Prije nešto više od mjesec dana, kada je krenuo potpuni “lockdown” radi aktualne pandemije, ilustratorica Tea Jurišić na svom Instagram profilu počela je objavljivati radove na temu virusa i raznih posljedica koje njegova pojava i širenje imaju na našu svakodnevicu. Vibrantne ilustracije odmah su nam “zapele za oko”, a nakon što je Tea nedavno oslikala i veliki mural na jednom od zidova nikad izgrađene Sveučilišne bolnice u Zagrebu, odlučili smo joj postaviti nekoliko kratkih pitanja.
Tea je diplomirala na odjelu grafike na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a iza nje je sedam samostalnih te više desetaka skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Boravila je na nekoliko umjetničkih i street-art rezidencija, kao što su Glo’ Art (Lanaken, Belgija), Artefatto (Trst, Italija) i Trondheim Gatekunst (Trondheim, Norveška.). lustracije i slike izrađuje uglavnom u tehnici akvarela i tuša na papiru, a novi radovi koje predstavljamo u nastavku izvedeni su flomasterom Stabilo pen 68 na papiru formata 21 x 29 cm. Mural u Sveučilišnoj bolnici izveden je bojom za beton i pigmentima, na zidnoj površini dimenzija cca 5 x 3 metra.
*“Lito ide mala”
► Čini nam se da dosta brzo reagiraš na situaciju i (ne)prilike. Kako teče proces od ideje do realizacije ilustracija?
Tea Jurišć: Najčešće u moru identičnih vijesti uočim neku koja ima potencijal da bude zabavna/neobična, pa se počnem motati oko te ideje. Ova situacija se odnosi na svakoga oko mene, tako da imam osjećaj da vizualnom reakcijom na vijesti komuniciram s najvećom grupom ljudi, onom grupom koja se može poistovjetiti sa mojim radovima. Dosta sam brza u radu i inače, skicu imam u glavi, tako da idem direktno na papir.
► Jesu li ti ovakvi radovi i neka vrsta terapije u ovim otežanim okolnostima kada se mijenjaju ritmovi života, svakodnevice i prioriteta?
Tea Jurišć: Moj rad je uvijek terapija, ponekad stvari izbacim na papir i zaboravim na njih. Iskreno, nije mi se previše promijenio ritam života.
*“Omaž toaletnom papiru” (lijevo); “Quarantinder” (desno)
► Koliko i kako su ti karantena i #ostanidoma utjecali na neke radne/karijerne planove za proljeće, primjerice izložbe, angažmane i projekte u tom poslovno-autorskom segmentu, a koliko u privatnom/svakodnevnom, rada od doma, freelanceanja..?
Tea Jurišć: Puno prilika je odgođeno ili otkazano, ali ja sam sretna jer su neke još uvijek tu, a dobivam i nove. Ne osjećam kao da je sada tu nastao nekakav rez, barem u poslovnom smislu. Ovo je u nekom pogledu veoma zahvalan posao, jer su sastanci primarno preko maila, nema kontakta osim digitalnog. Razmazila sam se freelanceanjem od doma, uvaljala sam se u udobnost kreveta i laptopa. Ne znam kako bih se sada odlijepila da moram ustati i otići na teren, osim onda kada ja to želim za svoj nekakav privatni projekt. Kako bi TBF rekao “ustat, il’ odustat” 🙂
► Zašto si odabrala upravo prostor nikada završene Sveučilišne bolnice u Blatu za izradu murala? Ta lokacija naglašava problem s kapacitetima i stanjima zagrebačkih bolnica, koji je postao itekako vidljiv i važan osobito u okolnostima pandemije i potresa?
