Marta Radman uspijeva stići na kavu nešto ranije, iako smo oboje, u skladu s našim opuštenim manirama, prešutno kasnili i stigli gotovo pa u isti tren. Već izdaleka vidim Martu u njezinu prepoznatljivom modusu operandi društvene hobotnice – u trenu odgovara na poziv, pozdravlja veći dio terase gdje je svi od reda poznaju, prepoznaje prolaznike na ulici, maše im i grli uz to mene najčvršće, kao da se nismo vidjeli sto godina. Sve što Marta radi, radi s tolikom pažnjom, toplinom, stručnošću i posvećenošću da me nije nimalo iznenadilo kad mi je prije nekoliko tjedana otkrila da priprema izložbu posvećenu predstavljanju mladih umjetnika i umjetnica – Od Y do Z: Gradilište nove generacije. Bilo mi je odmah jasno da će to biti nešto veliko u što će utkati sav svoj entuzijazam i srce. Upravo zato što uvijek daje sto posto od sebe, bilo mi je važno iz njezinih usta čuti kako je projekt nastao, kojim se putem razvijao i što se sve iz njega može izroditi – posebno kad je riječ o uključivanju mladih u institucionalne prostore. Uz bijelu kavu sa sojinim mlijekom, koja najbolje prija uz Martinu zaraznu pozitivnost, krenuli smo u skiciranje intervjua, vijugavo ga ispreplićući s našim životnim pričama i utiscima kojima smo prekidali službeni ton našeg susreta. Na kraju smo odlučili predstaviti ne samo jednu izložbu, već pokriti cijelo njeno djelovanje i iz njene perspektive približiti jednu važnu instituciju moderne i suvremene umjetnosti.
Marta Radman je povjesničarka umjetnosti, kustosica i istraživačica. Zaposlena je kao kustosica i voditeljica Zbirke od 1990. do danas u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti Zagreb. Istovremeno je aktivna kao nezavisna kustosica i istraživačica. Osim suvremene umjetnosti, bavi se istraživanjima tema kao što su povijesni kulturni radikalizam kroz prizmu neomarksizma, feminizma i rodne teorije, odnosno na sjecištu interdisciplinarnih kritičkih znanosti, oslanjajući se na područja kao što su politička filozofija i kritičke medijske studije. Fokusirana je na feminističke i queer kustoske prakse, odnosno istraživanje, prezentiranje i podizanje svijest o inkluzivnosti u umjetnosti, uključujući rod, spol, rasu i klasu. Živi i djeluje u Zagrebu.
► Prošlog je mjeseca u Oktogonu, u nekadašnjoj poslovnici Privredne banke Zagreb, a sada novom izložbenom prostoru NMMU-a, otvorena izložba pod tvojim kustoskim vodstvom naslovljena Od Y do Z: Gradilište nove generacije (o kojoj smo pisali ovdje). Na izložbi si predstavila devetnaest autorica i autora mlađe generacije. Iz koje je potrebe nastala ova izložba?
Marta Radman: Izložba je nastala neposredno nakon što sam preuzela vođenje Zbirke umjetnosti od 1990. do danas. U tom trenutku Oktogon – novi, dodatni izložbeni prostor NMMU-a – bio je nerenoviran, ali dostupan. U razgovoru s ravnateljem Brankom Franceschijem prepoznali smo da prostor, iako roh bau, nije prepreka nego izazov: umjesto da čekamo idealne uvjete, odlučili smo reagirati odmah – kustoski, precizno i odgovorno.
Nisam mogla izlagati radove iz fundusa, ali sam mogla djelovati – kroz prostor, koncept i izbor autora. Ova izložba nije nastala zato što je sve bilo spremno, nego upravo zato što nije. U trenutku kada brojne institucije, zbog postpotresne obnove, još uvijek rade izvan svojih matičnih prostora, važno mi je bilo da i muzej ne ostane u čekanju, nego da preuzme inicijativu. To znači i kustoski rizik: predstaviti generaciju koju najbolje poznajem, ne kao presjek, nego kao početak artikulacije onoga što bi tek moglo postati zbirka.
Zato mi je bilo važno da prvi projekt unutar Zbirke, razvijen u dogovoru s ravnateljem, ne bude zamišljen kao pregled, kvota ili popis, nego kao konkretan kustoski okvir – koji u institucionalnim uvjetima reagira na produkciju koju poznajem i pratim, i koja možda još nije prepoznata kao zbirka, ali to može postati. Prvotno sam razmišljala o većem broju autora, ali smo odlučili suziti izbor – iz poštovanja prema prostoru i prema svakom pojedinom radu.
