Početkom prosinca dodjelom nagrada otvoreno je 26. izdanje Slavonskog biennala, a glavno priznanje – Grand Prix – dodijeljeno je multimedijalnom umjetniku Matiji Debeljuhu za rad Studija za Gubilište. Riječ je o instalaciji koja, u vizualno i sadržajno potentnom postavu, tematizira vrijeme, prostor, identitet i sjećanje, a temelji se na romanu Mirka Kovača. Kako o radu piše Branka Benčić, “središnji dio strukturira se oko elemenata cijevi građevinske skele koja definira prostor i skuži kao fizička i simbolička konstrukcija (…). Na njima se prikazuju video isječci koji donose naznake atmosfere djela, a usmjereni su na reprezentaciju prostora koji gradi poetsku arhitekturu djela, prije svega interijere i krajolik. Tako nastaju video zapisi kraćeg trajanja strukturirani kao digresije, skice za kratke ne-narativne forme, koje dočaravaju stanja i atmosferu unutar zadanog prostora filmske fikcije, lišene tako dramatuške funkcije, ali impregnirane subjektivnim potencijalom. Na njih se nadovezuju predmeti prikupljeni u vitrinu – bilježnica, crteži, skice ili rekviziti, koje Matija izlaže kao svoj mali kabinet čuda”.
Svega nekoliko dana kasnije, u zagrebačkoj Galeriji Miroslav Kraljević (GMK) otvorena je izložba Matijina rada Y, koji je odabran za realizaciju putem galerijskog natječaja početkom ove godine, tematski fokusiranog na odnos privatizacije i turizma te na posljedice turističke eksploatacije prostora, kulture i radnika. U radu Y Matija se posvetio temi seks/sving turizma u Istri, snimivši kratkometražni eksperimentalni film i seriju fotografija čiji je protagonist jedan svingerski par. Premda ovaj vibrantan i atmosferičan rad predstavlja svojevrstan tematski i ugođajan kontrapunkt pomalo melankoličnoj Studiji za Gublište, oba rada povezuje specifičan autorski fokus na istraživanju (i pomicanju) granica filmskog medija, mogućnostima (re)prezentacije te dokidanju dihotomije između realnog i fiktivnog.
S Matijom smo razgovarali o ovim radovima, mediju filma uopće, kao i o njegovom angažmanu kao kulturnog radnika (u prvom redu kroz programsko upravljanje vodnjanskom Apotekom, koju od 2013. vodi zajedno s Brankom Benčić) te o specifičnosti “istarskih tema”.
*Matija Debeljuh
► U GMK si nedavno otvorio izložbu Y, a prijedlog za realizaciju ovog rada odabran je putem ovogodišnjeg galerijskog natječaja posvećenog temi turizma. Kako to da si došao na ideju da se unutar ove široko postavljene tematske odrednice posvetiš temi seks/sving turizma u Istri? Da li i kako ta javno slabije vidljiva, ali i te kako prisutna grana turizma sudjeluje u posvemašnjoj turistifikaciji?
Matija Debeljuh: Kada sam doznao za natječaj GMK, razmišljao sam o temi koja bi mogla biti povezana s turizmom, bio mi je to okidač za razmišljanje o novom radu, a Istra – gdje živim i radim – već desetljećima ima određenu poziciju u njegovanju seks-turizma. Kako sam doznao tijekom istraživanja, u Istri je tijekom i krajem sedamdesetih i osamdesetih godina, kada je krenuo boom naturističkih kampova, formiran nukleus seksualnog turizma koji konotira određenu slobodu tijela, ljubavnu slobodu i jednu drugu vrstu zajednice i zajedništva… Čini mi se da Istra već dugo ima poziciju u promociji nudističkog turizma, možda zbog geografske pozicije – blizu je Italiji, Sloveniji, i općenito gravitira središnjoj Europi. Pa i povijesno gledano, Istra je naviknuta na multietničnost. Rad sam nazvao Y jer sam u razgovoru sa svingerskim parom, kojeg sam pratio i snimao za potrebe filma, detektirao da je “ipsilon” bio neki okidač za njihovo iskustvo; naime, najprije su posjećivali jednu nudističku plažu, a po otvaranju “ispilona” prečicom su odlazili na drugu nudističku plažu u Rovinju, što je ujedno i lokacija čuvene svingerske plaže o kojoj danas postoji i stanoviti kult i mitomanija. To doista jest jedan vrlo prisutan oblik turizma, jer ima mnogo ljudi koji unutar svojih društvenih krugova planiraju takav oblik zajedničkog seks-odmora. Svingeri su veliki turistički potrošači, uglavnom su to dobrostojeći ljudi, većinom stranci iz susjednih država (Italije, Austrije, Slovenije, pa čak i Njemačke), u dobi od 40-ak godina naviše. Međutim, o tome se ne priča, jer još uvijek živimo u takvom društvu u kojem bi promocija ovakvog vida turizma bila skandalozna. I u Hrvatskoj, gdje se također posljednjih godina intenzivno diže retrogradni val konzervativizma, sve se iskrivljava; pod krinkom općih vrijednosti, osuđuju se oni koji su drugačiji i označavaju se nemoralnima, pa čak i odvratnima – premda ti ljudi s nekim drugačijim sustavom vrijednosti žive sretno i kvalitetno i pritom ne čine nikome drugome nažao. Iz te pozicije iskrivljavanja vrijednosti krenuo sam u istraživanje i bavljenje ovom temom.
