Lea Vidaković multimedijalna je umjetnica koja je tijekom dvadesetogodišnjeg umjetničkog djelovanja stvorila izuzetno bogat opus profilirajući se u području animiranog filma, proširenih medija i animiranih instalacija. Njezini su radovi višestruko nagrađivani, a posljednji od njih, animirani film Obiteljski portret, u tome prednjači; upravo tijekom pripreme ovoga razgovora osvojio je nagradu za režiju i scenografiju na Danima hrvatskoga filma te je uvršten na širi popis za nagradu Oscar. Spomenuti rad bio je neposredni povod za osvrt na dosadašnju umjetničku praksu, značaj lutkarstva i animacije, kao i fragmentarnu naraciju koja je obilježila njezinu autorsku poetiku.
► Umjetnica si koja je obrazovanje, usavršavanje i iskustvo stjecala doslovno širom svijeta. Grafiku i slikarstvo završila si u Zagrebu, s performansom si se upoznala u Češkoj, a s animacijom u Norveškoj i Engleskoj. Audiovizualne umjetnosti usavršavala si u Belgiji, doktorirala si u Singapuru, a ukoliko ovom popisu dodamo i brojne izložbe, festivale, rezidencije, projekte i suradnje, možemo zaključiti kako je tvoj umjetnički profil uistinu bjelosvjetski, šarolik i bogat. Čini se kako se nikada nisi zaustavila isključivo na jednom umjetničkom mediju, već si ga nadograđivala i širila. Je li spomenuto širenje umjetničkog horizonta odraz znatiželje, autorske raspršenosti ili, posve suprotno, zasićenosti jednim medijem?
Lea Vidaković: Recimo da je to bio dugi put traženja, ispipavanja, ali i znatiželje da upoznam prvenstveno sebe, i sebe u svijetu umjetnosti, da vidim kako taj svijet diše, koji su mediji dostupni i zanimljivi, koji mi odgovaraju… A onda i neka želja za ispreplitanjem svih tih raznolikih medija, što se vrlo spontano dogodilo baš u animaciji. Od 2009. godine bavim se isključivo animacijom, animiranim filmom, animiranim instalacijama i istraživanjem u istom području, no put do ovog specifičnog izričaja doista je bio dug, šarolik i uistinu nomadski.
► U kakvom suodnosu postoje lutkarstvo, performans, animacija i slikarstvo u tvome radu? Možeš li (i želiš li uopće) jasno razgraničiti gdje svaki od tih medija počinje i gdje, odnosno kada završava?
Lea Vidaković: To jednostavno nije moguće razgraničiti. U animaciji je sve povezano sa svim drugim, to je splet najraznovrsnijih procesa i okolnosti. Animacija nije samo umjetnost pokreta, to je sublimacija toliko različitih područja umjetnosti. To je proces koji je vrlo složen, istančan i dugotrajan, a na kraju obično urodi plodom koji je saglediv samo kao jedinstvena cjelina i nikako drugačije.
► Tijekom dvadesetogodišnjeg umjetničkog djelovanja primila si uistinu respektabilni niz nagrada među kojima, ipak, prednjače one na filmskim festivalima. U kojoj ti je mjeri ta umjetnička prisutnost kao i kontinuirana produktivnost pomogla u autorskom rastu i umjetničkom profiliranju?
