Umjetnicu Ivanu Pipal upoznala sam prije nekoliko godina posve slučajno, a njena staložena energija kojom zrači odmah me osvojila. Zainteresirala sam se za njene ilustrirane knjige neznajući čime se sve uopće ova svestrana umjetnica bavi. Ivana Pipal diplomirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a osim u polju ilustracije je aktivna i u animaciji i filmu. Za prvu ilustriranu knjigu Priča o teti Mandi nagrađena je poticajem Grada Zagreba za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva u 2013. godini. Nakon što je sudjelovala na izložbi ilustracija na Sajmu dječje knjige u Bologni, 2018. godine objavljuje ilustriranu knjigu za djecu Plavi grad, Žuti grad prema priči njene majke, Ljerke Rebrović. Članica je ženskog umjetničkog kolektiva Ljubavnice te je režirala i animirala nekoliko kratkih filmova (2018. serijal Kartoline, HRT; 2020. Mikrokazeta, najmanja kazeta koju sam ikada vidio, korežiser Igor Bezinović). Redovito izlaže na samostalnim i grupnim izložbama, a u 2020. godini je dobila priznanje Biennala ilustracije u Zagrebu, te MSU nagradu Salona Mladih. U 2021. je predstavila novu slikovnicu naziva Ptica rugalica i umjetničke asocijativne karte Emocije i stanja inspirirane psihoterapijskim praksama, dok je 2022. predstavila samostalnu izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti naziva Nevidljivi prostori.
► Diplomirala si na Odsjeku za animirani film i nove medije pri zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a potom djelovanje usmjerila na polje ilustracije. U kojem trenutku si se odlučila “specijalizirati” za ilustraciju i koliko ti je u tvom poslu pomoglo iskustvo studiranja na ALU?
Ivana Pipal: Ne bih rekla da sam se specijalizirala za ilustraciju, jer stvaram i radim u raznim medijima i na raznim interdisciplinarnim projektima, ali crtež i ilustracija su mi najprirodniji i najčešći oblik izražavanja. Studij na Akademiji likovnih umjetnosti mi je bio odličan jer smo prošli kroz jako puno različitih vrsta medija i pristupa umjetnosti i sve to mi je jako proširilo vidike i otvorilo mogućnosti djelovanja na širem području eksperimenta, umjesto isključivo ilustracije. To bi bilo suprotno od specijalizacije. Na Akademiju sam došla s idejom da se želim baviti animacijom i ilustracijom, i to su očito moji osnovni mediji kroz koje mi je najlakše komunicirati ideje (crtež i sve u što se crtež može preliti), ali u važna iskustva studiranja koja su mi otvorila vrata u proširenom kreativnom izražavanju ubrajam susret s eksperimentalnim filmom, rad na instalacijama u prostoru, plesne radionice, fokus na konceptualnim razradama ideja, radionice kreativnog pisanja, performans, te sudjelovanje u tuđim kreativnim procesima i suradnja s kolegama iz raznih svjetova.
► Prije nekoliko godina ostvarila si zanimljivu suradnju s psiholozima Deom Ajduković i Hrvojem Pranjićem Anušićem. U želji da likovnu umjetnost isprepleteš s psihoterapijom, osmislila si koncept asocijativnih karti objedinjenih pod nazivom Emocije i stanja. O čemu se točno radi?
Ivana Pipal: Psihologija i psihoterapija me oduvijek zanimaju, puno sam čitala o toj temi i proučavala vlastitu psihu na način koji je modularan, kao neki najvažniji alat kojim se služim u životu. U trenutku umjetničkog sazrijevanja i istraživanja crteža, spojila sam ta dva velika interesa. Događale su mi se situacije da sam ispred sebe imala bijeli papir, ali od straha nisam mogla povući liniju s olovkom. U jednom trenutku sam odlučila nacrtati taj strah koji me sprječava da krenem i tada su nastali prvi crteži koji prikazuju određene emocije. Taj događaj bio je okidač da krenem izražavati svoja emotivna stanja i koristiti crtež kao alat s kojim sama sebe mogu osjetiti. Nakon nekoliko godina upoznala sam Deu i Hrvoja, koji su mi pristupili s nekim lijepim senzibilitetom u razgovoru, prepoznali su moj rad kao nešto što komunicira s njihovom praksom, i osvijestili mi da bi se naši svjetovi mogli povezati.
