U sklopu 16. Human Rights Film Festivala imali smo prilike vidjeti izvedbu, performans, punk operu ruske aktivističke feminističke umjetničke grupe Pussy Riot koja je održana 3. prosinca 2018. u kinu Tuškanac.
Pussy Riot je ruska feministička aktivistička punk rock grupa osnovana 2011. godine u Rusiji. Svjetskoj javnosti postale su poznate nakon performansa u Katedrali Krista Spasitelja u Moskvi, nakon kojega su bile uhićene, a dvije članice – Nadya Tolokonnikova i Maria Masha Alyokhina – osuđene na dvije godine zatvora. Svjetsku vidljivost omogućili su im mediji koji su aktivno pratili njihov slučaj: od saslušanja do suđenja i kasnije do njihovog puštanja na slobodu. Feministkinje su ih podržavale, Zapad je pratio svaki Putinov korak u kršenju ljudskih prava i sloboda, Kremlj ih je osuđivao.
Nakon izlaska iz zatvora Maria Masha Alyokhina i Nadya Toloknnikova postaju prepoznatljive frontmenice, liderice kolektiva, te angažirano nastavljaju borbu koju su započele. Maria se posvećuje pisanju knjige Riot Days (Metropolitan/Holt Books, 2017.) koja prati njenu osobnu pobunu i unutrašnju borbu te zatvorske dane, dok s druge strane Nadya objavljuje svoja zatvorska pisma, prepisku sa Slavojem Žižekom – The Prison Letters of Nadya and Slavoj (Verso, 2014)., te druge knjige: How to Start a Revolution (Penguin Books, 2016.) i Rules for Rulebreakers: A Pussy Riot Guide to Protest (HarperOne, 2018.).
Upravo je knjiga Riot Days svojevrsni scenarij za istoimenu izvedbu punk opere, a prema riječima autorice knjiga ne predstavlja memoare, već tekst koji oscilira između manifesta i bajke. Ipak, rad na predstavi djelo je čitavog kolektiva Pussy Riot gdje je svaki član/članica dao/la svoj doprinos da punk opera zaživi na pozornici. Predstavu je režirao kazališni redatelj Yurij Muravitski ostavivši dovoljno prostora za improvizacijske elemente koji svakoj izvedbi daju poseban tok. Zagrebačka premijera je okupila dvoje starijih članova Pussy Riota: klavijaturistu Maxa i Nastju, članove moskovskog elektro post punk benda Asian Women on the Telephone. Oni su također heroji Mašine istoimene knjige po kojoj je predstava osmišljena. Za ovu priliku je trebala nastupiti nova postava benda, ali je zbog njihove nepripremljenosti uskočio stari dvojac. Nadya nije bila dio ove izvedbe.
Punk opera Riot Day posljednjih je godinu dana gostovala u više od dvadeset država. Performans je opisan kao multimedijalni hibrid rock koncerta, dadaističkog kabareta i političkog seminara koji kombinira pobunjeničku energiju punka s oštrom retoričkom moći brechtijanskog teatra, naveo je Times. Na svojevrstan način Riot Days predstavlja work in progress, u kojemu novo mjesto nalaze aktualne političke situacije. Iako vremenski okviri knjige koincidiraju s Mašinim sudjelovanjem u Pussy Riot akcijama do njenog puštanja iz zatvora, predstava nastavlja ugrađivati iskustva iz aktualne političke realnosti u Rusiji koja se konstantno mijenja, ali na gore. Među aktualne situacije ubraja se i novo politički motivirano suđenje koje Putinova policija i sudstvo provode prema tzv. The network skupini koju čine mladi ruski antifašisti i anarhisti, koji su bili optuženi i mučeni elektrošokovima zbog navodne destabilizacije Rusije. Njihove priče i fotografije postale su dio predstave Riot Days.
