Umjetnost koja sudjeluje u stvaranju humanijeg društva

Tko god me poznaje zna da sam velika obožavateljica životinjskih uzoraka, stoga ne čudi da mi je Melinda Šefčić prvi put zapela za oko upravo zbog motiva zebre koji je dominirao njezinom izložbom u Galeriji Karas 2024. godine. Iako se njezin rad posljednjih deset godina najčešće povezivao s muralima u bolnicama, zatvorskim sustavima i projektima rehumanizacije institucionalnih prostora, danas se sve jasnije artikulira kao mnogo širi interdisciplinarni model rada. Murali u njezinu slučaju nikada nisu bili samo pitanje oslikavanja zidova, nego polazište za istraživanje odnosa umjetnosti, prostora, mentalnog zdravlja, emocija, skrbi i kvalitete života. Upravo zato njezin se rad posljednjih godina sve snažnije razvija kroz područje umjetnosti i zdravlja, neuroestetike i međunarodnih platformi koje povezuju kulturu, zdravstvo i društvenu dobrobit.

Nakon godina intenzivnog rada na terenu, posljednje razdoblje opisuje kao osobno i profesionalno transformativno – obilježeno zdravstvenim izazovima, usporavanjem, ali i otvaranjem prema digitalnoj umjetnosti, neuroestetici, pisanju, međunarodnim suradnjama i strateškom razvoju novih projekata. U isto vrijeme, projekt Healing Nature uvršten je u publikaciju Europske komisije Culture and Health: Time to Act kao primjer dobre prakse, a njezin rad ove godine ulazi u kontekst međunarodnih platformi u Bruxellesu, Berlinu i Bostonu.

U razgovoru za Vizkulturu, Melinda Šefčić govori o transformaciji vlastite umjetničke prakse, odnosu umjetnosti i mentalnog zdravlja, etici rada u institucionalnim prostorima, problemima površne “humanizacije” prostora, ali i o tome zašto umjetnost danas vidi kao mnogo više od estetske intervencije.

► Posljednjih desetak godina tvoj je rad bio snažno vezan uz oslikavanje murala u bolnicama, no u posljednje vrijeme tvoja se praksa sve više razvija prema digitalnim, istraživačkim i međunarodnim formatima. Kako je došlo do tog svojevrsnog zaokreta – i možemo li ga uopće nazvati zaokretom ili je više riječ o kontinuitetu i prirodnoj tranziciji tvog rada?

Melinda Šefčić: Mislim da se zapravo ne radi o zaokretu, nego o prirodnoj evoluciji istraživanja koje traje više od deset godina. Često se stvara dojam da je moj rad započeo muralima u bolnicama, a da sam se tek kasnije počela baviti istraživanjem, međunarodnim projektima i područjem umjetnosti i zdravlja. U stvarnosti je bilo upravo suprotno. Moj interes za odnos umjetnosti, zdravlja, psihologije i ljudske dobrobiti pojavio se mnogo prije prvih murala.

Još 2013. godine počela sam istraživati područja art terapije, psihologije percepcije i utjecaja vizualnog okruženja na čovjeka. Zanimalo me kako umjetnost djeluje na emocije, osjećaj sigurnosti, identitet i kvalitetu života, osobito u trenucima ranjivosti. Već tada sam osjećala da me ne zanima umjetnost kao izolirani estetski objekt, nego kao prostor susreta, komunikacije i društvene odgovornosti.

Kada sam 2016. godine započela prve projekte u bolničkim prostorima, dobila sam priliku ta pitanja istraživati u stvarnom okruženju. Bolnica je prostor u kojem se svakodnevno susreću strah, nada, neizvjesnost i potreba za podrškom. Upravo zato postala je mjesto u kojem sam mogla promatrati kako umjetnost utječe na iskustvo prostora i na ljude koji ga koriste.

► Je li ti tada već bilo jasno da te više zanima ono što umjetnost radi ljudima nego sama ideja murala kao medija?

Melinda Šefčić: Murali su bili medij, ali nikada nisu bili cilj sami po sebi. Kroz njih sam istraživala kako boja, kompozicija, motivi prirode i vizualni identitet prostora mogu utjecati na percepciju, raspoloženje i osjećaj dobrobiti pacijenata, njihovih obitelji i zdravstvenih djelatnika.

Važna prekretnica bio je moj doktorski rad Rehumanizacija i reestetizacija bolničkog prostora – primjer likovnog rješenja jednoga bolničkog odjela, prvo sustavno istraživanje tog područja u Hrvatskoj. Doktorat mi je omogućio povezivanje umjetničke prakse sa znanstvenom metodologijom i međunarodnim istraživanjima te je postavio temelje modela rada koji danas povezuje umjetnost, zdravstvo, edukaciju i društveni angažman.

Kroz godine rada taj se model postupno razvijao. Nakon više od 40 autorskih projekata i više od 300 realiziranih murala u bolnicama, zatvorskim sustavima i javnom prostoru, postalo je prirodno otvoriti nova pitanja i širiti područje djelovanja kroz istraživanja, međunarodne suradnje i europske projekte.

Projekt Healing Nature, koji sam razvila zajedno s umjetnicom i kolegicom Leom Vidaković (Vizkulturin intervju s Leom čitajte ovdje) i partnerima iz Portugala i Bugarske, logičan je nastavak tog procesa. On se nadovezuje na dosadašnja istraživanja, ali istodobno otvara nove mogućnosti povezivanja murala, animacije, proširene stvarnosti i istraživanja korisničkog iskustva.

Zato danas ne mislim da sam se udaljila od murala. Naprotiv. Kroz njih sam otvorila vrata mnogo širem području djelovanja. Murali su bili početna točka jednog istraživanja koje danas uključuje umjetnost, zdravlje, edukaciju, znanost i međunarodnu suradnju.

Ako bih svoj razvoj morala sažeti u jednoj rečenici, rekla bih da se nisu promijenila pitanja koja postavljam, nego alati kojima na njih pokušavam odgovoriti. I dalje me zanima isto pitanje kao i prije deset godina: kako umjetnost može poboljšati kvalitetu ljudskog života, a tako i mentalno zdralje.

► Podijelila si da ti je posljednje razdoblje, privatno i profesionalno, uvelike promijenilo perspektivu. Koliko su te nove okolnosti utjecale na način na koji danas razmišljaš o vlastitoj umjetničkoj praksi?