Tako se rodila ideja da napravim asocijativne karte koje vizualno predstavljaju emocije, služeći se Plutchnikovim kotačem – sistematiziranim prikazom trideset i tri osnovnih emocija. Do tada sam crtala isključivo vlastita stanja, a ovaj projekt mi je bio izazov kroz koji sam istraživala i vizualizirala širi spektar emocija, koje zapravo svi osjećamo. Nisu to neke mistične emocije, ali ipak sam u procesu osvijestila neke skrivene osjećaje koje nisam znala da osjećam. Budući da su Dea i Hrvoje istaknuli da uglavnom klijenti na psihoterapijama ne znaju nabrojati više od pet osnovnih emocija, ideja je bila da izradim karte koje bi pomogle u raspetljavanju onoga što svi osjećamo.
► Imaš li već povratne informacije korisnika asocijativnih karata? Koriste li ih više stručnjaci kao pomoć u psihoterapiji ili su namijenjene i za individualnu upotrebu?
Ivana Pipal: Namjena im je zaista široka – one su i za individualnu, ali i profesionalnu upotrebu, a može ih se koristiti i za edukativne radionice, rad u grupi ili u psihoterapiji te u kreativne svrhe. Za mene su asocijativne karte i dalje moj umjetnički rad koji prikazuje spektar emocija, ali za korisnike mogu biti više od toga. Uglavnom su psihoterapeuti najčešći kupci asocijativnih karata jer već znaju o čemu je riječ. Asocijativne karte su alat koji se često koristi u psihoterapiji za otvaranje razgovora i olakšavanja izražavanja, tako da ih osim psihoterapeuta uglavnom koriste ljudi koji su otvoreni prema takvoj vrsti samorefleksije ili kreativci koji samostalno mogu pronaći neku svoju upotrebu za karte. Dobila sam stvarno jako lijepe komentare, ustvari još uvijek ih često dobivam i imam osjećaj da su karte na baš nekako lijepom putovanju, sudjeluju u raznim procesima, potiču ljude na intuitivnu interpretaciju i žive neki svoj život o kojem ja tu i tamo čujem neki detalj.
► U jednom intervjuu istaknula si da boje biraš intuitivno jer vjeruješ svojem vizualnom mozgu da bira prave boje u skladu s pravim osjećajima. Koliko si upoznata s teorijskom pozadinom boja i je li ispravno tumačiti tamnije boje kao odraz neugodnih emocija, a svjetlije tonove kao ugodne?
Ivana Pipal: Jedan dio istraživanja u procesu izrade asocijativnih karti posvetila sam detaljnom proučavanju teorije boja i emocija koje one izazivaju. Ono što mi je u tome bilo najzanimljivije je da svaka boja ima pozitivnu i negativnu stranu. Ovisno u kojem je kontekstu, boja može značiti nešto ugodno ili nešto neugodno, i zbog toga se ne bih složila s tvrdnjom da su tamnije boje neugodne. Na primjer, zelena može predstavljati neki balans, harmoniju, odmor, ugodu, opuštenost i mir, ali istovremeno može predstavljati dosadu, stagnaciju, bljutavost i slabost. Isto tako crvena može simbolizirati hrabrost, snagu, toplinu – ili agresiju. Pozitivne strane crne boje su sofisticiranost, glamuroznost, sigurnost, efikasnost, a s druge strane ona predstavlja hladnoću, prijetnju, težinu. Svaka boja ima svoja dva pola. Važno mi je bilo osjetiti koja boja izaziva određenu emociju i ovisno na koji pol sam se htjela fokusirati, birala sam oblike i linije koje će doprinijeti stvaranju zaokružene cjeline.
► U knjizi How Art Works: A Psychological Exploration psihologinja Ellen Winner objašnjava zašto različite vrste umjetnosti bude reakcije u nama. Ipak, nakon provedenog istraživanja, zaključila je da glazba u usporedbi s vizualnom umjetnosti izaziva daleko jače emotivne reakcije. Što ti misliš o ovoj tvrdnji? Slažeš li se s tvrdnjom da je glazba moćnija od vizualne umjetnosti u vidu izazivanja različitih emocija?
Ivana Pipal: Meni je također glazba izuzetno važna i neodvojiv je dio stvaralačkog procesa. Ne bih se usudila uopće zaključivati koja je umjetnost moćnija, iako mi ima smisla da je glazba učinkovitija u izazivanju emocija s obzirom na to da je apstraktnija i direktnije vibracijama utječe na naša tijela, i nekako lakše zaobilazi logiku i razum. Mislim da zbog toga glazbenici mogu direktnije prenijeti emociju, ali glazba itekako može potaknuti i stvaranje nekih vizualnih sadržaja u mozgu.
