Nepovoljna vremenska prognoza stavila je drugo izdanje Štampića pred prvi ozbiljniji izazov. Kiša koja je gotovo cijeli vikend pratila festival prijetila je programu posvećenom nezavisnom tisku, DIY izdavaštvu i sitotisku, no improvizirani šatori, seljenje sadržaja i fleksibilna organizacija pokazali su se sasvim prirodnim okruženjem za događaj koji ionako počiva na DIY logici. Festival nezavisnog tiska održan je od 13. do 16. svibnja na nekoliko zagrebačkih lokacija – u prostoru tiskare SMAK PRESS, Studio-galeriji Klet, CirkoBalkana šatoru, Galeriji Siva i dvorištu AKC Medike – okupljajući lokalne i međunarodne kolektive, autore/ice i publiku zainteresiranu za nezavisno izdavaštvo, sitotisak, risografiju i samoorganiziranu kulturnu produkciju. Program je uključivao izložbe, filmske projekcije, radionice, sajam nezavisne štampe te glazbeni program. Među gostima ovogodišnjeg izdanja naziva Šakom u pod bili su bečki Soybot i bugarski Nopoint Atelier – kolektivi koji, svaki iz svoje pozicije, već godinama djeluju unutar šire europske mreže nezavisnog izdavaštva, risografije i sitotiska.
U sklopu festivala trebala sam moderirati panel-diskusiju Tko se boji tiska još?, zamišljenu kao razgovor o suvremenoj DIY print kulturi, uvjetima rada i poziciji nezavisnog izdavaštva danas. No kiša, koja je tijekom cijelog vikenda uspješno remetila planove, rasporede i logistiku festivala, na kraju je presudila i panelu. Stoga sam razgovore s kolektivima odlučila nastaviti u formi intervjua koji su poslužili za pisanje ovog teksta. Njihovi odgovori otvorili su niz pitanja o tome što danas znači baviti se fizičkim tiskom u trenutku kada većina vizualne komunikacije cirkulira digitalno, ali i kako izgleda svakodnevica DIY produkcije između entuzijazma, zajednice i ekonomskog preživljavanja.
Tisak kao odgovor na digitalni zamor
Jedna od tema koja se gotovo spontano provlačila kroz razgovore sa svim istaknutim kolektivima bio je zamor od digitalnog rada i svakodnevice koja se u posljednjih desetak godina sve intenzivnije odvija ispred ekrana. U tom kontekstu tisak se u njihovim praksama često pojavljuje kao način rada koji podrazumijeva drugačiji odnos prema vremenu, materijalu i samom procesu – onaj u kojem još uvijek nešto možeš držati u rukama, zaprljati bojom i slučajno uništiti ako nisi dovoljno koncentriran.
Za članove SMAK PRESS-a upravo je potreba za fizičkim radom i zajedničkim prostorom bila jedan od glavnih razloga okretanja tisku: Najiskrenije – pozlillo nam je od konstantnog blejanja u laptop! Dogodilo se to spontanije, naravno, i kroz duži period vremena, ali svi u kolektivu smo godinama radili više manje isključivo poslove na ekranu (od ilustracije, dizajna, raznih uredskih poslova) i shvatili da želimo nešto stvarno, fizičko, opipljivo. Divno je zaprljati se s drugim ljudima, držati rakel u rukama, miksati boje i osjetiti papir. Uživamo u procesu ručnog tiska i svim nedaćama i izazovima koje nosi. Sitotisak nas je okupio i natjerao da budemo zajedno u prostoru i prisutni jedni s drugima, a ne samo online. Zato toliko slabo odgovaramo na Instagram i mailove (haha) i na kraju dana smo dosta isfrustrirani današnjom situacijom da sve mora biti prisutno na društvenim mrežama ili inače ne postoji.
Za članove SMAK PRESS-a tisak tako nije postao samo medij ili proizvodni proces, nego i mjesto svakodnevnog okupljanja i druženja. Print i izdavaštvo su nam tako postali neka vrsta bijega od tog digitalnog života, ali i način povezivanja. Kod nas netko uvijek navraća, a dnevno kroz tiskaru ponekad prođu deseci ljudi. Možda nije najkoncentriranija radna atmosfera, ali sve to ima ljudskost, toplinu i neposrednost koju internet, koliko god bio koristan, jednostavno ne može niti pružiti, a ni zamijeniti.
Takav odnos prema manualnom radu i sporijim procesima prisutan je i kod Nopoint Ateliera, nezavisnog studija smještenog u šumama bugarskih Balkanskih planina, gdje udaljenost od urbanih centara predstavlja svjestan odmak od ubrzanog i digitaliziranog načina života. Biti blizu prirode danas nam se čini kao jedna od najboljih mogućih odluka, posebno u trenutku kada je život toliko ubrzan i sve više digitaliziran. Manje distrakcija prirodno vodi fokusiranijem i produktivnijem radu. Trudimo se zadržati miran i prizeman način rada, ali istovremeno stvarati radove koji su zabavni, eksperimentalni i zanimljivi.