*Matija Debeljuh: Y (2018.)
*Otvorenje izložbe “Y” u GMK / foto: Miran Kramar
► Ovaj rad u pitanje postavlja i odnos između autora / onoga koji snima i onih koji su snimani, onoga koji gleda (bilo da se radi o autoru, prezentiranom subjektu u filmu ili gledatelju filma) i onoga koji je gledan, dakle subjekta i objekta, a sama tema kao da ga usmjerava na analizu voajerskoga pogleda u filmu generalno. Kako je tekla suradnja s parom kojeg si snimao, kako si ih odlučio prezentirati s obzirom na osjetljivost njihove pozicije u filmu i na koje si načine ovaj film pretvorio u autoreferencijalno ostvarenje – u film koji govori i o strukturi filma samog i o prirodi pogleda?
Matija Debeljuh: Moji su radovi uvijek na granici fikcije i stvarnosti, zato i radim u mediju filma. Prostor u koji ulazim ovim filmom intimno je područje, povlači pitanje na koji se način postavljam kao autor, kako postajem dio jednog partnerskog odnosa, a da pritom nisam involviran u njihove aktivnosti, već netko kome su su dozvolili ulazak u njihov prostor intime. Prepustili su se vjerovanju da je to što radim dobro i niti u jednom trenutku nisu posustali i izrazili skeptičnost; međutim, već na početku objasnio sam im o čemu se radi i što bismo trebali – družiti se i razgovarati, fotografirati i snimati. Čitav proces trajao je više mjeseci, pa je gotovo neizbježno bilo određeno zbližavanje i stjecanje uzajamnog povjerenja, zbog kojeg sam na kraju i mogao dovršiti te javno predstaviti rad, a da se oni pritom ne osjećaju na neki način oštećeno ili eksploatirano. Svingerski život za njih predstavlja novi vid slobode, kroz to se realiziraju, pa čak i na društvenoj razini; taj segment života daje im osjećaj nesputanosti i slobode, a čak se može ustvrditi da s ovim filmom oni na neki način promoviraju takav način života. Direktno involviranje s protagonistima filma za mene predstavlja jedini ispravan način i pristup. Odluka da ću raditi takvu vrstu rada, s jednim parom, dogodila se u procesu. Shvatio sam da je generalno istraživanje seks turizma preopćenito, da to nije nešto što bi mene u autorskom smislu zanimalo, pa ni estetski ni drugačije nisam htio odstupati od svojih ideja.
S ovim sam radom nastojao prikazati vlastiti osjećaj spram ove specifične zajednice, koja uključuje i kretanje određenim prostorima poput svingerskih klubova, kao i neke specifične kodove poput pornografije. Zanimljivo je istaknuti da mi je pritom muški protagonist pomagao da protagonisticu koreografiram. Većina kadrova u filmu i prateće fotografije prikazuju ženu, no izvan konvencionalnih asocijacija vezanih uz manifestno poziranje kakvo nalazimo, primjerice, u Playboyju; naprotiv, ovdje imamo srednjovječnu ženu koja se i dalje osjeća poželjnom i nema problem sa samom sobom, vlastitim tijelom i onime što se često u medijskom prostoru nastoji okarakterizirati kao nesavršeno.
U filmu gotovo da ni nema narativa, prevladavaju krupni kadrovi, u duhu atmosfere, kamera se provlači i pokušava ući u materiju prostora, s intencijom da bude aktivni sudionik situacije. Nastojao sam postići efekt da čitavo vrijeme bude prisutno pitanje tko snima i tko gleda. Konstrukciju pomalo turobnog svingerskog kluba nastojao sam “prenijeti” u galerijski prostor, pa je naglasak na zvuku i osvjetljenju, s time da nisam htio ići u doslovniju rekonstrukciju kluba. Rekao bih da GMK ima vrlo isprofiliranu vrstu programa, pa imam osjećaj da sam pomalo izmigoljio i odmakao od njihove inicijalne vizije toga što bi ovaj rad, kao i prethodno provedeni natječaj, trebao biti i s čime bi trebao rezultirati, pa se može reći da ova izložba na neki način odudara od prepoznatljive galerijske prakse, što mi se čini vrlo zanimljivim.
