Svaki dosadašnji razgovor sa slikaricom Albom Miočev obično bi pokrio široki spektar tema: od rada na najnovijem ciklusu, osvježenog pogleda na (ponovno) pročitanu školsku lektiru i aktualnog popisa knjiga na noćnom ormariću, preko bizarnih snova i uspomena iz djetinjstva do putovanja i (tajnih) planova.
Ništa drugačije nije bilo ni ovog puta kada smo imale odličan (premda ne i jedini) povod za razgovor: samostalnu izložbu Gledam i ponavljam koja se u večeras, u utorak 10. lipnja, otvara u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar. U posljednjih nekoliko godina, nakon završene Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zadru i studija slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Alba je realizirala zavidan niz samostalnih i grupnih izložaba: U međuprostoru, Galerija Matice hrvatske, Zagreb, 2020; Uvod u vodič, rok trajanja: kad bude, Galerija Šira, Zagreb, 2023; L’albero azzurro, Artis3, Zagreb, 2023; Molitor Art Cabins Project, Pariz, 2024; Limun itd., Kolekcionart, 2024; Percepcije, Labin, Rijeka, Zagreb i Beograd, 2023/2024; aktualna izložba Y-Z, gradilište nove generacije, Oktogon NMMU, 2025, a povod novoj samostalnoj izložbi u Galeriji Kranjčar jest činjenica da je Alba prošle godine na 20. izdanju izložbe Erste fragmenti osvojila Grand Prix.
Uz uspješnu karijeru, Alba Miočev gradi i prepoznatljiv umjetnički rukopis i vokabular. Pejzaži, metaslike, jasni potezi kistom odlikuju platna velikih formata kakva će predstaviti i na izložbi jednostavnog naslova Gledam i ponavljam. No naziv nas ne treba zavarati, jer ne radi se o pukom repliciranju viđenog, već o istraživanju percepcije, sjećanja, perspektiva i slikarskih elemenata te preispitivanju: što je u ovom vremenu informacijske preopterećenosti uopće vrijedno gledanja? Oko potonjeg Alba Miočev nema dileme – u njezinim radovima susrećemo motive koji se ponavljaju, poput planina, noćnih scena, automobila, brodica, i – nekolicine limuna.
► Promatrajući slike iz novog ciklusa koje ćeš izložiti u Galeriji Kranjčar, čini mi se da se javljaju već dobro poznati motivi koje susrećemo u tvom radu: pejzaž, planina, automobil. Ipak, nisu prisutne one “slike u slici” koje smo već imali prilike vidjeti, no “radnja” ili, bolje rečeno, scena odvija se u nekoliko planova, opet kao da istovremeno gledamo dvije različite priče…
Alba Miočev: Imam osjećaj da sam cijelo vrijeme u istoj seriji, idem po jednoj cesti i samo povremeno skrenem, nešto dodam ili oduzmem, a sve se nadovezuje na prvu izložbu U međuprostoru koja je 2020. postavljena u Galeriji Matice hrvatske. Vodi se sličnom idejom o međuprostoru u kojem si istovremeno i fokusiran i nefokusiran. Kako da pustiš sve, ali i dalje ideš, neopterećen.
Uvijek se vraćam na te neke momente iz djetinjstva: svi žele doći do tog najjednostavnijeg načina izražavanja kao tada, kad nismo imali toliko filtera. U ovom sam ciklusu povukla poveznicu sa sjećanjima na neka prva svjesna promatranja. Kad sam imala četiri-pet godina voljela sam promatrati svijet oko sebe kroz nešto gdje se ja uopće ne vidim. Tako je ova plava slika bila inspirirana trenutkom kad su se svi oko mene u kvartu igrali, a ja sam vjetrovku koja je imala rupu stavila preko glave i kroz nju sam gledala ljude. Sjećam se gdje sam stajala, kakav je bio zrak… i da sam mislila: ovo je predobro, imam taj siguran prostor i promatram sve oko sebe.
Paralelno sam radila i na zelenoj slici. Opet je polazište bilo sjećanje: bila je zima, ekstremno hladno, puhala je bura, stajala sam u dekici na prozoru i htjela vidjeti kako izgleda zima u 4 ujutro – kako izgleda poznati prostor u vrijeme kada ti obično nisi tamo?
Zanimljivo mi je i istraživati kadrove koji su već određeni arhitekturom, primjerice prolaz, rupa. Tu ne trebam ništa mijenjati ni izmišljati, ali stavljam fokus na ono što mi je bitno.