Odabrala sam devetnaest autora i autorica mlađe generacije koji rade u klasičnim medijima – slikarstvu, crtežu, skulpturi i grafici – ali ih tretiraju s iznimnom pažnjom prema formi, ritmu, koncentraciji. Neki su već prepoznati i nagrađeni, drugi tek oblikuju svoj put. Nitko nije tu zato što je nov, nego zato što njihovi radovi imaju dubinu, dosljednost i potencijal da ostanu. Rekla bih da izložba za mene nije kvota, ni pregled – ona je odgovor na stvarne uvjete: i institucionalne i generacijske.
S druge strane, sve mi je govorilo da je ne radim: zidovi nisu dobro podnosili slike, onda su slučajno kroz prozore ušli golubovi koje smo tehničar i ja tjerali nazad van kroz prozore, frcale su instalacije, kombi za prijevoz umjetnina se pokvario, jedan od tehničara je slomio nožni prst, radovi Johna Miličića su zapeli na carini; ne znam kako smo sve stigli, no u svakom slučaju, uspjeli smo. Jako sam ponosna na sve umjetnike i umjetnice i zauvijek zahvalna svakom od njih pojedinačno, velike zahvale idu i mojoj fenomenalnoj tehničkoj službi koja je sve to iznijela te našim kolegama iz Kunsttransa koji su uskočili za prijevoz umjetnina do jako nezgodne “iskrcajne” lokacije Oktogona.
► Kako je tekla selekcija umjetnica i umjetnika? Koja je tematska ili konceptualna poveznica među njihovim radovima?
Marta Radman: Selekcija umjetnika i umjetnica nastajala je postupno, iz dugotrajnog i kontinuiranog praćenja njihove produkcije, ali i iz razgovora, susreta i situacija koje nisu nužno imale neposredan izlaz u izložbeni format. Prije nego što sam preuzela vodstvo Zbirke od 1990. do danas, godinama sam pratila radove svoje generacije – kroz institucionalne programe, nezavisne inicijative, projekte izvan Zagreba, razgovore u ateljeima i kontakte koji nisu uvijek bili usmjereni na rezultat, nego na razmjenu. To nije bio rezultat javnog poziva, ni vanjskog kriterija, nego proces akumulacije, provjeravanja i povjerenja. Kustoski rad za mene počinje puno prije izložbe – u orijentaciji prema praksi koja te zanima i koju razumiješ ne samo kroz izložene radove, već kroz način rada, ponavljanja, mijenjanja, trajanja.
Zajednički kriterij nije bio tematski, već metodološki. Odabrani autori i autorice djeluju unutar tradicionalnih likovnih medija – slikarstva, crteža, skulpture i grafike – ali ih koriste kao sredstva istraživanja, strukture, ritma i značenja. Većina radova nastala je u posljednje tri godine. Neki se izlažu prvi put, drugi su već prikazani u drugim kontekstima – no ovdje nisu jednostavno reprizirani, već pažljivo reartikulirani u odnosu na prostor, kustoski koncept i međuodnose unutar postava.
Ne zanima me logika proizvodnje novog radi samog noviteta. Godinama bilježim radove koji ostavljaju snažan dojam i onda ih više nikad ne vidim. Izvrsna djela ostaju bez kontinuiteta, bez mogućnosti naknadnog čitanja. Upravo iz tog razloga željela sam reagirati na dominantnu logiku hiperprodukcije u kojoj izložbe često funkcioniraju kao jednokratne platforme, a ne kao sustav vidljivosti i uvida. Ova izložba proizašla je iz potrebe da se takvoj praksi suprotstavi ozbiljan kustoski okvir koji ne reproducira logiku novosti, već artikulira mogućnost trajanja. Kao netko tko vodi Zbirku umjetnosti od 1990. do danas, osjećala sam odgovornost da tu poziciju ne tretiram kao administrativnu, već kao mogućnost da otvorim prostor za radove i autore koji to uistinu zaslužuju.
Kao kustosici mi je bilo ključno da postav ne proizlazi isključivo iz potrebe za generacijskim predstavljanjem, nego iz unutarnje rezonance radova – iz njihove sposobnosti da unutar tradicionalnih likovnih medija artikuliraju suvremenost ne kao stilsku oznaku, već kao intenzitet promišljanja, prisutnosti i odnosa prema materiji. Umjesto selekcije zasnovane na tržišnim parametrima ili tematskim okvirima, izložba okuplja devetnaest autora i autorica koji svojim radovima otvaraju prostor ozbiljnog, misaonog i materijalno preciznog djelovanja.
