S radom umjetnice Martine Miholić upoznao sam se tek kad je izlagala na grupnoj izložbi Island of Inanna 2019. godine u Galeriji Bačva, kad me zaintrigirala svojim umjetničkim pristupom ženskoj emancipaciji te kako pristupa materijalima i tjelesnosti u svom radu. Za potrebu ovog intervjua našli smo se na piću nakon posla; kako smo sjeli i započeli razgovor o njenom radu, počeo sam zapisivati poneke detalje iz razgovora u bilježnicu. U trenutku kada smo se dotaknuli njene vizije feminizma, pitanja ženske autonomije i umjetnosti te njenim osobnim pitanjima, pored nas se zahuktao razgovor šačice sredovječnih muškaraca, koji su pričali o svojim nedaćama sa ženama. Počele su lijevati seksističke izjave poput “sve žene su iste”, histerizirali su oko potpuno normalnih emotivnih reakcija žena, pritom govoreći kako oblačenje te šminkanje žena njima nisu uopće jasni. Iako nisu uspjeli čuti naš razgovor jer su nas prilično nadglasali svojim mačističkim impresijama, pomislio sam si kolika je ironija u tome da su takav razgovor započeli u isti mah kada smo Martina i ja započeli razgovor o ženama, ali iz posve drugačijeg gledišta. Ovakva anegdota samo ide u prilog tome koliko je Martinin rad bitan i da je to što tematizira ženske likove, propituje društvene stereotipe i odnos društva prema ženama i dalje prijeko potrebno.
Martina Miholić diplomirala je na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2004. godine, a 2011. godine magistrirala je na Central Saint Martinsu u Londonu. Godine 2006. postaje umjetnička ravnateljica Međunarodnog festivala studentskog kazališta i multimedije Test! kojeg vodi do 2010. godine. Od iste 2010. do 2012. godine unutar udruge ULAZ provodi projekt Export – Import u kolaboraciji s Veleposlanstvom Republike Hrvatske u Londonu. Godine 2016. s Miom Orsag bila je kustosica 33. Salona mladih. Voditeljica je galerija PM i Prsten u HDLU te je producentica brojnih manifestacija poput Salona mladih, Bijenala slikarstva i Zagrebačkog salona. U periodu od 2020. do 2024. godine članica je Kulturnog vijeća inovativnih i interdisciplinarnih umjetničkih praksi pri Ministarstvu kulture i medija. Sudjelovala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama, festivalima i rezidencijalnim programima u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je nagrade 14. Trijenala hrvatskog kiparstva.
► Prije nekoliko tjedana si u Japanu održala dvije pop-up izložbe i radionicu. Možeš li nam ispričati kako su prošle izložbe i komentirati kakve su bile reakcije japanske publike?
Martina Miholić: Teško je to iskustvo svesti u jednu rečenicu. Japan je za mene uvijek totalni hard reset percepcije: dođeš i kao da ti se svijest prebaci na neki drugi server, kao da uroniš u neprekidni data stream svjetla, zvukova i ritmova u 5D rezoluciji. Šetnja kroz Akihabara Electric Town djeluje kao open world razina u igrama koja se stalno generira ispred tebe. U takvom okruženju djelovalo mi je kao da moj rad, instalacija i video, ne funkcioniraju samo kao izdvojeni objekti, nego da se prirodno sinkroniziraju s tim japanskim glitch ritmom i postaju dio masivne senzorne mreže.
Ovo mi je već treći odlazak u Japan i svaki put osjetim isti, gotovo mitski “ping” koji vučem još iz djetinjstva, a taj prvi kontakt je zapravo uvelike utjecao na moj pogled na ljude, odnose i kulturu, ne samo u Japanu, već generalno, i baš me oblikovao. Svaki povratak je nosio poseban naboj i baš mi je bila želja zadržati taj posebni odnos s Japanom, no ni ovog puta me nije iznevjerio.
Priprema za ovu izložbu baš se desila nevjerojatno brzo. Imala sam dvije pop-up izložbe: prva u Hayashi Creative Spaceu u Chigasakiju u kojem smo predstavili Genesis Code, iteraciju rada Dream Waves: Hyper Drift. Druga pop-up izložba i prezentacija bila je u paviljonu Jellyfish na EXPO-u u Osaki – sam paviljon ima snažan, sugestivan i gotovo samodostatan karakter pa je bio izazov postaviti rad unutar već postojećeg ambijenta i arhitekture.