Njihov studio istovremeno funkcionira kao radni prostor i mjesto susreta umjetnika iz različitih zemalja, dok kroz rezidencijalne programe i suradnje grade međunarodnu mrežu autora/ica okupljenih oko printa i manualnih procesa. Pravo brainstormanje, analogni način rada i trenutak kada na kraju u rukama držite fizički otisak nevjerojatno su zadovoljavajući. Taj umor na kraju dana potpuno je drugačiji od iscrpljenosti koja dolazi od rada za računalom.
Sličan odnos prema fizičkom procesu rada prisutan je i kod Soybot, bečkog kolektiva koji djeluje između mikro izdavaštva, risografskog studija i dizajnerske prakse. Za njih je važna upravo mogućnost da čitav proces – od ideje do gotove publikacije – nastaje unutar vlastitog prostora i u direktnoj suradnji s umjetnicima s kojima rade. Svjesni smo privilegirane pozicije u kojoj možemo stvarati vlastite publikacije u bliskoj suradnji s umjetnicima čiji rad zaista volimo. Budući da se sve odvija pod istim krovom, kroz cijeli proces imamo potpunu kreativnu slobodu. Projekte osmišljavamo i realiziramo sami, od početne ideje do samog tiska, unutar vlastitog studija. Ta neposredna povezanost izdavaštva i produkcije znači da ne razmišljamo samo o sadržaju, nego istovremeno i o materijalu, boji, teksturi i formatu.
DIY infrastrukture i prostori zajednice
Osim samog tiska, ovogodišnji Štampić otvorio je i pitanje prostora – ne samo prostora za rad, nego i prostora za okupljanje, razmjenu ideja i stvaranje zajednice oko nezavisnog tiska. Većina kolektiva koji su sudjelovali na festivalu djeluje izvan institucionalnih sustava, kroz samoorganizirane radione, privremene prostore i mreže suradnje koje sami grade. Upravo zato fizički prostori poput tiskara, studija i nezavisnih radiona postaju mnogo više od mjesta produkcije – oni funkcioniraju kao društveni i kulturni punktovi oko kojih se gradi mala, ali izrazito živa i zanimljiva nezavisna scena.
Iz SMAK PRESS-a pritom podsjećaju da njihova priča nije nastala izolirano, nego unutar šire mreže samoorganiziranih prostora i DIY inicijativa koje već godinama održavaju nezavisnu kulturnu i tiskarsku scenu u različitim gradovima regije. Tiskati su počeli prije desetak godina u Medici, u studiju Sito(s)tisak, a slični prostori – poput Klaonice, riječkog studija Riso i prijateljice, zadarske Nigdjezemske, Fanzinoteke u Fažani ili radionice Redakcije u splitskom Domu mladih – i dalje predstavljaju ključnu infrastrukturu za male izdavačke i umjetničke kolektive. Svakog dana smo svjesni koliko smo imali sreće da imamo radionu u centru Zagreba. Radne prostore za prljave poslove gotovo je nemoguće pronaći, bilo kroz privatni najam, a kamo li u vlasništvu grada ili države čije su nekretnine konkretnije kvadrature (a koje bi se mogle koristiti za ovu namjenu) ili preskupe ili napuštene. Kroz organizaciju festivala samo si potvrđujemo ono što svi već odavno znamo – infrastrukturu za rad moramo napraviti sami jer ne možemo računati na to da će ju napraviti institucije. Naša tiskara možda je vlažna i ponekad prokišnjava, ali uvijek ćemo imati otvorena vrata za ljude koji žele raditi, učiti i stvarati zajedno. Dok imamo alata i atoma snage, tiskat ćemo! Sada kada imamo prostor koji može kao krijesnica svijetliti u ovim dosta mračnim vremenima, napravit ćemo sve da ga održimo na životu.
Sličan naglasak na zajednici prisutan je i kod kolektiva Soybot, koji kroz svoj studio već godinama gradi prostor susreta i suradnje između različitih područja nezavisne kulturne produkcije – od dizajna i ilustracije do glazbe, fotografije i suvremene umjetnosti. Zajednica je apsolutno ključna za ono što radimo. Naša mreža obuhvaća grafički dizajn, suvremenu umjetnost, glazbu, ilustraciju i fotografiju – radi se o vrlo raznolikoj grupi ljudi, a upravo ta raznolikost održava rad živim i zanimljivim. Tijekom godina trudili smo se aktivno graditi taj osjećaj razmjene: redovito organiziramo open studio događanja na kojima ljudi mogu doći, povezati se, surađivati ili jednostavno družiti. Organiziramo i radionice, izložbe i partije. Biti dio zajednice istomišljenika u našem je području jednako važno kao i u bilo kojem drugom.