Melinda Šefčić: Mislim da me posljednje razdoblje prije svega naučilo koliko su vrijeme, zdravlje i energija dragocjeni i ograničeni resursi. Posljednjih godinu i pol dana donijelo mi je niz privatnih i profesionalnih okolnosti koje su me prisilile da usporim i vlastiti život promotrim iz drugačije perspektive. Nakon godina rada u vrlo intenzivnom ritmu, suočila sam se sa zdravstvenim problemom koji je završio operacijom kralježnice. To iskustvo bilo je svojevrsna prisilna stanka nakon dugog razdoblja u kojem su projekti, istraživanja, nastava i svakodnevne obveze gotovo potpuno određivali moj tempo života. Prvi put nakon mnogo godina bila sam prisiljena stati. A kada stanete, odjednom postanete svjesni koliko ste dugo živjeli u stalnom pokretu.

► Je li ti bilo teško prihvatiti takvo usporavanje nakon godina rada u intenzivnom ritmu?

Melinda Šefčić: Shvatila sam da se velik dio mog profesionalnog života temeljio na osjećaju odgovornosti prema projektima, institucijama, studentima, suradnicima i zajednicama s kojima radim. To je vrijednost koju i danas smatram važnom, ali sam istovremeno naučila da dugoročno ne možemo brinuti o drugima ako ne naučimo brinuti i o sebi. Paradoksalno, upravo me vlastito iskustvo ranjivosti još više približilo temama kojima se bavim. Godinama istražujem utjecaj prostora, umjetnosti i okruženja na ljudsku dobrobit. No kada se i sami nađete u ulozi pacijenta, kada prolazite kroz oporavak ili kada se bolest dotakne vaše obitelji, tada te teme dobivaju novu razinu značenja. Zbog toga danas svoju umjetničku praksu promatram manje kroz količinu realiziranih projekata, a više kroz njihovu stvarnu vrijednost i dugoročni učinak. Više me ne zanima koliko sam toga napravila, nego kakvu promjenu to ostavlja iza sebe. Manje razmišljam o brzini, a više o održivosti. Manje o produkciji, a više o smislu.

► Imaš li osjećaj da se danas i tvoja definicija uspjeha promijenila?

Melinda Šefčić: To iskustvo naučilo me i strpljenju. Godinama sam često imala osjećaj da pokušavam razvijati područje koje još nema dovoljno institucionalne podrške, zbog čega je mnogo toga ovisilo o osobnoj inicijativi i upornosti. Danas više vjerujem u postupne procese nego u velike trenutke. Vjerujem u kontinuitet, istraživanje i rad koji se gradi korak po korak.

Moja umjetnička praksa nije se promijenila u svojoj srži, ali se promijenio moj odnos prema njoj. Jasnije nego ikada znam zašto radim to što radim. A kada čovjek zna zašto, tada lakše prihvati i sve izazove koji dolaze putem.

► Ove godine predstavljaš svoj rad na nizu međunarodnih događanja – od Bruxellesa, Berlina do Bostona. Istovremeno, projekt Healing Nature uvršten je u publikaciju Europske komisije Culture and Health: Time to Act kao primjer dobre prakse u području kulture i zdravlja. Kako doživljavaš činjenicu da se projekti nastali u hrvatskom kontekstu danas predstavljaju na nekim od najvažnijih europskih i svjetskih platformi koje povezuju umjetnost i zdravlje?

Melinda Šefčić: Iskreno, dugo vremena nisam razmišljala o međunarodnoj vidljivosti. Fokus je uvijek bio na konkretnom radu, ljudima i prostorima u kojima sam djelovala. Kada godinama radite u bolnicama, zatvorskim sustavima i različitim zajednicama, razmišljate prije svega o tome kako odgovoriti na stvarne potrebe ljudi. Tek s vremenskim odmakom postanete svjesni da iskustva i modeli rada razvijeni u lokalnom kontekstu mogu imati šire značenje. Zato mi je posebno važno što se projekti nastali u Hrvatskoj danas predstavljaju na europskim i svjetskim platformama koje povezuju umjetnost, zdravlje i društvenu dobrobit. To nije samo priznanje pojedinim projektima, nego potvrda da znanje i iskustvo razvijeni kroz dugogodišnji rad mogu biti relevantni i izvan nacionalnog okvira.

Posebno mjesto među tim priznanjima zauzima uvrštavanje projekta Healing Nature u publikaciju Europske komisije Culture and Health: Time to Act. Riječ je o jednom od najvažnijih europskih dokumenata koji promišlja budući razvoj područja kulture i zdravlja. Činjenica da je među 55 primjera dobre prakse iz cijele Europe prepoznat projekt koji sam spomenula, nastao u suradnji sa Leom Vidaković, pod vodstvom HDLU-a i suradnji s partnerima, za mene predstavlja potvrdu da i manji sustavi mogu razvijati inovativne i međunarodno relevantne modele rada.

Ova godina posebno je intenzivna jer svoj rad predstavljam na nizu međunarodnih događanja. Nakon Festivala Novog europskog Bauhausa u Bruxellesu i međunarodnog kongresa ISfAM Healing Arts Congress u Berlinu, u rujnu me očekuje i predstavljanje rada u Bostonu na konferenciji Bridging Visual Arts & Healthcare: Impact, Innovation, Research, koja okuplja vodeće stručnjake iz područja umjetnosti, zdravstva i istraživanja.

Ono što mi je pritom možda najzanimljivije jest činjenica da se bez obzira na zemlju, instituciju ili zdravstveni sustav uvijek vraćamo istim pitanjima: kako prostor utječe na čovjeka, kako umjetnost može pridonijeti mentalnoj dobrobiti i kako stvarati humanija okruženja. Upravo tada postaje jasno da su izazovi s kojima se susrećemo univerzalni.

Međunarodne suradnje zato ne doživljavam samo kao priliku za predstavljanje vlastitog rada, nego kao prostor razmjene znanja. Razgovori s liječnicima, psiholozima, istraživačima, umjetnicima i donositeljima odluka iz različitih zemalja pokazuju koliko možemo učiti jedni od drugih i koliko su zajednički izazovi s kojima se suočavamo.

Za mene osobno posebno je važno što se danas na međunarodnoj razini prepoznaje područje koje sam počela razvijati prije više od deset godina i koje je 2018. godine rezultiralo prvim sustavnim istraživanjem rehumanizacije bolničkog prostora u Hrvatskoj. To pokazuje da dugoročni rad, čak i kada nastaje izvan velikih centara i razvijenih sustava, može postati relevantan dio međunarodnih stručnih rasprava.