Mia Matijević Akrap gradi osobnu ikonografiju kroz mitologizaciju svakodnevice; Luisa Pascu prikazuje fragmente intime u formi nježnog, voajerističkog pogleda; Emanuela Lekić koristi teatralnost kao medij sjećanja i emocije. Lora Elezović instalaciju pretvara u optički model memorije; Jurica Pušenjak koristi kulturne i političke ikone kao znak pozicioniranja identiteta; Bartol Galović gradi ornamentalne mikrokozme; John Miličić poliptihom i vizurama bilježi ritam putovanja; Nikola Pjevačević koristi drvenu rezbariju kao meditativni proces; Josip Rončević ponavljanjem geste transformira apstrakciju u narativ; Luka Kušević razvija sliku kao alkemijski proces; Alba Miočev pejzažu pristupa kao emocionalnoj površini; Iva Zagoda reducira sliku do minimuma, proizvodeći registar tišine; Vida Meić tematizira poroznost vremena; Nikica Jurković u serigrafijama ispituje strukturu i prazninu; Mihael Bađun koristi stripovsku kompoziciju za sabijanje kolektivnih nelagoda.
Skulpturalni dio pokazuje istu logiku: radovi aktiviraju prostor umjesto da ga zauzimaju. Siesta Mateja Vukovića lebdi kao ostatak izgubljene naracije; Manuela Pauk izrađuje keramičke strukture koje preispituju odnos čovjeka i prirode; totem Mije Matijević Akrap sabire osobno i kolektivno pamćenje; Iva Zagoda koristi industrijske materijale za artikulaciju taktilne odsutnosti; Mihael Klanjčić svakodnevne predmete pretvara u osobne narative; Tomislav Hršak koristi ready-made kao ironični, samodostatni komentar.
U tom smislu, ova izložba mi je važna ne samo kao sadržaj, nego i kao proces. Potvrda da se i u nestabilnim uvjetima može uspostaviti kustoski okvir koji pokazuje da institucija, kada ima povjerenje, može postati prostor suradnje, a ne prepreka – jer nema umjetnosti bez umjetnika, ni institucije bez odnosa prema njihovom radu. Jako sam ponosna na sve umjetnice i umjetnike, na povjerenje koje su mi dali i na to kako su iznimno pažljivo i solidarno gledali prostor u svom svom roh bau stanju – ne kao prepreku, nego kao mogućnost.
► Kakvu ulogu u koncepciji izložbe ima prostor bivše poslovnice Privredne banke Zagreb u Oktogonu i zbog čega si se odlučila u naslov izložbe uključiti pojam “gradilište”?
Marta Radman: Pojam “gradilišta” uključen je u naslov izložbe jer najpreciznije opisuje uvjete u kojima posljednjih godina djeluje zagrebačka likovna scena – i šire, uvjete umjetničkog rada u cjelini. Metafora nije slučajna: proizlazi iz konkretnog prostora, ali i iz šire atmosfere tranzicije, nesigurnosti i privremenosti koja obilježava kulturni sektor. Obnovu trenutačno prolaze muzeji, galerije, instituti, kina, škole, privatne zgrade – Zagreb je doslovno gradilište, a ono se prenosi i na način na koji radimo, izlažemo i surađujemo.
U takvom doslovnom i metaforičkom gradilištu, zanimalo me može li izložba reagirati na stvarne uvjete – ne kao program koji se tek uklapa u privremene prostore, nego kao pokušaj da se unutar njih uspostavi neki novi model djelovanja.
Pojmovi vremena, trajnoga upisa i mogućnosti novog čitanja tema su koje i inače istražujem kroz izložbene formate, a u ovom su se kontekstu prirodno povezale s prostorom Oktogona. Njegova slojevita arhitektura, s jasno vidljivim tragovima prošlih funkcija, djelovala je kao palimpsest – prostor u kojem se staro ne briše, nego pregovara s onim što dolazi i gdje muzejska gesta ne ovisi o tehničkoj dovršenosti, nego o pažnji prema uvjetima i kontekstu.
Izložba je u tom smislu zamišljena i kao uvod u širi dijalog. U pripremi je katalog, koji predstavljamo 14. svibnja u prostoru Oktogona, i panel-diskusija koja neće tematizirati isključivo mlade autore, nego pitanje što institucija danas može – i mora – biti za suvremenu umjetnost te koga, kako i u kojim uvjetima podržava. Na panelu će sudjelovati akteri iz različitih sektora – od institucionalnih do nezavisnih i privatnih – s ciljem da se otvori razgovor o mogućim oblicima podrške: od razvoja publike do uspostave održivih mehanizama vidljivosti i suradnje.