Kroz vlastito istraživanje o psihoterapijskim praksama mi je bilo zanimljivo otkriti da postoji određeni jezik mozga koji je za svaku osobu individualan, te da najveći broj ljudi razmišlja na vizualni način. Jedna vrsta psihoterapijske prakse bazirana na vođenim meditacijama, prije početka rada na određenom problemu ima cilj otkrivanja na kojem jeziku govori vaš mozak – je li primarno vizualan, zvučni, taktilni, okusni ili mirisni – te prema tome određuje jezik kojim će se u vođenoj meditaciji izražavati da bi taj određeni mozak prihvatio određenu sugestiju.
► Na izložbi Nevidljivi prostori održanoj u MSU 2022. predstavila si seriju crteža i pokretnih slika koji prikazuju tvoj proces istraživanja ljudske psihe. O kakvoj je izložbi riječ i zanima me crpiš li, osim iz psihologije, inspiraciju i iz drugih disciplina?
Ivana Pipal: Najviše inspiracije crpim iz čitanja i učenja o pojmovima iz neuroznanosti i psihologije, ali u tom procesu mi je najvažnije moje osobno iskustvo percipiranja određenih znanstvenih činjenica, odnosno prevođenje znanstvenih pojmova u moj vizualno umjetnički svijet. Dakle, prevodim skupljena znanja u vizualni jezik kojim lakše mogu razumjeti od kojih je dijelova sagrađen mentalni prostor čovjeka. Pokušavam, slušajući predavanja o neuroznanosti, logički razumjeti o čemu se radi, ali onda to isto osjetiti na vlastitoj koži, u vlastitom mentalnom prostoru. Na taj način sam izdvojila neke pojmove koji su apstraktni, ali su mi se istaknuli kao najvažniji i htjela sam napraviti njihovu vizualnu reprezentaciju (logika, intuicija, fokus, snovi, razumijevanje, prisutnost, znanje, sjećanje..).
Seriju tih crteža i slika sam zaokružila pod naziv Nevidljivi prostori jer sam doslovno htjela ući u svoj prostor misli i sagledati ga jednako konkretno kao što promatram fizički prostor, te pritom dokumentirati što se sve nalazi u njemu. Želja mi je bila mapirati konkretna mjesta koja su svima poznata, kao npr. prostor snova ili prostor sjećanja.
Na taj rad me potaknula jedna određena spoznaja – naš mozak, odnosno živčani sustav nema posebne neurone za realnost, a posebne za maštu. Misli šalju tijelu informacije koje potiču reakcije, te je ‘realni’ i ‘nerealni’ prostor u jednakoj mjeri značajan i stvaran u našim životima. Zbog toga mi je namjera bila konkretno istraživanje prostora mašte, kako bi mi postalo vidljivo s čime baratamo u tom našem unutarnjem svijetu.
Uložila sam vrijeme u autorefleksiju da dođem do vizualnih slika, nekoliko puta sam otišla na terapiju plutanjem u Back to Soul – float therapy center i to mi je iskustvo bilo jako moćno jer sam uspjela u 90 minuta meditacije zbilja ući u svoju unutrašnjost kao astronaut i nekako promotriti procese u sebi. Nakon tih iskustava bih zapisivala i crtala što sam vidjela tako da mi je to puno pomoglo u artikuliranju istraživanja.
U crtanju i slikanju imam najdraže alate s kojima se osjećam sigurno, najčešće slikam s akrilom u kombinaciji s drvenim bojama, ali dio procesa je uvijek eksperiment i izazov, tako da sam se za izložbu u MSU upustila u izradu velikih formata slika koje inače potpuno izbjegavam. Dio crteža koji je tematizirao snove sam radila koristeći indigo papir, koji mi je bio zanimljiv i simboličan jer nisam vidjela što crtam, kao što se nisam u potpunosti sjećala snova koje sam pokušavala uhvatiti. Kustosica Jasna Jakšić je pisala popratni tekst za izložbu i kroz nekoliko sastanaka unutar godine dana mi je svojim pogledom na moje ideje, pomogla da definiram do kraja koncept za izložbu. Bez obzira što sam izlagala apstraktne slike, osobno uvijek imam narativnu crtu u svojem radu, tako da iz popratnih crteža, zapisa, i naznačenih natpisa koji prate neke slike se mogao dobiti dojam da izlažem istraživanje koje, iako ima veliku dozu apstraktnosti, govori o nečem dosta konkretnom.