Možda je upravo to najvažnija poruka. Inovacije ne nastaju samo u velikim institucijama i bogatim sustavima. Ponekad nastaju iz potrebe, upornosti i dugogodišnjeg rada na terenu.

Zato međunarodna priznanja ne doživljavam kao završetak jednog puta, nego kao otvaranje novih mogućnosti za istraživanja, suradnje i razvoj područja umjetnosti i zdravlja. Ona potvrđuju da ideje nastale u Hrvatskoj mogu ravnopravno sudjelovati u europskim i svjetskim razgovorima o budućnosti zdravlja, kulture i kvalitete života.

► U kontekstu tvoje umjetničke prakse nezaobilazno je istaknuti taj model rada na sjecištu umjetnosti i zdravlja koji kontinuirano razvijaš. Kada si shvatila da se ne radi samo o projektima, nego o metodologiji koja ima širi društveni potencijal?

Melinda Šefčić: Mislim da sam to počela shvaćati onog trenutka kada sam primijetila da se isti obrasci ponavljaju u potpuno različitim okruženjima. U početku sam svaki projekt promatrala kao zasebnu umjetničku intervenciju. No nakon nekoliko godina rada u bolnicama, a kasnije i u zatvorskom sustavu, počela sam primjećivati da reakcije ljudi imaju određene zakonitosti. Bez obzira radi li se o djetetu na bolničkom odjelu, roditelju koji čeka nalaze, odraslom pacijentu ili zatvoreniku koji svakodnevno boravi u institucionalnom prostoru, umjetnost je vrlo često djelovala kao poticaj za smirenje, komunikaciju, osjećaj sigurnosti ili drukčije doživljavanje prostora.

Taj se proces podudarao i s radom na mom doktoratu. Tada sam prvi put pokušala ono što sam intuitivno osjećala prevesti u istraživački okvir. Kroz promatranje, upitnike, analizu iskustava korisnika prostora i usporedbu različitih okruženja postalo mi je jasno da ne razvijam samo pojedinačne projekte, nego model rada koji se može analizirati, prilagođavati i primjenjivati u različitim kontekstima.

Ključna razlika između projekta i metodologije jest u tome što metodologija može nadživjeti pojedini projekt. Ona ima svoje principe, faze rada i mogućnost primjene u novim situacijama. U mom slučaju to uključuje analizu prostora, razumijevanje korisnika, suradnju s institucijama, razvoj umjetničkog koncepta, participativne procese kada su potrebni te evaluaciju učinaka nakon realizacije.

► Dakle, postoji opasnost da se cijelo područje svede na trendovsku terminologiju i vizualno privlačne projekte, bez dubljeg razumijevanja procesa i odgovornosti koje takav rad nosi?

Melinda Šefčić: S vremenom sam shvatila da umjetnost u ovakvim kontekstima ne može biti samo pitanje estetike. Ako želimo govoriti o dobrobiti, mentalnom zdravlju, rehumanizaciji prostora ili kvaliteti života, tada moramo razvijati modele koji su dugoročno održivi i koji mogu komunicirati sa zdravstvenim, obrazovnim i društvenim sustavima.

Možda je upravo zato moj rad danas podjednako usmjeren na umjetničku praksu, istraživanje i edukaciju. Ne zanima me samo kako će mural izgledati, nego i što će promijeniti, kako će ga ljudi doživjeti i može li se stečeno znanje prenositi dalje.

Kada danas gledam unatrag, mislim da najveća vrijednost nije u pojedinom radu, nego u činjenici da se iz više od petnaest godina umjetničkog i istraživačkog rada te gotovo deset godina sustavnog djelovanja u raznim institucionalnim prostorima postupno razvio model koji povezuje umjetnost, zdravlje, istraživanje i zajednicu. Upravo u tome vidim njegov širi društveni potencijal.

Možda je najbolja potvrda toga činjenica da danas radim na knjizi Zidovi koji liječe: Murali i rehumanizacija bolničkog prostora (When Walls Heal: Murals and the Rehumanization of Hospital Space – radni naslov), koja nastoji objediniti iskustva, istraživanja i metodologiju razvijenu kroz godine rada te postaviti temelje za daljnji razvoj ovog područja u Hrvatskoj i međunarodnom kontekstu.

► Posljednjih godina sve se češće govori o umjetnosti kao alatu za wellbeing, mentalno zdravlje i “humanizaciju prostora”, no istovremeno se taj jezik često koristi vrlo površno, gotovo trendovski. Kako ti gledaš na taj fenomen i gdje vidiš razliku između stvarnog dugoročnog rada i estetizacije koja ostaje samo na razini vizualnog dojma?

Melinda Šefčić: Mislim da je dobro što se danas mnogo više govori o tome nego prije deset ili petnaest godina. Kada sam počinjala razvijati projekte u bolničkim prostorima, područje umjetnosti i zdravlja u Hrvatskoj gotovo da nije postojalo kao zasebno profesionalno i istraživačko polje. Danas je situacija bitno drukčija i to smatram važnim pomakom.

Istovremeno, kako područje raste, raste i odgovornost svih nas koji u njemu djelujemo. Pojmovi poput wellbeinga, kreativnog zdravlja ili neuroestetike sve su prisutniji u javnom prostoru, ali ponekad imam osjećaj da se koriste brže nego što se razumiju. Postoji opasnost da se složeni procesi svedu na privlačnu terminologiju ili vizualni dojam.

Za mene je najveća razlika između stvarnog dugoročnog rada i površne estetizacije u vremenu, iskustvu, istraživanju i odgovornosti. Nije dovoljno unijeti boju u prostor i proglasiti ga humaniziranim. Potrebno je razumjeti kome je taj prostor namijenjen, kako ga ljudi koriste, koje su njihove potrebe i kakve posljedice određene intervencije mogu imati.

Posebno je važno razlikovati umjetnost u zdravstvu od terapijskog rada. Umjetničke intervencije, participativni projekti i programi usmjereni na dobrobit mogu imati iznimno pozitivan učinak, ali kada govorimo o terapijskim procesima, tada ulazimo u područje koje zahtijeva specifičnu edukaciju, superviziju i profesionalne standarde.