“Gradilište” je zato i kontekst, i pitanje. Što se u njemu može postaviti – i na koji način oblikovati muzejski okvir koji neće biti prepreka, nego prostor zajedničkog rada? Oktogon u tom smislu nije bio slučajna lokacija, nego logičan odgovor na trenutak u kojem djelujemo jer se upravo na gradilištu postavlja temelj.
► Kao voditeljica Zbirke od 1990. do danas u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, kako vidiš svoju ulogu u poticanju mladih umjetnika i umjetnica te što smatraš najvećom preprekom njihovoj vidljivosti na umjetničkoj sceni?
Marta Radman: Kao voditeljica Zbirke umjetnosti od 1990. do danas, ne vidim svoj zadatak isključivo kroz prizmu afirmacije mladih autora po nekom pojednostavljenom generacijskom ključu, nego kao odgovornost da se fundus gradi pažljivo, uz svijest o kontekstima u kojima pojedini radovi nastaju. Vidljivost, nažalost, nije prirodan ishod umjetničkog rada – ona ovisi o sustavu koji ga podržava, tumači i uključuje u šire narative. Zbirke koje se odnose na suvremeni trenutak tu imaju osobitu odgovornost: razvijati modele vidljivosti koji nisu reaktivni, već dugoročni.
Mislim da je najveća prepreka, s kojom se mlađe autorice i autori danas suočavaju fragmentiranost sustava – nestabilni produkcijski uvjeti, kratkoročna institucionalna pozornost, izostanak kontinuiteta i praktički nepostojanje reguliranog tržišta umjetnina. Mnogi radovi ostaju nevidljivi ne zato što su marginalni, nego zato što ne odgovaraju dominantnim mehanizmima vidljivosti: ni tržišnim, ni revijalnim, ni politički korisnim. Zato mi je važno da zbirni i izložbeni okvir ne funkcioniraju kao reakcija, nego kao pažljivo artikulirani prostori praćenja i vrednovanja. Kao kustosica u javnoj instituciji, jednako važnom smatram odgovornost prema umjetnicima i fundusu, kao i prema javnosti – jer djelujemo sredstvima svih građana i svaka naša odluka mora imati opravdanost ne samo unutar struke, već i u širem društvenom kontekstu.
Djelujemo u regiji koja ne pripada globalnim centrima umjetničke moći, i ta je pozicija istodobno ograničenje i prostor slobode. S jedne strane, oslobođeni smo tržišnih imperativa, što otvara prostor za konceptualnu i proizvodnu autonomiju. S druge strane, ambicioznije produkcije – bez stabilnih institucionalnih i tržišnih mehanizama – teško mogu nastati. U tom smislu također smatram kako u lokalnom kontekstu još uvijek djeluju neformalne hijerarhije i pojedini stilski obrasci koji otežavaju autorima da razviju vlastiti jezik izvan prepoznatljivih matrica.
Ne očekujem da će sustav sam od sebe ponuditi odgovore, ali vjerujem da su obrazovni i muzejski konteksti točke u kojima se takvi procesi mogu prepoznati i početi graditi. Bez sustavne pažnje, najkvalitetniji radovi lako ostanu nevidljivi – ne zato što im nešto nedostaje, nego zato što nemaju kontekst u kojem mogu postojati, razvijati se i trajati.
U tom smislu, izložba Od Y do Z bio je pokušaj da se određeni radovi ne prepoznaju naknadno, nego u trenutku njihova nastajanja – ne kao iznimke, nego kao mogući temelji nove zbirke. Ne radi se isključivo o afirmaciji “mlade scene”, već o odgovoru na stvarne uvjete u kojima ta scena postoji: s puno rada, malo resursa i bez garancije vidljivosti. Zbirka od 1990. do danas ne bi trebala pratiti samo ono što je već potvrđeno, nego otvarati prostor za ono što još nije.
► Što bi, po tvome mišljenju, obrazovne i muzejske institucije trebale nuditi mladim autorima kako bi se potaknuo njihov umjetnički razvoj i profesionalni rast?
Marta Radman: Ne pretendiram govoriti u ime obrazovnog sustava, ali iz vlastitog iskustva – i kao kustosica muzeja, i kao netko tko dugi niz godina kontinuirano prati produkciju mlađe generacije, unutar i izvan institucija – smatram da postoji prostor za konkretnije, sustavnije i dugoročnije oblike podrške. To ne znači stvaranje iznimaka i privilegiranih pozicija, nego osnaživanje onih alata koji su već nužni, ali još uvijek nisu jasno definirani kao dio obrazovne ni muzejske prakse.