U Chigasakiju sam uspjela postaviti manju instalaciju s videom, objektima i zvukom, dok je u Osaki fokus bio na digitalnom video radu i zvuku. Iznenadila me izuzetno dobra posjećenost i komentari o percepciji mog rada. Zvučni sloj čitave instalacije kreirao je moj suradnik SENPVII s kojim sam započela suradnju još na projektu Dream Waves: Hyper Drift. Održali smo i radionicu u kojoj su posjetitelji fotografirali male skulpturalne elemente rada i od tih fotografija stvarali kratke animacije. Iako je sve krenulo uz klasične multimedijske glitcheve – onaj svima poznat fenomen kada danima sve testiraš i sve radi savršeno, a baš na otvorenju tehnologija krene u paranormalne aktivnosti – sat vremena otišlo je na montažu i laptop se uz to usred radionice odlučio ažurirati, no uz fantastičnu tehničku podršku sve se posložilo i publika se stvarno uključila i izvanredno reagirala.
► Početkom lipnja u tunelu Grič postavila si izložbu Dream Waves: Hyper Drift (o kojoj smo pisali ovdje). Kako to da si se odlučila za tako specifičan prostor za izlaganje radova i kako je prostor povezan s konceptom izložbe?
Martina Miholić: Već sam duže vrijeme razmišljala o tom prostoru i priželjkivala napraviti neki rad tamo. Generalno mi je izuzetno bitan sam prostor izlaganja. Rad kojim se bavim je elementarno multimedijalan, pokriva razne senzorne doživljaje, osjećam i zamišljam ga u određenim prostorima; nastaje u mojoj glavi, u skicama, a njegova finalna i potpuna realizacija dešava se tek u određenom prostoru. Za mene je izlaganje u prostoru ritual: proces u kojem prostor i rad postaju jedno. Gubiš pritom granice, gubiš vrijeme, razlijevaš se u prostoru, a prostor te upija.
Nije mi toliko bitan značaj prostora u smislu prepoznatljivosti ili njegove reputacije – iako, naravno, i to ima svoju težinu – bitno mi je da prostor rezonira s mojom idejom i da je specifičan za ono što želim izložiti. Izlagala sam svoje radove u najrazličitijim prostorima: od nekonvencionalnih prostora WC-u SC-a u Zagrebu, izloga u Londonu, rezidencijalnih prostora, stanova i u brojnim klasičnim galerijskim prostorima, ali i posebnim prostorima kao što je bio Paviljon Jellyfish na Expu u Osaki. Čak je jedan prostor u kojem sam izlagala u Švicarskoj prije bio mini zoološki vrt. Znam da su baš u tom dijelu, u kojem se kasnije nalazila galerija, prije držali geparde po kojima je i galerija dobila ime.
Uvijek su me privlačili prostori poput Palais de Tokyo u Parizu i Arsenala u Veneciji u kojima, kako prodireš dublje, počinješ se pitati je li sve to stvarno – kao da ulaziš u san koji se uvija lomi i pretvara u nešto drugo. Taj trenutak me fascinira, onaj kada ti prestaješ, a prostor počinje preispitivati tebe. Zanimaju me živi, provokativni, nepredvidivi prostori: oni koji te vode, mijenjaju, provociraju, vibriraju zajedno s radom i dopuštaju tijelu i osjetilima da postanu instrument. U takvom okruženju prostor se izmiče uobičajenoj percepciji i tumačenju, a rad i prostor stapaju se u fluidno, transformativno iskustvo u kojem stvarno i imaginarno prestaju biti odvojeni. Zanimaju me prostori koji te provedu kroz sebe i promijeni tvoj ritam ili te puste da promijeniš njegov, prostori koji izobličuju logiku prostora i vremena i koji se otvaraju na različite načine.
Duže sam vrijeme željela izlagati u tunelu Grič zbog njegove prostorne specifičnosti i zbog rada koji je u potpunosti povezivao ideju, osjećaj i vibru koje sam osjećala u tom prostoru. Konkretno, tunel Grič ima svoj živi element. To nije samo prostorna akustika, već prostor reagira na atmosferu, povijest i vrijeme pa te natjera da ih osjetiš. Ima svoju tvorevinu, gotovo prirodnu inteligenciju koju tek osjećaš, ali ne vidiš. On reagira pa tako nastaju novi oblici, organski i anorganski, tvori vlastiti ritam i strukturu, jeku, zvuk te sluz koja se cijedi niz njegove stijene. Bavila sam se tim objektima, implementirala ih u rad, dopuštajući da se dijalog razvije sam od sebe. Hodaš unutra i prostor diše, stalaktiti tvore vlastitu arhitekturu, akustika udara u tijelo te hladni zidovi pulsiraju. Publika ne promatra, nego ona publika osjeća, istražuje, postaje dio strukture prostora i tvorevine. Svaki ulazak je drugačiji. Rad postaje svojevrsni organ i produžetak tunela, u njemu vrijeme gubi težinu.
