Stvaralaštvo mlade umjetnice Mije Akrap nastaje na sjecištu osobnog iskustva, obiteljske memorije i dugih kulturnih kontinuiteta, ali bez doslovnog oslanjanja na autobiografiju ili unaprijed zadane simboličke sustave. U posljednjim ciklusima, a osobito na aktualnoj samostalnoj izložbi Stronger Than Bone, otvorenoj do 5. rujna Galeriji Trotoar, njezina praksa sve se intenzivnije razvija kroz keramiku, objekt i prostorne odnose, pritom zadržavajući slikarski način mišljenja. Polazeći od pitanja nasljeđa, ženskih genealogija i arhetipalnog, razgovarale smo o procesu izgradnje osobne ikonografije, prevođenju tradicionalnih motiva u suvremeni vizualni jezik te načinu na koji iskustvo majčinstva mijenja odnos prema prijenosu, kontinuitetu i protoku vremena, ali važnosti radnog prostora i uvjeta u kojima danas nastaje umjetnička praksa mlađe generacije.
► Završila si Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 2020., a od tada se tvoja praksa razvijala kroz slikarstvo, keramiku, grafiku i druge medije. Kad danas pogledaš svoje studentske radove i prve izložbe, što prepoznaješ kao kontinuitet, a što se u međuvremenu bitno promijenilo?
Mia Akrap: Uvijek mi je drago vidjeti početke i stare radove u kojima prepoznajem iskru i želju da pronađem vlastiti jezik, odnosno način na koji ću se najbolje moći izraziti. Tijekom ranijih godina studija često sam zavirivala u obiteljske fotografije i u tome su se već nazirali obrisi onoga što je došlo kasnije. Tada možda još nisam imala jasno artikuliran interes za obiteljsko pamćenje, nasljeđe ili žensku naraciju, ali su se te teme već pojavljivale kao nešto čemu sam se intuitivno vraćala.
U diplomskom ciklusu Nova kolekcija bavila sam se nečim posve drugačijim, ne toliko osobnim, ali meni vrlo uzbudljivim u likovnom jeziku. Taj mi je ciklus bio važan jer sam kroz njega istraživala odnos slike, površine, predmeta i reprezentacije, ali nakon toga sam osjetila potrebu da detektiram ono što mi je zaista najvažnije i čime se istinski želim baviti. To je iziskivalo zaokret prema intimnijim temama: ženskoj naraciji, obiteljskoj memoriji i sjećanjima koja oblikuju identitet.
Kad promatram retrospektivno, čini mi se da sam vrlo rano uvela teme kojima se sada bavim, ali su one tada bile mutnije, manje definirane i manje svjesno postavljene. Kontinuitet se zadržao u potrebi da kroz rad istražujem odnos između osobnog iskustva i slike.
Ono što se nakon diplome najviše promijenilo jest činjenica da sam si dopustila ulazak u druge medije izvan slikarstva, koji su me privlačili ili mi omogućavali da neku ideju jasnije predočim. Čini mi se da sam upravo kroz taj izlazak iz jednog medija počela jasnije razumijevati što me zapravo dugoročno zanima. Za vrijeme studija više sam se držala jednog kadra, često fotografskog ili nalik fotografskom, dok se sada spontano oblikovao čitav ikonografski sustav i način na koji te motive koristim.
► Tijekom posljednjih godina izlagala si samostalno, sudjelovala na rezidencijama i razvijala suradničke projekte. Možeš li istaknuti neke od njih koji su ti najznačajniji i zašto? Mijenja li se tvoj način rada kada ulaziš u dijalog s drugim autorima, kustosima i institucijama?
Mia Akrap: Svaka suradnja i rezidencija ostavljaju neki trag, pa mi je teško izdvojiti samo jedno iskustvo. Ipak, boravak u Parizu, u Cité internationale des arts, bio mi je posebno važan. Provesti tri mjeseca u takvom kulturnom središtu, na nekoliko minuta od Notre-Dame i Louvrea, iskustvo je koje je teško usporediti s bilo čim drugim. Stvaranje u kompleksu s više od tristo drugih umjetnika bilo je izuzetno poticajno, upravo zbog osjećaja stalne razmjene i prisutnosti različitih umjetničkih praksi. S druge strane, Pariz ima i svoje kontradikcije: uz svu kulturnu gustoću i povijest, istovremeno je prenapučen, iscrpljujuć, nejednak i pun sadržaja koji se kreću od iznimno vrijednih do gotovo kičastih. Ta napetost mi je također bila zanimljiva.
Što se tiče suradnji, do sada su uglavnom funkcionirale tako da sam i dalje imala slobodu raditi ono što želim i na način koji mi je blizak. Razgovori, razmjena iskustava i ideja uvijek su dobrodošli i često obogaćuju ono čime se bavim. Ipak, moje područje interesa vrlo je osobno i važno mi je zadržati njegovu unutarnju logiku. Dijalog mi je važan, ali ne u smislu kompromisa koji bi promijenio samu jezgru rada, nego kao prostor u kojem se moj proces može dodatno otvoriti, precizirati ili bolje razumjeti.
