na prijedlog kustosice Mogućnosti za ’22 Leile Topić umjesto izložbe napravili smo rezidenciju unutar prostora Muzeja suvremene umjetnosti u trajanju od dva mjeseca. Tijekom našeg boravka pozvali smo umjetnike i publiku da koriste prostor muzeja, odnosno black box galerije. Mi smo pristupili prostoru kao nekoj vrsti otvorenog ateljea u koji smo donijeli svoju opremu i alate. Art of hosting je termin koji nas je potaknuo na takav način rada. Htjeli smo animirati muzejski prostor i predstaviti ga kao još jedno mjesto umjetničkog stvaranja. Mislimo da muzeji često daju dojam ekskluzivnosti i stvaraju osjećaj strahopoštovanja, ali su u principu također mjesto igre i kreativnosti. Posjetitelji su zaista koristili prostor kako smo to i zamislili. Publika je šivala, snimala, odmarala, svirala i crtala.
► Rad koji je produciran pod vašim okriljem na Mogućnostima za ’22 bio je Mehanička kći, realiziran u suradnji s Robertom Fenrichom, Anjom Mergeduš i Mariannom Nardini. Kako je izgledala organizacija rada, na koje ste izazove naišli u svojoj ulozi voditelja i producenata rada i kako ste ih riješili?
Anja i Andrej: Suradnja s umjetnicima prošla je odlično. Svatko je shvatio svoju ulogu i posvetio se svom zadatku. Iako smo baš mi dobili tu priliku da pozovemo umjetnike u program, nismo sebe shvaćali kao voditelje projekta. Kad surađujemo s drugima, bitno nam je da ne postoji hijerarhija i da se svi osjećaju ravnopravno. Naravno da smo preuzeli dio komunikacije s kustosicama i tehničkim timom, ali završna produkcija je ipak spoj svih nas koji smo sudjelovali u izvedbi.
► Na Islandu ste producirali dva rada – prvi je performans Babies Like to EAT 2021. godine za Galeriju Karas u Zagrebu. Kroz njega se na satiričan način dotičete kapitalističkog, konzumerističkog ciklusa i kolonizacije zemlje kroz agrikulturu. Zbog čega ste odabrali humorističan pristup takvoj temi i je li takav pristup autoironiji i satiri lajtmotiv i u drugim radovima?
Anja i Andrej: Marija Kamber, tadašnja kustosica Galerije Karas, pozvala nas je da sudjelujemo u otvaranju nove platforme Karas Art Hub. Odlučili smo izvesti performans koji je bio projiciran u prostoru galerije. Radi se o live streamu iz našeg stana u prostor galerije. To je ujedno i naš prvi zajednički performans kojem smo pristupili kao eksperimentalnom teatru. Rad je inspiriran privatizacijom sjemena i kontrole agrikulture. Osmislili smo dva lika, a to su “kapitalistička majka” i njeno “konzumerističko dijete”. Koristili smo motive rođenja, hranjenja i opsesije procesuiranom hranom, ovisnosti o kapitalističkom proizvodu. Performans završava s oba lika u plamenu. Humor je bitna stavka u našem radu i koristimo ga kao alat za razumijevanje i približavanje kompleksnih tema. Smijati se sebi, ili ne shvatiti se ozbiljno, možda je jedini način za promjenu ili je barem dobar početak.
► Drugi rad koji ste producirali tijekom boravka na Islandu je instalacija Tiny Healing Hands za Galeriju Svigrúm u Reykjaviku. Za taj rad osmislili ste popratni tekst u obliku pjesme. Zbog čega ste se odlučili na poeziju za prezentaciju koncepta i na koji način forma poezije doprinosi komuniciranju intencija vašeg rada?