► U tvojim projektima vidljiva je istraživačka komponenta, stoga me zanima koliko je vremena u tvom stvaralačkom procesu dovoljno da od početne teme dođeš do njene realizacije?
Ivana Pipal: Sve ovisi o rokovima (smijeh). Istraživanja uglavnom traju oko godinu dana jer mi je dosta vremena potrebno za razmišljanje i čitanje o određenoj temi dok razrađujem koncept, a onda se sama realizacija odvije unutar dva do tri mjeseca. Važno mi je napraviti kvalitetno istraživanje da izbjegnem trenutak u kojem se gubim u vlastitom radu. Kada nešto trebam konkretno napraviti, onda to sve ide dosta brzo, ali pokušavam izbjegavati stres i ako je neki ozbiljan projekt u pitanju, onda mi je jako važno da imam dovoljno vremena za promišljanje. Ako u glavi znam što radim i vizualizirala sam otprilike što želim dobiti, dosta brzo mogu realizirati određenu ideju.
► Iza sebe imaš nekoliko objavljenih ilustriranih knjiga kao što su Priča o teti Mandi, Plavi grad, Žuti grad i Ptica rugalica. Kako doživljavaš odnos ilustracije i teksta u mediju knjige? Smatraš li da je ilustracija u sporednoj ulozi u odnosu na tekst?
Ivana Pipal: U slučaju ilustriranih knjiga u kojima prevladava slika, ilustracija sigurno ima važniju ulogu od samog teksta. Mislim, tekst je izuzetno važan i on daje stvarnu kvalitetu knjizi kao cjelini, ali vizualan dojam je nešto što će te prvo privući i vjerojatno će knjiga biti bolje primijećena ako ima dobre ilustracije. Vidim odnos teksta i ilustracije kao suradnju u kojoj svatko ima svoje vrijeme da osvoji čitatelja.
Priča o teti Mandi moj je autorski rad i gledam na nju u smislu umjetničkog objekta, a Plavi grad, Žuti grad i Ptica rugalica su priče za djecu koje je napisala moja mama, a ja sam ih ilustrirala. Umjetnički rad i ilustracije za djecu stavljam u dvije različite kategorije jer je senzibilitet drugačiji.
Za Priču o teti Mandi sam imala velike sreće u pronalasku izdavača s obzirom na to da je knjiga na rubu bilo kakvog žanra. Nastala je povodom mojeg pronalaska odbačene fotografije djedove tete Mande u garaži. Fotografija je stara i retuširana je kistom, osmijeh na njenom licu je jako neprirodan, a samim time intrigantan. Nakon nekih godinu dana što sam imala tu fotografiju u svojoj sobi na zidu, shvatila sam da ta osoba ima ime, identitet i osebujnu priču o svojem životu. Umrla je prije nego što sam se ja rodila, ali imala je zanimljiv odnos s mojom obitelji. Prva stranica u knjizi počinje rečenicom koja mi je otvorila cijelu tu priču: “To ti je teta Manda. Ona je bila dedina teta. Pradjedova sestra.” Od tog trenutka sam započela prikupljati sve priče o njoj te ih potom smjestila u knjigu, s ciljem da očuvam to krhko sjećanje na jedan život iz prošlosti. Osjetila sam u tom trenutku da je ta priča na rubu zaborava.
Plavi grad, Žuti grad je prva dječja slikovnica koju sam ilustrirala. Predstavila sam nekoliko početnih ilustracija za nju na Dječjem sajmu knjige u Bologni u sklopu izložbe hrvatskih ilustratora, u godini kada je Hrvatska tamo bila zemlja gost. To mi je bio i prvi susret s ogromnom veličinom izdavačkog svijeta dječje knjige, i prolazeći kroz more tih izdavača, umjetnika, agenata i knjiga, pomirila sam se s tim da sam jedna sitna kapljica u oceanu, koja nije unaprijed dogovorila nikakve sastanke. Sretna slučajnost me dovela na pravo mjesto u pravo vrijeme, umjetnički direktor izdavačke kuće Alice editions iz Belgije je čekao nekoga tko nije došao na sastanak pa je umjesto njega primio mene i svidjela mu se priča. Tako da smo ostvarili suradnju i slikovnica je prevedena i izdana na sedam jezika. Moja mama ima napisanih još desetak priča, tako da me čeka još puno posla vezano za ilustriranje knjiga za djecu, samo trebam naci vrijeme i za to.