Posljednjih godina svjedočimo velikom broju edukacija i programa vezanih uz umjetnost i mentalno zdravlje. To samo po sebi nije loše, naprotiv. Međutim, moramo biti oprezni da ne pomiješamo osobno iskustvo s profesionalnom kompetencijom. Činjenica da je umjetnost nekome pomogla u vlastitom procesu ne znači automatski da je osoba osposobljena voditi druge kroz slične procese. Rad s ranjivim skupinama uvijek nosi veliku odgovornost i upravo zato zahtijeva jasno definirane kompetencije i etičke okvire.

U zemljama poput Ujedinjenog Kraljevstva područje arts & health razvija se desetljećima kroz istraživanja, edukacije, profesionalne standarde i evaluaciju učinaka. Vjerujem da će i Hrvatska, kao i ostatak Europe, sve više morati razgovarati o kvaliteti, kompetencijama i odgovornosti unutar ovog područja.

U mom radu granica je vrlo jasna. Ne bavim se direktnom terapijom. Bavim se umjetničkim intervencijama, istraživanjem i oblikovanjem prostora koji mogu pridonijeti mentalnoj dobrobiti korisnika. Upravo zato od samih početaka nastojim svoju praksu povezivati s istraživanjem, evaluacijom i interdisciplinarnom suradnjom.

Lijep prostor sam po sebi nije dovoljan. Ono što me zanima jest mijenja li se iskustvo čovjeka koji u tom prostoru boravi, osjeća li se sigurnije, smirenije, dostojanstvenije i više viđeno. Tek tada umjetnost prestaje biti dekoracija i postaje stvarni dio brige o čovjeku.

► Kada danas gledaš na svojih deset godina rada u bolničkim prostorima, što vidiš kao njegov najvažniji doprinos – same umjetničke intervencije ili model rada koji se kroz njih razvio?

Melinda Šefčić: Da ste mi to pitanje postavili prije deset godina, vjerojatno bih odgovorila da su najvažniji sami murali. Danas mislim drukčije.

Naravno da su umjetničke intervencije važne, svaki mural koji je nastao u bolnici ostavio je konkretan trag u prostoru i u iskustvu ljudi koji ga svakodnevno koriste. Kada vidite da se prostor koji je bio hladan, sterilan i emocionalno zahtjevan postaje ugodniji, humaniji i pristupačniji, tada znate da umjetnost može imati stvaran učinak. Međutim, s vremenskim odmakom sve više shvaćam da najveća vrijednost nije u pojedinom muralu, nego u onome što se kroz njih razvilo.

Tijekom svog rada nisam istraživala samo kako umjetnost može promijeniti izgled prostora, nego i kako može promijeniti iskustvo ljudi koji u tom prostoru borave. Kroz taj proces postupno se oblikovao način rada koji povezuje razumijevanje prostora, potrebe korisnika, suradnju sa zdravstvenim ustanovama, umjetničku praksu, istraživanje i evaluaciju učinaka.

Posebno mi je važno što se taj proces nije zadržao samo na mom autorskom radu. Kroz projekte, radionice i nastavu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u njega je bilo uključeno više od 150 studenata. Mnogi od njih prvi su put imali priliku raditi u bolničkim i drugim institucionalnim okruženjima te promišljati umjetnost iz perspektive njezina društvenog učinka. To smatram jednako važnim kao i same realizirane radove.

Mislim da je upravo to najveći doprinos. Ne broj oslikanih zidova, nego činjenica da se kroz godine otvorio prostor za drukčije razumijevanje uloge umjetnosti u društvu. Umjetnost ne mora biti ograničena na galerije i muzeje; ona može biti aktivni sudionik u stvaranju humanijih prostora, kvalitetnijih životnih uvjeta i sustava koji više vode računa o čovjeku.

Zato danas vjerujem da murali nisu najvažniji kao završni rezultat. Oni su bili početak jednog mnogo šireg procesa. A upravo taj proces – povezivanje umjetnosti, zdravlja, istraživanja, edukacije i društvene odgovornosti – smatram svojim najvažnijim doprinosom.

► Prošle godine si nekoliko mjeseci provela si u Parizu, na rezidencijalnom boravku u Cité internationale des arts. Koliko ti je to iskustvo značilo u ovom trenutku profesionalne tranzicije?

Melinda Šefčić: Pariz mi je došao u vrlo specifičnom trenutku života i karijere. Nakon više od deset godina intenzivnog rada na projektima, istraživanjima, nastavi i velikim produkcijama, prvi put sam dobila prostor i vrijeme za dublju refleksiju. Kada ste godinama usmjereni na realizaciju, često nemate priliku zastati i sagledati širu sliku. U Parizu sam prvi put mogla promatrati svoj rad iz određene distance – ne samo kroz pojedinačne projekte, nego kroz cijeli proces koji se razvijao posljednjih petnaestak godina. Upravo tamo postalo mi je jasnije koliko su se teme kojima se bavim postupno razvile od ranog interesa za art terapiju i rad s ljudima prema istraživanju, edukaciji i međunarodnoj suradnji.

Boravak u Cité internationale des arts bio mi je važan i zato što sam paralelno radila na europskom projektu Healing Nature – Animation for Health and Well-being in Children Hospital Environments, koji se prirodno nadovezuje na moje dugogodišnje istraživanje umjetnosti u zdravstvenim sustavima. Kada počnete sustavno analizirati petnaest godina rada počnete i vlastiti rad gledati drugačijim očima. Shvatite da se iza pojedinačnih projekata krije mnogo šira priča.

No možda mi je najvažnije bilo nešto sasvim osobno. Krajem 2024. godine započeli su ozbiljniji zdravstveni problemi vezani uz kralježnicu, a Pariz mi je došao neposredno prije operacije i dugog procesa oporavka koji je uslijedio. Zato mi je taj boravak omogućio ne samo profesionalni razvoj, nego i prijeko potreban fizički i mentalni odmak. Dala sam si vrijeme za regeneraciju, sporiji ritam i za ono što često zanemarujemo kada smo potpuno uronjeni u posao. Ljeto je za to bilo idealno vrijeme jer se grad, kao i ljudi, na neki način uspore. Upravo mi je ta promjena ritma omogućila da ponovno pronađem ravnotežu između rada, istraživanja i vlastitog života.

► Je li ti ta distanca pomogla da jasnije vidiš vlastiti razvoj i kako je izgledao taj proces?