Anja i Andrej: Rad koji smo proizveli u Galeriji Svigrúm bio je isključivo vizualan. Počeli smo koristiti 3D printer pa nam je to bila glavna okupacija pri izradi rada. Rad je inspiriran idejom vizualizacije svijeta kroz oči i osjetila kukca. Letjeti kroz livadu ili ne osjećati gravitaciju – kako bi izgledao taj svijet? Logično nam je bilo napisati pjesmu. Poezija je u ovom kontekstu ekstenzija rada koji je još jedan način pridonošenja konceptu world buildinga, koji nas je u tom trenutku zanimao. U principu izbjegavamo tekstove koji vode prema objašnjenju rada gledatelju, već stvaramo sustav asocijacija gdje gledatelj stvara i mapira svoju verziju priče. Tekstovima pristupamo kao jednoj od točaka u tom sustavu simbola.
► Ove godine ste dobili rezidencijalni boravak u Petrohradská kolektivu u Pragu i producirali ste rad Rendering into Hypersensitivity u tamošnjoj Galeriji Jedna Dva Tři. Kakvo vam je bilo iskustvo boravka na internacionalnom rezidencijalnom programu i koje su dobre prakse koje biste mogli istaknuti?
Anja i Andrej: Rezidencijalni programi su najbolji način za mlade umjetnike da sudjeluju i rade u međunarodnom kontekstu. Upoznavanje kustosa, umjetnika i kulturnih radnika je početak za svaku suradnju mimo natječaja i definitivno obogaćuje umjetničko stvaralaštvo. Rezidencijalni program je razrađen te smo odmah bili uključeni u kulturni život Praga. Dobro su se brinuli o nama i trudili su se omogućiti nam sve potrebne uvjete za stvaranje umjetničkog djela, a osim toga imali smo i domaćina, umjetnika Ondřeja Doskočila, koji nas je informirao i vodio na otvorenja izložbi. Petrohradská kolektiv organizira rezidencije tako da spajaju lokalne i strane umjetnike kako bi se ostvarila međunarodna suradnja i proširio krug posjetitelja. Mi smo sudjelovali na rezidenciji sa slovačkom umjetnicom Natálijom Sýkorovom s kojom smo imali prekrasnu suradnju.
► U radu Rendering into Hypersensitivity bavili ste se teorijom avatara i žudnjom stvaranja ekstenzije identiteta. Na koji ste to način htjeli postići vizualno i kako je izgledao proces stvaranja rada?
Anja i Andrej: Instalaciju koju smo izveli u Pragu osmislili smo kao sustav objekata i video animaciju. Krenuli smo od fantastične ideje o identitetu kao virusu koji traži domaćina. Kao glavni motiv odabrali smo dijete, inspirirani idejom Carla Junga Divine Child pa smo tako kroz taj simbol pokušali razraditi ideju preuzimanja raznih oblika tijela i identiteta – avatara. Pristupili smo radu kao primordijalnoj juhi u kojoj nastaju tijela i gdje se formiraju identiteti. Rad koji smo predstavili u Galeriji Jedna Dva Tři zapravo je prva faza istraživanja kojim ćemo se baviti u sljedećoj godini.
► Na ovogodišnjem Jelsa Art Biennalu dobili ste priliku da budete mentori rezidencija za ovu umjetničku manifestaciju. Kako ste se kao mentori postavili prema izazovima spajanja bogate lokalne povijesti i urbanističkog plana Jelse te mentorskom vođenju umjetničke produkcije rezidenata?
Anja i Andrej: Na Jelsa Art Biennialu sudjelujemo od njegovih početaka. Prvo smo bili rezidenti, zatim smo sudjelovali kao pozvani umjetnici, a na kraju i mentori. Naš zadatak je bio osmisliti koncepciju rezidencije u prvoj fazi i zatim raditi s rezidentima na ostvarenju njihovih projekata. Tema ovogodišnjeg izdanja festivala bila je kala, centralna ulica koja se proteže duž grada. U suradnji s latvijskom umjetnicom Paulom Pļavniece osmislili smo performans s elementima opere, u kojoj su sudionici rezidencije oblikovali činove opere kroz koju su posjetitelji hodali. Budući da je Jelsa Art Biennal festival s naglaskom na community artu, bilo je bitno uključiti lokalnu zajednicu u proces rada te smo surađivali s lokalnim zborom Sv. Cecilija i dječjim zborom Slavuj. Umjetnici su osmislili instalaciju i ulogu solista koji je pjevao. U duhu rezidencije je zajednički rad pa smo zato htjeli svakome dati apsolutnu slobodu da se izrazi i pristupili smo ovom radu kolaborativno i nehijerarhijski. Naš zadatak bio je povezati te priče.