Ono što me zanimalo u Dream Waves: Hyper Drift je istražiti prirodne algoritme i inteligenciju prirode – kako priroda, prostor, materijali i organski procesi sami stvaraju, razgrađuju i ponovno grade forme. Zanimalo me je li taj ciklički proces stvaranja, destrukcije i regeneracije paralelan s načinom na koji umjetna inteligencija obrađuje i kreira obrasce pa sam te procese povezala i integrirala u svoje radove. Umjesto pukog oponašanja prirode, rad stvara svojevrsnu meta-stvarnost, prevodeći obrasce prirodnog rasta – fraktalne strukture, samoorganizaciju i dinamiku fluida – u simbolički jezik.
U radu se prirodni ritmovi erozije, taloženja i cikličkog stvaranja susreću s algoritamskom logikom, možda sugerirajući da su inteligencija prirode i umjetna inteligencija dva aspekta istog univerzalnog koda morfogeneze. Ovdje me zanimao njihov suodnos i na koji način inteligencija prirode i algoritamska inteligencija zajedno oblikuju obrasce stvaranja i transformacije, kako se preklapaju i kontrastiraju i što se događa u tom susretu.
► Prostornost je jako važan element i drugih tvojih radova poput, primjerice, nedavnih Gallery of Floating Archipelagos iz 2023. godine (link) te Fantasy of Floating iz 2022. godine (link) te prošlogodišnjih radova poput Garden of Abundance (o kojem smo pisali ovdje) i Hypertopos. Možeš li nam pojasniti koju ulogu ima prostornost kao element tvojih radova i kako je promišljaš u svom umjetničkom radu?
Martina Miholić: Prostor je apsolutno karakterističan za sve moje radove, ne samo za ove koje smo već prethodno spomenuli; on je prisutan i oblikuje način na koji pristupam svemu što radim. Prostorom sam se počela baviti još za vrijeme studiranja na Likovnoj akademiji. Iako sam završila grafiku, cijelo to iskustvo me već tada počelo intrigirati i sudarati s mojim načinom razmišljanja i istraživanja. Prostor me zanima na više razina – najprije tehnički i dimenzionalno, ali i kroz atmosferu, materijalnost i nematerijalnost. Zanima me moment uranjanja u prostor, skaliranje prostora, mogućnosti prostora, kako oni međusobno djeluju i što prostor dopušta, a što ne. Zanimljivo mi je postavljati pitanje sebi što je pojam prostora meni, a što nekom drugom? Što je pojam prostora mravu, drvu ili planini? Zanimljivo mi je to skaliranje prostora i kada te prostor izmakne iz konteksta čitanja ili ti njega izmakneš iz konteksta, kada razmišljaš o tome što on može postati i biti, a što onda i mi možemo postati i biti kada nas se izmakne iz nekakvog realnog konteksta i čitanja. Za mene prostor nije samo fizički, on nije samo prazan volumen ili dimenzija u kojoj nešto stoji. On je uvijek natopljen iskustvom, dojmom, nataloženom energijom ili atmosferom.
Puno inspiracije inače pronalazim i na putovanjima pa i za to imam anegdotu za ispričati koja se tiče moje posvećenosti istraživanju prostora. Bila sam prošle godine na nekoj predivnoj plaži na Zanzibaru i dok su svi slikali sebe, ja sam uočila na dijelu plaže, koja se zavlačila pod stijenu, neke meni užasno zanimljive strukture. Shvatila sam da su maleni račići stvarali koncentrične krugove koji su nalikovali malim kraterima. Zavukla sam se pod tu stijenu i fotkala tlo sigurno narednih sat vremena. Sigurna sam da su me u najmanju ruku ostali na plaži čudno promatrali dok sam s punom pažnjom bilježila te strukture mobitelom. Kasnije sam te fotografije animirala i pretvarala u prostore koji izvan konteksta djeluju potpuno drugačije, poput nekih nadrealnih kratera ili crvotočina koje ti se otvaraju iznad glave.
► Već od svojih fakultetskih dana promišljaš uporabu zvuka i stvaranja zvučnog ambijenta u svojim radovima. Kako je tvoj odnos prema zvuku u umjetničkom kontekstu evoluirao s godinama i na koji način je on realiziran u tvojoj najnovijoj suradnji s glazbenim umjetnikom Senpviijem?
Martina Miholić: Zvuk se pojavljivao već u nekim radovima koje sam radila na Akademiji. Uvela sam element zvuka, zatim se pojavljivao zvuk u formatu glasa, ali onda se u jednom dužem periodu gotovo izgubio. Radovi koje radim posljednjih nekoliko godina vraćaju se preokupacijama i istraživanjima koja sam imala za vrijeme studija pa se tako u svom radu vraćam na pitanje zvuka. Prethodno smo već pričali koliko mi je važno cjelokupno imerzivno i gotovo sinestetičko iskustvo ambijenta.