Na razini obrazovanja bilo bi iznimno korisno uvesti predmete koji se ne odnose samo na razvoj autorskog jezika, već i na kontekst u kojem se taj jezik artikulira: kako napisati izložbeni prijedlog, kako strukturirati budžet, na koje fondove aplicirati, kako funkcionira kustoski i organizacijski rad iznutra i što znači suradnja s institucijama. Riječ je o znanjima koja ne ograničavaju umjetničku autonomiju, nego omogućuju da se ona jasnije razvije. Takve se vještine trenutačno stječu usputno, kroz frustraciju, improvizaciju i često kroz nesigurne ili neplaćene angažmane.
S druge strane, muzejske institucije ne mogu i ne trebaju nadomjestiti tržište, ali mogu biti korektiv – prostor u kojem suvremena umjetnost ima pravo na prisutnost, neovisno o trenutnoj vidljivosti. To podrazumijeva odgovornost u programiranju, ali i dugoročnu kustosku pažnju. Upravo zato mi se izuzetno važnom čini inicijativa ravnatelja Branka Franceschija da se ovakvi projekti – koji predstavljaju svojevrsni generacijski presjek suvremene scene – u NMMU-u organiziraju svakih pet godina. Ne kao revijalna inventura, nego kao kontinuitet institucionalnog praćenja koji ne počiva na ideji da vidljivost dolazi tek kada je potvrđena drugdje.
► Osim aktualne izložbe, u ulozi kustosice Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti realizirala si i izložbu Drugost u suradnji s nekoliko galerijskih i muzejskoj prostora na kojoj si radove iz fundusa interpretirala kroz prizmu feminizma, LGBTIQ+ i dekolonijalnih teorija. Smatraš li da su takve teme zastupljene unutar hrvatskih muzejskih institucija i na koji bi se način njihov tretman mogao unaprijediti?
Marta Radman: Izložba Drugost realizirana je 2023. kao dio programa NMMU u gostima, u trenutku kada je matični prostor muzeja zatvoren zbog obnove Palače Vranyczany-Dobrinović. Tijekom jedne godine, izložba je predstavljena u tri različite institucije – Gradskom muzeju Križevci (Otkrivena drugost), Galeriji Kortil u Rijeci (Drugost) i Gradskoj galeriji Labin (Drugost) – s ciljem da se kroz 81 djelo iz fundusa Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti aktiviraju teme koje su dosad bile rijetko prisutne u institucionalnom diskursu. Fokus izložbe bio je na različitim aspektima drugosti – rodnom i spolnom identitetu, feminističkoj i LGBTQI+ perspektivi, kritici kolonijalnog pogleda te preispitivanju normativnih povijesno-umjetničkih narativa.
Koncept nije bio reprezentativan, niti retrospektivan, nego analitičan: istraživao je kako društveni konteksti, ideologije i moć oblikuju muzejske zbirke i njihovu vidljivost. Poseban naglasak stavljen je na valorizaciju rada autorica i autora koji su povijesno bili marginalizirani – bilo zbog roda, seksualnosti, izvanstilskih poetika ili pozicije u sustavu. Umjesto da umjetnička djela promatra kao zatvorene cjeline, izložba ih je čitala kroz prizmu odnosa između autora, publike i institucije, prepoznajući da značenje djela nije fiksno, nego se gradi kroz čitanje, kontekst i vrijeme.
Iako sam ponosna što je Drugost otvorila ta pitanja unutar fundusa nacionalne institucije, važno mi je naglasiti da ja apsolutno nisam jedina koja ih postavlja. Posljednjih godina realizirani su snažni i promišljeni izložbeni projekti koji otvaraju slična tematska i kustoska polja. Izložba Jedna za sve – Sve za jednu u Galeriji Klovićevi dvori, temeljena na višegodišnjem istraživanju djelovanja Kluba likovnih umjetnica, donijela je važan pogled na prve generacije akademski školovanih umjetnica i njihovu borbu za vidljivost. Projekt Historija zaborava – Prve žene zagrebačkih muzeja, koji zajednički potpisuju četiri zagrebačka muzeja, nudi novi uvid u ulogu i naslijeđe pionirki muzejske prakse u Hrvatskoj, prepoznajući i artikulirajući strukturne prepreke koje su ih oblikovale i ograničavale.
U nezavisnom sektoru važan primjer je višegodišnji projekt Tragovima drugih, koji udruga Domino provodi u partnerstvu s Muzejom grada Zagreba i The British Museumu, a u sklopu kojega u svibnju na Javnoj prezentaciji predstavljam projekt izložbe i kustoskog pristupa djelima iz Zbirke.