Melinda Šefčić: Velik dio vremena provodila sam u muzejima, galerijama i kulturnim institucijama. Promatrati umjetnost izvan vlastitog profesionalnog konteksta bilo je jednako važno kao i raditi. Pariz vas podsjeća da ste dio mnogo šire kulturne priče i da umjetnost ne nastaje samo u ateljeu ili na terenu, nego i kroz promatranje, čitanje, razgovore i iskustva koja nosite sa sobom. Jednako su mi važni bili susreti s umjetnicima, istraživačima i kreativcima iz cijelog svijeta. Cité internationale des arts jedinstveno je mjesto upravo zato što okuplja ljude različitih kultura, disciplina i životnih iskustava. Ti razgovori često su bili jednako inspirativni kao i formalni profesionalni kontakti jer vas podsjećaju koliko različitih puteva postoji prema istom cilju.

No možda me Pariz najviše podsjetio da umjetnik ne mora stalno proizvoditi da bi napredovao. Ponekad je jednako važno stati, promatrati, promišljati i povezivati iskustva koja ste godinama skupljali. U kulturi koja često nagrađuje brzinu i stalnu produktivnost, rezidencija mi je omogućila ono što rijetko imamo – vrijeme za razmišljanje.

Zato danas na taj boravak ne gledam samo kao na umjetničku rezidenciju, nego kao na prostor profesionalne i osobne tranzicije. Bio je to trenutak u kojem sam zatvorila jedno poglavlje obilježeno prvenstveno realizacijama u prostoru i otvorila novo, koje sve snažnije povezuje umjetnost, istraživanje, neuroestetiku, međunarodnu suradnju i razvoj područja umjetnosti i zdravlja na europskoj i svjetskoj razini.

► Projekt Alzheimer i neuroestetika: Buđenje sjećanja kroz umjetnost otvara područje koje povezuje umjetnost, percepciju i neuroznanost. Kako si se počela zanimati za neuroestetiku i utjecaj vizualnog prostora na emocije, sjećanje i mentalno stanje?

Melinda Šefčić: Moje zanimanje za neuroestetiku nije nastalo iz teorije, nego iz dugogodišnje umjetničke prakse i istraživanja. Još tijekom doktorskog istraživanja Rehumanizacija i reestetizacija bolničkog prostora počela sam se pitati zašto određeni vizualni sadržaji mogu smanjiti stres, potaknuti osjećaj sigurnosti i pozitivno utjecati na emocionalno stanje ljudi. Kroz godine rada stalno sam promatrala kako prostor oblikuje naše iskustvo, raspoloženje i ponašanje.

Odgovore na mnoga od tih pitanja pronašla sam upravo u neuroestetici – interdisciplinarnom području koje povezuje umjetnost, neuroznanost, psihologiju i percepciju te istražuje kako mozak reagira na estetske podražaje. Posebno me fascinirala spoznaja da boja, ritam, kontrast, organski oblici i vizualna struktura prostora mogu utjecati na emocije, pažnju, osjećaj sigurnosti, pa čak i na procese povezane sa sjećanjem. U suvremenim istraživanjima sve se više potvrđuje da estetsko iskustvo nije samo pitanje ljepote, nego i važan čimbenik mentalne dobrobiti.

Projekt Alzheimer i neuroestetika: Buđenje sjećanja kroz umjetnost prirodan je nastavak tog istraživačkog puta. Nakon godina rada u bolnicama i proučavanja odnosa između prostora, percepcije i dobrobiti, počela su me sve više zanimati pitanja povezana sa sjećanjem, emocijama i neurodegenerativnim bolestima. Upravo me ta pitanja dovela do novih istraživanja koja danas povezujem s područjem neurologije i demencije.

Ono što me posebno privlači jest mogućnost da umjetnost postane most između znanstvenih spoznaja o mozgu i svakodnevnog ljudskog iskustva. Vjerujem da umjetnost nije samo nešto što promatramo, nego nešto što može aktivno sudjelovati u stvaranju humanijih prostora, poticanju emocija i očuvanju dostojanstva čovjeka, osobito u najosjetljivijim životnim okolnostima.

Na neki način, neuroestetika mi je pružila znanstveni jezik za mnoga pitanja koja sam intuitivno postavljala još na početku svog profesionalnog puta. Danas mi omogućuje da umjetnost promatram ne samo kao estetsku ili kulturnu vrijednost, nego i kao važan čimbenik ljudske dobrobiti, percepcije i kvalitete života.

► Nedavno si pod okriljem Hrvatske kuće mozga osnovala prvi Hrvatski centar za kreativno zdravlje i neuroestetiku, čija si osnivačica i direktorica. Možemo li reći da Centar predstavlja svojevrsnu institucionalizaciju svega onoga što si posljednjih deset godina razvijala kroz projekte u bolnicama, zatvorskim sustavima i zajednici, te koje su njegove ključne misije i dugoročni ciljevi?

Melinda Šefčić: Apsolutno. Zapravo bih rekla da je osnivanje Hrvatskog centra za kreativno zdravlje i neuroestetiku bilo logičan korak u procesu koji traje više od petnaest godina. Iako se moj rad najčešće povezuje s djelovanjem u bolničkim, zatvorskim i drugim institucionalnim prostorima, interes za odnos umjetnosti, zdravlja, percepcije, edukacije i dobrobiti ljudi razvijam znatno duže.

Godinama sam kroz projekte u bolnicama, zatvorskim sustavima, domovima socijalne skrbi i javnom prostoru razvijala modele rada koji su pokazivali da umjetnost može imati mnogo širu ulogu od one koju joj tradicionalno pripisujemo. No istovremeno sam shvatila da pojedinačni projekti, koliko god bili uspješni, imaju svoja ograničenja. Ako želite dugoročno mijenjati sustav, potrebno je stvoriti platformu koja može povezivati umjetnike, liječnike, psihologe, istraživače, obrazovne institucije i donositelje odluka.

Godinama sam osjećala da projekti mogu otvoriti vrata promjenama, ali da bez institucionalnog okvira te promjene teško postaju dio sustava. Upravo zato Centar vidim kao korak od pojedinačnih inicijativa prema dugoročnom razvoju područja kreativnog zdravlja i neuroestetike.

Iz te potrebe nastao je Hrvatski centar za kreativno zdravlje i neuroestetiku, koji djeluje pod okriljem Hrvatske kuće mozga. Centar vidim kao prostor u kojem se mogu susresti umjetnost, neuroznanost, mentalno zdravlje, psihologija percepcije, zdravstveni sustav i društveno angažirane prakse te zajedno razvijati nove modele djelovanja.