► Kustoski kolektiv Kućća uključio vas je ove godine u svoj izložbeni program za 63. Porečki annale. U Istarskoj sabornici u Poreču prezentirali ste rad Song of the Owls koji ste izložili i u prostorima kolektiva Kućće. Zbog čega ste se odlučili u fokus staviti misticizam i praznovjerje, na koji način ste pristupali toj temi kroz umjetnički rad?
Anja i Andrej: Rad smo započeli s idejom liminalnih prostora što je bila radna tema kolektiva Kućća kad smo zaprimili poziv za izlaganje. Odnos života i smrti ispričan kroz motiv sove koja se u slavenskoj etnologiji, ali i drugdje u svijetu, pojavljuje kao glasnik smrti i medijator između ovog života i zagrobnog života. Kako smo razvijali tu temu, sve nas je više okupirala ideja praznovjerja koje je potencirano kroz internet. Zagađenost podacima potiče na vjerovanje, znanstvena metoda je izgubljena u gomili mišljenja, pseudo eksperimenta, lažnih podataka i tako dalje. Rad koji smo izveli je fiktivan hram, sagrađen od tankih, labavih cijevi, sa sovom kao prikazom ikone ili božanskog bića. Mi smo u toj slici vidjeli nekakvu bizarnost i ironiju koju nosi novo doba. Performans koji smo izveli tijekom otvorenja bio je prenošenje keramičkih kostiju s jedne hrpe na drugu sugerirajući kretanje u krug.
► Biste li Song of the Owls smjestili u ladicu rada koji kritizira tehnološku prevlast i nesigurnost današnjice i koliko je vama općenito bitno, s obzirom na prisutnu intuitivnost u vašim radovima, da uopće suvremena tehnologija i novi mediji budu dio tematskih cjelina vaših radova?
Anja i Andrej: Naš rad je nekako uvijek osmišljen kako bi gledateljima pružio priliku da sami stvore sliku ili upišu značenje. Doživljavamo se kao konceptori odnosno storytelleri koji koriste vizualni jezik. Stvaramo sustave simbola podložne interpretaciji. Tehnološka prevlast može biti jedan od interpretacija, ali ideja duhovnosti u tehnološkom dobu također. Osvrćemo se na detalje pop kulture, male bizarnosti internetskih priča i koncepte znanstvene utopije. Tehnologija kao takva nikad nije samo tkivo koncepcije rada, ali kao sastavni dio svakodnevice nemoguće ju je izostaviti iz našeg mentalnog prostora. Radimo u kontekstu proširenih medija u kojem stvaramo slike i scene ovisno o temi koja nas okupira tražimo i medij koji će što preciznije poslužiti komuniciranju ideje.
► Koji su vam umjetnički projekti za bližu budućnost?
Anja i Andrej: Ove godine smo producirali tri veća samostalna rada te smo odlučili narednu godinu provesti osmišljavajući dva nova rada koja bi producirali 2025. godine. Uglavnom nam je plan stvarati, razmišljati, skicirati i razraditi veće produkcije. U svibnju ćemo sudjelovati na dvomjesečnom rezidencijalnom boravku na MQ rezidenciji u Beču te ćemo izložiti rad Songs of the Owls u Beogradu 2024. godine na poziv kustoskog kolektiva Kućća.
Razgovarao: Leopold Rupnik / tekstove ovog autora potražite na linku