Između entuzijazma i izgaranja
Ipak, iza romantizirane slike DIY kulture krije se i manje romantična svakodnevica: prekarni uvjeti rada, paralelni poslovi, financijska nesigurnost i kronični umor. Gotovo svi kolektivi okupljeni oko Štampića otvoreno govore o tome da nezavisni rad danas teško može funkcionirati bez dodatnih izvora prihoda, stalnog improviziranja i velike količine neplaćenog rada. Upravo se na tom mjestu ideje autonomije, slobode i rada “po svom” najčešće sudaraju s ekonomskom realnošću kulturne produkcije.
Na pitanje o održivosti DIY modela rada, predstavnici kolektiva SMAK PRESS odgovaraju bez previše uljepšavanja: Balans pronašli nismo, vjerojatno ćemo izgorit prije kraja ove godine. Još nas goni prvotno uzbuđenje, ali opasno osjećamo posljedice zamora, prenapregnutosti, dugih noći kao i sto paralelnih projekata. DIY je nažalost neodrživ jer neprestano izgaraš. Krpamo se sa 100 po 100 eura i jedemo konzerve iz DM-a za 2 eura i nadamo se da to ima smisla i da ćemo za 10 do 15 godina imati honorare koji mogu pokriti više od stanarine. Iako smo zaista sretni i entuzijazma još uvijek imamo jer ekipa naš rad prepoznaje, kupuje naše stvari i prati nas, ali situacija je takva kakva je. Nadamo se da ćemo s vremenom pronaći neki održiviji model ili će on pronaći nas.
S druge strane, Soybot pitanju održivosti pristupaju kroz organizacijski model koji im omogućuje da eksperiment i kolektivni način rada zadrže pred pritiskom tržišta. Djelujemo kao udruga i kolektiv – trenutno nas je petero – i upravo je ta struktura ključna da zabavni i eksperimentalni aspekt rada ostane jači od ekonomskih pritisaka. Iskren odgovor je da svi uz Soybot imamo i druge poslove. To je svjesna odluka jer tako smanjujemo financijski pritisak. U tome postoji nešto važno – DIY etika za nas nije samo estetika, nego je ugrađena u način na koji smo se organizirali.
Za Nopoint Atelier pitanje održivosti prije svega je povezano s mogućnošću da rade vlastitim tempom i ostanu bliski načinu života i vrijednostima koje žele graditi kroz svoj studio. Kako objašnjava Yana Nikolova, njihov pristup temelji se na sporijem i organskom rastu, bez pokušaja da se pod svaku cijenu prilagode tržišnim očekivanjima. Ljudi često misle da je financijska stabilnost preduvjet sreće, ali to nije nužno tako. Miro je primjerice prije nego što smo pokrenuli Nopoint Atelier pet godina radio kao grafički dizajner i, unatoč toj stabilnosti, osjećao se manje ispunjeno nego danas. Dugoročno je ipak puno zadovoljavajuće baviti se nečime što vas zaista veseli i vlastite ideje pretvarati u stvarnost. Rastemo sporo, ali organski, jer ostajemo vjerni vlastitim uvjerenjima, odbijamo mnoge stvari i sami pokrećemo projekte na kojima iskreno želimo raditi. Motivaciju pronalazimo upravo u stvaranju vlastitog rada i promatranju kako on poprima stvarni oblik – to nam djeluje smislenije nego raditi na tuđim idejama. Prihvatili smo takav sporiji rast i male korake koji dolaze s njim te se nadamo da ćemo nastaviti razvijati svoj rad stabilnim i promišljenim tempom.
Papir kao drugačiji prostor komunikacije
Iako nitko od sudionika festivala ne govori o tisku kao nostalgičnom povratku “starim medijima”, fizičke publikacije danas očito dobivaju drugačiju vrstu težine upravo zato što postoje izvan logike beskonačnog scrollanja, viralnosti i algoritamske ekonomije pažnje. Nezavisni tisak pritom nije samo medij, nego i drugačiji način razmjene, distribucije i susreta.
Soybot fizičku prisutnost tiskanog rada vidi kao specifičan oblik komunikacije: Nezavisno izdavaštvo danas i dalje nudi širok raspon mogućnosti, ali i određena ograničenja kada je riječ o oblikovanju publikacije i realizaciji ideje. Funkcionira prema drugačijim pravilima od digitalnog rada i stalno se iznova redefinira i mijenja. Za razliku od digitalnog sadržaja, koji se često vrednuje kroz lajkove ili viralnost, tiskani materijal postoji u ‘stvarnom’ svijetu. Njegova fizička prisutnost stvara poseban oblik komunikacije. Fizička publikacija nosi osjećaj dovršene ideje, što može djelovati prilično utješno u vremenu beskonačnih mogućnosti.