Za mene zvuk nije samo neki element koji ćeš samo prelijepiti preko rada kao pjesmu preko Instagram storija, ne smije biti samo dodatak, nego mora postati drugi organ iskustva. Ja ga tako ne vidim, nego osjećam, doživljavam i radim. Koliko god sam slušala užasno puno glazbe i raznih glazbenih žanrova, nikada se nisam okušala u stvaranju zvuka i glazbe.
Preko zajedničke prijateljice upoznala sam Senpviija. Kako sam znala da se bavi glazbom, preslušala sam njegove radove i bila sam mind blown. Ono što me fasciniralo u tom zvuku nije bila samo glazbena komponenta, nego taj prostor, to stanje svijesti i prisutnosti gotovo kao neki metaprostor u koji bi te taj zvuk odnio. Zvuk stvara iskustvo, otvara prostor i uvlači te u drugačije stanje percepcije i prisutnosti. Zanimala me njegova distorzirana estetika zvuka koja je izobličena do te mjere da postaje nešto drugo, a koja je opet ujedno i snena, inovativna i fluidna. Počeli smo puno razgovarati i družiti se, pričali smo o radu, umjetnosti i procesima pa sam kroz te razgovore razvila se ideja o zajedničkoj suradnji. Baš se desila ta umjetnička kemija i konekcija koja je odmah kliknula.
Posjećivali smo tunel Grič više puta, stalno smo se vraćali da bismo bolje osjetili i upili prostor prostor kroz njegove pukotine, stalaktite i specifičnu akustiku koja zvuči kao da dolazi iz druge dimenzije. Ideja je bila stvoriti zvuk koji kao da izlazi iz tih pukotina i pulsira s prostorom, kao heartbeat engine (sustav koji periodički šalje signal kako bi potvrdio da su drugi mehanizmi dostupni i da aktivno rade) i preuzima cijeli prostor, odvodeći publiku u drugo stanje uma. Zvuk u radu nije element pasivnog slušanja: zvuk te pokreće, otvara portale, uvlači u unutarnje foldove, mijenja percepciju i tempo. Zvuk gotovo postaje ritual i kao da tunel sam generira vlastiti ritam, vibracije i neočekivane oblike, a prostor i zvuk dišu kao živa, zajednička struktura.
► Razračunavanjem sa stereotipima o ženama i ženskim pitanjem baviš se i u drugim radovima poput već prethodno spomenutog Fantasy of Floating, Island of Inanna iz 2019. godine koji je nastao u suradnji s Martinom Granić, Linom Kovačević, Nikom Šimičić i Irenom Tomašić, Archeology of Archetypes iz 2020. (link) te Try Hard koji si 2019. izložila u suradnji s vizualnom umjetnicom Martinom Granić. Na koje sve načine si se i u ovim, ali i drugim radovima htjela umjetnički razračunati s društvenom kondicioniranjem toga tko i što žena treba biti?
Martina Miholić: U brojnim se radovima dotičem pitanja stereotipa i “ženskog pitanja”, tijela, ženskog prostora i ženskog oblikovanja – ne samo tijela u fizičkom smislu, nego i prostora u kojem žena smije biti, želi biti i može djelovati te se bavim time kako se uopće izgleda njezino djelovanje u i na prostoru. Kakav je uopće taj prostor? Kako društvo reagira? Kako se oblikuje očekivanje od žene? Kako tijelo – kao tkivo žene – tretiraš, prikazuješ ili interpretiraš kroz umjetnost? Kakav je taj prostor, kako se tumači, kako se ocjenjuje, kako se oblikuje društveno i kulturno? Kako se tijelo, to “tkivo žene”, tretira fizički, simbolički ili društveno?
U zajedničkom radu Island of Inanna, tijelo i prostor dobili su mitski okvir i imaginarno obličje kroz sumersku božicu Inannu. Fascinira me njezina dihotomija jer ona je ujedno i božica ljubavi, stvaranja životnih ciklusa, ali i rata. Kroz nju propitujem ciklički moment ženskog iskustva. Inanna ima tu moć simultanog stvaranja i razaranja, snagu i ranjivost, moć i nježnost, a te teme nastavljam istraživati kroz brojne druge projekte. Zanimljivo mi je i to antološko, naslijeđeno iskustvo, mudrost koja se prenosi kroz generacije i kroz slojeve iskustva žena. To je nešto što je stalno prisutno i što pokušavam reflektirati kroz likove, objekte i situacije u radovima.
Try Hard je nešto drugačiji, nema direktnu veze s Inannom, ali opet ima veze s tim oblikovanjem ženskog pogleda konkretno kroz kontekst sporta, fizičkog tijela i performativnosti ženskog djelovanja i bavi se time kako se te norme mogu preispitati, destabilizirati ili razotkriti.