Iza mene je dosta odličnih suradnji i teško je izdvojiti samo neke. Istaknula bih suradnju s kustosicom Martom Radman (čiji intervju na Vizkulturi možete pročitati ovdje) i izložbu Od Y do Z: gradilište nove generacije (o kojoj je Vizkultura pisala ovdje), koja je otvorila dijalog mladih umjetnika kroz raznorodne izraze. Važna mi je bila i izložba O/sjećanja u Galeriji Dešković u Bolu na Braču, na kojoj sam izlagala s Bornom Ivanušom i Ivanom Pipal (intervju s Ivanom možete čitati ovdje), a kustosi Tino Vuković i Jasna Damjanović ugostili su nas izuzetno profesionalno i srdačno.
Imala sam i nekoliko važnih i ugodnih suradnji na samostalnim izložbama s kustosima koji su na izvrstan način saželi i verbalizirali ono čime se bavim, a time i meni dali nove poticaje za razmišljanje o vlastitom radu. Na izložbama gdje sam bila jedna od autorica najčešće nisam ulazila u izravan likovni dijalog s kolegama tijekom samog procesa rada, nego bi se taj dijalog dogodio naknadno, kroz postav i suodnos radova u prostoru. Voljela bih u budućnosti nešto realizirati i kao dio grupe ili tandema, kroz proces u kojem bi se taj dijalog otvorio već tijekom nastajanja rada. Zanima me kako bi izgledala takva interakcija i što bi se iz nje moglo izroditi.
► U svom se stvaralaštvu opetovano vraćaš motivima memorije, transformacije, rituala i osobnog iskustva, ali uvijek na drugačiji način, kroz različite medije. Razvija li se tvoj izraz kroz teme ili više kroz materičnost samog medija?
Mia Akrap: U trenutku kada sam intuiciji počela dopuštati da me vodi, tema je često preuzimala kormilo i dovodila me do medija koji su mi omogućavali jasniju artikulaciju ideje. Tako sam, primjerice, do keramike došla kroz ciklus radova Self-help Burial, a do tekstila kroz rad Bašča. Do tih medija dovela me potreba da određenu ideju izrazim preciznije nego što bih to mogla u nekom drugom mediju.
Takav mi pristup dopušta da svakom novom radu pristupim s velikim uzbuđenjem jer se često bacam u nešto novo. Na početku mi cijeli proces djeluje poput dječje igre u kojoj otkrivam, učim, spoznajem, ali i uživam. Sviđa mi se i svojevrsna naivnost koja se pojavljuje kada radim s nečime što tehnički još ne poznajem u potpunosti. Taj prostor nesigurnosti često otvori nešto neočekivano.
Mediji kojima se bavim jako su mi važni, čak bih rekla da su mi likovni jezik i materičnost na prvom mjestu. Kada jednom uđem u određeni medij, on ne služi samo kao sredstvo za prijenos teme, nego počinje aktivno oblikovati način na koji mislim i radim. Materijal ima vlastitu logiku, ritam, otpor i mogućnosti, pa često utječe i na samu ideju od koje sam krenula.
Iako se ne zadržavam strogo u jednom mediju, trenutačno se, primjerice, zadržavam na keramici jer mi ona dopušta da dublje i kompleksnije ostanem u temama kojima se bavim. Zato bih rekla da moj izraz nastaje iz odnosa teme i medija. Ponekad tema traži medij, a ponekad medij otvori temu. Ovisi o potrebi koju rad u tom trenutku nosi.
► U ranijim ciklusima, poput Igre skrivača, već su bili prisutni motivi osobnog iskustva; onog skrivenog, ritualnog i simboličkog. Gledajući unatrag, možeš li prizvati neki ključan trenutak u kojem su oni postali trajna preokupacija tvojeg umjetničkog istraživanja?
Mia Akrap: Čini mi se da mi je ciklus Self-help Burial bio ključan da shvatim kako je to zaista područje kojemu se želim u potpunosti prepustiti. Kroz njega sam počela otvarati teme koje su se i ranije pojavljivale u mom radu, ali možda još nisu bile toliko jasne: odnos intimnog iskustva, rituala, sjećanja i simbola.
U ranijim ciklusima, poput Igre skrivača, ili u radu Bašča, ti su motivi već bili prisutni, ali više kao atmosfera ili intuitivni interes. Gledajući unatrag, čini mi se da sam se već tada bavila onim što je skriveno, potisnuto ili teško izgovorljivo, međutim tek sam kroz Self-help Burial osvijestila da me upravo taj prostor najviše zanima: prostor između vlastitog iskustva i nečega šireg, arhetipskog.
Taj ciklus mi je omogućio da proživljeno počnem promatrati kao polazište za izgradnju vlastitog sustava slika, objekata i značenja. Mislim da se tada dogodio važan pomak: ono što sam ranije doživljavala kao privatno područje postalo je materijal koji se može transformirati, prevesti i povezati s kolektivnim iskustvom. Kasnije sam kroz ciklus Studije sjećanja nastavila razvijati iste teme, ali sam ih premjestila iz vlastitog iskustva prema naracijama drugih žena, zadržavajući slične metode rada, da bih se nakon toga ponovno vratila vlastitom iskustvu kao polazištu.