*Matija Debeljuh: Y (2018.), kadrovi iz filma
► Za rad Studija o Gubilištu nedavno si nagrađen Grand Prixom na 26. slavonskom biennaleu. Riječ je o svojevrsnim “bilješkama” za film u nastajanju koji je temeljen na romanu Mirka Kovača. Ponovno, radi se o radu koji je izrazito autoreferencijalan, koji istražuje odnose vremena, prostora, sjećanja… U kakvom je odnosu rad s literarnim predloškom, kako je nastala Studija i kakvi su planovi s Gubilištem?
Matija Debeljuh: Rekao bih je moja generalna intencija na neki način propitivati što je to film. Da si ne postavljam to pitanje, bilo bi mi dosadno raditi. Svaki put kad počnem raditi na novom filmu, krenem naopačke: prvo izvrnem priču, pa ju pokušavam sastaviti. Upravo je to čar filma – to je medij koji dozvoljava takvu vrstu eksperimenta, postavljajući pritom u pitanje što je to uopće realno. To mi se čini najzanimljivijim. Zato ljudi i odlaze u kino, jer žele zaboraviti na vlastitu realnost na 90 minuta. Ta ideja da nekoga možeš “uvući” u svoj svijet, u svijet kojeg ti imaginiraš i osmišljavaš, zapravo je jako lijepa. Upravo stoga i odabirem takve teme kojima mogu eksperimentirati upravo s time, biti na rubu, na granici između realnosti i nadrealnosti.
Oduvijek sam okupiran temom identiteta i odnosa čovjeka u prostoru i vremenu. Do ideje za film Gubilište došao sam nakon što sam upoznao Mirka Kovača, s kojim sam i krenuo raditi na filmu, no to je, nažalost, spriječeno njegovom smrću, pa sam rad nastavio sam. Pokušao sam napraviti vlastitu slobodnu interpretaciju, istražiti na koji način se tema identiteta može ispričati u drugom mediju. Naziv filma preuzet je od naziva prvog Kovačeva romana i svakako predstavlja hommage ovom autoru. Film je trenutno u post-produkciji, a nakon finalizacije planiramo mu “udahnuti” festivalski život.
Studija za Gubilište rad je koji je proizišao iz proces rada na tom filmu, no funkcionira kao autonoman rad. Na neki način on predstavlja prilagođavanje filma prostoru galerije, i nastoji prenijeti moj osjećaj i doživljaj galerijskog prostora: kako gledatelj može biti “uvučen” u film kroz galerijski prostor i elemente koje u njemu možemo naći – od projekcije, preko fotografija i kolaža, pa do objekata. Interesantno je da se instalacija Studija za Gubilište neprestano mijenja ovisno o prostoru u kojem je postavljena. Amorfna galerijska prostorna masa tako postaje živi organizam, a fleksibilno prilagođavanje rada zapravo je jako dobro jer dopušta da rad “diše” i “živi”, da ima svoj ritam i prostor.
*Matija Debeljuh: Studija za Gubilište (2017.)
► Rad si predstavio već na nekoliko različitih lokacija, i svaki put instalacija – čiji je središnji dio sastavljen od cijevi građevinske skele – poprima nešto drugačiju formu, kao što i sam kažeš. Kako se rad “adaptirao” u osječki, slavonski kontekst, konkretno u izložbu Slavonskog biennala u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti, čija je ovogodišnja tema posvećena aktualnim tendencijama eskalacije koncepta o post-istini i pseudoznanosti?
Matija Debeljuh: Studija za Gubilište postavlja određena pitanja koja se svakako mogu protumačiti u aktualnom kontekstu; ideja koja stoji iza rada jest prenošenje osjećaja nesigurnosti vremena u kojem živimo, u kojem smo neprestano zastrašeni. U filmu postoje tri generacije istoga muškarca – dječaka, srednjovječnog čovjeka i starca – koji putuju kroz život vraćajući se na neke svoje točke i naglašavajući neizvjesnost i prolaznost vremena.