Njegova je misija istraživati na koji način umjetnost, estetika i kvaliteta prostora mogu doprinijeti mentalnoj dobrobiti, emocionalnoj stabilnosti, osjećaju dostojanstva i kvaliteti života ljudi. Posebno nas zanimaju bolnički prostori, domovi za starije osobe, osobe s Alzheimerovom bolešću i drugim oblicima demencije, ustanove socijalne skrbi, zatvorski sustavi te svi oni prostori u kojima čovjek zbog životnih okolnosti provodi dulje vrijeme.

Jedan od prvih projekata Centra je Alzheimer i neuroestetika: Buđenje sjećanja kroz umjetnost, koji razvijamo u suradnji s neurologom dr. Filipom Đerkeom i Hrvatskom kućom mozga. Taj projekt vrlo dobro pokazuje smjer u kojem želimo ići – povezivanje umjetnosti, neuroznanosti i istraživanja s ciljem stvaranja humanijih, emocionalno podržavajućih i znanstveno utemeljenih prostora skrbi.

Dugoročno gledano, želja mi je da Centar postane nacionalna i međunarodna platforma za razvoj područja arts & health i neuroestetike. Želim da bude mjesto istraživanja, edukacije, međunarodnih suradnji i razvoja novih profesionalnih standarda. Jednako mi je važno da doprinese promjenama u obrazovanju budućih umjetnika, ali i zdravstvenih djelatnika, jer vjerujem da će umjetnost u budućnosti imati sve važniju ulogu u zdravstvenim i socijalnim sustavima.

Na neki način, Centar predstavlja institucionalni okvir za sve ono što sam više od petnaest godina razvijala kroz umjetničku praksu, istraživanje, edukaciju i rad sa zajednicama. Razlika je samo u tome što danas više ne govorimo o pojedinačnim projektima, nego o dugoročnoj viziji razvoja jednog novog interdisciplinarnog područja u Hrvatskoj, Europi i svijetu.

► Tvoj rad već godinama nastaje u prostorima koji uključuju ranjive skupine – bolnice, zatvorske sustave i domove za starije osobe. Koliko ti je u takvom radu važna etička dimenzija i kako pristupiti prostoru tako da umjetnost zaista bude podrška ljudima, a ne samo estetska intervencija izvana?

Melinda Šefčić: Etička dimenzija za mene je temelj svega što radim. Zapravo mislim da je upravo ona ono što najviše razlikuje umjetničku intervenciju u institucionalnom prostoru od umjetničke intervencije u galeriji ili klasičnom javnom prostoru.

Kada radite u bolnici, zatvoru ili domu za starije osobe, ne ulazite u prostor koji postoji zbog umjetnosti. Ulazite u prostor u kojem ljudi prolaze kroz neke od najosjetljivijih i najtežih trenutaka svojih života. Upravo zato umjetnik u takvom kontekstu mora prije svega znati slušati.

Tijekom godina naučila sam da nije dovoljno doći s dobrom idejom ili estetski zanimljivim rješenjem. Potrebno je razumjeti ljude koji taj prostor svakodnevno koriste – njihove potrebe, strahove, navike, ograničenja i očekivanja. Tek tada umjetnost može postati podrška, a ne nametnuti sadržaj.

Zbog toga svaki prostor promatram kao specifičan društveni i emocionalni ekosustav. Bolnica nije samo zgrada. Zatvor nije samo institucija. Dom za starije osobe nije samo mjesto skrbi. To su prostori u kojima ljudi čekaju, liječe se, oporavljaju, žive, suočavaju s neizvjesnošću, gubitkom, nadom i promjenama. Ako umjetnost želi biti relevantna, mora poštovati tu stvarnost.

Posebno mi je važno pitanje dostojanstva. Često govorimo o estetici prostora, koju smo već spomenuli, ali mene prije svega zanima kako se čovjek osjeća unutar tog prostora. Osjeća li se viđeno? Osjeća li da je netko mislio na njegovo iskustvo? Osjeća li da prostor u kojem boravi odražava poštovanje prema njemu kao osobi? Upravo tu vidim najveći potencijal umjetnosti.

Mislim da umjetnost u ovakvim okruženjima ne bi trebala ljudima govoriti što da osjećaju. Njezina je uloga otvoriti prostor za osjećaj sigurnosti, smirenosti, identifikacije ili predaha. Ponekad je i to dovoljno.

Zato svoje projekte nikada nisam promatrala kao uljepšavanje prostora. Estetika jest važna, ali ona je samo početna točka. Pravo pitanje glasi: može li umjetnost doprinijeti kvaliteti života ljudi koji taj prostor svakodnevno koriste?

Ako je odgovor potvrdan, tada više ne govorimo samo o umjetnosti kao estetskoj intervenciji, nego o umjetnosti kao obliku društvene odgovornosti i skrbi. Upravo u tome vidim njezinu najveću vrijednost.

► Paralelno s međunarodnim projektima i konferencijama nastavljaš raditi i u lokalnom kontekstu, kroz projekt Dubrava u boji, koji se bavi revitalizacijom javnog prostora i radom sa zajednicom. Koliko ti je važno da, unatoč međunarodnom razvoju, tvoj rad i dalje ostane vezan uz konkretne kvartove, institucije i svakodnevni život ljudi?

Melinda Šefčić: Zapravo mislim da jedno bez drugoga nema smisla. Koliko god mi bile važne međunarodne suradnje, istraživanja i konferencije, moj rad uvijek nastaje iz konkretnih prostora i konkretnih ljudi. Sve ono o čemu danas govorim na europskim i svjetskim platformama nastalo je upravo kroz rad u bolnicama, zatvorskim sustavima, školama, kvartovima i zajednicama. Da nije bilo tog neposrednog iskustva, ne bi bilo ni tema o kojima danas govorim.

Zato mi je važno da, paralelno s međunarodnim razvojem, nastavim raditi i na lokalnoj razini. Projekti poput Dubrave u boji podsjećaju me zašto sam uopće počela raditi u javnom prostoru. Oni pokazuju da umjetnost ne mora biti rezervirana za galerije ili velike kulturne centre, nego može biti dio svakodnevnog života ljudi.

Posebno me zanima trenutak kada umjetnost postane dio zajednice. Kada stanovnici nekog kvarta počnu mural doživljavati kao dio vlastitog identiteta, kada se djeca prepoznaju u prostoru koji su pomagala stvarati ili kada ljudi osjete da je netko ulagao vrijeme i pažnju u mjesto u kojem žive. Upravo tada umjetnost prestaje biti objekt i postaje odnos.