Volim razmišljati o scenama koje promatram kao o sceni u kazalištu. To je lako prepoznatljiv prikaz vode, stabla, oblaka, ali kada su na platnu, ti simboli dobivaju novo značenje, tako nečem običnom i svakodnevnom možemo dati na važnosti, učiniti ga neobičnim.
► Kad god te vidim, imaš svoj sketchbook pri ruci. A ako malo škicnem u njega, vidim da se među skicama mogu pronaći tvoji crteži ljudi, lica, životinja, arhitekture. To se poprilično razlikuje od slika velikih formata gdje se, uz iznimku automobila i limuna, posvećuješ gotovo isključivo pejzažima. Kako to, odakle tolika razlika između skica i slika?
Alba Miočev: Svakog jutra radim taj ciklus Dobro jutro i onda ih “štancam“, jednu-dvije, ali one nemaju nikakvu poantu, u protivnom prestaju biti samo skice. Dosta se razlikuju od radova na platnu. Kada sam počela crtati, bila sam pod snažnim utjecajem crtića i igrica, ali to je nešto što trebaš držati za sebe, jer nećeš raditi crtiće i igrice na Akademiji. I htjela sam razviti nešto drugo, odmaknuti se od toga. Ali taj dio je uvijek ostao prisutan, nisam znala što napraviti s njim, izaziva mi ogromnu sreću i užitak. Kao što djeca vole šljokice, tako i ja volim takve crteže, premda nije nešto što ću izlagati. Voljela bih unijeti više humora u slikarstvo, no te su stvari zasad odvojene. Auto je možda jedini element na mojim slikama koje se dotiču tog dijela mene, možda sam ga zato i unijela u izložbu (smiijeh).
Kada zamišljam sliku, zapravo uvijek u mislima imam ljudski lik, prisutnost čovjeka osjeća se kroz neke elemente na slici, kao što su to u zadnjoj seriji motivi ograda, ceste, prozora… Htjela bih da se promatrač osjeća kao da promatra pejzaž sa “sigurnog” mjesta, zato imam taj element između, koji odvaja osobu koja gleda sliku od scene iz zadnjega plana na slici. Proučavala sam Giottove slike, ilustracije Dekamerona… Planovi sa slika 14. stoljeća česta su mi polazna točka, uvijek mi djeluju misteriozno u tanko naslikanom vedrom nebu i tim jasno određenim prostorima.
► Tvoje slike stvaraju određeni ugođaj, atmosferu koja nastaje u kontrastima jasno – zamućeno, linije – mrlje, jarko – pastelno, osnovne boje naspram sivih tonova… Slike u slici, procjepi kroz koje se nazire neka druga stvarnost i mogućnosti istovremeno su studija percepcije, ali i svojevrsna alegorija. Što očekuješ (ili se nadaš) da će publika prepoznati u njima?
Alba Miočev: Ti kontrasti su neka vrsta sukoba koji osjećam stalno. Ozbiljno – neozbiljno, jasno – mutno. Dok radim skice, ne razmišljam previše, isprobavam puno kombinacija, ali dok slikam, jasnije ostavim neki dio otvoren za jedno raspoloženje, a drugi za drugo. Volim imati spoj te obje strane na platnu i pokušavam ih držati odvojeno, kreirati dinamiku. Često slušam glazbu dok slikam i to mi je bitan dio procesa, pa i to utječe na ritam. Ne kao da lupam po platnu boje u ritmu (haha!), nego pokušavam imati slojeve kao što ih čujem u glazbi. Ponekad jednostavno ne mogu sebe shvatiti preozbiljno i onda moram izbalansirati taj “ozbiljni” dio slike s nečim potpuno drugačijim. Nije sve tako ozbiljno.
Na kraju se uvijek više vodim emocijom, raspoloženjem, ne pratim vjerno skicu nego mi je važnije zadržati tu viziju, osjećaj koji sam imala. Zato skice radim kemijskom, jer na kraju uvijek izmijenim boje kako bih dočarala taj neki ambijent. Bitno mi je odrediti elemente kompozicijski. U ovom ciklusu znala sam da želim dva plana, pejzaž i nešto što promatrača odvaja od njega. Kad slikaš, već si odvojen, a onda sam htjela dodati ogradu ili neki prostor, da dodatno naglasi te slojeve.
► Nedavno si naslikala i mural na bolnici u Zadru. No to nije jedini – tvoje murale ljubitelji umjetnosti i slučajni prolaznici imali su prilike vidjeti i u Zagrebu, Sarajevu, Opuzenu… Kako pristupaš takvim velikim formatima na javnim površinama, po čemu se razlikuju od slikanja u ateljeu?
