Daleke 2017. godine u posljednjem integralnom razgovoru za Vizkulturu s Igorom Bezinovićem (pronađite ga ovdje), jedan njegov odgovor o vlastitoj radnoj budućnosti kaže: Fašizacija hrvatskog društva je nešto o čemu želim snimiti film u idućih par godina i to na primjeru slučaja u kojem je Gabriele D’Annunzio 1919. zauzeo Rijeku i tamo osnovao protofašističku državu, koja je u mnogočemu anticipirala javljanje fašizma. Svi koji se bave kreativnošću, koja dotakne i novinarstvo, znaju kako takve rečenice često ispadnu forma – planiramo, želimo, borimo se, ali život nas odvede negdje drugdje, kreativnost zakaže, egzistencija donese druga pitanja… A prilika od te 2017. do danas da čovjeka potpuno zalijepe za pod i ništa ne napravi bio je pozamašan broj – turbo jaka i duga pandemija sa svim psiho-sociološkim slojevima, eskalacija ratnih procesa najočitija kroz dva posebno odvratna rata – onaj Izraela protiv Palestinaca u Gazi i Rusa protiv Ukrajinaca, najveća financijska inflacija za života društveno središnje generacije “milenijalaca”… Ma laganini.
Taj uvodno spomenuti film čiji je nastanak nagoviješten na Vizkulturi te 2017. je, naravno, Fiume o morte! – film koji je potom rasturio na dvije fronte – one filmskih nagrada, ali i gledanosti. To svakako nije svakodnevna kombinacija. Osvojio je tako, između ostalih, Europsku filmsku nagradu (EFA) – nagradu za najbolji europski dokumentarni film (2026.), 6 Zlatnih arena Pulskog filmskog festivala, glavnu i najprestižniju nagradu Tiger na 54. Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu… To su formalnija priznanja, a postoje i ona koja volimo nazvati “tržišnima”, iako je ljudskije reći kako su priznanja “iz sviđanja”. Najgledaniji je film u povijesti priznatog riječkog Art-kina kao što je i najgledaniji hrvatski dokumentarni film u kinima od samostalnosti Hrvatske, film koji je gledatelje poslije izlaska iz kina ostavljao i zamišljenima, i nasmiješenima, i zbunjenima… Ovo potonje upravo iz razloga što je u našem društvu, smanjenog samopouzdanja, pitanje šta je ovako super nešto napravio netko naš? rutina.
Stvar s Igorom Bezinovićem je i ta da ne razgovarate s nekim tko je odstudirao samo filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, već je isto to napravio s filozofijom, sociologijom i komparativnom književnošću. Potom je dobar dio tog iskustva kanalizirao kroz filmski jezik vidljiv u filmskoj bibliografiji, najlakše elaborirano na njegovoj službenoj stranici www.igorbezinovic.net. Tragove vlastitih iskustva i dojmova svakodnevice dijeli i kroz svoj blog lavandin.tumblr.com te YouTube kanalu @oksimoronko.
U međupauzama Igorovog ritma, u studiju knjižničnog Radija Benčić, imamo priliku razgovarati za Vizkulturu s te gotovo desetogodišnje distance.

► U proteklom razdoblju su te razgovori čekali iza svakog ugla. Hoćemo li uopće imati priliku pričati o čemu originalnom izvan okvira poznatog?
Igor Bezinović: Istina, bilo je jedno razdoblje (promocije Fiume o morte!, op. ur) kada sam ih davao praktički svaki dan. Od prosinca 2024., uoči festivala u Rotterdamu, krenuo je ogroman interes medija. U jednom periodu nisam ih ni mogao odbijati jer mi u ugovoru pisalo kako moram sudjelovati u promociji filma. Onda je u jednom trenutku taj pritisak bio tolik da sam ih lagano krenuo odbijati, pa ih sada zapravo jako rijetko dajem. Ali kako je ovo za medij kojem je stalo do estetike, i kako intervju nije samo o tom filmu, onda mi je to svakako dobrodošlo osvježenje.