► U novijim radovima sve je izraženiji pomak prema objektu i prostoru, ali bez odustajanja od slikarskog mišljenja. Kako je došlo do tog pomaka i što ti je keramika omogućila što slika nije mogla?
Mia Akrap: Iako me neko vrijeme privlačila ideja okušati se u nekom obliku kiparstva, pomaci su u mom radu dolazili su vrlo suptilno: od posuda-urni koje su već same po sebi objekti, ali s jakim naglaskom na oslik, preko Stupa zemaljskih naslada, koji je intenzivnije zauzimao prostor, pa do fontana u najnovijim radovima, koje su prešle granicu proširenog slikarstva i ušle u sferu instalacije. Slikarsko mišljenje i dalje je prisutno u načinu na koji tretiram površinu, boju, kompoziciju, naraciju i simboličke odnose među motivima no keramika mi je omogućila da slika izađe iz plohe i dobije tijelo, težinu i prostornu prisutnost. Motiv tako postaje objekt s kojim se gledatelj susreće u prostoru.
Keramika je za mene i drugačiji način mišljenja. Motivi se kroz oslike mogu povezivati u sustave, ali se slika više ne otkriva odjednom, iz jedne frontalne pozicije. Ona se gleda kroz vrijeme, kroz kretanje oko objekta, kroz postupno otkrivanje različitih strana, odnosa i detalja. To mi je otvorilo mogućnost da naraciju razvijam kružno, fragmentarno i prostorno, a ne samo unutar jedne plohe.
Fontane, koje možete vidjeti na izložbi u Trotoaru, proizašle su iz promišljanja o umjetničkim prikazima majčinstva, transformaciji identiteta žene, plodnosti i obilja, ali i ambivalentnosti nove uloge u kojoj sam se našla prije malo više od dvije godine. Tako sam došla do laktacijskih fontana, koje su se u manirizmu pojavljivale kao specifičan spoj tijela, obilja, vode i simboličke funkcije. One su mi bile prva polazišna točka za promišljanje o fontani i njezinom cikličnom kretanju vode.
S vremenom me sve više počela zaokupljati tema transgeneracijskog nasljeđa i prijenosa sjećanja s generacije na generaciju — naša neodvojivost od iskustava koja nismo izravno doživjeli, ali smo ih na neki način naslijedili. Iz toga se razvila ideja fontane u kojoj je taj odnos simbolički uprizoren kroz tri glave kroz koje voda neprestano kruži. Voda tu funkcionira kao slika prijenosa, ponavljanja, hranjenja, opterećenja i kontinuiteta.
Motiv tri glave koji koristim u radu Spring of Phantoms, s natruhama ideja koje me recentnije zaokupljaju, pojavljivao se već i u ranijim radovima, pa mi se čini da svaki novi rad nastaje kao nadogradnja prethodnoga. U tom smislu i sam proces rada funkcionira slično obiteljskoj genealogiji: ništa se ne pojavljuje potpuno odvojeno, nego se motivi, oblici i značenja prenose, mijenjaju i vraćaju u novim odnosima.
Keramika mi je u tome bila važna jer nosi i slikarsku i skulpturalnu mogućnost. Na njoj mogu graditi sliku, ali istovremeno rad postaje predmet, tijelo, posuda, izvor ili arhitektonski element. Slika je mogla otvoriti te teme na razini prizora, ali keramika mi je omogućila da ih učinim fizički prisutnima i prostorno aktivnima.
► Posude i keramički objekti među najstarijim su ljudskim artefaktima, a nalaze se na razmeđu uporabnog predmeta, ritualnog objekta i nositelja slike ili priče. Budući da se i u tvojem recentnom radu pojavljuju kao dominantna forma, zanima me pristupaš li im kao mediju koji nosi neku vrstu kolektivnog ili arhetipskog pamćenja i dijelu dugog kulturnog kontinuiteta ili ih nastojiš odvojiti od njihove izvorne funkcije?
Mia Akrap: Medij koji toliko dugo koegzistira s različitim civilizacijama postao je gotovo neodvojiv od ljudi i ljudskog života. Likovni elementi svojstveni su ljudskom izražavanju jednako kao, primjerice, ritam ili pokret. Zato mi se rad s keramikom, ali i crtežom i slikom, često čini kao povratak nečemu vrlo osnovnom i duboko upisanom u čovjeka.
Posude i keramičke objekte ne nastojim potpuno odvojiti od njihove izvorne funkcije. Više me zanima trenutak u kojem funkcija počinje kliziti prema ritualu, slici, simbolu ili priči. Keramika iz mene izvlači ono arhetipsko, kolektivno i suštinsko, ali mi istovremeno dopušta da taj dugi kulturni kontinuitet prevedem u vlastiti, suvremeni jezik.