Alba Miočev: Murale ne radim često, a ovaj u Zadru je na zidu koji vide samo doktori i pacijenti, pa je osjećaj bio kao da radim u ateljeu na otvorenom. Imala sam neki svoj ritual, svaki dan ista playlista: Peter Gabriel, Patti Smith, Bob Dylan, Joan Baez – osjećaj je bio kao da sam u nekom natjecanju, s jasno zacrtanim ciljem i vremenskim okvirom. U ateljeu je drugačije: nešto radim po tri dana, pa shvatim da mi treba odmak, pauza, a kasnije nastavim, nema tog pritiska.
► Osim na aktualnoj samostalnoj izložbi, publika tvoj rad može vidjeti i na grupnoj izložbi Od Y do Z: Gradilište nove generacije u organizaciji Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Što za tebe znači sudjelovanje na takvoj izložbi koja nudi svojevrsni pregled mladih suvremenih umjetnika? I koliko je važna ta institucionalna podrška i praćenje rada generacija koje tek dolaze?
Alba Miočev: Bitna je ta institucionalna podrška. I taj prostor u Oktogonu je fenomenalan. Što se tiče drugih umjetnika čiji su radovi predstavljeni, to su ljudi s kojima se i inače družim: s Emanuelom Lekić sam bila na godini, s Josipom Rončevićem na diplomskom, i Manuela Pauk je tamo… Ovo je izvrsna prilika da se okupimo jer se inače ne bismo svi našli u isto vrijeme na istom mjestu. Možemo se pratiti na društvenim mrežama, ali na ovakvim se mjestima mogu dogoditi neke nove ideje, suradnje… Osobito kada se to događa u organizaciji NMMU, koji se možda češće povezuje s umjetnicima iza kojih su već duge i etablirane karijere.
► Spomenula si kolege sa studija – koliko je sama Akademija likovnih umjetnosti utjecala na tvoje stvaralaštvo?
Alba Miočev: Igrice, Disneyjevi crtići, što je danas nepopularno reći, ali ne mogu to ignorirati, to je isto bilo formativno. Za slikarstvo me najviše inspiriraju neki jednostavni životni momenti, situacije, uglavnom kad sam negdje sama.
Akademija je najviše utjecala zbog ljudi koje sam tamo upoznala. To je njen najbolji dio: vidiš kako drugi razmišljaju i dolaze do svojih ideja. I činjenica da sam posvećena samo tome. Neki ljudi kažu: Ne treba ti Akademija!, ali ne bih se složila. Dobiješ puno smjernica i sadržaja do kojeg bi inače sporije došao. Prisiljen si razmišljati samo o tome, dobiješ tu rutinu.
► Za vrijeme studija u sklopu Erasmusa bila si na Ulster sveučilištu u Belfastu i na GlogauAir umjetničkoj rezidenciji u Berlinu – koliko su na tebe utjecala ta inozemna iskustva? Razlikuje li se pristup tamošnjih akademija i studenata od zagrebačke?
Alba Miočev: Imala su utjecaj, više u solo snalaženju u drugoj zemlji, nego u umjetničkom pogledu. Ne znam kakvo je stanje sada, ali kada si student, valjda je svima slično. Svi se traže, pokušavaju se prilagoditi i shvatiti što će raditi nakon studija. Voljela bih da me bilo manje briga i da sam malo više uživala u tim iskustvima, ali mi u isto vrijeme nije žao što sam bila paničar jer me dovelo do toga da se sada bavim slikarstvom. Uvijek sam za to da se proba studirati negdje vani i da se prihvate prilike za promjenu okruženja. Sigurno će stečeno iskustvo koristiti nekada kasnije u životu.
► Kad smo već na temi mladih umjetnika i novih generacija koje se tek probijaju na scenu, koji su neki od najvećih izazova s kojima se susreću po završetku Akademije?
Alba Miočev: Grozno je stanje po pitanju ateljea. Može se doći do nekih prostora, ali ne možeš birati lokaciju, zimi bude užasno hladno, ateljei su u lošem stanju. Ima ljudi koji su aktivni na sceni, ali ipak teško dolaze do prostora. To je mjesto gdje ne samo da stvaraš, nego i prezentiraš svoj rad – istovremeno i ured i radni prostor.
Nedavno sam u Zadru sudjelovala na panelu u sklopu Salona mladih koji se tamo održao prvi put nakon 20 godina. Spominjalo se da treba više galerija kako bi se poboljšala suvremena scena. Ali ljudi niti nemaju toliko radova. Prostor za rad je ograničen i naravno da bi produkcija bila veća kada bi ljudi imali gdje i raditi.
