Miroslav Krleža Zagreb je nerijetko opisivao sintagmom dvokatnog grada, kao metafore male, periferne i ne osobito razvijene sredine. “Krležine varijacije na temu ‘maloga grada’ toliko su brojne da se može govoriti o pravoj literarnoj opsesiji.” (1) No, vrijeme je prolazilo i grad se mijenjao pa Zagreb odavno nije (samo) dvokatni grad. Njegova modernost koja je obilježila dobar dio, osobito druge polovice 20. stoljeća, izgradila je viši standard i – višu katnost. Dvokatni grad polako je rastao i dobivao ekstenzije i u svom starom dijelu. Mjestimične su nadogradnje novim mjerilom pratile novo vrijeme, češće ispunjavajući samo nove potrebe za kvadratima, a manje unosile neku posebnu arhitektonsku vrijednost, no iznimki je bilo.
*Bivša banka i budući hotel na uglu Jurišićeve i Palmotićeve, aktualno stanje. / foto: Davorko Ruff (Zakaj volim Zagreb)
Jedna od nadogradnji koja nije označila iskorak, ali koju je do danas legitimiralo vrijeme, zgrada je glavne pošte u Jurišićevoj ulici otvorena 1904. godine, a izgrađena po natječajnom projektu mađarskih arhitekata Gjule Sándyja i Ernöa Foerka. U to vrijeme imala je karakteristične piramidale krovove koji su davali na karakteru čitavoj ulici. Tonjevi su prema zamisli arhitekata simbolizirali nove komunikacije: telegraf i telefon. (2)
*Izvorni izgled zgrade pošte u Jurišićevoj s tornjastim krovištem iz 1904. godine / foto: Zagreb kakav je bio nekada
Iako od početka u bočnim krilima trokatna, dodatni kat na glavnom, južnom, pročelju zgrada je dobila 1930. godine čime je krovište potpuno izmijenjeno, a zdanje poprimilo bitno drugačije proporcije. Izvedena nadogradnja stilski prati niže katove, a bez nekadašnjeg tornjevitog krovišta bajkovitost zgrade ali i čitave ulice prešla je u sjećanje, baš kao i nekadašnje ime te ulice koja se, iz neutvrđenih razloga, do 1878. godine, nazivala Puževom.
Doslovno preko puta križanja na kojem pročelje dviju ulica definira spomenuta zgrada pošte, 1923. godine dovršena je zgrada bečke Bankverein po projeku austrijskih arhitekata Ernsta Gotthilfa i Alexandera Neumann te Zagrepčanina Janka Holjca, arhitekta koji će kasnije postati i zagrebačkim gradonačelnikom. S visokim prizemljem i tri reprezentativna kata, zgrada je uspješno definirala gradski ugao. Iznad vijenca fasade, nadozidan je još jedan kat i potkrovlje čime je neinventivno, ali podnošljivo mijenjan volumen. U funkciji banke, sve do zatvaranja, zadržan je bio nepromijenjen dobar dio interijera, uključujući središnju prostoriju za korisnike usluga. Atrij je karakterizirala obodna organizacija šaltera i dominatni drveni elementi, a prostor je zračio atmosferom u koju bi se zakoračilo tek nakon uvoda: s ulice prvo su tu bila masivna i teška kazetirana metalna vrata koja su vodila u manje i elegantno predsoblje sa stubama, koje su tek potom vodile u spomenuti raskošni atrij. Slijedom promjene vlasničke strukture nekretnine i nakon nekoliko godina kako je bila prazna, zgrada je ove godine u cjelosti obnovljena, pregrađena i nadograđena za potrebe hotela čije se otvorenje očekuje.
Istovremeno dok se dovršava novi hotel u Jurišićevoj, završeno je preuređenje bivših skladišnih zgrada, Coal Drops Yard u Londonu po projektu studija Thomasa Heatherwicka, a koji su također dobili nadogradnju. Situacija sa Zagrebom nije nužno usporediva, no ono što je zajedničko je da je riječ o starim zdanjima na kojima su zahtjevi investitora rješavani i kroz – nadogradnje. Primjeri u dva grada pritom ukazuju na dva dijametralno suprotna shvaćanja arhitekture. Londonski primjer poseže za mogućnostima, a zagrebački ih ni ne otvara.