Kad sam se prvi put počela baviti keramikom, osjećala sam je kao medij koji mi ne pruža otpor. Iako je u tehničkom smislu vrlo zahtjevna i nepredvidiva, u izražajnom smislu mi je otvorila veliku slobodu. Upravo zato si u radu s glinom dopuštam odmak od strogo zanatskih pravila. Ne zanima me savršeno poštivanje funkcije ili forme, nego mogućnost da se kroz materijal, oslik i objekt pojavi nešto što istovremeno pripada tradiciji, osobnom iskustvu i imaginaciji.
► Tvoja samostalna izložba Stronger Than Bone otvorena početkom lipnja u Galeriji Trotoar donosi čitav novi ciklus radova u keramici. Kako je izložba nastajala i u kojem se trenutku pokazalo da ovaj skup radova pripada jednoj zasebnoj cjelini?
Mia Akrap: Na izložbi sam počela raditi otprilike deset-jedanaest mjeseci prije postavljanja. Taj mi je vremenski okvir bio velik izazov jer sam ranije keramičke radove razvijala vrlo dugo, sporo i posvećeno. Znajući moj dotadašnji ritmam rada, i dalje mi je gotovo nevjerojatno da sam cijelu izložbu uspjela realizirati unutar tog perioda.
Keramika je vremenski zahtjevan i nepredvidiv medijm, jer svakom trenutku postoji mogućnost da nešto pukne, deformira se, raspadne ili poljušti, što proces čini ponekad vrlo frustrirajućim. U ovom ciklusu dodatni izazov bili su veći formati, zbog kojih su se tehnički problemi počeli javljati na način koji ranije nisam iskusila. Ti su me problemi počeli suočavati s drugom stranom mog medija, koji mi se donedavno činio kao onaj koji mi ne pruža otpor. Još ga učim voljeti i u trenucima kada se opire.
Koncept izložbe se razvijao prilično organski jer se temom u pozadini bavim već dulje vrijeme. Ovaj put moja je osobna mitologija proizašla prvenstveno iz ženskih naracija: razgovora s članicama obitelji, osobito s bakom, kopanja po obiteljskom arhivu, promišljanja obiteljske genealogije i određenih lokaliteta koji su mi važni, ali i u dijalogu s postojećim povijesno-umjetničkim ikonografskim sustavima. Puno sam crtala, zapisivala i isprobavala, a ideje su se počele brzo umnažati.
Paralelno sam radila na fontanama, posudama, reljefima i slikama, izmjenjujući modeliranje, oslikavanje, glaziranje i sve ostale procese koji su trebali biti odrađeni za izgradnju fontana. Atelje sam tako svakih mjesec dana prilagođavala novoj fazi procesa. Moram istaknuti da su sve pločice ručno oblikovane i lijepljene. Proces je bio dugotrajan i ne bi uspio bez pomoći dragih ljudi.
U jednom trenutku motivi su se počeli ponavljati i međusobno povezivati. Tada se postupno oblikovao svojevrstan ikonografski sustav: skup znakova, figura i odnosa koji se pojavljuju kroz različite radove. Mislim da se baš u tom trenutku pokazalo da radovi više nisu samo pojedinačni objekti, nego da pripadaju jednoj zasebnoj cjelini. Njihova povezanost proizlazi iz forme i medija, kao i iz suodnosa motiva koji se mogu čitati, povezivati, dešifrirati i interpretirati na različite načine.
► U ciklusu Stronger Than Bone polaziš od osobnog iskustva, ali radovi ne funkcioniraju isključivo kao autobiografski zapisi nego, kao što i sama kažeš, kao sustav motiva, odnosa i ponavljanja. Kako određuješ granicu između onoga što ostaje privatno i onoga što (p)ostaje dio rada?
Mia Akrap: Ne ustručavam se uključiti intimno iskustvo u rad jer mu nikada ne pristupam ilustrativno. Ono najčešće prolazi kroz vrlo udaljene asocijacije koje me dovode do motiva koji djeluju arhetipski, simbolički ili višeznačno. Zbog toga rad funkcionira kao prostor u kojem se osobno iskustvo pretvara u sustav znakova i odnosa.
Ipak, ne osjećam potrebu prepričavati specifična sjećanja koja stoje iza pojedinih motiva jer bi time rad postao previše zatvoren, a često to nije ni moguće jer se radi o afektu, osjećaju ili nečemu puno širem od same priče. Ponekad se od umjetnika očekuje linearna naracija, kakvu ja u svom radu ne koristim. Ako naracija i postoji u pozadini, ona ostaje fragmentirana.
Granica između privatnog i javnog za mene se određuje upravo u tom procesu prevođenja. Privatno iskustvo može postati dio rada, ali ne mora postati njegovo objašnjenje. Više me zanima kako ga mogu oblikovati kroz metaforu ili simbol, tako da zadrži osobni intenzitet, ali istovremeno ostane otvoreno za druga čitanja.
► Kustoski tekst izložbe Stronger Than Bone, koji potpisuje Gabriella Rebello Kolandra, povezuje rad s pitanjima nasljeđa i ženskih genealogija, ali radovi ne djeluju kao ilustracije tih pojmova. Gdje za tebe završava naslijeđeno, a počinje osobni izbor?