Za mene, kustoski rad u tom kontekstu insitucionlanog okvira djelovanja nije samo pitanje izbora tema, nego pitanje pozicioniranja – što se interpretira, iz koje pozicije i s kojom odgovornošću. Muzej ne mora biti neutralan, realno kao institucija on to i nije: on može postavljati pitanja koja nisu samo estetska, već i politička, povijesna i društvena. To ne znači instrumentalizaciju umjetnosti, nego njezino otvaranje prema kontekstima iz kojih je nastala, ali i prema zajednicama kojima se obraća danas.
► U sklopu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti pokrenula si i seriju video razgovora Priče iz muzejske čuvaonice, u kojima razgovaraš sa stručnjacima i stručnjakinjama iz područja umjetnosti. Kako je nastala ideja za ovaj projekt i zašto ti je bilo važno realizirati ga upravo u formatu video razgovora?
Marta Radman: Ideja za serijal Priče iz muzejske čuvaonice nastala je iz vrlo konkretne i fizički zahtjevne situacije – selidbe cjelokupne zbirke Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti tijekom obnove palače Vranyczany-Dobrinović. U toj radnoj svakodnevici, između popisivanja, preslagivanja i preseljenja, kolegice i kolege iz tehničke i kustoske službe počeli su spontano dijeliti priče vezane uz pojedine radove. To nisu bile samo faktografske informacije, već sjećanja, anegdote, uvjeti nabave, konteksti izložbi – znanje koje ne stoji u katalozima, ali oblikuje instituciju iznutra.
Kada sam krajem 2021. kao pripravnica prvi put zakoračila u muzej, osjećaj je bio gotovo književan – kao da sam ušla u labirint u kojem vrijede neka druga pravila prostora i vremena. Iako sam prethodno djelovala samostalno, institucije su mi se uvijek činile zatvorenima, gotovo nepomičnima. No, vrlo brzo sam počela promatrati taj sustav kao specifičan medij – složen, ponekad paradoksalan, ali izuzetno poticajan. Imati mogućnost, u tišini ponedjeljka, sjesti među radove u kronološkom postavu i slušati njihovu tišinu – to je iskustvo koje oblikuje kustoski pogled i koje zaslužuje da se prenese, ne u formi teorijske elaboracije, nego kroz glasove onih koji taj sustav svakodnevno održavaju živim.
Nije slučajno što su mi među najdražim romanima Alte Meister. Komödie Thomasa Bernharda i Portret Doriana Graya Oscara Wildea – prvi zato što precizno razgrađuje iluziju autoriteta i mit o neupitnom kanonu, drugi zato što sarkastično razotkriva kako se estetska vrijednost neraskidivo veže uz moralne, društvene i identitetske projekcije. Oba romana, svaki na svoj način, tematiziraju granicu između slike i stvarnosti – što je ujedno i pitanje koje me kustoski najviše zaokuplja.
Na tim naponskim linijama osciliraju i moje kustoske pozicije: između fascinacije i sumnje, ozbiljnosti i ironije, potrebe da se sustav održi i želje da ga se stalno iznova preispituje. Video razgovori su mi, u tom smislu, način da tu napetost ne zataškam, nego da je artikuliram – s humorom, s poštovanjem, i s prostorom za proturječje. Osim toga, što i sam znaš, stvarno volim pričati.
Upravo zato mi je bilo važno da Priče iz muzejske čuvaonice budu video razgovori – ne zbog estetike forme, već zato što se lice, ton, pauza u govoru i način na koji netko izgovara ime jednog umjetnika prenosi puno više od pisanog teksta. Format omogućuje da se institucija pokaže ne kao arhiv dovršenih narativa, već kao skup iskustava, preklapanja i neslaganja – onakva kakva doista jest.
Usto, kroz rad na rekonstrukciji kataloga izložbe Nova hrvatska umjetnost iz 1993. godine, imala sam priliku razgovarati s nizom umjetnika koji su tada bili mladi autori, a danas su dio kanona. Ti razgovori otvorili su mi prostor da razmišljam o kustoskoj odgovornosti: kako se narativi formiraju, tko ih bilježi i kako s vremenom dobivaju druga značenja. To me motiviralo da Priče iz muzejske čuvaonice ne budu još jedan institucionalni pregled, nego arhiva živih, osobnih, često neslužbenih uvida.