Tea Jurišć: Volim tu zgradu, rado joj se vraćam. Napuštena Sveučilišna bolnica je bila idealan prostor za izvedbu murala Planet Covid-19, jer je taj mural posvećen radnicima u zdravstvu iz Splita, koji nakon dugih smjena idu u stanove koje su iznajmili novcem iz svoga džepa. Oni se samoizoliraju jer ne žele riskirati svoju obitelj vraćajući se doma svaki dan. Ovaj mural je nastao prilično brzinski, dan prije sam dobila poziv od Sekundarnog doma Split, sa zamolbom da ilustracijom odreagiram na njihovu situaciju s nesređenim smještajem za doktore. Moja prvotna skica je pala u vodu, i počela sam razmišljati o toj tematici, kroz sljedeće jutro sam osmislila skicu i kroz dan oslikala mural. Mislim da je taj napušteni prostor idealna lokacija za spomenuti rad. Zagreb ima nedovršenu bolnicu koja je bila predviđena za 960 kreveta, dok doktori u Splitu nemaju ni jedan krevet osiguran.
*Mural “Planet Covid-19”
► Je li bilo teško pristupiti lokaciji bolnice u Blatu i kakvi su uopće sigurnosni uvjeti tamo?
Tea Jurišć: Bolnica inače ima čuvara, ali taj jedan čovjek je kao da zamislite malog mrava koji se sam brine za mravinjak. Prostor je toliko velik, da nema šanse da se jednim pogledom obuhvati, tako da je iznimno lako ušuljati se unutra. Da se razumijemo, ovo nije poziv ljudima na avanturu, sigurnosni standardi apsolutno nisu ispunjeni. Stepenicama nedostaju veliki dijelovi željeznih rešetki, tako da se većinom mora penjati samo po konstrukciji, noćna mora za one koji pate od vertiga. Mislim da su stepenice najspornije, a sve ostalo je u začuđujuće dobrom stanju. Armirani beton u podovima i zidovima odolijeva vremenu i vremenskim prilikama.
► Koliko su ti intrigantni street art, murali i crtanje u javnom/polujavnom prostoru? Što misliš koliko je takav aspekt izražavanja važan za komunikaciju s publikom i/ili naglašavanje nekih autorskih ideja u javnom prostoru?
Tea Jurišć: Street art je valjda najbolji i najjednostavniji način da se komunicira s publikom, uz digitalne medije. Dostupan je svima, svi ga vide, daje novi izraz i kontekst prostoru oko sebe, a publika ne mora platiti i odvajati vrijeme za odlazak u galeriju / muzej. Osobno jako volim takav izraz, to mi je kao nekakav trening na otvorenom. Volim se rastegnuti vani, svađati s velikim formatom i naposljetku ga ostaviti na interpretaciju publici. Ne radim murale često, kod mene to ide s osjećajem potrebe, ili kada me netko pozove na suradnju.
*Broken Licitar
► Koje te aktualne teme ovih dana intrigiraju za ilustriranu reakciju?
Tea Jurišć: Trenutno sam još u “korona” ozračju, vjerujem da će biti još puno zanimljivih detalja za interpretirati. Paralelno radim na novoj seriji ilustracija koja se zove Balkantropologija (od riječi “Balkan” + “antropologija”), vizualna interpretacija čudnih, tragikomičnih običaja i mitova s područja Balkanskog poluotoka. Cjeloviti rad je zamišljen u ediciji od 30 akvarela na papiru, dimenzija 100 x 70, poredani abecednim redom. Ideju sam dobila dok sam živjela u Osijeku i upoznavala razne zanimljive face. Konkretno, jedne večeri sam srela legendarnog 50-godišnjeg partijanera, legu s neiscrpnom energijom koji me pitao: “Znaš li ti što je to Lapot?” Ako vas zanima crna komedija, pustit ću vas da guglate…
► Čemu se, iz profesionalnog aspekta, raduješ u drugoj polovici godine? Tvoja kolegica ilustratorica Hana Tintor svoje je followere pitala što će prvo uraditi kada se stvari vrate u normalu i lockdown završi; što bi bio tvoj odgovor na ovo pitanje?
Tea Jurišć: Privatno se jako radujem ljetu, skočiti u more i voziti tatin drveni brod na Brač, prenoćiti u hammocku. Što se tiče profesionalnog aspekta, radujem se već dogovorenim zanimljivim suradnjama i nekim novim stvarima u kojima ću se okušati.
*Sound of Music
Zahvaljujemo Tei Jurišić na ustupljenim vizualnim materijalima.
Teine radove možete pronaći na profilima na društvenim mrežama Facebook i Instagram.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2020.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