Mia Akrap: Upravo tako — ono čime se bavim pokušavam prenijeti na nedoslovan način. Zanima me pronalazak vlastitog jezika kroz koji se naslijeđe i obiteljska genealogija mogu osjetiti, a ne nužno odmah prepoznati.
U ovom ciklusu najviše polazim od ženskih narativa, iako zapravo promatram širu obiteljsku povijest. Do nje dolazim prvenstveno kroz priče žena: razgovore s članicama obitelji, sjećanja, svakodnevne rečenice, obiteljske fotografije, arhiv, ali i šutnje ili praznine koje se u tim pričama pojavljuju. U njima pokušavam prepoznati obrasce koje sam možda naslijedila, često i prije nego što sam ih bila svjesna.
U tom mi je smislu važan pojam postmemorije: sjećanja na iskustva koja nismo izravno proživjeli, ali su nam prenesena kroz priče, slike, geste, atmosferu i ponašanja unutar obitelji. Zanimaju me i takozvani transgeneracijski fantomi, odnosno odjeci neizgovorenih ili neobrađenih iskustava predaka koji se mogu pojavljivati u kasnijim generacijama kao osjećaj, obrazac, nelagoda ili ponavljanje.
Analizom određenih obiteljskih priča postalo mi je jasno da sam nesvjesno usvojila mnogo više nego što se na prvi pogled čini: mjesta na kojima su živjeli naši preci, načine života koje su vodili, odnose koje su gradili, rečenice koje su ponavljali, strahove, navike i geste. Sve to ostaje upisano i prenosi se fragmentarno, kroz svakodnevne razgovore i radnje.
Zato mi je teško govoriti o jasnoj granici između naslijeđenog i osobnog izbora. Čini mi se da se oni tijekom života neprestano prožimaju. Neke obrasce možemo osvijestiti, ali ih nije uvijek lako odbaciti. Osobni izbor za mene počinje upravo u trenutku prepoznavanja – kada naslijeđeno više mogu promatrati, preoblikovati i prevesti u vlastiti umjetnički jezik.
► Naslov izložbe upućuje na Dictée Therese Hak Kyung Cha — knjigu koja autobiografiju, povijest i fikciju ne promatra kao odvojene registre nego kao nešto što se neprestano prevodi i rekonstruira. U tvojem radu također se pojavljuju naslijeđeni motivi, povijesne forme i osobna iskustva, ali nikad kao doslovni citati. Je li ti važnije sačuvati kontinuitet s tim izvorima ili istražiti što se događa kada se oni izdvoje iz izvornog konteksta i počnu proizvoditi nova značenja? Budući da često radiš s motivima i formama koje nose dugu povijest značenja, zanima me i kako pristupaš simbolima i arhetipskim strukturama; kako izbjeći da oni postanu samo unaprijed zadani simboli?
Mia Akrap: Mislim da mi je češće važna transformacija: mogućnost da se u već postojeći motiv ili formu upiše novo značenje. Obično polazim od nečega što već ima vlastitu povijest i simbolički naboj, pa taj postojeći jezik preuzimam kao polazište i uklapam ga u vlastiti sustav. Kontinuitet s izvorima pritom ostaje važan, ali se ne držim čvrsto za izvorno značenje. Najčešće ga mijenjam u nešto blisko, osobnije.
U tom smislu mi je bliska ideja prevođenja. Ono što preuzimam već nosi određenu memoriju, ali ulaskom u moj rad uglavnom počinje funkcionirati drugačije. Motiv može zadržati vezu s izvorom iz kojeg dolazi, ali se istovremeno premješta u novi odnos s osobnom mitologijom koju gradim. Značenje se tada otvara prema novim čitanjima.
Tradicionalni mediji, klasični uzori i arhetipske strukture privlače me upravo zato što u sebi nose dug kontinuitet ljudskog izražavanja. Doživljavam ih kao oblike koji se stalno mogu ponovno aktivirati i prevesti u suvremeni, osobni jezik.
Simboli me zanimaju dok god ostaju otvoreni i živi, dok se mogu mijenjati kroz proces, materijal i međusobne odnose. Zato motive ne postavljam kao gotove oznake s unaprijed određenim značenjem. Njihov se smisao oblikuje postupno: kroz način na koji nastaju, kroz materijal, kontekst rada i odnose s drugim elementima.
Važno mi je i to da svako čitanje simbola ovisi o trenutku i stanju u kojem ga promatramo. Isti motiv može djelovati drugačije ovisno o iskustvu, raspoloženju, sjećanju ili unutarnjoj poziciji osobe koja ga susreće. U tom smislu me arhetip zanima upravo zato što postoji negdje između kolektivnog pamćenja i individualnog iskustva, a njegovo se značenje dovršava tek u susretu s onim tko ga promatra.
► Je li ti se nakon iskustva majčinstva, odnosno inicijacije u ulogu majke, promijenio i način na koji promatraš svoju poziciju, kada nisi više samo netko tko nasljeđuje, nego i netko tko prenosi?