No treba reći i da je teško baviti se umjetnošću u maloj sredini i probiti se u nekoj većoj sceni. Možda bi to bilo izvedivo da iza sebe imaš već neku karijeru, vraćaš se iz velike sredine u manju, ali ono što se događa izvan Zagreba naprosto je manje vidljivo. Ljudi dolaze u Zagreb zbog većih mogućnosti, premda osobno volim raditi projekte u Zadru i šire.
► Ovo će biti tvoja peta samostalna izložba, a osvojila si i Grand Prix na prošlogodišnjem 20. izdanju izložbe Erste fragmenti. Koliki značaj takva priznanja imaju za mlade umjetnike – i tebe osobno?
Alba Miočev: Sve što sam predstavila na Erste fragmentima i prvi i drugi put bili su eksperimentalni radovi za koje nisam bila sigurna kako će biti primljeni, ali eto, prošli su i dobili nagradu.
Nagrade za mlade umjetnike puno znače. Kada sam ju prvi put dobila, nisam još znala kako sve funkcionira, nisam još prodavala toliko slika… Tada je prvi put otkupljen moj rad i to mi je dalo snage za nastavak. To donosi i medijsku pozornost, mogućnost da izlažeš u prostoru u kojem dotad nisi izlagao. A poticajno je i za umjetnike koji su introvertiraniji, za one koji ne znaju kako stupiti u kontakt s pravim ljudima, takvi natječaji su odlični.
► I sama si rekla da si na natječaje slala eksperimentalne radove: kombinirala si akril i tuftanje, izlagala si i velika lanena platna iscrtana plavom ili crvenom, crtaš pastelama i kemijskim olovkama… Pojavi li se prvo ideja ili tehnika? Koje bi medije još voljela istražiti?
Alba Miočev: Sve uvijek krene od obične skice kemijskom na bilo kakvom papiru. Jedno vuče drugo; ako dobijem priliku probati neku novu tehniku, ponekad mi sam taj materijal da novu ideju. Sada bih se mogla nadovezati na ranije pitanje i odgovor: to je slično kao kada promijenim okruženje i dobijem neočekivanu novu perspektivu, isto je i s materijalima. Ne znaš što će ti pasti na pamet dok ne uzmeš taj materijal u ruke. Ali uglavnom je ideja prva, ujutro, uz kavu.
► Vraćajući se na sam stvaralački proces, spomenula si playliste koje slušaš dok slikaš, knjige koje si čitala u zadnje vrijeme – imaju li ti drugi umjetnički mediji utjecaja na tvoj rad, vizualiziraš li ponekad scene iz knjiga ili pjesama, atmosferu ili raspoloženje?
Alba Miočev: Krležu sam izbjegavala jer je to bila lektira, sada kroz neke projekte opet čitam neke knjige za koje tada jednostavno nisam imala živaca ni volje, a ni razumijevanja. Sada su mi zabavne.
Kada sam tek počela slikati svoje slike, a ne samo po promatranju crtati ćupove i gipsane glave konja, stalno sam se vraćala na par pjesama od Johna Frusciantea i Kaki King. Stvorila sam u glavi nekakve ladice u koje sam pohranjivala motive koje vidim oko sebe i na taj način sam filtrirala kakva scena pripada kojem osjećaju i kojoj ladici. Tim procesom naučila sam složiti ugođaj za svoj rad. Mislim da mi je radi toga danas puno lakše zadržati se na određenoj ideji. Nisam nikada učila meditirati, ali možda je to neka moja vrsta meditacije. Filtriranje i odvajanje bitnog od nebitnog – ovo zvuči smješno i jednostavno – i je, ali zahtijeva puno treninga. Volim čitati o procesima autora; jednako mi je zanimljivo čitati o načinima na koji je nešto napisano, izvedeno, snimljeno, kao i slušati ili promatrati završni rad.
► I za kraj – kako rješavaš kreativne krize? I imaš li u planu već neke nove projekte nakon ove izložbe?
Alba Miočev: Kreativnih kriza sad imam puno manje jer stalno piskaram, crtam i dok radim jednu seriju, već počinjem osmišljavati sljedeću.
Tako i nakon ove izložbe već imam neke nove u pripremi: u Muzeju grada Preloga imat ću samostalnu izložbu s oslikanim tkaninama, u Splitu planiram izložbu u Galeriji Kvart, a s Josipom Tadić izlažem u Nigdjezemskoj. Imam još neke druge eksperimente u planu, ali o tome više drugom prilikom…
Portreti i fotografije iz ateljea: Maja Bosnić
Otvorenje Albine izložbe Gledam i ponavljam u Galeriji Kranjčar održat će se u utorak, 10. lipnja u 19 sati. Izložba će ostati otvorena do 21. lipnja.
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
