Vizkulturin podcast zamišljen je kao dijaloška artikulacija aktualnih autorskih umjetničkih projekata, recentno izloženih u zagrebačkim galerijama.
Gost nove epizode VK podcasta je umjetnik Kristian Kožul, koji u svojim radovima istražuje teme kolektivne memorije, ideološke ikonografije i povijesnih konstrukata, koristeći raznovrsne medije i hibridne prostorne instalacije. Tema razgovora njegova je nova izložba Čudovišta, izrodi i izdajnici (1573.), otvorena u zagrebačkoj galeriji Trotoar. Vraćajući se duboko u povijest, u razdoblje nakon Seljačke bune, Kožul reinterpretira povijesna zbivanja kroz prizmu groteske, satire i suvremenih strahova. U fokusu su figure negativaca – barun, biskup i bezimene vodorige – izrađene od keramike, stakla i tkanina, koje tvore ambijentalnu instalaciju nalik izopačenoj pastorali. Kožul ironizira mitove o herojstvu i porazu, razotkrivajući kako povijest postaje igralište moralne relativnosti. Instalacija propituje ulogu fantazije u oblikovanju kolektivne svijesti i identiteta te briše granice između fikcije i činjenice, između poraza i spektakla. Estetski raskošna, a materijalno krhka, izložba suprotstavlja tragove nasilja s umjetnom idilom, podsjećajući nas da povijest često pripovijedaju oni koji drže olovku – a jezik lukavca je oštar, varljiv i pun zamki.
Izložba se može pogledati u Trotoaru do 6. rujna, a ljetna pauza galerije planirana je od 15. srpnja do 20. kolovoza.
Gost: Kristian Kožul
Razgovara: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
U predgovoru Luja Šimunović i Klara Petrović (kolektiv KUĆĆA) pišu:
Mudre zmije i nevine golubice, oprez: ova prostorija vrvi velikim opakim vukovima. Izopačena pastorala u kojoj podli lukavac kuje spletke za sve nas budale. Možda ćete prepoznati priču. Možda čak i neka lica. Vraćamo se u 1573. godinu, u doba nakon Hrvatsko-slovenske seljačke bune – poznate i kao Gupčeva buna. Ustanak je trajao dvanaest dana i odnio više od 3 000 života seljaka, a povod mu je, legenda kaže, bila surova okrutnost baruna Ferenca Tahyja.
Primijetit ćete da nedostaje heroj kmetova, Matija Gubec.
Ali Barun je prisutan u čitavoj svojoj đavolskoj slavi – rogata figura naoružana zvončićima, perlama, otpacima kože i čepovima boca. Čudovište? Možda. U svakom slučaju, nije sam. Odrubljena glava Vojvotkinje maše drhtavom zastavom, urešena istim repertoarom pomno izrađenih materijala i pronađenog otpada. Rogovi joj prodiru kroz jeftinu obojenu periku, crvene keramičke suze razasute su po njezinu tijelu, umjesto plemenitog vrata, ovratnik od razbijenih boca. Glasna je. Odbojna. Nakaza. Da, i netko posve neočekivan pridružuje se ovoj rabijatnoj farsi. Lice Biskupa visi na zidu – maska koja zrači blaženom moći. Nijemi kameleon, deformiran i izobličen. I na kraju, bezimene vodorige koje prate ove zlikovce rigajući omče. Smrtonosna užad priziva sudbinu šesnaest unakaženih seljaka ostavljenih da vise s divlje kruške, kako je to 1622. zapisao Nikola Istvánffy, svjedok njihova strašnog poraza. Umjetna trava, zgaženo cvijeće i dražesne drvene ograde suprotstavljene su tim moralnim izopačenjima.