► Ženski likovi i arhetipovi te mitološke (anti)heroine učestalo se pojavljuju u tvom radu kroz direktnu figuraciju ili vizualne asocijacije. Tako si u prošlogodišnjim radovima Breathing Fracture, izložen na Drugom Velikogoričkom salonu, Garden of Abundance, izložen sklopu Art Bubblea i u Velikoj dvorani Pogona i nešto ranijem radu Fantasy of Floating, izložen u Galeriji VN,kao protagonistkinje uvela sirene i sumersku božicu Inannu. Kako ti objašnjavaš pojavljivanje tih likova u tvom radu i što te privlači njima da zauzimaju središnje mjesto u tvojim radovima?
Martina Miholić: Ti se likovi često pojavljuju u mom radu, ali nikada u doslovnom značenju, nikada nisam išla za direktnom referencom s tim bićima i likovima. Imala bih određenu ideju u glavi i one bi bile tu, ne formalno, fizički, nego se osjećala njihova prisutnost, njihova misao, kao da je nešto, što je njih proganjalo, proganjalo i mene. U Maloj sireni to nije vesela Disneyjeva varijanta, već izvorni Andersenov lik koji podrazumijeva žrtvu, podnošenje fizičke boli, ona gubi tijelo i glas i kroz to reflektira gubitak identiteta. U radovima Breathing Fracture i Fantasy of Floating ideja se vizualno manifestira kroz naizgled vrlo lepršav, lagan, rozi i šljokičasti hibridni arhipelag, stvoren na raskrižju stvarnosti, fantazije i virtualnosti. Prostor koji na prvi pogled zavodi, mekan je i gotovo prštav, ali čim se zaroni u njega, iskristalizira se osjet ne samo nužno simboličke, nego možda još više i fizičke boli.
Tijelo je podvrgnuto postupcima koji su grubi poput rezova i šiljaka. Brutalni su prema mekom ženskom tkivu koje postaje prostor memorije, rana i regeneracije. Ženski se identiteti rastoče u bespućima različitih stvarnosti u digitalnom prostoru, u svijetu društvenih mreža, gdje se identiteti doslovno dezintegriraju, kao da su u nekom nerealnom arhipelagu suvremenih malih sirena. Ti su arhipelazi suvremeni su habitusi (post)identiteta i bića u tranziciji, zarobljenih između svjetova, između želje za pripadanjem i impulsa za bijegom, između izloženosti i potrebe za nestajanjem, podložni pritiscima vanjskog pogleda, digitalnih projekcija i unutarnjih poriva. Zavodljiva estetizacija djela nudi mnoštvo jakih podtema pod velom nježnosti i lakoće, ali odmah podsjeća i na agresivnost i destruktivnost medija te na nasilnu nametljivost kanona ljepote. Fluidnost i tranzicija uvijek dolaze s napetošću, s lomom između mekoće i boli, privlačnosti i destruktivnosti baš kao i u Andersenovoj priči u kojoj svjetlucava površina skriva cijenu svake stope, svake rane, svakog gubitka.
S druge strane, u radu Dark Siren istražujem sirenu iz grčke mitologije – moćnu, zavodljivu i ponekad zločestu, koja privlači, namamljuje i uništava, ali kroz tu moć pokazuje dualnost: sposobnost stvaranja i razaranja, zavodljivost i prijetnju, senzualnost i opasnost. Ta sirena pokazuje kako žensko iskustvo nosi kontradiktorne slojeve iskustva poput moć i ranjivost, erotičnost i bol. Dakle, ono što me privlači tim likovima je upravo ta sposobnost da objedine kontradikcije: senzualnost i bol, moć i ranjivost, stvaranje i razaranje, fizičko i mentalno, stvarno i digitalno.
► Kada pogledaš jedan od tvojih starijih radova, Društvo spektakla – Ambitious Toys iz 2014. godine, u kojim sve aspektima vidiš da se tvoje umjetničko djelovanje promijenilo i što misliš da u svojoj umjetnosti danas radiš drugačije ili pak isto?
Martina Miholić: Ovo je zapravo jedan dosta razigran, podosta kinky projekt. Prvi put je samostalno izložen u Galeriji Karas i kasnije doživljava drugu iteraciju u okviru grupne izložbe Društvo spektakla. Cijela ideja se vrtjela oko objekta, konkretnije oko igračke. Proučavala sam što je igračka, kako djeca koriste igračke da istraže identitet, tijelo i odnose, kako se pripremaju za život u zajednici, a kako odrasli koriste igračke – za užitak, socijalne veze, propitkivanje identiteta, vježbu za um i tijelo, ispitivanje veza i odnosa i drugog.