Mislim da postoji određena opasnost da međunarodni uspjeh ponekad stvori distancu između stručnih rasprava i svakodnevnog života. Ja tu distancu nastojim izbjeći. Važno mi je da istraživanja, iskustva i znanja koja stječem kroz međunarodne projekte imaju konkretan povratak u zajednicu iz koje dolazim.

U tom smislu ne vidim suprotnost između lokalnog i međunarodnog djelovanja. Naprotiv. Smatram da su najbolji međunarodni projekti upravo oni koji nastaju iz stvarnih potreba lokalnih zajednica. Lokalni rad daje autentičnost i iskustvo, a međunarodne suradnje daju širi kontekst, nova znanja i mogućnost razvoja. Na kraju dana moj rad uvijek počinje od istog pitanja: kako umjetnost može poboljšati svakodnevni život ljudi tamo gdje oni zaista žive.

► Često se govori o “dostupnosti umjetnosti”, ali javni i institucionalni prostori i dalje su vrlo nejednako estetski oblikovani, posebno u zdravstvenom sustavu. Misliš li da je kvaliteta prostora u kojem ljudi borave pitanje kulture, društvene klase, politike – ili svega pomalo?

Mislim da je odgovor – svega pomalo. Kvaliteta prostora u kojem ljudi borave istovremeno je pitanje kulture, društvenih prioriteta, ekonomskih mogućnosti, obrazovanja, ali i političkih odluka.

Međutim, ono što me najviše zabrinjava jest činjenica da estetska kvaliteta prostora često postaje pitanje privilegije. Ljudi koji imaju više financijskih mogućnosti uglavnom mogu birati gdje će živjeti, liječiti se ili provoditi slobodno vrijeme. S druge strane, upravo oni koji najviše ovise o javnim sustavima – bolnicama, domovima, školama, ustanovama socijalne skrbi ili zatvorskim sustavima – često borave u prostorima kojima je estetika posljednja stavka na listi prioriteta.

To smatram problematičnim jer kvaliteta prostora nije luksuz. Sve više istraživanja pokazuje da okruženje u kojem boravimo utječe na razinu stresa, osjećaj sigurnosti, mentalnu dobrobit, socijalne odnose pa čak i na proces oporavka. Ako prihvaćamo da svatko ima pravo na kvalitetnu zdravstvenu skrb, tada bismo trebali prihvatiti i da svatko ima pravo na dostojanstveno i humano okruženje.

Posebno je zanimljivo da se o dostupnosti umjetnosti često govori kroz programe i sadržaje, dok se mnogo rjeđe govori o dostupnosti kvalitetno oblikovanog prostora. A upravo je prostor nešto što nas okružuje dvadeset i četiri sata dnevno. Ne moramo aktivno sudjelovati u umjetničkom programu da bismo osjetili učinak prostora u kojem boravimo.

Mislim da je zato važno promijeniti način na koji promatramo estetiku javnih i institucionalnih prostora. Ona ne bi smjela biti dodatak koji dolazi tek kada ostane dovoljno novca u proračunu. Trebala bi biti sastavni dio planiranja od samog početka, jednako kao što planiramo funkcionalnost, sigurnost ili dostupnost prostora.

Upravo zato posljednjih godina sve više govorim o rehumanizaciji prostora. Ne zato što vjerujem da umjetnost može riješiti sve probleme zdravstvenog ili socijalnog sustava, nego zato što prostor šalje vrlo jasnu poruku o tome koliko društvo cijeni ljude koji u njemu borave.

Na kraju, pitanje kvalitete prostora za mene je prije svega pitanje dostojanstva. A dostojanstvo ne bi smjelo ovisiti o društvenoj klasi, mjestu stanovanja ili instituciji u kojoj se netko nalazi. Ono bi trebalo biti univerzalno pravo svakog čovjeka.

► Trenutno pišeš i svoju prvu knjigu When Walls Heal: Murals and the Rehumanization of Hospital Space, koja je rezultat više od deset godina rada u bolnicama i institucionalnim prostorima. Kako izgleda proces vraćanja na sve te projekte, iskustva i suradnje iz jedne nove, refleksivne i istraživačke perspektive? I mijenja li se pritom način na koji danas interpretiraš vlastiti rad?

Melinda Šefčić: Pisanje knjige When Walls Heal: Murals and the Rehumanization of Hospital Space – što je za sada još uvijek radni naslov – za mene je na mnogo načina jednako zahtjevno kao i realizacija samih projekata. Možda čak i zahtjevnije. Kada godinama radite na terenu, stalno ste usmjereni prema sljedećem projektu, rijetko imate priliku zastati i sagledati cjelinu. Tek kada sam počela sustavno raditi na knjizi, postala sam svjesna razmjera puta koji se odvijao tijekom posljednjih petnaest godina. Istovremeno, bilo je to i suočavanje s pitanjem što zapravo ostaje iza svih tih projekata kada se maknemo od same realizacije.

Ono što me možda najviše iznenadilo jest koliko sam mnoge stvari u početku radila intuitivno. Kao umjetnica osjećala sam da određeni motivi, boje, kompozicije ili prostorna rješenja djeluju na ljude na specifičan način, ali tada još nisam imala teorijski okvir kojim bih to mogla objasniti. Danas, nakon doktorskog istraživanja, godina evaluacija, međunarodnih suradnji te rada, mnoge od tih odluka mogu promatrati iz potpuno nove perspektive.

Pisanje knjige pokazalo mi je i koliko je moj rad od samog početka bio manje usmjeren na stvaranje pojedinačnih umjetničkih djela, a više na istraživanje odnosa između čovjeka i prostora.  Istovremeno, knjiga mi je omogućila da vlastiti rad sagledam kritičnije nego ikada prije. Ne zanimaju me samo uspjesi, nego i pitanja koja su ostala otvorena. Što smo mogli napraviti bolje? Koje metode treba dodatno razvijati? Kako dugoročno pratiti učinke umjetnosti u zdravstvenim sustavima? Na koji način umjetnost može postati sastavni dio zdravstvenih i socijalnih politika, a ne samo pojedinačna inicijativa? Upravo su ta pitanja za mene jednako važna kao i sami rezultati.