Mala izdanja i kontinuirani ritam novih publikacija aktiviraju gotovo neki arhaični kolekcionarski i ‘lovački’ instinkt. Zajednica okupljena oko toga spremna je putovati kako bi distribuirala, razmjenjivala i dijelila publikacije, pri čemu financijski aspekt često postaje sporedan. To je odlična prilika za povezivanje s ljudima iz različitih dijelova svijeta, susrete na sajmovima i stvaranje prijateljstava.
Za Nopoint Atelier nezavisni tisak prije svega je povezan s mogućnošću da sami oblikuju način života i rada koji žele živjeti. Neki bi rekli da ni sami nismo potpuno svjesni moći tiska i njegove sposobnosti da poruke širi tako direktno i jednostavno. No za nas vođenje tiskarskog studija nikada nije bilo prvenstveno vezano uz poruku, nego uz mogućnosti – da radimo u području koje nas uzbuđuje, da drugima ponudimo nešto vrijedno i da sami oblikujemo vlastitu stvarnost i način na koji radimo. Bavljenje umjetnošću ponekad može biti iscrpljujuće. S druge strane, tisak nam djeluje kao umjetnički zanat koji nam omogućuje da se odmaknemo od konstantnog pritiska stvaranja, a da i dalje radimo rukama – miješamo boje, razvijamo preciznost i fokusiramo se na sam proces. Posebno kada tiskamo za druge umjetnike. Na kraju, tisak za nas nije samo oblik izražavanja, nego i zanat koji nam, barem zasad, omogućuje život kakav želimo živjeti.
Unatoč svim logističkim, financijskim i organizacijskim izazovima koji prate nezavisnu produkciju, iz odgovora članova/ica kolektiva SMAK PRESS jasno je da upravo zajedništvo, okupljanje ljudi i stvaranje prostora za razmjenu ideja ostaju jedan od glavnih razloga zbog kojih nastavljaju raditi festival i razvijati tiskaru. Zajedništvo nam je najvažnije, zato radimo festival i zato smo, kako smo već i naveli, i pokrenuli tiskaru. Ideje – opasne, nove i uzbudljive, odavno se već ne šire samo papirom. Ali mogu! Nije papir mrtav, daleko od toga, ali tu je sada neki prostor gdje dokučujemo i stalno preispitujemo što s papirom možemo. Ili nam se to pitanje stalno nameće. Što se novo može s papirom? A vidjet ćemo. Za sada smo oko papira i tiska uspjeli okupiti velik broj ljudi koji uživaju u svemu što igra sa sitom i risom pruža.
Važno nam je igrati se, solidarizirati i organizirati s drugim ljudima. Bilo u svrhu umjetničke produkcije ili raznih aktivističkih pothvata, akcija i svega što će se još pojaviti putem. Naposljetku, Štampić je doživio svoje drugo izdanje jer ste nas ove godine podržali svi vi koji ste pokupovali naš škart (!!!) i naše radove i u jedan dan omogućili produkciju festivala koji bi inače bilo gotovo nemoguće organizirati s financijama koje smo skupili putem javnog financiranja. Nevjerojatno smo ganuti i bit ćemo tu i raditi Štampić dok god za njega postoji interes i dok god vas usrećuje i inspirira!
Možda upravo zato drugo izdanje Štampića, unatoč kiši, improvizaciji, prokišnjavanju šatora i vječnom krpanju budžeta, na kraju nije djelovalo kao događaj rezerviran za uski krug ljubitelja nezavisnog tiska, nego kao živa i otvorena scena nastala oko papira, boje, zajedničkog rada i razmjene ideja. Nakon četiri dana radionica, izložbi, koncerata, sajma i neprekidnog cirkuliranja ljudi kroz festivalske prostore, postalo je jasno koliko nezavisni tisak danas nadilazi same tiskane materijale i funkcionira kao prostor susreta, suradnje i stvaranja novih zajednica.
Unatoč vrlo realnim izazovima o kojima su otvoreno govorili predstavnici kolektiva SMAK PRESS, Nopoint Atelier i Soybot, nakon ovogodišnjeg Štampića teško je ne primijetiti koliko je scena nezavisnog tiska živa, povezana i energična. Stoga se vječni optimist u meni nada da je ovogodišnje otkazivanje panel-diskusije bilo tek privremena odgoda razgovora koji se očito već neko vrijeme spontano vodi unutar same scene. Treće izdanje festivala već sada djeluje kao sasvim realna mogućnost, a panel-diskusija koja se ove godine nije uspjela održati je (barem načelno) dogovorena. Ovog puta pod nešto preciznijim nazivom: Tko se (još uvijek) boji tiska još?
Autorica: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