Istraživala sam te igračke koje su, slučajno ili namjerno, ispale pomalo neočekivano “neobično zabavne” za korištenje, možda čak i “prezabavne” pa su ih uglavnom zbog slučajnih ili manje slučajnih seksualnih konotacija uglavnom povukli. Nabasala sam na recenziju jedne mame koja je svojoj jedanaestogodišnjoj kćeri kupila vibrirajuću Harry Potter metlu. Malo se bojala hoće li to biti previše djetinjasto za nju, no na mamino veliko iznenađenje i petnaestogodišnja se kći voljela igrati tom metlom. Uz dozu humora bih zaključila kako je ta metla poučna igračka jer ih je očito obje naučila letjeti, ali u drugim kontekstima.
Ono čega sam se htjela u tom projektu dotaknuti je to krhko, mekano, infantilno, naizgled sigurno i neokaljano, intimno mjesto kojemu se vrlo lagano možeš približiti upravo tim neodoljivim, dopadljivim, zavodljivim objektima – igračkama – i putem njih implantirati razne ideologije i stereotipe u promatrača. Rad se igrao s percepcijom, s tabuima, granicama onoga što je društveno prihvatljivo te s nekim gotovo zabranjenim, a u isto vrijeme vrlo prizemljenim i univerzalnim pitanjima ženskog i ljudskog iskustva, krhkoće, ranjivosti, snage i inteligencije koja se pojavljuje u oblicima čak i kad na prvi pogled ne izgleda da je tu.
Ono što ostaje isto jest upravo taj senzibilitet prema intimnom, ranjivom, krhkom, prema raslojavanju, dekodiranju, pipanju ili slušanju. Ono što se promijenilo, i tu bih rekla da je ključ, više je tehničke prirode – način na koji produciram rad, ali i moje iskustvo prenošenja ideje u fizički artefakt. Ne bih rekla da sam nužno vještija u nekom klasičnom smislu, ali mislim da sam postala svjesnija mogućnosti prenošenja ideje u konkretan objekt, da ona zaista dođe do publike na način koji sam zamislila. Dakle, koncept i senzibilitet su konstanta, dok su pristup, iskustvo materijala, proces realizacije i sposobnost prenošenja ideje u konkretan artefakt nešto što mislim da je kod mene evoluiralo.
► Velik broj tvojih radova, kao na primjer Liquid Realities iz 2022. godine ili Dark Siren iz 2023. godine, dotiče se distopijskih narativa. U kojoj mjeri distopijski motivi u tvojim radovima reflektiraju suvremene društvene i političke okolnosti?
Martina Miholić: U Dark Siren i Liquid Realities povezujem svoje dugogodišnje istraživanje otuđenih gradova i raspadajućih okoliša, ljudske vrste, ruševina, pustoši, osjećaja izgubljenosti u prostoru i vremenu. Ti su motivi raspršeni kroz virtualnu memoriju koja se superponira s urbanim prostorima, gradovima duhovima i identitetima ispražnjenih poput praznog šuma. Ti me prostori podsjećaju na izolaciju i fragmentaciju koje svakako možemo povezati i sa suvremenim društvenim, političkim, ali i ekološkim okolnostima. Pod ekologijom bih svrstala i tu ljudsku unutrašnju ekologiju, odnosno eroziju unutrašnjih pejzaža. Ti prostori kao da se međusobno tale, lome, deformiraju, savijaju i stvaraju distopijske svjetove koji djeluju kao da su uhvaćeni u kvantnoj gravitacijskoj petlji, u samom tkivu prostor-vremena.
U taj prostor ulazi sirena – mračna, moćna, zavodljiva – koja proganja prostor svojom prisutnošću, ali ga istovremeno priziva u postojanje. Iako fragmentiran, pun pukotina, tužan i mračan, taj svijet ipak čuva emociju, vrstu vremenske emocionalne kapsule. U te distopijske pejzaže utkani su emocionalni i kognitivni otisci, a kolektivne i osobne naracije oblikuju prostor i vrijeme u stalnoj interakciji s emocijama i sjećanjima, dok je unutarnji život prisutan unatoč svim tim deformacijama.
► Zanimljivo mi je kod tvog rada promišljati i o temporalnosti i o tome kako u tvom radu protječe vrijeme. Možeš li podijeliti s nama kako ti u svom radu koncipiraš temporalnost i može li se koncept protoka vremena i vrijeme samo uopće odrediti u tvom radu?
Martina Miholić: Uvijek me fascinirao koncept protoka vremena jer ga uopće ne doživljavam linearno. Nekad mi je čak i napisati linearan tekst potpuno apstraktno – jednostavno mi ne ide. Dok izgovaram ovu jednu rečenicu, u isto vrijeme u glavi imam još sigurno tisuću, ma skoro i beskonačan broj drugih odgovora i perspektiva koje u isto vrijeme žele izaći van, svaki kao svoja nit u paralelnom procesoru misli. Pritom ne mislim u smislu da ću saviti svoje mišljenje ovisno o tome kako situaciji odgovara i to učiniti na neki oportunistički način, već govorim o nečem drugom, o vremenu koje dekodiram kroz slojeve percepcije koje budu i fizičke, emocionalne i drugih modaliteta.