Knjigu ne doživljavam samo kao pregled vlastitog rada. Doživljavam je kao pokušaj da se iskustva, znanja i metodologije razvijene kroz godine rada pretoče u resurs koji može biti koristan drugim umjetnicima, istraživačima, zdravstvenim djelatnicima i institucijama. Ako sam kroz projekte pokušavala mijenjati prostore, onda kroz knjigu pokušavam podijeliti znanje koje bi moglo pomoći da se takve promjene događaju i u budućnosti.

► Tvoj rad razvija se između umjetnosti, zdravstva, istraživanja i društvenog angažmana, što su područja koja često funkcioniraju potpuno odvojeno. Imaš li osjećaj da institucije danas zaista prepoznaju vrijednost interdisciplinarnog rada ili je i dalje velik dio toga prepušten individualnoj inicijativi i entuzijazmu pojedinaca?

Melinda Šefčić: Mislim da se situacija posljednjih godina mijenja nabolje, ali smo još uvijek daleko od toga da interdisciplinarni rad bude sustavno podržan.

Kada sam prije deset godina počela razvijati projekte, često sam imala osjećaj da se krećem između sustava koji međusobno gotovo uopće ne komuniciraju. Umjetnici su govorili jednim jezikom, zdravstveni sustav drugim, istraživači trećim, a javne politike četvrtim. Velik dio posla nije bio samo razvoj projekata nego i stalno povezivanje tih različitih svjetova.

Danas je situacija ipak drukčija. Pojmovi poput umjetnosti i zdravlja, kreativnog zdravlja, dobrobiti ili neuroestetike više nisu potpuno nepoznati. Europska komisija, Svjetska zdravstvena organizacija i vodeća sveučilišta sve snažnije potiču povezivanje kulture, zdravstva i istraživanja. To pokazuje da se područje razvija i da dobiva institucionalnu legitimaciju.

Međutim, u praksi je velik dio takvog rada i dalje prepušten pojedincima. Najčešće upravo pojedinci pokreću suradnje, povezuju institucije, pronalaze financiranje i preuzimaju rizik razvoja novih modela rada. Sustavi uglavnom reagiraju sporije od stvarnih potreba društva.

Možda sam upravo zbog toga tijekom godina naučila da interdisciplinarnost nije samo pitanje različitih struka, nego prije svega pitanje otvorenosti. Najzanimljiviji projekti na kojima sam radila nastali su upravo u susretu umjetnika, liječnika, psihologa, znanstvenika, arhitekata, edukatora i predstavnika zajednice.

Vjerujem da se nalazimo u trenutku kada interdisciplinarni rad više ne bi trebao biti iznimka nego nužnost. Problemi poput mentalnog zdravlja, starenja populacije, kvalitete života ili razvoja humanijih institucija jednostavno su previše kompleksni da bi ih jedna struka mogla rješavati sama.

► Dobitnica si nagrade Žene koje mijenjaju Hrvatsku za projekte koje razvijaš u bolnicama i zatvorskim sustavima. Imaš li osjećaj da se u Hrvatskoj mijenja percepcija društveno angažirane umjetnosti i njezine stvarne društvene funkcije?

Melinda Šefčić: Mislim da se percepcija polako mijenja, ali taj proces još uvijek traje i često je sporiji nego što bismo željeli. Nagrada Žene koje mijenjaju Hrvatsku mi ima posebno značenje. Ne doživljavam je samo kao priznanje za vlastiti rad, nego i kao priznanje području kojim se bavim već godinama. Ona pokazuje da umjetnost može biti relevantna i izvan granica kulturnog sektora te da može sudjelovati u razgovorima o zdravlju, obrazovanju, zajednici, društvenoj uključenosti i kvaliteti života.

Nagradu doživljavam ne samo kao priznanje za ono što je napravljeno, nego i kao potvrdu da umjetnost može biti pokretač stvarnih društvenih promjena. To mi daje nadu da ono što je nekada izgledalo kao iznimka polako postaje dio šireg sustava.

► Ako danas gledaš na umjetnost ne samo kao estetsku praksu nego i kao prostor skrbi, komunikacije i društvene odgovornosti – što misliš da joj u suvremenom društvu najviše nedostaje? I kakvu budućnost vidiš za područje umjetnosti i zdravlja u Hrvatskoj i Europi tijekom sljedećih deset godina?

Melinda Šefčić: Mislim da umjetnosti danas ne nedostaje kreativnosti. Ne nedostaje joj ni ideja. Ono što joj često nedostaje jest prostor za dugoročno djelovanje i ozbiljno uključivanje u područja koja izravno utječu na kvalitetu života ljudi.

Još uvijek živimo u društvu koje umjetnost prečesto promatra kao dodatak, a ne kao sastavni dio ljudskog iskustva. Kada govorimo o zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj skrbi ili urbanom razvoju, umjetnost se često uključuje tek na kraju procesa, ako za nju ostane prostora i sredstava. Vjerujem da će se upravo to morati promijeniti u desetljećima koja dolaze.

Kada govorimo o budućnosti područja umjetnosti i zdravlja, mislim da se nalazimo tek na početku jednog velikog razvoja. Posljednjih godina svjedočimo snažnom rastu interesa za to područje u Europi, Sjedinjenim Američkim Državama i drugim dijelovima svijeta. Svjetska zdravstvena organizacija, Europska komisija, vodeća sveučilišta i zdravstvene institucije sve više prepoznaju da kvaliteta prostora, kultura, kreativnost i estetsko iskustvo nisu luksuz, nego važan dio ljudske dobrobiti.

Posebno me veseli činjenica da se projekti nastali u Hrvatskoj danas predstavljaju na relevantnim europskim i svjetskim platformama te sudjeluju u raspravama koje oblikuju budućnost ovog područja.  

Ako bih morala sažeti svoju viziju u jednoj rečenici, rekla bih da se nadam društvu u kojem umjetnost neće biti promatrana kao luksuz ili ukras, nego kao sastavni dio brige o čovjeku. Ne samo u Hrvatskoj ili Europi, nego globalno. Jer bez obzira na kulturu, jezik ili društveni sustav, potreba za dostojanstvom, ljepotom, povezanošću i smislom univerzalna je ljudska potreba. I upravo zato vjerujem da budućnost umjetnosti nije samo u stvaranju umjetničkih djela, nego u njezinoj sposobnosti da aktivno sudjeluje u stvaranju humanijeg, zdravijeg i uključivijeg društva.

 

Razgovarala: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku

 

Portreti: Sanja Merćep

 

Zahvaljujemo Melindi Šefčić na ustupljenim vizualnim materijalima.

Melindu pratite na Instagram profilu @melinda_sefcic.