Djelovanje kolektiva prošlo je kroz nekoliko faza i svakim novim istupom ili nastupom u javnosti, Pussy Riot provocira nova značenja i pomiče postojeće granice represivnog Putinovog režima. Od gerilskog kolektiva s prvotnim uporištem u feminističkoj borbi, pravima LGBT osoba, anti-Putinovoj propagandi, fokus postepeno prelazi na političke zatvorenike čijem je usmjerenju doprinijela odslužena dvogodišnja kazna dviju članica kolektiva. Nakon toga kolektiv se počinje granati, odnosno razvijati u dva smjera, oba karakterizirana sve većom prisutnošću u institucionalnim okvirima kao i u popularnoj kulturi, gdje Pussy Riot postaje dijelom galerijskih postava ili teatarskih performansa, stvarajući u izuzetnim produkcijskim uvjetima.
Izložba koju je priredila Saatchi Gallery naziva Art Riot: Post-Soviet Actionism ugostila je rad Nadye Tolokonnikove, pisani komad Inside Pussy Riot, s kostimima inspiriranima punk-rock stilom ovog aktivističkog kolektiva. Izložba je bila posvećena ruskim protestima u umjetnosti u posljednjih 25 godina, a javnosti je bila prezentirana u vrijeme obilježavanja 100 godina Oktobarske revolucije. Akcent je stavljen na ideju otpora i na probleme s kojima se ruski umjetnici susreću u post-komunističkoj Rusiji, na problem osobne slobode, kako u smislu osobne ideologije, tako i u domeni religije. Izlagali su Oleg Kulik, Pussy Riot, Pyotr Pavlensky, Blue Noses i mnogi dr., prikazujući različite žanrove i vrste protestne umjetnosti – od postera i slogana, preko video umjetnosti, fotografija, do performansa.
Da umjetnost može i/ili treba biti politična, i da je nogometni teren samo mjesto za igru, pokazao je nedavni performans Policeman Enters the Game izveden u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Četiri aktivista odjevena kao ruski policajci izjurili su na teren za vrijeme utakmice između Francuske i Hrvatske, na kojoj je osobno bio nazočan predsjednik Rusije Vladimir Putin. Uhićene su tri žene i jedan muškarac. Ovim performansom Pussy Riot su obilježili 11 godina smrti ruskog disidenta i umjetnika Dmitriya Prigova. Referirali su se na Prigov koncept nebeskog policajca; kolektiv je usporedio svoj poetički arhetip sa zemaljskim policajcem koji zastrašuje i zanemaruje prava ljudim dok s druge strane nebeski policajac poštuje pravila, dobro obavlja svoj posao i slavi Svjetsko prvenstvo u nogometu. Ovom akcijom zahtijevali su oslobođenje političkih zatvorenika, obustavljanje njihovog ilegalnog pritvaranja, mogućnost zdravog političkog natjecanja u Rusiji, da se ljudi ne drže u zatvorima bez razloga i na kraju da zemaljski policajac postane nebeski policajac.
Politički motivirana umjetnost i protesti koji su obilježili same početke pokreta Pussy Riot nisu novost u svijetu umjetnosti, oni se pojavljuju još u međuratnom periodu u Europi, kao i nakon Drugog svjetskog rata kada počinju djelovati brojni umjetnički pokreti, poput talijanskih futurista koji su širili svoje političke tj. anti-državne ideale kroz različite umjetničke forme, uključujući i performans. Ulaskom u eru komunikacije putem masovnih medija i porastom mladenačke kulture nakon Drugog svjetskog rata, počele su se razvijati različite vrste protesta protiv političkog i društvenog statusa quo. Valoriziranje živog prisustva umjetnika i neposrednost umjetnikovog tijela smatralo se važnim u umjetničkoj tradiciji 1960-ih i 1980-ih, nakon čega će u posljednjem desetljeću 20. stoljeća manji naglasak biti na performeru/izvođaču, a veći na kolektivnom tijelu socijalne grupe. U tom smislu veliku inspiraciju kolektiva predstavljaju akteri Bečkog akcionizma, njihova radikalna i eksplicitna forma performansa protiv buržujskog statusa u to vrijeme, kao i feministički performans Valie Export.
Politično u umjetnosti, prisutno u djelovanju kolektiva Pussy Riot, odnosi se prije svega na čin društvenog djelovanja i intervencije, a prema Rancieru umjetnost je politična jer, baš kao i politika, sudjeluje u podjeli čulnog.
