U Botaničkom vrtu (Trg Marka Marulića 9A) Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu otvorena je izložba najpoznatijeg riječkog street art umjetnika, akademskog slikara Vladimira Tomića Moska. Izložba pod nazivom Common Ceremonies sastoji se od devet slika i jednog murala, smještenih u prostoru koji savršeno nadopunjuje atmosferu radova – u mirnom i nadahnjujućem ambijentu Botaničkog vrta. Izložba se može pogledati do 4. lipnja.
Mosk, poznat kao svestrani umjetnik – slikar, muralist, grafiter, glazbenik i scenograf – u ovom se ciklusu vraća figurativnom slikarstvu, nakon višegodišnjeg bavljenja apstrakcijom i monokromnim muralima. Serija Common Ceremonies ili iskazi o svijetu iz snoviđenja gledatelje vodi u tihe, pomalo nestvarne svjetove u kojima čovjek – često malen i u pozadini – samo promatra neobične situacije. Na slikama su prikazane kombinacije prirodnih i umjetnih elemenata: električni stupovi usred mora, slapovi koji se ruše u prazninu, ili šuma koja raste na napuštenom mostu. Autor koristi trodijelnu kompoziciju: arhitektura, priroda i praznina između njih, a napetost među elementima izaziva osjećaj nelagode, ali i znatiželje. Cijela izložba dodatno je osnažena originalnim soundtrackom kojeg je za ovu priliku skladao riječki glazbenik Vlado Simčić Vava.
Nadežda Elezović u predgovoru izložbi piše sljedeće:
U odmaku od prethodnih apstraktnih monokromatskih platna velikih dimenzija i sakralne atmosfere, recentni ciklus slika pod naslovom Common Ceremonies (2024./2025.) Vladimira Tomića Moska, riječkog slikara, crtača, umjetnika grafita, glazbenika, kipara i scenografa, ukazuje na obnovu njegovog interesa za figurativno slikarstvo, napose za sintezu vizualnih iskustava u bavljenju slikovnim. Serija obuhvaća devet radova, a riječ je o slikama na platnu koje začudnom atmosferom ne djeluju samo kao fiktivni iskazi stvarnosti, već kao poetsko-enigmatski i metaforički iznesena zapažanja o svijetu, koja traže da se dešifriraju. Premda, zapravo, ostaju neotkrivena.
Ishodište cijele serije slika, napose odabira motiva i atmosfere, proizlazi iz ranije serije od 52 crteža, načinjenih crnom kemijskom na papiru i naslovljenih Melancholion, na kojima je Tomić intenzivno radio u razdoblju 2020 ̶ 2022. godine. Crteži su slikovnom organizacijom, napose ambijentom i začudnom atmosferom, postali polazišta iz kojih je umjetnik kreirao neke od svojih realiziranih monokromnih murala (Rijeka, zid zgrade Exportdrva, uz Mrtvi kanal, a nasuprot riječkoj tržnici i kazalištu Ivana pl. Zajca), a potom i recentnu seriju slikarskih radova u boji.
Iskustva vizualnosti iz kategorije crteža polazišta su za obje tendencije. Osnovnu njihovu vizualnu misao Tomić transponira u različite formate, medije i tehnike izvedbe; osim na djela umjetnosti grafita ovdje još i u tradicionalni slikarski medij. Utoliko, specifičnost Moskovog vizualnog iskaza s jedne strane proizlazi iz pozicije sinteze street arta i tradicionalnog slikarstva, a s druge strane iz tretmana slike.
Prizori Tomićevih Common Ceremonies slika su događaji, zbivanja zamrznuta u trenutku napetosti, svojevrsna svjedočanstva o začudnim događanjima iz snoviđenja. Sve uz prisutnost impersonalne figure čovjeka, smještene u artificijelno kreiranu sredinu, nadrealni ambijent koji je kontekstualiziran suodnosom prirode i tehnologija.
Atmosfera odmaka ili zazora pritom je ključni aspekt svakog prikaza. Postiže se relacijama predmeta u prostoru. Naročito napetošću između arhitektonskih elemenata smještenih u prostranstvo prirode, praznine pustopoljine, mora ili plohe neba. Govorimo o konceptu slike na tragu nadrealističkog slikarstva Renéa Magrittea i njegovih prikaza poznatih predmeta u neočekivanim kontekstima i situacijama, iako uvijek s fokusom na pitanja prezentacije i percepcije stvarnosti. Također, na tragu metafizičkog slikarstva Giorgia de Chirica koji je „zamrznutim“ kadrovima arhitektonsko-skulpturalnih elemenata u prostoru naročito utjecao na talijanske slikare transavangarde osamdesetih godina.
U Tomićevim „ceremonijama“ atmosfera nelogičnosti proizlazi iz suprotstavljanja elemenata; na razini sadržaja, slikovne organizacije te dualiteta između vizualnog i jezičnog u nazivima djela. Naime, svaki prizor trodijelne je kompozicijske organizacije. Čini ga element arhitekture, segment prirode te prostor praznine između njih. Kompozicijski i sadržajno fokus je na stvaranju napetosti između dva suprotstavljena elementa u prostranstvu prirode. Poput, primjerice, iz blizine promatrane konstrukcije metalnog električnog voda na grebenu usred morske pučine i nisko postavljenog horizonta u korist zone neba. Napetost se dodatno postiže konfrontacijom između statičnosti artificijelne arhitekture nasuprot pokrenutosti energije prirode; vjetra, mora, vodenog oblaka, žeravice koja tinja nad snijegom ili snage slapa vode u prirodnom padu.
Sva se zbivanja odvijaju bez ljudske intervencije, što dodatno akcentira dojam iracionalne začudnosti. Naime, minijaturna ljudska figura ovdje je tek nijemi promatrač, pasivni svjedok, ne i aktivni sudionik zbivanja. Ista tenzija postignuta je odabirom točke motrišta promatrača, u gornjem prednjem kutu. U rakursu koji stvara dojam pogleda „odozgo“, s distancom i psihološkim odmakom koji uspostavlja visina.
Opozicija se dodatno manifestira nazivima slika, na engleskom jeziku. Iako se odgovor na šifrirani prizor očekuje, u nazivima se ne objelodanjuje. Primjerice; sfumatoprikazu s motivom donjeg dijela neidentificiranog cilindra iznad oblaka te postavljenom nad pejzažem prirode, nad obalama vijuganja rijeke i s prisustvom zvončara u blizini suncobrana, pridodan je naziv I used to think about the difference between being lazy and doing nothing, but I don’t care anymore, 2025. Nazivi djela u ja formi odaju subjektivni i komunikacijski karakter koji je u suprotnosti s distancom koja se uspostavlja atmosferom bizarnog, začudnog i „zamrznutog“ prizora. Dualitet između leksika i vizualnog korak je dalje u kreiranju atmosfere zagonetnih scena iz snoviđenja te opovrgava odmak od komunikacijske prisnosti.
Sve u svemu, sinteza tradicionalno shvaćene slike za galerijsko izlaganje ovdje je u poveznici s iskustvima izvođenja grafita, kao prizora značajnih dimenzija u javnim i fizičkim prostorima urbane društvene komunikacije, te efemernog trajanja. Time se područje Tomićevog vizualnog izražavanja ambijentalno širi, također uvođenjem kolorita u monokromatske i akromatske slike i murale.