Sugovornike i sugovornice sam birala prema toj logici – ne samo kao stručnjake i stručnjakinje, nego kao ljude čija iskustva i perspektive otvaraju specifičan uvid u rad muzeja, u umjetnost, i u širi kulturni kontekst. Razgovarala sam s umjetnicima i umjetnicama poput Ive Dekovića, Joška Eterovića, Đorđa Jandrića, Željka Kipkea, Vlade Marteka, Jelene Perić, Dubravke Rakoci, Vlaste Žanić, Vlade Zrnića, i Stipana Tadića; s Leonidom Kovač, Brankom Benčićem, Zdenkom Rusom, Zdenkom Tonkovićem, Feđom Gavrilovićem s osnivačima platforme Kolekcionart, Bartolom Fabijanićem i Nikom Kolveshijem Radlovićem te s ravnateljima i ravnateljicom Igorom Zidićem, Biserkom Rauter Plančić i Brankom Franceschijem. Njihovi glasovi i znanje pomogli su mi da povijest muzeja i umjetnina koje čuva sagledam kao niz konkretnih odluka, prijelomnih trenutaka i ponekad proturječnih interpretacija.
Zbog privremene selidbe muzeja, fundus je danas raspoređen u pet čuvaonica koje su postale prirodna scenografija serijala. Te prostore obično ne vidi nitko izvan stručnog kruga, ali u ovom su slučaju poslužili kao točka susreta – i sa samom zbirkom, i s ljudima koji su je gradili. Posebno mi je važno istaknuti i suradnju s Tomislavom Pavišom koji je kroz snimanje i montažu pridonio stvaranju kontinuiteta i prepoznatljivog jezika serijala. Projekt je realiziran je uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, u sklopu Programa koji potiču razvoj publike u kulturi u Republici Hrvatskoj u 2024. godini. I jako sam sretna da je publika i struka lijepo reagirala na njega.
► Na temelju vlastitog iskustva, što bi savjetovala mladim kustosicama i kustosima koji žele graditi karijeru u muzejskim i galerijskim institucijama?
Marta Radman: Iskreno, nikad nisam mislila da ću biti na ovoj poziciji, niti sam joj išla ususret kao nekom zacrtanom karijernom cilju. Više je to bio splet okolnosti, odluka i trenutaka u kojima sam znala da ne želim odustati od onoga što me stvarno zanima. I dok sam konobarila, i dok sam radila povremene poslove, pisala sam i djelovala kao kustosica koliko sam mogla, odlazila na otvorenja, ulazila u ateljee i razgovarala s umjetnicima – to mi je bilo prirodno. Većina mojih prijatelja su umjetnici. Taj svijet nisam birala zato što sam mislila da će postati posao, nego zato što sam u njemu nalazila smisao i upravo zato danas znam i osjećam da imam najljepši posao na svijetu.
Ne znam mogu li ikome dati savjet, ali ono što mogu reći jest da institucija nije ni prepreka, ni ideal. To je okvir – često krut i spor – ali ako postoji unutarnja vokacija, znatiželja i osjećaj odgovornosti, moguće ga je iznutra oblikovati. U tom smislu, rad u muzeju poput NMMU-a oblikovao me dubinski. Prije svega, dao mi je osjećaj odgovornosti i jednu širinu – ne samo prema zbirci, već i prema javnosti, umjetnicima, kolegama i publici. Puno puta sam osjetila da institucija, ako joj se pristupi s unutarnjom motivacijom, može postati jako interesantan medij za djelovanje. To nije teorijska pretpostavka – na osobnoj razini, i dalje me nakon tri godine fascinira što mogu otvoriti vrata čuvaonice i biti sama s djelima koja su oblikovala povijest hrvatske umjetnosti. Stalno me drži znatiželja i osjećaj zahvalnosti ali i potreba za djelovanjem. Ali to nije čarolija, to je posao koji traži trud, organizaciju, emocionalnu izdržljivost i stalnu spremnost da ideš dalje od prethodnog projekta. Ja sam, iskreno, dosta naporna; nikad nisam do kraja zadovoljna onim što sam napravila i često skačem na sljedeći zadatak i prije nego što završim prethodni jer me nervira što nije ispao točno onako kako sam ga zamislila.
Muzejski rad, međutim, sa sobom nosi i ozbiljnu odgovornost – ne samo prema prošlosti koju nasljeđuješ, nego i prema budućnosti koju oblikuješ vlastitim izborima. Zato su mi važni dijalog, razmjena i horizontalnost. Ne vjerujem u poziranje uspjeha – važne stvari nastaju u kontinuitetu, često nevidljive i bez trenutačne potvrde, ali one ostanu i postanu praksa.
Zahvalna sam ravnatelju Branku Franceschiju i svim kolegicama i kolegama što su me podučavali, hrabrili i trpjeli – i što su mi dopustili da u muzeju postanem, i ostanem, ono što stvarno jesam: znatiželjna, pričljiva i tvrdoglava.