Pussy Riot su predstavljale iskorak u razvoju rodnih seksualnih politika u Rusiji, a umjetničkim punk glazbenim akcijama uspjele su ostvariti izvanredan feministički projekt. Njihov performans u Katedrali Krista Spasitelja 2012. je bio logična reakcija na Kremljinsku maskulinizaciju i ponovnu izgradnju nacionalizma koji je predstavljao masku za homofobičnu mizoginiju. Pussy Riot predstavljaju snagu neformalnog feminizma koji se pojavio u Rusiji kao odgovor na režimsku represiju NGO feminizma. Zbog svog istupa bile su strogo procesuirane jer su prekršile ulogu koju je ženama Kremlj dodijelio.
Prisustvo Pussy Riot se paralelno odvija na dva kontinenta, u SAD i Europi, gdje se dvije članice čvrsto drže imena kolektiva razvijajući svoju viziju aktivizma kroz dva različita pristupa. Maria Masha Alyokhina nastupa s članovima kolektiva, dok Nadya Toloknnikova s druge strane oceana u Hollywoodu gradi karijeru pop dive koristeći sve vizualne simbole Pussy Riota. Napustile su uličnu umjetnost i počele snimati komercijalne spotove. Kada ulična umjetnost postane dio komercijalnog tržišta to nerijetko znači duhovnu i intelektualnu smrt projekta, i početak brendiranja. Madonna je stala uz Pussy Riot i na svojim nastupima ih je podržala, kao i Marina Abramović koja je nakon akcije na Svjetskom prvenstvu u nogometu izjavila: “I am for free Pussy Riot”, s fantomkom na glavi. Međutim, uz raznolik sadržaj i akcije, aktivno prisustvo u medijima, mnogima je promakla činjenica da Pussy Riot više nije grupa, pa čak ni duo. Odlazak Nadye u SAD i preuzimanje imena grupe više nema toliko veze s onim kolektivom koji svoj aktivizam provodi u Rusiji, s grupom koju smo imali prilike vidjeti na nastupu u Tuškancu. Nadya često priča u množini, te koristi Pussy Riot estetiku u spotovima gdje se pojavljuju likovi s fantomkama preko lica i koji zapravo kreiraju iluziju grupe ili su samo referenca na Pussy Riot. Jasno je da je Zapad postao novo utočište za Nadyu gdje u produkcijski izvanrednim uvjetima gradi glazbenu karijeru kritizirajući vlast, kao u pjesmama Make America Great Again, Straight Outta Vagina i dr.
Na press konferenciji u Zagrebu izjasnili su se kao kolektiv koji je otvoren prema svima koji stoje uz feminističku i antifašističku agendu, te da nisu samo rock bend niti samo politički aktivisti. Ako svatko može biti Pussy Riot i pridružiti se kolektivu ili ih podržati kroz gerilske akcije, kroz pristup koji promovira i Guerilla Girls, onda ćemo lakše shvatiti poziciju iz koje djeluju Maria i Nadya. Možda možemo osporavati njihovu komercijalizaciju nakon puštanja na slobodu 2014., ali istodobno na nju možemo gledati kao na prepoznatu ideju koja je konačno dobila podršku javnosti, bilo one američke ili europske. Možemo se složiti da je pitanje Rusije pitanje svih nas, jer se na prvom mjestu tiče ljudskih prava i sloboda koje su sve češće ograničene i čije se granice s neokonzervativnim desničarskim strujama na vlasti daleko brže sužavaju.
*Ohrabrujuća vijest objavljena u trenutku pisanja teksta: Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu naložio je da Rusija mora isplatiti 55,000$ kao kompenzaciju za kršenje ljudskih prava kada su članice kolektiva bile uhićene 2012. nakon umjetničkog performansa Punk Prayeru katedrali u Moskvi. Sud smatra da je to bio samo nastup sa svrhom kritiziranja Putinove vlasti, a ne poziv na nasilje i mržnju. Dokazano je da je Rusija prekršila pet članaka odredbe Europske konvencije o ljudskim pravima.
Fotografije: Marko Todorov / Human Rights Film Festival
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