Lea Vidaković: Najbrojnije su nagrade s festivala animiranog filma vjerojatno zato što se film kao takav relativno lako distribuira, dok je s umjetničkom instalacijom to složeniji i zahtjevniji proces. Meni je ovo posljednje mnogo značajnije i u fokusu je svih mojih istraživanja i djela koje stvaram. Kada sam izložila svoju prvu animiranu instalaciju Splendid Isolation 2010. godine u Galeriji SC-a u Zagrebu, to nije odjeknulo toliko kao Obiteljski portret, a radi se o potpuno istoj stvari. Prije 14 godina uvjeti su bili bitno drugačiji za animaciju generalno, ali i za proširenu (expanded) animaciju, nego što je to danas. Animacija je sada sveprisutna i nezaustavljiva, a to otvara mogućnost integracije ovog medija u različite, druge formate od onih na koje smo do sada navikli – animirana instalacija samo je jedan od tih primjera. Festivali su značajni upravo iz razloga vidljivosti i slučajnih susreta koji su podstrek budućim suradnjama. Izdvojila bih jedan primjer festivalskog susreta koji je okrunjen suradnjom s japanskom umjetnicom TABAIMO s kojom sam napravila zajednički rad uz još dva autora; Josha Shaffnera i Stephena Villemina. Animirana instalacija pod nazivom Touch on an Absence izložena je ovoga ljeta za vrijeme Tennoz Art Weeka u Tokiju i bila je nezaboravno iskustvo, tim prije što je TABAIMO jedna od mojih nadražih uzora u svijetu umjetnosti.
► Dok smo pripremali ovaj razgovor, završeni su i Dani hrvatskoga filma na kojima si dobila nagradu za režiju animiranog filma Obiteljski portret dok je tvoj autorski tim nagrađen za scenografiju u istome filmu. Molim te, komentiraj ovu posljednju nagradu. U kojoj ti je mjeri značajna nagrada za scenografiju koja primarno nije kategorija animiranoga filmskoga roda?
Lea Vidaković: Veoma sam sretna zbog nagrade za scenografiju, jer kada govorimo o lutka filmu, scenografija je itekako bitan dio produkcije. Cijeli taj minijaturni svijet treba napraviti gotovo ni iz čega ili ga treba spojiti i kolažirati od milijun različitih, nađenih malih stvari. To je proces koji traje veoma dugo i u kojem vjerojatno najviše uživam. U scenografijama iz filma možemo naći minijaturne objekte koje sam skupljala i nalazila gotovo na svim kontinentima, i skoro svaki od njih ima neku svoju priču. Vjerujem da se dah i povijest tih sićušnih objekata i interijera osjeti te da upravo on daje poseban šarm filmu. To nije atmosfera koja je rođena preko noći. Osim skupljanja tu je i velika podrška tima koja mi je pomogla izraditi veće dijelove scenografija poput podova, zidova i krupnog namještaja, dok su najsićušniji objekti moje djelo.
► Znatan dio tvoga umjetničkog rada obuhvaća istraživanje. Iako često polaziš od tradicionalno shvaćenog lutka filma, istražuješ i alternativne metode naracije u animaciji. Kako zahvaljujući toj simbiozi tradicionalnog i eksperimentalnog danas gledaš na lutkarstvo; njegove mogućnosti, umjetnički značaj i uopće status?
Lea Vidaković: Odvojila bih lutkarstvo od lutka filma, za mene su to dva različita svijeta iako možda izgledaju slično, no proces oživljavanja lutaka posve je drugačiji. U lutka filmu pokret nastaje animacijom svake sličice, frejm po frejm, 24 sličice u sekundi. U lutkarstvu to nije slučaj. Animirani lutka film ima veliki značaj i bogatu tradiciju u istočnoj Europi, no kao što naziv govori, to je lutka film, a film može biti i nešto drugačije od formata koji se prikazuje u kinu. Sva su moja istraživanja upravo vezana uz alternativne mogućnosti narativnih formi u animaciji koji propituju drugačije formate od onih linearnih. Svijet lutka filma je toliko bogat teksturama da ga skoro pa možemo osjetiti pod prstima, a što pridonosi snažnom narativnom momentu gdje upravo teksture navode gledatelja na neku skrivenu priču. Tako je priča ispričana svjetlom i teksturom, prije nego naracijom, dijalogom, fabulom.
► Sama izrađuješ lutke za svoje filmove i čini mi se kako je to dugotrajan, precizan i izuzetno zahtjevan posao. Koliko traje cijeli kreativni proces u stvaranju animiranog filma; od početne ideje do konačne realizacije? Koji ti je dio toga procesa najzanimljiviji, a koji bi rado prepustila drugima?