► Djeca su ponekad najveći kritičari, stoga me zanima kako mališani reagiraju na tvoje ilustracije?
Ivana Pipal: Sad bih se vratila na pitanje je li važniji tekst ili ilustracija… U ovom slučaju mislim da je za djecu važniji tekst. Djeca su okružena vizualnim stimulansima, ali mislim da su za njih knjige super uspješne kada imaju odlične tekstove koji komuniciraju razumljive poruke s njima. Mislim da je važno da knjiga dijete nešto nauči, odnosno da ima neku edukativnu notu. Zadnja slikovnica koju smo napravile, Ptica rugalica, ima tekst koji je ponavljajući što je odlično jer djeca već nakon treće stranice veselo sudjeluju u pričanju priče. Već sam više puta prisustvovala situacijama kada moja mama, inače odgajateljica u dječjem vrtiću, djeci čita Pticu rugalicu, a oni nakon svega par stranica krenu ponavljati uglas: “a za tvoje ruganje, baš me briga!!” Tako da bih rekla da su reakcije na slikovnice odlične.
► Imaš li iskustvo vođenja radionica za različite uzraste, bilo da je riječ o ilustraciji ili o tvojim asocijativnim kartama?
Ivana Pipal: Radila sam radionice za djecu vrtićke dobi vezane za slikovnice, a za djecu školske dobi sam vodila radionice animacije. Mislim da je za uspješnost vođenja radionica potrebno puno prakse i na početku sam imala dojam da mi to uopće ne ide. Međutim, nekako smatram da je dobro da se tu i tamo upuštam u takav posao, jer su to situacije u kojima izlazim iz svoje komfort zone. Uvijek prije radionice osjećam određenu nervozu i tremu, ali na kraju mi bude drago da sam nekome prenijela određeno znanje.
► Režirala si i animirala nekoliko kratkih filmova, a samim time ostvarila razne suradnje. Možeš li usporediti iskustvo rada u mediju filma i ilustracije?
Ivana Pipal: Iskustvo rada u ta dva medija mi se dosta razlikuje. Ilustracija, crtež i moj autorski rad na idejama je vrsta meditativnog iskustva, vrijeme kad se mogu povući u sebe i osluškivati vlastitu kreativnost kako bi najbolji rezultat mogla prenijeti na papir.
Ako imam suradnika i očekivanja u smislu rezultata, zna mi biti stresno ako ne mogu vizualizirati rješenje odmah, ali kako već imam dosta suradnji i radova iza sebe, naucila sam do neke mjere kontrolirati takav stres i shvatila da sam sama sebi ipak najveći kritičar.
Iskustvo filma u pravom smislu sam prvi puta doživjela za vrijeme rada na hibridnom animirano-dokumentarno-fiktivnom filmu Mikrokazeta, najmanja kazeta koju sam ikada vidio. Ono sto mi je najljepše u tom iskustvu je osjećaj timskog rada, bliska suradnja sa nizom kreativnih ljudi koji svojim znanjima pridonose razvoju projekta, i na kraju taj film postaje zabilješka vremena provedenog u takvoj suradnji.
Film je specifičan i po tome što ulaskom u takav projekt često znači da će taj proces trajati godinu dana, ili dvije ili pet, pa je to neka vrsta stabilnosti u freelance radnom vremenu koja mi je zanimljiva. Najveće otkriće mi je spoznaja da, unatoč vlastitoj potrebi da se zatvorim u svoj introvertirani balončić, zbilja uživam u iskustvu timskog rada na filmu i uvijek rado prihvaćam filmske suradnje.
► Članica si ženskog umjetničkog kolektiva Ljubavnice, a na Vizkulturi je objavljen opsežan intervju koji nam daje uvid u polje djelovanja vaše skupine. Međutim, zanima me kakvo je tvoje iskustvo djelovanja u kolektivu? Budući da si istaknula da si introvertirane osobnosti, u kojoj te mjeri kolektiv oblikuje kao osobu?