Tko definira što je ispravno? Tko prokazuje nitkove? Tko drži olovku? Žuta, zelena, bijela i crvena dolaze na scenu – jednostavne boje za jednostavne priče. Prošlost obiluje pobjednicima i gubitnicima, tlačiteljima i potlačenima – apsolutnim mitologijama koje oblikuju nacije, provocirajući romantične zavjere moći, okrutnosti i gubitka. Prošlost je prošlost, dok fantazija stvara nacrte iz stvarnosti. Nije li tako, tako slatko prepustiti se zločinačkim izdajama? Prizivati groteskne duhove traumatičnih poraza? Romantizirati gubitak i uživati u tuđoj nečovječnosti? Poznata priča, doista.
Jezik lukavca je, međutim, oštar i pun iznenađenja.
Povijest postaje igralište na kojem su priče i herojska djela spremna na izvrtanje pravila. Ova prostorija je varljiva – naizgled raskošna, a zapravo sklepana od kojekakvih drangulija i krhotina stakla. Prijevara gmiže, zamagljujući granicu između vrline i poroka. Tragedija mutira u pučku šalu, a užas u svetogrdnu ekstravaganciju – satirično iskopavanje kolektivnog identiteta utemeljenog na porazu i pokoravanju. Slatko se miješa s kiselim, propuštene prilike se raspliću, granice između fikcije i činjenica nestaju, drevne istine bujaju složenošću i proturječnostima. Može li zvijer biti ista kao mi? Ukrašena vučjom kožom, lišena privilegije ponizne janjadi. Je li moguće da je fabriciranje oblik opstojnosti – preživljavanje prošlih katastrofa, nadilaženje trenutnog kolapsa jer smo nekoć trijumfalno podbacili? Može li Božja volja djelovati u oba smjera – za rušenje poretka i za uspostavu vlasti nad drugima?
Dok se lukavčeve spletke množe i zapliću… Možda je vrijeme da otpustimo kočnice.
Kristian Kožul (rođen 1975. u Münchenu) je vizualni umjetnik čiji se rad oblikuje na sjecištu fetišizacije, fantazije i društvene kritike. Koristeći estetiku forenzičnih praksi, barokne teatralnosti i spekulativne fikcije, istražuje kako proturječja suvremenog svijeta utječu na naše poimanje stvarnosti. Njegove skulpture i instalacije često evociraju motive sigurnosti, luksuza i ideološke ikonografije, koje transformira u simbole kolektivne tjeskobe i društvenih težnji.
Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a potom na Kunstakademie Düsseldorf, gdje je diplomirao 2002. godine u klasi profesora Irmina Kampa. Dobitnik je niza nagrada, među kojima su: nagrada za najbolju izložbu godine HDLU (2018.), 2. nagrada T-HT@MSU (2014., u suradnji s Damirom Žižićem), nagrada Josipa Račića (2007.) i nagrada na 8. trijenalu hrvatskog kiparstva (2003.).
Kožul je izlagao na brojnim izložbama, uključujući: PS1 Gallery / MoMa, New York; Muzej suvremene umjetnosti Zagreb; Nacionalni muzej moderne umjetnosti Zagreb; Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Richter zbirka, Zagreb; Meštrovićev paviljon, Zagreb; Bijenale umjetnosti u Jeju, Koreja; Impakt festival, Utrecht; 9. Bijenale mladih umjetnika Europe i Mediterana, Rim; Lauba – Kuća za ljude i umjetnost, Zagreb; Kibla, Maribor; Goff+Rosenthal, New York; Galerie Exhile, Berlin; Galerie TZR Düsseldorf; Galerie Anhava, Helsinki.Djela mu se nalaze u privatnim i muzejskim zbirkama među kojima su MSU Zagreb, NMMU Zagreb i MMSU Rijeka. Živi i radi u Zagrebu.
Više o izložbi i umjetniku potražite na trotoar-galerija.hr/umjetnici/kristian-kozul i www.instagram.com/kristian_kozul.
Projekt VK Podcast – Vizkulturin Podcast dijalozi i online izložbe sufinanciran je sredstvima Grada Zagreba — Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Ministarstva kulture i medija RH