*Coal Drops Yard, arhitekt Thomas Heatherwick, 2014. – 18. / foto: Hufton + Crow
Štoviše, bivša skladišta transformirana su u atrakciju upravo i izgradnjom kata koji sa starom arhitekturom čine jedinstvenu i skladnu kompozicijsku cjelinu, dok je u Jurišićevoj zgrada koju se nadogradilo nemušto, time izgubila mjerilo. Naime, dodana je katnost doslovno debilizirala proporcije zgrade, a boljim projektom nadogradnja se mogla pretvorit u prednost. Dakle, problem uopće nije u potrebi za kvadratima, kada su opravdani mjerom, već pristupu. Umjesto pukog multicipiranja katova i neuspješnog pokušaja da se uklopi u tisućudevetstodvadesete, trebalo se okrenuti sadašnjosti i posegnuti za arhitektonskim jezikom trenutka. Dobrim i suvremenim arhitektonskim rješenjem ugaona bi lokacija dobila na vidljivosti, hotel na važnosti, a grad na kvaliteti. Veće je mjerilo često metropolitanskije, no samo onda kad je kvalitetno. No, takav “princip isprazne i površne akomodacije novoga starom, u stvari je nastavak stare prakse da se usvajanjem nekih značajki arhitekture prošlosti nastoji izraziti (neiskreno) poštovanje, a prikriti suštinsko nerazumijevanje arhitekture uopće, stare kao i nove.” (3) Primjerice, jedna od najtežih pojedinačnih devastacija povijesnih zdanja u Zagrebu, nadogradnja je zapadnog krila današnje Galerije (blesavog) imena Klovićevi dvori za potrebe smještaja Mimarine zbirke čime je, hineći lažnu prošlost, u potpunosti izmijenjeno dotadašnje pročelje ali i ambijentalnost Jezuitskog trga. Opravdano kritizirano proširenje prostornih kapaciteta uvjetovalo je da je donator odustao od lokacije, a to otvorilo mogućnost da Zagreb dobije novi muzejski prostor. Tadašnji zahvat u fragmentima do danas ostaje nedovršen, s neizvjesnim statusom platoa Gradec. Jednom kada bude rješavan i taj će “trg” trebati riješiti suvremeno. Naime, “nema i ne može biti poštovanja stare arhitekture bez poštovanja principa suvremene arhitekture” (4), a ispravni put počinje u shvaćanju odnosa prema zatečenoj vrijednosti s jedne, i uključenosti u suvremenost s druge.
*Nove proporcije narušavaju ambijentalnost okolnih zgrada i ulice / foto: Goran Kerić
U Jurišićevoj se nešto trebalo dogoditi, makar i u pokušaju, a ono što se izgradilo je samo promašaj. Promjena se odrazila i na čitavo križanje dvije važne donjogradske ulice. Intervencija koja je mogla od mjesta stvoriti dodanu vrijednost kroz arhitektonsku inovaciju i uravnotežene proporcije, zamijenjena je banalnim zapunjavanjem koje kroz prenaglašeni volumen narušava ambijentalnost same zgrade, okolnih objekata i čitave ulice. Ono što novom dodatku u Jurišićevoj nedostaje je usklađenost pojedinačnog s cjelinom, u prvome redu susjednih zgrada.
Jedna od karateristika možda najpoznatije zagrebačke donjogradske ulice, Ilice, visinska je razigranost koja ulici daje na karakteru. Jurišićeva ulica tipološki je drugačija, ali nužno ne inzistira na ujednačenosti vijenca. Kako rješenja uvijek mogu biti specifična, a istovremeno funkcionirati kao dio cjeline, tako odgovor ne mora biti u pukom poravnavanju s linijom postojeće izgradnje, no i kod takvog ali i drugih rješenja potrebno je uravnotežiti odnos novog volumena s neposrednim ali i širom kontekstom u koji ulazi.