Lea Vidaković: Proces je u slučaju Obiteljskog portreta trajao oko tri godine neprekidnog rada, ali uistinu može trajati čak i četiri do pet godina, jer se puno vremena provede u praznom hodu čekajući odluke filmskih fondova i koproducenata. Najdraži mi je dio procesa stvaranje tog malog svijeta, nalaženja narativa u njemu, izrada setova i lutaka te priprema i postavljanje svjetla i nalaženja kadra. Kada je sve to gotovo, prepuštam animaciju drugim kolegama koji animiraju lutke. Postprodukciju slike, montažu i zvuk također radi dio tima koji je stručan i vrlo senzibilan za taj dio procesa.
► Izjavila si kako te fascinira upravo ta taktilnost i vještina izrade lutaka rukama, ta opipljivost umjetnosti koja se u današnjem digitalnom vremenu doima čudno. Je li lutka uistinu danas umjetnički raritet i izumirući kuriozitet? Može li se “natjecati” s digitalnim alatima i tehnologijom?
Lea Vidaković: Lutka animacija ne izumire, naprotiv. Svjedoci smo većeg povratka ove tehnike, ne samo u malim produkcijama autorskih filmova već i u velikim američkim produkcijama dugometražnih filmova, tako da nemam bojazni da će ova tehnika izumrijeti ili nestati. Ne treba se natjecati s drugim tehnikama i tehnologijama, u svijetu animacije ima dovoljno mjesta za sve ove različite izričaje, nema boljih ili lošijih izbora. Nove tehnologije mogu pomoći ovoj tehnici da automatizira neke od dugotrajnih procesa izrade, tehnologija je alat, ali je ona također i izbor.
► Zanimljiv je tvoj pristup filmu i animaciji koji ju izmješta iz kinodvorane. Koji bi, po tvom mišljenju, bio prirodni prostor u kojemu bi se i film i animacija realizirali i živjeli?
Lea Vidaković: Animacija može živjeti svuda, a to i jest realnost koju u nekakvim mikro dozama živimo svaki dan od trenutka kada otvorimo telefonske aplikacije ili vidimo animirani sadržaj na jednom od mnogobrojnih ekrana koji su već postali sastavni dio tkiva grada, arhitekture, okoline u kojoj živimo. Animacija je zapravo svuda oko nas, no to ne znači da je sav taj sadržaj kvalitetan ili koristan. Animacija je mnogo, mnogo više od razbibrige za mališane, to je toliko snažan medij da mislim da nismo čak zagrebali ni trunku u njegov potencijal.
► U Singapuru si se bavila fragmentiranim narativima kao dijelom animiranih instalacija. To zvuči kao uska specijalizacija unutar animacije. Možeš li pojasniti o čemu se tu radi? I kako si to primijenila u svojim radovima?
Lea Vidaković: U Singapuru sam bila tri godine i istraživala sam na koje sve načine možemo ispričati animiranu priču u prostoru. To se jednako odnosi na VR kao i na prostornu animiranu instalaciju. Područje uopće nije toliko usko koliko se to čini, ali je i dalje često toliko neuobičajeno misliti o animaciji na ovaj način. Tijekom studija napravila sam pilot projekt za Obiteljski portret u kojemu se demonstrira kako takav narativ funkcionira u prostoru, što je bio test od svega dvije minute. Finalni rezultat mogli smo vidjeti na izložbi u Galeriji Prsten u HDLU-u u lipnju 2023. Poanta je bila uključiti pasivnog gledatelja, aktivirati njegovu ulogu u stvaranju rada.
► Pripovijedanje, odnosno naracija dio je gotovo svih tvojih radova bilo to u proširenom filmu (kako ga neki nazivaju) ili instalaciji koja joj prethodi. Zašto ti je ono toliko zanimljivo? Funkcionira li ono bez određene vizualne komponente? Smatraš li da je narativ podređen ili nadređen toj vizualnoj estetici u tvojim radovima?