Ivana Pipal: Taj kolektiv je najljepša suradnja koju sam do sada doživjela. Ne znam doživljavaju li inače ljudi tako pozitivna iskustva u kolektivu, ali s Ljubavnicama se dogodilo nešto magično. Okupile smo se dok smo još uvijek studirale Nove medije na ALU, i to je ujedno bila moja naj introvertiranija faza, ali ulaskom u taj kolektiv smo se sve jako povezale i otvorile. Riječ je o umjetničkom, ali i ženskom kolektivu i uspjele smo pružiti jedna drugoj intenzivnu žensku podršku u razdoblju u kojem smo se sve tražile u karijerama i umjetnosti. Mislim da je to bilo važno iskustvo za sve nas. Sve djevojke u kolektivu imaju poseban senzibilitet i naša kreativna komunikacija je bila izrazito lagana, bez ega i individualnih nadglasavanja, slušale smo se i svaka je u prostor kolektiva unijela dio sebe. Radovi su se organski stvarali, nije bilo baš nekih velikih rasprava, a svađa nije bilo uopće. Nekako smo se spojile u jednu amorfnu masu i stvarale zajedno. Moja introvertnost se tu opustila, ne dolazi do izražaja kada se okružim s ljudima kojima vjerujem i s kojima stvaram sigurno okruženje. U posljednjih nekoliko godina se štošta promijenilo na privatnim planovima i neke od nas su postale ili će uskoro postati majke, zbog čega su Ljubavnice uzele podužu kreativnu pauzu, ali smo si još uvijek tu prisutne u svakodnevici, osluškujemo se i čekamo kada će se opet pružiti prilika i vrijeme da stvaramo zajedno.
► Smatraš li da se u Hrvatskoj dovoljno govori o važnosti mentalnog zdravlja ili je održavanje mentalne higijene npr. odlaskom na psihoterapiju i dalje tabu tema?
Ivana Pipal: Mislim da je starijim generacijama i dalje mentalna higijena tabu tema jer se odlazak na psihoterapiju dugo poistovjećivao s time da nešto nije u redu s čovjekom. Ipak imam osjećaj da se razgovor o psihoterapiji proširuje, mladi ljudi su otvoreniji prema osjećaju rada na svojem mentalnom zdravlju i psihoterapija se počinje smatrati nekom normalnom praksom koja može pomoći i dati podršku u rješavanju nekih neugodnih osjećaja i stanja.
Teško mi je procijeniti stanje stvari, jer uz društvene mreže i algoritme koji prate naše interese, svi živimo u svojem svijetu, i meni objave i teme vezane za psihologiju i psihoterapiju svakodnevno kroje digitalni prostor. Ne znam u kakvom svijetu žive ljudi oko mene, a pogotovo smatram da nisam objektivna u procjeni jer sam okružena isključivo kreativcima i umjetnicima s kojima dijelim vrijednosti i pogled na svijet.
Općenito mi se čini da se nakon pandemije više razgovara o mentalnom zdravlju jer se puno ljudi u tom trenutku osjetilo ugroženima. Prije godinu dana sam, u sklopu istraživanja ideje nevidljivih prostora, htjela krenuti na psihoterapiju kako bi produbila svoje promišljanje o mentalnom prostoru, ali nisam uspjela naći slobodan termin nakon kontaktiranja petnaestak različitih psihoterapeuta. Zaključila sam da je odlično za naše društvo to da su psihoterapeuti prebukirani. Ipak, uvijek bi se moglo više razgovarati o mentalnom zdravlju. Mislim da je tome mjesto u osnovnom edukativnom sistemu, kao edukacija usmjerena na razumijevanje vlastitih umova i emocija, što je faktor koji najviše utječe na način kako živimo i snalazimo se u svijetu.
► Kakvi su planovi za budućnost? Radiš li već na nekim novim projektima i možemo li se nadati da ćeš i dalje pribjegavati interdisciplinarnim suradnjama?
Ivana Pipal: S obzirom na to da ću uskoro postati mama, glavni plan za budućnost mi je snaći se u toj novoj ulozi. Uz tu veliku promjenu, ove godine dovršavamo projekt u kojem sam u ulozi glavne animatorice. Riječ je o filmu Fačuk redateljice Maide Srabović, vizuale je radio Stipan Tadić, a cijeli film je inspiriran naivnom umjetnošću Mije Kovačića.
Upravo je završen i jedan književni novitet, knjiga kratkih priča Iz kuće po kojoj pada kiša Tamare Bilankov za koju sam oblikovala naslovnicu i niz ilustracija koje prate priče.
U najdaljoj budućnosti, čekam da mi se oslobodi vrijeme za autorski animirani film, koji bi bio nastavak na kretanje kroz Nevidljive prostore.