Nekakav uzor u uspješnoj nadogradnji nije trebalo tražiti daleko. Niz Palmotićevu ulicu, na broju 27, na uglu s Boškovićevom, godine 1920. izgrađena je secesijska višekatnica po projektu lokalnog arhitektonskog biroa Hönigsberg & Deutsch. Godine 1939. ta je zgrada dobila dva kata po projektu maestralnog Stjepana Planića. Uspješna intervecija na prvu gotovo da je neprepoznatljiva kao naknadni dodatak, a skladna uklopljenost doprinijela je totalu zgrade nudeći istovremeno zadovoljenje potreba za dodatnim prostorom i (tada) suvremeni arhitektonski izraz. Taj jezik je, paradoksalno, suvremeniji od onoga koji je desetljećima kasnije dobila nekadašnja banka i budući hotel u Jurišićevoj.
U manjem mjerilu, ali istovremeno s nadogradnjom budućeg hotela, u zagrebačkoj Petrovoj ulici nadograđena je privatna obiteljska kuća po projektu arhitekta Hrvoja Njirića. Autor projektom demonstira arhitekturu u doticaju s vremenom. Forma je skladna. Arhitektura koja prethodi, inspiracija je onoj koja dolazi. Činjenicu da se gradi na zadnjem katu pretvara se u dodanu vrijednost interijera s jedne, dok s druge strane dva jednostrešna, “nazubljena”, krovišta, petoj fasadi daju ulogu koju do tad nije imala. I izborom materijala, baš kao i kod Planića u Palmotićevoj, nadogradnja se ne skriva, ona se uklapa. Njirićeva ekstenzija suptilno je transformirala nepretencioznu obiteljsku kuću iz druge polovice 20. stoljeća, ali se i upisala u značajna ostvarenja Petrove ulice, pa i šire. Kada znamo da su u toj ulici gradili Bastl, Haberle, Krstulović, Steinmann, Planić, Urlich, Neumann i drugi, značaj ostvarenog zahvata tim je veći. Za razliku od Jurišićeve, u Petrovoj se nešto dogodilo i pritom je vrijedno.
U svrtu na općeniti problem neprilagođene nadogradnje, Radovan Ivančević u jednom od tekstova elaborira i zaključuje: “Kod intervencija, ako (se) već ne može nadmašiti postojeće, novim rješenjem ne bi trebalo ići ispod razine koju je izgrađena arhitektura već ostvarila.” (5) K tome, kada je riječ o nadogradnji, ona nipošto ne bi trebala značiti banalno ponavljanje, već novinu i usklađivanje svega što dolazi s onim što postoji, a sve kako bi se stvorila nova vrijednost, “vrednovana upravo – kvalitetom”. (6)
Je li odluka da se u Jurišićevoj posegne za unificirajućim rješenjem tj. da se preslika kat niže i repetitivno dovrši postojeća sjeverna istaka u krovištu, bila incijalno projektantska ili konzervatorski uvjetovana s obzirom da se radi o pojedinačnom (preventivno) zaštićenom kulturnom dobru, nije poznato, no jedno od toga je presudilo, a kulturno dobro obnovom je zapravo devastirano. Izgrađena novina čini novi kulturni sloj koji se čita u ključu vremena. I to kao smjerokaz kako ne raditi.
Na zgradi je s obnovom postavljena i akcentna rasvjeta koja je predominantna i funkcionira na način da joj oduzima na dostojanstvu. Nezanemarivo nije ni da emitira znatno svjetlosno onečišćenje što je i protivno propisima. U konačnici, s preuređenjem je vlasnik dobio više kvadrata, centar novi hotel, dok je šteta nanesena izvornom autorskom djelu, njegovim arhitektima, ali i samom gradu, s jednom lošom nadogradnjom. Krležina misao o dvokatnom gradu i sredini uskih pogleda čini se da je u ovom slučaju svoju potvrdu našla u dvije dodatne etaže.
(1) Krešimir Nemec: Čitanje grada
(2) http://kgalovic.blogspot.com/2013/02/od-puzeve-do-jurisiceve-ulice.html
(3), (4), (5), (6) Radovan Ivančević: Za Zagreb (suprotiva mnogim)
Autor: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkultura pročitajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