Lea Vidaković: Narativ i vizualna estetika (kao i audio koji je vrlo bitan jer je jedan od glavnih vodilja u prostoru) idu ruku pod ruku i ništa od ovoga ničemu nije niti nadređeno niti podređeno. Možemo eventualno pričati o nekim statičnim motivima koji u sebi nose skriveni narativni potencijal i o odsustvu dijaloga i naracije kao svjesnog odabira koji daju prostor suptilnom narativnom iskustvu, ali uistinu, sve je splet svega drugoga, tj. umrežavanja svih dijelova u jedinstvenu cjelinu. Zanimljivo je zbog toga što je to format koji je otvoren za interpretacije i aktivira gledatelja da sudjeluje u stvaranju i doživljavaju rada.
► Tvoje radove krasi jedna posebna estetika koja inspiraciju crpi iz slikarstva; u jednom filmu doziva platna flamanskih slikara, a u drugim radovima atmosferu gotičkih romana. Iz kojih si se polazišnih točaka kretala u njezinu oblikovanju?
Lea Vidaković: Inspiracija za svaki pojedinačni film je samo i uvijek slikarstvo. To su različiti slikarski pravci, za svaki film je uvijek u pitanju neki drugi pravac, ali generalno razlog tome je što slika sama po sebi toliko sublimira cijelu situaciju, uključujući i narativ i svjetlo i boje, da je teško naći nešto bolje od toga. Beskrajno me inspirira slikarstvo, a u zadnje vrijeme i arhitektura. Odnos svjetla i prostora jednako je moćno gledati i osjetiti kao i sliku.
► Znatan dio tvojih radova bavi se obiteljskim odnosima; u izložbi Memento donosiš pseudosjećanja svoje bake iz koncentracijskog logora; u filmu Sestre uspostavljaš vezu koja je emotivna i zrcali se u prostoru; a u Obiteljskom portretu obitelj je šira metafora za društvo i način života koji neumitno nestaje uslijed povijesnih promjena. Koliko ti je taj motiv i dalje zanimljiv i umjetnički potentan?
Lea Vidaković: Ljudski odnosi, ne samo familijarni, neiscrpna su mi inspiracija i, negdje, centar su svijeta. Čovjek jest mjerilo stvari. Fascinirana sam svemogućim sivim slojevima ljudskog karaktera koji postoje između dobrog i lošeg kao i složenosti čovjekovog bića kao takvog. Fasciniraju me i prostori u kojima čovjek obitava. To je gotovo ista stvar. Tu osjetimo prisustvo čovjeka čak i kada je on odsutan.
► Što je najčešća osnovna polazišna točka u tvojim filmovima; krećeš li od likova, okvirne situacije, atmosfere ili odnosa u koje smještaš svoje likove?
Lea Vidaković: Sve je to isprepleteno, ali možda ipak sve počinje od svjetla, prostora, atmosfere, nekakve situacija i likova. Za mene narativ sam po sebi nikad nije primaran. Priča, ako tako nešto suptilno uopće možemo nazvati nekakvim narativom, zapravo nastaje kao nužnost iz svega navedenog.
► Svi su tvoji filmski radovi protkani cijelim jednim emotivnim registrom u kojemu je lako prepoznati čežnju, sjetu, nostalgiju, melankoliju i tugu. Ti ih gradiš filigranski strpljivo i pažljivo. Bi li se složila s tvrdnjom kako je upravo ta emocija ili atmosfera središnja tema tvojih filmova?
Lea Vidaković: To je točno i vrlo često pitanje, ali ne bih se složila da se tu konkretno radi o tuzi. Melankolija nije tuga. To je prije neko tiho stanje stvari, neko tiho bivstvovanje. Kao recimo neko osviješćeno ovdje i sada, zamrznuti trenutak koji traje, koji sam po sebi nije niti tužan ni sretan, više je spoznaja i mir koji s njom dolazi.
► Čini mi se kako voliš graditi atmosferu nekim suptilnim slikama i detaljima. U tvojim filmovima ima mnogo nagovještaja, kao da namjerno ne želiš reći i pokazati sve što neki odnos ili priča donosi. Tvoji likovi često ne prozbore niti riječ. Je li ta “suzdržanost” promišljena ili je riječ o nečem drugom?