Vrijeme doživljavam kao nešto što se razlijeva, širi i što je slojevito. Vrijeme mi je kao mreža signala i uzoraka, slojeva događaja, sjećanja i potencijala koji se presavijaju jedni preko drugih. Za mene je vrijeme i sfera u kojoj su svi događaji još uvijek prisutni, samo na različitim frekvencijama. Najbolje bih to opisala kao fenomen Schrödingerove mačke. Svi ti “mogući trenuci” su istovremeno živi i ne-živi dok ih ne dotaknemo pažnjom, kao više mogućih stanja koja su sva tu dok ne izabereš fokus, kao aktiviranje određenog čvora u mreži mogućnosti.
Temporalnost u mom radu nije jednostavan niz događaja, nego složen ekosustav sjećanja, osjećaja i fizičkih i virtualnih prostora – sloj po sloj, trenutak po trenutak, uvijek istovremeno prisutan i odsutan. Svaka instalacija i vizualna sekvenca funkcioniraju kao moment u kojem se vrijeme simultano raspada, širi i kondenzira, a posjetitelj osjeća različite ritmove, brzine i slojeve protoka vremena, uranja u paralelne vremenske tokove kao da prostor i vrijeme imaju memoriju koja se samo preslaguje i resetira instance kada prolazimo kroz nju. Moj rad kao da je potraga za domenom gdje se prostor i vrijeme rastope u mrežu osjećaja, materijalnih tragova i imaginarnih pejzaža: nešto što se nikad ne dovršava nego stalno nastaje, dok prostor kao da postaje mreža odnosa. Umjesto fizičke udaljenosti, mjerim “blizinu” ideja i koliko su pojmovi povezani ili koliko se njihova značenja preklapaju.
► Na koji se način u radu dotičeš koncepta arheologije i stremi li tvoj rad više prema metaforičnom konceptu arheologije poput otkrivanja nesvjesnog, doslovnom poput radu s artefaktima i materijalima ili kombiniraš obje metodologije?
Martina Miholić: Trenutačni odnos arheologije i mog rada u stvari je blizak pitanju istraživanja vremena i svijesti. Istražujem slojeve koji nisu samo vezani uz kronološko vrijeme, nego slojeve svijesti,promišljanja, introspektivnih iskustava, ali i kolektivne memorije. Ti slojevi taloženi su u određenom kontekstu i mogu se čitati kroz predmete, materijale, vizualne tragove i simboliku.
Željko Marciuš opisuje moj rad terminom “arheologija podsvjesnog”. To mi je zanimljiv izraz jer moji radovi otkrivaju slojeve zamišljenog vremena, meta-prostora i podsvjesnih struktura. Postoje slojevi koje istražujem u materijalima i formama; predmeti poput kamenja ili kostiju kao da dolaze iz “glitcha” između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Taj “glitch”, kao pukotina u vremenu, prostoru i svijesti te kao trenutak “između”, kao pojam dobro definira prostor interesa u mom radu.
► Kako u svom radu općenito pristupaš odabiru i oblikovanju materijala za pojedini rad? Budući da u svom radu koristiš razne objekte koje onda formuliraš u nekonvencionalne vizualne cjeline, jesi li imala kad kakvu zanimljivu reakciju publike ili slučajnih promatrača na odabir materijala u svojim radovima?
Martina Miholić: Pitanje o korištenju materijala je kao da ti se otvaraju vrata Narnije i ne znaš gdje ćeš završiti, niti gdje početi. Ne postavljam si granice, ta potraga kao da je u mom umjetničkom djelovanju uvijek prisutna. Kad biram materijale, nekad imam kristalno jasnu 3D viziju kako nešto treba izgledati, ali češće je to osjećaj kao kad znaš da će sve kliknuti na svoje mjesto kada taj objekt postavim na pravo mjesto. Dogodi se da me neki komad zabljesne i zazvoni mi u glavi pa ga godinama kasnije samo izvučem iz svoje arhive i on se savršeno uklopi u rad. Moram ga ne samo vidjeti, nego i osjetiti da mi kroz ruke i kožu prođe taj signal. Kada to osjetim, onda znam da je on smješten na svom mjestu.