Smještajući instalaciju u galerijski prostor, ova se pitanja premeću na razinu institucionalne (ne)sigurnosti: stupovi koji čine dio instalacije ondje su upravo zato da bi nas upozorili da će nam nešto, ako nestanu potpornji, pasti na glavu. Ovaj rad propituje odnos između institucija i korisnika, postavlja pitanje “što znači staviti potpornu skelu u muzej” – jesmo li sigurni u toj zgradi, ili će nam se urušiti krov nad glavom? A ukoliko govorimo konkretno o sferi suvremene umjetnosti, generalna publika jako je skeptična jer je suvremena umjetnička produkcija često izrazito hermetična i nerazumljiva, pa se prethodna pitanja dalje mogu preoblikovati i u pitanje što je suvremena umjetnost i koji su njezini zadaci.
*Izložba “Studija za Gubilište” u Apoteci (2017.)
► Osim što se baviš vlastitim umjetničkim radom, uz Branku Benčić vodiš i program vodnjanske Apoteke. Koji tip programa ondje provodite?
Matija Debeljuh: Budući da sam iz Vodnjana, a i danas živim na relaciji Pula-Vodnjan, nakon završetka studija imao sam potrebu nešto napraviti ondje. Većina kulturnog sadržaja koncentrirana je u većim gradovima, a tek se posljednjih godina intenzivnije pokreću stvari i drugdje. Grad Vodnjan u to je vrijeme provodio strategiju kojom su umjetnicima iz Vodnjana mogli biti dodijeljeni radni prostori na korištenje, kako bi se potaknuo razvoj lokalne umjetničke scene. Prostor Apoteke u to je vrijeme već deset godina bio prazan. U jednom dijelu prostora napravio sam studio, a jedan dio Apoteke – koji komunicira s izlazom na ulicu – odlučio sam adaptirati u svojevrsnu galeriju. U to sam vrijeme usko surađivao s Brankom Benčić, pa se ideja o zajedničkom vođenju galerijskog programa pokazala kao logičan slijed događanja. Međutim, nismo htjeli klasičnu galeriju, namjera je bila da program Apoteke bude projekt za sebe kojim će se promovirati suvremena umjetnička praska, da ima svoju jasnu koncepcijsku cijelinu, smisao i cjelovitost.
Prostor je ranije služio kao ljekarna, a sa sviješću da smo na čuvanje dobili prostor s određenim nasljeđem, odlučili smo zadržati dio drvenog inventara. Istovremeno, ime Apoteka nosi svojevrsnu referencu na povijest prostora.
*Branka Benčić i Matija Debeljuh u Apoteci
*Apoteka / foto: Matija Debeljuh
► Koliko je izazovno voditi prostor posvećen suvremenim umjetničkim praksama u jednoj manjoj sredini? Je li u Hrvatskoj i dalje vrlo teško govoriti o tendencijama za decentralizacijom kulturnih sadržaja, budući da brojne inicijative završavaju na plećima individualnog osobnog entuzijazma, ostajući bez podrške javnosti i institucija?
Matija Debeljuh: Kada smo pokretali Apoteku, intencija nije u prvom redu bila decentralizacija, premda je indirektno to bilo tako. Pitanje koje se tada stvorilo bilo je: “zašto se ne može događati neka poticajna priča o suvremenoj umjetnosti ovdje u Vodnjanu?”. I zašto to ne bi postojalo u jednoj maloj sredini? Naposljetku se ispostavilo da je to široj sceni jako zanimljivo i egzotično. Što se lokalne sredine tiče, jako je teško nekome iz lokalnog konteksta detektirati da je to što ti radiš nešto super. Apoteka je u međuvremenu postala i regionalno te međunarodno prepoznata, no u vlastitoj sredini tek odnedavno doživljava valorizaciju. Naviknuti generalnu publiku na sadržaje ovakvog tipa dugotrajan je proces; tek sada su se stanovnici Vodnjana navikli da smo mi tamo, a do prije nekoliko godina bili smo poput stranog tkiva u vlastitom gradu. Naša je zadaća bila da polako pokušamo senzibilizirati ljude, da ih educiramo… S druge strane, nakon pet godina, mogu reći da je taj odnos ipak obostran i da je potrebna i njihova dobra volja. Srećom, nedavno je preko puta Apoteke otvorena Gradska knjižnica, što čini novi pomak u kontekstu gradskih kulturnih lokacija. Čak je pročelje knjižnice obojano u istu antracitnu boju kojom je obojana i Apoteka, pa sada i vizualno djelujemo kao mali kulturni centar. Volio bih još više raditi na promociji mladih umjetnika, no da bi se to postiglo, potrebno je da grad prepozna važnost ulaganja u vlastiti fundus, da otkupljuju umjetničke radove, da ulažu u umjetničku produkciju itd.