Moj kustoski rad pritom nikad nije bio ograničen isključivo na instituciju. Kontinuirano surađujem s mlađim autorima i autoricama, posljednjih godina najčešće unutar galerijskog konteksta u kojem postoji više fleksibilnosti u promišljanju formata i izlagačkih odnosa. Upravo ta mogućnost paralelnog djelovanja – unutar i izvan institucije – za mene je temeljna motivacija. A druga stvar je što zbog svojih odabira zapravo i nemam slobodno vrijeme. Svi dani godišnjeg u pravilu su unaprijed potrošeni na izvaninstitucionalne projekte – one koje volim i koji mi daju još jedan razlog da sve to ima smisla.
U cijeloj toj slici mislim da online vidljivost često zavarava. Čini se kao da se sve događa samo od sebe, lako i bez napora, dok iza svakog projekta stoje mjeseci rada, poraza, pregovora, čekanja i neizvjesnosti. Zato nikad ne bih rekla mlađim kolegama: “samo radite ono što volite”, privilegirano je, ali i netočno jer posao je i ono što ne voliš, ono čemu se vraćaš i kad ne ide i ono što te frustrira. Ako radiš i kad nema potvrde, kad ne znaš kamo to vodi, i kad si sam s tekstom, radom, umjetninom – možda si već unutra. Sve ostalo je stvar konteksta, okolnosti – i, da, zapravo sreće.
► Na kojim projektima trenutačno radiš i što planiraš nakon završetka izložbe koju trenutačno predstavljate u vašem prostoru unutar Oktogona?
Marta Radman: Trenutačno kao i uvijek radim paralelno na više razina, što je u kustoskom poslu u muzejskoj instituciji i van nje gotovo neizbježno. Kao i ostali kolege i kolegice, pripremam vlastitu dionicu prijedloga za kronološki postav zbirke od 1990. do danas koji će biti predstavljen na gornjem katu palače Vranyczany-Dobrinović nakon dovršetka njezine cjelovite obnove. Riječ je o četiri kronološke dionice postava koje svaki kustos ili kustosica vodi prema svojoj zbirci: Ivana Rončević Elezović za zbirku 1850. do 1918. godine, Tatijana Gareljić za zbirku 1919. do 1949. godine, će predstaviti svoje dionice na prvom katu, a kolega Željko Marciuš za zbirku 1950. do 1989. godine i ja za zbirku od 1990. do danas na drugom katu palače. Paralelno razvijamo i četiri zasebne monografske publikacije koje će interpretirati svaku zbirku. Moja nosi naslov Kontinuiteti i diskontinuiteti suvremene hrvatske umjetnosti i donosi pregled ključnih razdoblja od 1990. do danas, uz analitičke tekstove i izbor reprezentativnih radova iz fundusa.
Uz pripremu vlastite dionice kronološkog postava i monografske publikacije, paralelno radim na izložbenom programu za sljedeću godinu, na nastavku video serijala Priče iz muzejske čuvaonice kao i na samostalnoj izložbi Ive Zagode – dobitnice Nagrade NMMU za mladog umjetnika na 7. bijenalu slikarstva – koja će se početkom srpnja otvoriti u Galeriji Josip Račić. Oktogon nakon izložbe Od Y do Z ugošćuje još jednu izložbu: Novih akvizicija i donacija NMMU koja će predstaviti djela uvrštena u fundus od 2020. do danas. Riječ je o projektu koji obuhvaća širok generacijski i medijski raspon te dokumentira aktualnu muzeološku politiku akvizicija.
U svemu tome važno mi je da kustoski rad ne ostane zatvoren unutar administrativnog okvira – zato sam i pokrenula formate poput video serijala koji omogućuju drugačiji tip komunikacije s publikom i dublje mapiranje institucionalne memorije. Uvijek sam u dijalogu s fundusom, s arhivom, dokumentacijom i s umjetnicima, i to mi je ključno jer kustoski rad ne podrazumijeva samo održavanje zbirke, već stalno otvaranje njezinih značenja – prema povijesti, prema sadašnjosti, i prema svakome tko tim prostorom prolazi čak i kada je prostor u obnovi.
Izložbu Od Y do Z: Gradilište nove genearcije u Oktogonu moguće je pogledati do 17. lipnja 2025., više o izložbi pročitajte ovdje.
Portreti i fotografije postava izložbe: Maja Bosnić @msilversaab
Fotografije su nastale u prostoru Oktogona i popratnih uredskih prostorija.
