S ciljem osvještavanja važnosti Park-šume Jelenovac u Zagrebu, Ured za fotografiju nedavno je raspisao javni poziv za realizaciju privremene umjetničke intervencije, koji smo objavili ovdje. Na natječaj je pristiglo ukupno 15 prijava, a žiri čiji su članice i član Sandra Križić Roban, Olga Majcen Linn, Tena Starčević i Darko Šimičić odabrali su rad Marine Brletić i Srđana Laterze pod naslovom Krletka za svjetlost.
Arhitektica Marina Brletić, vlasnica studija Brikoler, koja je bila dio tima koji je dobio nagradu Red Dot za dizajn postava izložbe Kultura pušenja, i Srđan Laterza, kreativni direktor i kurator kulturnih projekata koji se bave tehnologijom te jedan od autora silabusa novog studija game designa na Sveučilištu u Zagrebu, zajednički djeluju od 2022. godine. Krajem prošle godine na natječaju za umjetničku intervenciju na platou zagrebačkog MSU-a odabran je njihov rad Promatrač koji postavlja novi fokus na legendarnog Kožarićevog Kupača pod tušem. Više o konceptu tog rada pročitajte ovdje.
Intervencija ovog autorskog dvojca u Park-šumi Jelenovac postavljena je u razdoblju od 12. listopada do 12. studenog, a u nastavku donosimo tekst autora.
Krletka za svjetlost – koncept rada
Marina Brletić, Srđan Laterza
Večernje šetnje ili noćne nestašluke u šumama na padinama Medvednice nekoć je obasjavao sjajni zadak endemskog jelenka nažigača (Lucanus luminus).
Povećanu donju čeljust ovog kukca, oblikovanu poput jelenjih rogova, više nitko nije prijećivao kada bi u sumrak zasvjetlucao njegov bioluminiscentni zadak. Krupni nažigač je sijao znatno snažnije od krijesnice, pa su ga Zagrepčani rado sakupljali u improvizirane laterne, staklene posude ovješene na drvene štpove, praveći tako prirodne svjetiljke. Na kraju šetnje bi kukce pustili na slobodu.
Jelenak nažigač iz šuma Medvednice nestajao je brzo i tiho. Hranio se trulim panjevima i naplavnim drvom u blizini potoka u kojima je ogledao svoj sjajni zadak. Mnogi od tih potoka su nadsvođeni, kako bi se grad mogao slobodnije širiti. Kada je 1907. na Trešnjevci proradila Munjara, ubrizgavajući elektrone u ulične električne lampe, broj jelenaka drastično se smanjio. Njihovi zatci nisu se mogli mjeriti s novim, snažnijim izvorima svjetlosti.
Jelenci nažigači nestali su prije ozbiljne prirodoslovne obrade. Uspomenu na njih čuvaju fotografije u obiteljskim arhivima i pokoja anegdota.
G.V., vlasnik fotografskog ateliera na uglu Ilice i Gundulićeve, godinama je u svojem studiju potajno držao terarij s jelencima nažigačima. Nakon cijelog dana fotografiranja uštogljenih obiteljskih portreta, izuzetno popularnih krajem 19. stoljeća, puštao je nažigače da lutaju po studiju, ostavljajući svoj začudni svjetlopisni trag na dagerotipijama. Neobične fotografije nikada nikome nije pokazao, jer se bojao da bi mogle uznemiriti građanstvo i narušiti poslovanje studija.
M. je mladom T.U., u magli kavane, u nekoliko navrata pričao o izumrlom nažigaču. Mladi pjesnik mu nije posve vjerovao, ali je jednom, kažu, na ubrusu napisao sonet Krletka za svjetlost. Ubrus je zamijenio za posljednju turu gemišta u Blatu.
Izvjesno Društvo za zaštitu mraka pedesetih je godina prošlog stoljeća zahtijevalo od tadašnjih gradskih vlasti da ukloni javnu rasvjetu iz zagrebačkih parkova, kako bi se stvorili preduvjeti za možebitni povratak jelenka nažigača. Vlasti su zahtjev odbile, spominjući nepovoljan utjecaj na sigurnost građana. Ubrzo nakon odbijanja zahtjeva Društvo se ugasilo.
U zagrebačkim park-šumama živi obični jelenak (Lucanus cervus), manje sjajan rođak jelenka nažigača.
Priča o fiktivnom izumrlom kukcu utjelovljuje praznine koje u prostoru grada i svakodnevnog života ostavlja nezaustavljv napredak tehnologije, služeći nam kao potka za kreiranje serije radova.
Prvi rad u nizu je Krletka za svjetlost, privremena prostorna instalacija u kojoj jednostavnim zahvatom preoblikujemo trupce mrtvog drveća pronađene u javnom prostoru Park-šume Jelenovac. Bušeći rupe u trupcima stvaramo fiktivni dom Jelenka nažigača, ali i dom za sav živi svijet koji će se nastaniti u njima.
U zagrebačkoj oluji u srpnju 2023. nastradalo je gotovo 3000 stabala. Vremenski ekstremi postali suujhb svakodnevnica i donjeli novi mobilijar u naše parkove – ispiljena debla i stršeće korijenje. Jendostavnim bušenjem rupa u trupcima stvaramo mrežu svjetlosnih kanala u kojima će sićušni stanovnici park šume Jelenovac graditi svoje novo obitavalište. S vremenom će perforacije u tkivu odumrlog drveća postat nove žile kucavice i unijeti novu energiju u beživote trupce. Minimalnom intervencijom odumrlo deblo postaje gradivni element jednog novog, gotovo nevidljivog životnog teritorija.
Dok instalacija postoji, kroz rupe će nesmetano prolaziti svjetlost, stvarajući različite slike na tlu šume, ovisno o poziciji sunca. Svaka od rupa pruža znatiželjnom promatraču okvir za kadar u kojem prirodu može sagledati iz novog ugla. Nevidljivi trag koji ostaje iza nevidljivog jelenka nažigača prostor je za razmatranje isprepletenog odnosa prirode i tehnologije. Koja će od njih imati zadnju riječ?