Lea Vidaković: Promišljena je, dakako. Ne treba puno pričati. Ne treba gledatelja voditi za ruku, samo treba pokazati par potencijalnih smjerova u kojima može krenuti, a onda treba pustiti. Gledatelj nije glup, zna i razumije često mnogo više nego što mislimo…
► Osim režije, u svojim animiranim filmovima često potpisuješ i fotografiju (kameru) i scenarij i montažu. Želiš li kontrolirati svaki dio umjetničkog procesa ili je to jednostavno najpraktičnije rješenje u nastanku umjetničkog animiranog filma?
Lea Vidaković: Volim raditi s malim timom ljudi kako bih na neki način, imala kontrolu nad tim što se događa i generalno kako bih mogla utjecati na tijek produkcije pođe li nešto u krivom smjeru. Prezadovoljna sam suradnjom timova iz Hrvatske, Francuske i Srbije, kao i potporom svih producenata. Fragmentirano, složeno, stresno, ali predivno iskustvo.
► Obiteljski portret možda je tvoj i narativno i tehnički najzahtjevniji animirani film, a usudila bih se reći i najpoetičniji. Ta vizualna minucioznost i mnoštvo tankoćutnih metafora kojima se najavljuje početak raspada života kakav je obitelj do tada poznavala, impresivni su u svakom kadru i svakoj sekundi filma, a ritam je nalik igrano-filmskom. Koliko je priča koju u njemu prikazuješ osobna?
Lea Vidaković: Priča je u potpunosti fiktivna, kao i obitelj, dok je sve ostalo stvarno. Postoji stara vila u Vojvodini koja je bila inspiracija za sve interijere, minijaturni objekti su napravljeni po uzoru na one koje još i danas nalazimo po kućama iz tih krajeva, studija svjetla je također stvarna i imitacija je kvalitete toga svjetla koja ulazi kroz prozore velikih lukova starih austro-ugarskih vila. Vjerujem kako je atmosfera tog fiktivnog minijaturnog svijeta toliko nalik onome stvarnom da nas potiče da povjerujemo svakome kadru.
► Spomenuti film već je primio mnoštvo nagrada, izgledna je i nominacija za francuskog Cesara, a najsvježija je vijest kako je uvršten i na dugi popis kratkih animiranih filmova iz kojih će se njih 15 natjecati za nominaciju za Oscara. Njime si impresivno „uhvatila“ onaj fragilni trenutak početka kraja, atmosferu koja je u isto vrijeme i nostalgična i tjeskobna. Kako gledaš na svoj film danas kada on skuplja nagrade i priznanja te živi svoj festivalski svjetski život?
Lea Vidaković: Svaki put kad sam na festivalu, gledam film s ponovnim divljenjem i poštovanjem. Nisam očekivala da će neka priča o propasti Austro-Ugarske ovako odjeknuti na svim kontinentima. Recentni nemiri u svijetu filmu su dali i neki suvremeno-gorki prizvuk o uvijek aktualnoj temi obitelji u tjeskobnim okolnostima koja se suočava s vlastitom fragilnošću i delikatnim odnosima koji postaju još teži i zamršeniji pod pritiskom svijeta koji se urušava.
► Ovogodišnja si dobitnica nagrade za izložbu godine, i to upravo za animiranu instalaciju Obiteljski portret u Galeriji Prsten HDLU-a. Kako smo već spomenuli, ona je proizašla iz tvoj doktorskog istraživanja na studiju u Singapuru, a koje se bavilo prostornom naracijom za animirane sadržaje u galerijskim, muzejskim ili drugim javnim prostorima. Film je zaokruženo djelo i jasno je kako on funkcionira u žanrovskim okvirima, no transfer tih istih sadržaja u galerijski prostor mora biti složeniji i promišljeniji (pa i zahtjevniji) autorski pothvat. Je li ovdje riječ o sasvim drugačijem radu? Koliko ta prostorna preobrazba pruža umjetničkom konceptu, a koliko mu oduzima?