Mia Akrap: Iskustvo majčinstva dodatno mi je promijenilo perspektivu. Otvorilo mi je intenzivniji pogled prema budućnosti, a ne samo prema prošlosti i njezinoj analizi. Jasnije sam počela osjećati da nisam samo netko tko prima i prevodi naslijeđene priče, već i netko tko sudjeluje u oblikovanju novih narativa.
Kroz majčinstvo osjećam veliku odgovornost da pokušam prepoznati obrasce iz prošlosti i razumjeti kako djeluju. Svjesna sam da ih nije moguće sve ispraviti i prekinuti, ali mi je važno pokušati ih preoblikovati prije nego što ih proslijedim dalje. Zbog toga osjećam drugačiji odnos s vremenom i prijenos promatram u dva smjera: kao kretanje od prethodnih generacija prema meni te kao nešto što se nastavlja kroz mene, prema budućnosti.
► Voda se na aktualnoj izložbi u Trotoaru, ali i kroz više radova, pojavljuje kao jedan od ključnih elemenata, i formalno i simbolički. Što ti omogućuje kao motiv, a što kao segment odnosa među radovima?
Voda mi je važna zbog svoje sposobnosti kruženja, prijenosa i stalnog vraćanja. U radovima se pojavljuje kao element koji povezuje prostor, podrijetlo, memoriju, generacije i različite oblike prijenosa. Njezin tok nikada ne doživljavam samo linearno; više me zanima mogućnost da se nešto vraća, taloži, prelijeva i ponovno pojavljuje u promijenjenom obliku.
U tom smislu ciklično kretanje vode blisko je načinu na koji razmišljam o pamćenju i sjećanjima koja se pojavljuju fragmentarno, kroz osjećaj, ponavljanje, obrazac ili afekt. Voda mi omogućuje da taj proces zamislim kao stalno kruženje između prošlosti i sadašnjosti, između onoga što je proživljeno i onoga što je naslijeđeno.
U fontanama je taj odnos posebno izražen jer voda prolazi kroz tijela ili glave i vraća se u isti sustav. To kruženje postaje slika transgeneracijskog prijenosa: ono što pripada jednoj generaciji nastavlja se kretati kroz drugu, mijenja oblik, ali ne nestaje.
Formalno i simbolički voda uvodi ritam, kretanje i osjećaj da je pamćenje nešto živo, promjenjivo i stalno prisutno, čak i onda kada nije jasno izgovoreno.
► Kružna forma tvojih radova, posuda i instalacija, otvara mogućnost obilaska i višestrukih čitanja te samim tim isključuje jedinstveno tumačenje rada. Kada gradiš strukturu rada, razmišljaš li o tome kako će se pogled kretati kroz prostor ili ti je važnije da se značenje formira tek kroz susret s radom?
Mia Akrap: Važna su mi oba procesa: i način na koji se pogled kreće kroz prostor i trenutak u kojem se značenje formira u susretu s radom. Kada gradim strukturu rada, intuitivno slažem kompozicije motiva koji zajedno stvaraju određenu ideju ili cjelinu. Ti motivi često nastaju iz različitih asocijacija, sjećanja i afekata, a u radu se povezuju u sustav odnosa.
Kod posuda i keramičkih objekata oslik se razvija oko forme, pa se rad otkriva postupno, kroz kretanje, vrijeme i promjenu perspektive. Kružna forma omogućuje da se motivi pojavljuju, nestaju, nastavljaju ili ponavljaju ovisno o tome kako se promatrač kreće oko objekta. Takav način gledanja blizak mi je temama kojima se bavim: pamćenju, nasljeđu, fragmentima priča i cikličnim procesima.
Značenje se pritom oblikuje kroz odnose između motiva, materijala, prostora i pozicije promatrača. Važno mi je postaviti određenu unutarnju strukturu rada, ali ostaviti dovoljno otvorenosti da promatrač sam povezuje elemente, zaustavlja se na detaljima i gradi vlastitu interpretaciju. U tom smislu kružna forma mi omogućuje da rad bude istovremeno strukturiran i otvoren.
► U radu koristiš motive koji imaju dugu povijest reprezentacije ženskog tijela, ali ih ne tretiraš kao simbole dovršenog značenja. Kako s današnjeg gledišta pristupaš pojmu ženskog u umjetnosti?
Mia Akrap: Pojam ženskog u umjetnosti za mene je prije svega pitanje perspektive: tko govori, iz kojeg iskustva govori i na koji način se osobno, obiteljsko i kulturno iskustvo prevodi u sliku, objekt ili simbol. Zanima me žensko kao promjenjiv prostor u kojem se susreću osobna povijest, obiteljska genealogija, kulturni obrasci i duga povijest prikazivanja ženskog.
U mojim se radovima pojavljuju teme majčinstva, plodnosti, ranjivosti, zaštite, brige, nasljeđa, ali i gubitka, straha, otpora, iscrpljenosti i transformacije. Posebno me zanima ambivalentnost ženskog iskustva: činjenica da iste uloge mogu istovremeno nositi snagu i pritisak, nježnost i iscrpljenost, bliskost i gubitak kontrole, kontinuitet i potrebu za prekidom određenih obrazaca.