Koristim najraznoraznije tehnike, medije, materijale i procese, i prirodne i sintetičke kao što su drvo, kamen, kosti, ugljen, metale, razne smole i mase, aluminij, pleksiglas, staklo, pijesak, gips, zemlju, folije, pa čak i gljive, pronađene i kupljene predmete. Gadgeti sami po sebi često postanu integralni dio rada. Volim i kablove, umjetnici ih često skrivaju, ali ja baš volim taj vrli novi svijet takozvanog cabel dreama. Pronalazim materijale svugdje, na primjer u šumi, raznim građevinarskim dućanima, kamenolomu, bespućima interneta i dark webu. Imam baš neka svoja sabirna mjesta, a nisam jednina umjetnica kojoj adrenalin poraste kada se približava gomili glomaznog otpada – uočiš nešto iz auta i pomisliš si kako je neki predmet next level shit.
Kada je riječ o pristupanju materijalu, postoje i jedna hardcore anegdota. Jedna takva anegdota vezana je uz rad Dream Waves za koji sam poželjela raditi s aluminijem. Naručila sam ga, uvjerena da me sjećanje na jedan jedini sat srednjoškolske kemije osposobljava za pothvat. Pripremila sam se – koliko se čovjek može pripremiti u kuhinji veličine ormara – i nabavila posudicu za taljenje zlata jer mi se činila potrebnom za ozbiljan pristup tom materijalu. Prvi pokušaj odmah je podsjetio da materija ima svoju volju: aluminij se, pun sumpora, zapalio. Cijeli je stan izgledao kao boss fight u kojem sudjeluju dim i vatra, skoro nastaje požar, ja se u tom trenutku otrujem i sve mi počinje nalikovati kao na neki chaos mode u video igrama. Kasniji pokušaj rada s aluminijem, u kontroliranijim uvjetima, dao je rezultate kojima sam bila zadovoljna, ali prvi mi pokušaj svakako ostaje uklesan u pamćenje kao poučno iskustvo.
Što se tiče reakcija publike na moj odabir materijala, moram spomenuti epizodu u Japanu koja je donijela drugu vrstu napetosti. U koferu su mi se nalazila dva mala skulpturalna elementa od kostiju. Čitala sam što se smije, što se možda smije i što se ne bi smjelo, ali na kraju sam si samo rekla “Briga me!” i potpisala izjavu i nastavila dalje, bez skrivanja. Kofer je, usput, težio kao da u njemu prevozim kamenje i građevinski materijal. Inače putujem asketski, s ruksakom i manjom torbom, ali ovoga puta nosim kosti i nekoliko boca gina za poklone, što je ipak previše. Glumila sam lakoću i osmjehnula sam se carinicima, dok je prijateljica još pregovarala s njima. Na povratku su, nakon što su izvadili pažljivo složeni sloj hentai manga albuma za prijatelje i skulpture od kostiju, najviše zastali nad mojim bizarnim ogrlicama. To im je, od svega, čini se, bilo najzagonetnije.
Treća epizoda odvila se u Londonu, na aerodromu – to mi je bio novi highlight. U koferu su se nalazili predmeti za projekt Ambitious Toys, svaki sa svojom pomaknutom logikom: vibrator u obliku pačeta, nazvan nevino Rub My Ducky, i Tarzan koji neprikladno maše rukom i ispušta urlik neusporediv s dječjim igračkama. Kad su carinici počeli vaditi sadržaj, osjetila sam kako umirem od srama i mislila sam si u tom trenutku kakva je to bruka. Oni su se dobro nasmijali i na kraju rekli rečenicu koja je djelovala gotovo utješno: čovjek ne može ni zamisliti što je sve prošlo kroz te aerodromske trake.
► Kojom prilikom možemo uskoro ponovno vidjeti tvoje radove i što još umjetnički planiraš realizirati u budućnosti?
Martina Miholić: Imam zaista brojne planove pa ću izdvojiti samo neke. Sljedeće godine predstavit ću rad u Dioklecijanovim podrumima – prostor koji mi je nevjerojatno inspirativan, a također ću izlagati u nevjerojatno zanimljivom prostoru Galerije Kazamat u Osijeku. Pozvana sam i na festival Crta za beskraj, posvećen dragom, prerano preminulom prijatelju Marijanu Crtaliću, koji će se održati u KNAP-u na Peščenici. Upravo kako vodimo ovaj intervju dobila sam poziv i na međunarodnu izložbu Glowing Globe – SingularityArt koja će se održati sljedeće godine Rijeci. Otvorila su mi se i neka vrata u Japanu, a trenutno pretražujem lokacije u Zagrebu i okolici za realizaciju mojih umjetničkih radova u nastajanju. Rad koji će prvi biti dostupan za gledanje zagrebačkoj publici i muzejskim posjetiteljima je WE’LL LICK THAT JUICE. Njega ću predstaviti u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu u okviru Trijenala hrvatskog kiparstva na koje kao nagrađena i pozvana umjetnica s prošlog Trijenala imam tu priliku predstaviti svoj novi rad.
Portreti: Luka Pešun
Martinin rad možete pratiti na Instagramu @martinaxmartiniquex.