Lea Vidaković: Presretna sam što je dugotrajan proces stvaranja Obiteljskog portreta okrunjen tako velikom nagradom, ona je za mene značajna jer je ujedno i kruna mog doktorskog istraživanja. Format animirane instalacije je prvobitni format Obiteljskog portreta, a film je, na neki način, nusprodukt. Projekt je zamišljen od početka tako da se predstavi kao sinkronizirana 7-kanalna projekcija. Takav format i tema raspršene obitelji konceptualno idu ruku pod ruku. Prisustvo gledatelja u kući kada velika obitelj nahrli u intimnost ovoga doma i rasprši se po prostoru, ključna je. Poanta je kako su početak i kraj isti za svakoga, ali se sredina potpuno razlikuje ovisno o tome gdje je koji gledatelj odlučio gledati i na koju se narativnu nit fokusira – tako svatko priču ove obitelji vidi na posve drugačiji način. U filmu to nije moguće. U filmu svi gledamo jedan te isti rez koji je majstorski montirala Iva Kraljević. Bilo me je strah kako će ova dva formata funkcionirati i hoće li film uopće funkcionirati jer se kosi s glavnom premisom formata instalacije. Ali eto, nekako, svaki je format našao svoj put i svoju publiku, a meni su oba vrlo i jednako draga.
► Osim bogatog autorskog opusa, u tvojoj biografiji moguće je pronaći podatak kako radiš na lisabonskom sveučilištu Lusofona na kojemu studente upoznaješ s animacijom lutke i primjenom fotografije u animaciji. Jesu li nove generacije znatiželjne i motivirane za istraživanje mogućnosti unutar ovog umjetničkog područja?
Lea Vidaković: U Lisabonu radim malo više od tri godine, a rad sa studentima mi je zanimljivo i relativno novo iskustvo. Većina studenata na osnovnim studijama želi crtati, uglavnom ih privlače digitalni sadržaji i nove tehnologije, a manje tradicionalna animacija kao takva. Žele raditi u velikim studijima, mnogo je manje onih koji se vide u području autorske animacije, a još je manje studenata koji žele istraživati u ovom polju. Najzahvalnije je raditi s master studentima što je vrlo zahtjevan i odgovoran posao. Ponekad nisam sigurna tko koga uči. Sretna sam kada edukacija postane dijalog.
► Koje su teme i projekti još uvijek samo ideje? Što planiraš i čemu se želiš posvetiti u budućnosti?
Lea Vidaković: Trenutno pišem scenarij za novi film koji će biti čulna, senzualna, suvremena bajka smještena u raskošnim baroknim interijerima. Odnosi u ovom filmu su čulni, djevojački, ali u vrlo ranoj fazi nastanka. Nadam se da ću na proljeće uspjeti otvoriti još jednu izložbu Obiteljskog portreta u Francuskoj, koja bi bila nalik onoj u Galeriji Prsten u HDLU-u, no nije lako parirati tom interijeru i tako zahtjevnom galerijskom postavu. U nastanku su i dva projekta koja uvode animaciju u dječji bolnički prostor, to su projekti koji razvijam s kolegicom Melindom Šefčić. Planiramo ih dugo vremena, a ove smo godine dobile i potporu Kreativne Europe kao i lokalnu potporu u Lisabonu za sličan istraživački projekt što nam omogućuje formiranje internacionalnog tima koji će nam pomoći u izvedbi projekata. Narednih godina radit ćemo na tome ne bismo li animacijom unijeli više mira u depersonalizirane sterilne prostore bolničkih čekaonica i time bar donekle omogućili djeci ugodan i opušten boravak u takvim prostorima. Tu se ne radi o animiranom filmu, već o živoj slici, animiranoj instalaciji koja sadrži niz mikro narativa kako na velikom ekranu, tako i u formatu aplikacije koja će omogućiti slojevit doživljaj animiranog sadržaja.
Razgovarala: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
Lein rad možete pratiti i na Instagramu te Vimeu.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo te Hrvatski audiovizualni centar.