Važne su mi i uloge i očekivanja koja su se kroz povijest i društvene promjene vezala uz žene, ali i način na koji su se ta očekivanja odrazila na konkretne žene u mojoj obitelji. Zanima me kako su one živjele, što im je bilo dopušteno, što se od njih podrazumijevalo, što su prešućivale, što su prenosile dalje i na koji su način oblikovale vlastite identitete unutar okolnosti koje nisu uvijek same birale.
Zato mi je važno da motivi u radu ostanu otvoreni. Oni mogu prizivati obiteljsku memoriju, brigu, snagu, krhkost, pritisak, nasljeđe, plodnost ili gubitak, ali njihovo značenje ne želim zatvoriti u jednu interpretaciju. Žensko me zanima kao nešto višeslojno — kao mjesto susreta između osobnog, naslijeđenog, biološkog, društveno oblikovanog i onoga što se danas može ponovno preuzeti, preoblikovati ili odbiti.
► Nedavno si zajedno sa Šimunom Tolićem u Galeriji Canvas predstavila projekt Obale rijeke Styx, nastao u okviru nagrade dodijeljene na 7. Bijenalu slikarstva. Projekt predstavljen kroz pop-up format uključivao je izložbu i predstavljanje grafičkih listova s naglaskom na procesu i prolaznosti. Što ti je takav privremeni format omogućio i otvorio u odnosu na klasičnu (trajniju) izložbu?
Mia Akrap: Omogućio mi je opušteniji i neposredniji odnos prema radu i izlaganju. Pop-up ima drukčiji ritam od klasične izložbe: koncentriraniji je, brži i manje opterećen osjećajem trajnosti ili konačne zaokruženosti. Upravo mi je ta privremenost otvorila prostor za nešto protočnije i procesualnije.
Važno mi je bilo i iskustvo suradnje sa Šimunom Tolićem. Takav format omogućuje bržu razmjenu, otvoreniji dijalog i drukčiju dinamiku od samostalnog, dugotrajnije planiranog izložbenog projekta. Mislim da je kratkotrajnost stvorila posebnu koncentraciju: svijest da se nešto događa sada, u ograničenom vremenu, i da će nakon toga ostati prvenstveno kao iskustvo, dokumentacija i trag.
Drago mi je da sam tom prigodom realizirala svoju prvu ediciju sitotiska, kao i seriju slika koja se veže uz ciklus Stronger Than Bone. U odnosu na trajniju izložbu, pop-up mi je otvorio mogućnost da izlaganje shvatim kao intenzivan, privremen događaj, gotovo kao prijelaz ili ritual, što se dobro povezalo i sa samim naslovom projekta.
Dvije paralelne izložbe bile su izrazito drugačije u intenzitetima. Stronger Than Bone bio je velik samostalni projekt u koji sam uložila sve kapacitete kako bi se realizirao onako kako sam zamislila. Obale rijeke Styx imale su manji, koncentriraniji i rasterećeniji format, što mi je omogućilo drukčiju vrstu slobode. Izložba u Trotoaru traje gotovo tri mjeseca, u odnosu na jednodnevno događanje u Canvasu, ali oba iskustva mi se čine bitnima. Voljela bih i u budućnosti balansirati svoju praksu između manjih, bržih formata i većih, dugotrajnije razvijanih projekata.
► Dio tvoje prakse temelji se na dugotrajnom radu unutar ateljea i zadržavanju različitih faza produkcije pod vlastitom kontrolom. Koliko sam prostor u kojem stvaraš utječe na to kako radovi nastaju i razvijaju se?
Mia Akrap: Potreba za stvaranjem kod mene ne ovisi isključivo o prostoru, ali prostor svakako utječe na ono što u njemu mogu realizirati i na način na koji se radovi razvijaju. Iz iskustva znam da zagušujuć, premalen ili nefunkcionalan atelje može ograničiti proces, ne samo fizički nego i mentalno. Ako prostor ne pruža mogućnost koncentracije, kretanja i tehničke slobode, tada se i rad počinje prilagođavati tim ograničenjima.
Atelje koji trenutno imam i dalje je malen po kvadraturi, ali je svijetao, nalazi se u prizemlju i dobro je opremljen za rad s keramikom. To mi je iznimno važno jer većinu faza rada mogu zadržati unutar njega: radove mogu modelirati, oslikavati, glazirati i peći na istom mjestu. Takva kontrola procesa posebno mi je važna kod keramike, jer je riječ o mediju koji traži vrijeme, strpljenje i stalno vraćanje materijalu. Ipak, neke od najvećih komada morala sam realizirati uz pomoć prijatelja i u drugim ateljeima, što mi je dodatno pokazalo koliko uvjeti rada izravno utječu na mogućnosti produkcije.
Velika prednost je i to što se atelje nalazi samo dva ulaza dalje od stana u kojem živim. Budući da sam majka i više nemam neograničeno vrijeme za rad, ta blizina mi je promijenila način organizacije. Mnoge sam radove napravila upravo u kratkim vremenskim intervalima, primjerice dok mi je dijete spavalo. Zbog toga je atelje postao produžetak svakodnevice, a ne izdvojeno mjesto u koje odlazim samo onda kada imam cijeli dan na raspolaganju.