Inače, centar Vodnjana posljednjih je godina prilično napušten; premda je iznimno pitoreskan i turistički vrlo atraktivan, izgubio se gradski život. Nekad je Vodnjan imao i kazalište i kino, ljudi su doista živjeli u gradu u pravom smislu riječi. S druge strane, postoji kulturni program koji se odvija isključivo ljeti. U Vodnjanu je potrebno još više raditi na strateškom planiranju gradskog života i vraćanja brojnih sadržaja koji su s vremenom nestali.
*Apoteka / foto: Matija Debeljuh
*Branka Benčić i Matija Debeljuh ispred Apoteke / foto: Licio Debeljuh
► Koliko su tvoji radovi vezani uz lokalni, istarski identitet?
Matija Debeljuh: Kao autoru koji potječe iz Istre i koji i dan-danas živi ondje, lokalno nasljeđe predstavlja mi važan izvor za vlastiti rad. Zašto bih se referirao na nešto drugo, kada ovdje imam nešto što mi je blisko, a nekome izvana će sigurno biti inspirativno naići na fragmente autentične kulture.
Čini mi se da se u Istri otvara mreža ljudi koji su indirektno povezani – svatko se bavi sa svojim područjem, ali ih veže teritorij i istraživanje lokalnog identiteta. Tako i s Tamarom Obrovac već desetak godina radim na istraživanju istarskih dijalekata, a u suradnji s Jasnom Jasnom Žmak trenutno radim na projektu koji se referira i predstavlja slobodnu vizualnu (re)interpretaciju romana Sliparija Milana Rakovca, koji je u potpunosti – porijeklom i vlastitom književnošću – istarski autor. Intencija je da u našem radu i metodologiji pokušamo “preispisati” jedan takav roman “struje svijesti”, roman koji je izrazito dijalektalan, jako slikovit, koji se bavi istarskim teritorijem, mitovima i legendama. Kako u toj povijesnoj strukturi pronaći način da se to kanalizira u medij filma? Primjerice, jezik je iznimno specifičan, što uvjetuje da film mora biti i titlovan. Film nazivam “istarskim SF-om”, jer s jedne strane posjeduje vizionarsko-futurističke elemente (u vizualnom, estetskom smislu), a s druge zadržava lokalni pathos, referirajući se na tradicionalne korijene i ” črnu istarsku zemlju”. Vrlo mi je važno da se elementi lokalnoga na neki način protežu kroz moje viđenje filma i moj rad na filmu. Ovaj će se rad koristiti u kazališnoj predstavi, kao svojevrsna interpretacija medija filma u kazalištu, kroz minimalni performing na sceni. Pokušat ću se poigrati s pitanjima: što je film u kazalištu, je li to samo projekcija ili nešto drugo, neki hibrid?
*Izložba “Studija za Gubilište u Pučkom otvorenom učilištu Poreč (2018.)
► Koliko je studij na splitskom UMAS-u utjecao na način na koji danas pristupaš mediju filma?
Matija Debeljuh: Režiranju pristupam isključivo kroz istraživanje unutar samog sebe. Ono što je meni bilo poticajno na UMAS-u jest da je meni, kao tada mladom autoru koji nije znao što i kakav film želi raditi, pružio široku lepezu, bio sam konstantno izložen eksperimentu. Treba se jako dobro promišljati film kako bi se moglo krenuti s vlastitim radom u tom mediju. Nije dobro ukalupljivati se u stilove i žanrove; kad si suočen s ovakvim interdisciplinarnim medijem, postoji mnoštvo inputa i alata s kojima se može doći do nečega, do realizacije vlastite ideje, a da to nije po standardnim shemama.
U Splitu sam pronašao način da se igram s medijem koji je zapravo svemoguć. Na neki se način, možda zbog toga što je snimanje najčešće dugotrajan proces, poistovjećujem sa svojim radovima, kao da odrastam uz njih, pa mi se ponekad čini da neprestano i iznova radim na istome, poput Paola Sorrentina, koji je u jednom intervjuu istaknuo da zbog jako ograničenih mogućnosti s kojima raspolaže, filmove koje stvara može se promatrati i kao varijante jednog te istog filma.
Međutim, upravo je procesualnost za mene izrazito bitan element filmskog medija, kao i male “greške”. Svi moji filmovi vrlo su estetizirani, no volim da je u temi ili u srži nešto pomalo “pomaknuto”; Branka Benčić to u jednom tekstu naziva “uznemirujućom ljepotom”.
Razgovarala: Jelena Pašić / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo Matiji Debeljuhu na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