Naravno, za sve što bih željela proizvesti trebao bi mi barem tri puta veći prostor, ali i u ovom sam stvorila svoj mali svijet. Volim boraviti u njemu i osjećam da me potiče na rad. Kada sam tamo, nemam potrebu za pauzom ni želju za odlaskom, što mi govori da prostor, koliko god malen bio, ima veliku ulogu u održavanju kontinuiteta rada.
► Koliko je danas uopće moguće doći do prostora koji omogućuje takav kontinuitet rada? Imaš li dojam da umjetnici tvoje generacije imaju dovoljno prilika za dugoročno korištenje i razvoj radnih prostora ili se praksa često prilagođava uvjetima koji su dostupni?
Mia Akrap: Puno vremena provodim razvijajući koncept, crtajući, zapisujući i razmišljajući, ali još više vremena odlazi na fizički rad s materijalom. Takav proces ne bi bio moguć bez ateljea u kojem mogu zadržati različite faze rada i stalno im se vraćati. Atelje mi je male kvadrature, ali mi je inspirativan i, kao što sam već rekla, omogućuje mi da većinu toga realiziram na jednom mjestu. S vremenom je postao funkcionalan sustav koji prati način na koji radim, ne mogu opisati koliko sam zahvalna što ga imam svaki put kad uđem u njega.
Mislim da je za praksu poput moje radni prostor neophodan, ali vjerujem da je jednako važan i umjetnicima koji rade drugim metodama. Bez obzira na medij, važno je imati mjesto na kojem se rad može razvijati profesionalno, u kontinuitetu i bez straha da će te sutra netko iz njega izbaciti.
Čini mi se da je pronalazak radnog prostora vječna borba za mnoge umjetnike oko mene, osobito mlađe generacije. Mnogi rade u neadekvatnim uvjetima i snalaze se na svakakve načine. Kada se jednom negdje uspiješ smjestiti i prostor počne funkcionirati, imaš potrebu pustiti korijenje i ne micati se, jer je potraga za novim prostorom sama po sebi veliki izazov.
Žao mi je što u Zagrebu, kao najvećem i izrazito centraliziranom gradu u državi, s tolikim brojem sjajnih umjetnika, još uvijek nemamo bolje i sustavnije rješenje za radne prostore. Upravo zato mi je bilo jako drago vidjeti inicijativu Trebamo radne prostore (o kojoj više možete doznati ovdje) . Želim vjerovati da ćemo uskoro svjedočiti promjeni na tom polju, jer se bez stabilnih uvjeta rada teško može govoriti o dugoročnom razvoju umjetničke scene.
► U razgovoru smo se dotaknuli nasljeđa, materijala, arhetipskih formi i transformacije — tema koje se kroz tvoj rad vraćaju u različitim oblicima. Imaš li osjećaj da si s posljednjim ciklusima nešto zaokružila ili tek sada otvaraš prostor za nove preokupacije? Postoji li smjer koji te trenutačno zanima, ali mu još nisi dala konkretan oblik?
Mia Akrap: Čini mi se da sam posljednjim ciklusima postavila određene temelje na kojima mogu dalje graditi svoj izričaj. Rekla bih da sam došla do područja koje sada osjećam kao svoje i u kojem se mogu kretati sigurnije, s manje ispipavanja. Veseli me svijet koji sam oblikovala i u njemu se osjećam dobro iako si ne želim dopustiti upadanje u zonu komfora.
Teme nasljeđa, transgeneracijskog prijenosa, oblikovanja identiteta kroz narativne fragmente i razvoja osobne mitologije i dalje me jako zaokupljaju. Čini mi se da su to teme kojima se mogu baviti jako dugo, možda i cijeli život, jer se kroz rad stalno otvaraju novi slojevi. Osobna mitologija za mene je način prevođenja odnosa, sjećanja, afekata, obiteljskih priča i unutarnjih slika u vlastiti vizualni jezik. U sklopu doktorskog studija fokusirana sam upravo na ta pitanja, pa vjerujem da će me ona zaokupljati još neko vrijeme. Trenutačno mi je zanimljivo vidjeti što se događa kada se dulje ostane u jednom području: koliko se ono može produbiti, promijeniti i proširiti. Istovremeno si želim ostaviti slobodu da pratim intuiciju ako me u nekom trenutku odvede prema drugim temama ili formama.
Konceptualno sam zadovoljna time da nastavim graditi ondje gdje se sada nalazim, dok me u medijskom smislu sve više zanima mogućnost širenja, primjerice što se može dogoditi kada se keramika poveže s drugim materijalima, prostornim situacijama, digitalnim medijima ili drugačijim oblicima instalacije. Ne vjerujem da će doći do naglih rezova; više mi je blisko postupno nadograđivanje jezika koji se već počeo oblikovati.
Razgovarala: Karla Despot / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Fotografije: Inia Herenčić
Mijin rad pratite na Instagram profilu @mia.akrap.
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te Ministarstvo kulture i medija RH.