► Onda te i neću odmah gnjaviti s klišejima o filmu ili šljokicama kreativnosti koje ga prate, doći ćemo do toga nešto kasnije. Ozbiljni su procesi u društvu vrlo aktualni, lokalno i globalno, raste agresivnost… Dronovi s AI navođenjem do “tople” mete i kreativnost nisu baš dobri prijatelji. Čini mi se kako te snažno zaokuplja tema antimilitarizma. Je li to doista ono što te trenutno najviše pokreće?
Igor Bezinović: Ne bih rekao kako je to tema koju sam ja izabrao; nego ona koja je, na neki način, odabrala mene, s obzirom na to da sam s filmom izašao u javnost u vrlo, vrlo specifičnom trenutku: deset dana prije naše premijere na rotterdamskom festivalu Elon Musk je rimskim pozdravom pozdravio ljude na Trumpovoj inauguraciji. To je bila i prava inauguracija rimskog pozdrava u svakodnevicu ljudskog društva u 21. stoljeću, otvoreni poziv na normalizaciju militarizma i fašizma. To se jednostavno dogodilo. To je neki povijesni sinkronicitet koji nisam birao i koji ne bih mogao zakazati niti da sam htio. A onda je usputno krenula i cijela svojevrsna militarizacija Hrvatske kroz program Readiness 2030, krenuo je obavezni vojni rok, krenuli su Thompsonovi koncerti na novoj razini, krenuo je Sedlarov film… Sve se jednostavno zakovitlalo. Shvatio sam kako sam u tom trenutku izašao s filmom koji govori upravo protiv dubine tih fenomena pa sam jednostavno naglas rekao stvari o kojima sam razmišljao.
Ali da me pitaš je li to neki moj interes u životu i jesam li mislio da ću se time baviti, sigurno nije. Tema koja me zaokuplja je zapravo nacionalizam, a onda se militarizam na to veže. Dolazim i iz nekog miljea u kojem sam okružen ljudima koji sa mnom o tome pričaju, od kojih učim o temi i koji me inspiriraju. Tako da se ne smatram ekspertom za temu militarizacije, ali imam vrlo jake vrijednosne stavove i jednostavno naglas govorim neke stvari o kojima razmišljam. Drago mi je da se to vidi i kroz medijske istupe.


► Sigurno se vidi. Možda zato i jer u sveopćoj buci nema previše kvalitetnih glasova koji nešto takvo dobro artikuliraju. Skloni smo prepustiti se inerciji, a zanemariti ključne teme…
Igor Bezinović: Baš sam na ovaj razgovor došao iz Riječke nadbiskupije, sa skupa Međunarodne međureligijske mirovne inicijative Peaceful Rain, ekumenskog susreta koji obuhvaća i ateiste. Tamo je rečena vrlo, vrlo jasna antiratna poruka, formulirana od strane Crkve, i to prilično jasno, rekao bih, i za ateiste. Ima par točaka koje su toliko konkretne da mi se sviđa kako su ih formulirali, prvenstveno oko financiranja vojne industrije i oko migranata. A Crkva je značajno utjecajnija organizacija od mojih filmova.


► S jedne strane imaš militarizaciju, a s druge spominješ fašizam. Meni se čini da ove suvremene instance tih negativnosti nisu isti procesi, da idu iz različitih temelja. Ove aktualne iteracije fašizma rastu iz kombinacije oligarhijskih vjerovanja gospodara čipova iz Silicijske doline te mokrih snova američke manosfere i ne poklapaju se potpuno s općim porastom militarizma. Naoružavaju se i liberalne, kulturi naklonjene zemlje koje se osjećaju ugroženima.
Igor Bezinović: Razumijem zašto to misliš, ali ja fašizam definiram, kao što sam više puta ponovio u intervjuima, na četiri sastavnice. Prva i najvažnija je militarizacija, druga je kapitalizam, jer fašizam za razliku od socijalizma, anarhizma ili komunizma uvijek počiva na privatnim investicijama, treća je nacionalizam, a četvrta patrijarhat. Razlog zašto militarizaciju nužno vezujem uz fašizam jest to što se u filmu Fiume o morte! bavim upravo tim periodom stvaranja fašizma. Fašizam se stvorio na krilima buržoazije, na krilima kapitalizma i na krilima liberalizma. U vrijeme nastanka stvoren je kao sustav u parlamentarnoj demokraciji, od strane buržuja kojima je odgovaralo financirati rat.
Još prije Prvog svjetskog rata u društvu su postojala dva suprotstavljena tabora. Jedan je budući fašistički tabor, koji tada još nije bio fašistički, a zalagao se za otvaranje što više tvornica oružja. Drugi je socijalistički tabor, koji se zalagao za demilitarizaciju i za prestanak svih ratova te je želio spriječiti početak rata. Nakon Prvog svjetskog rata svijet se podijelio na fašistički svijet, koji je za militarizaciju, i na jedan drugi svijet, kojem osjećam da ja pripadam, a to je svijet koji želi stvarati odnose koji nisu vezani uz vojne komplekse. Priče o ratovima zapravo su priče o tome tko želi imati ekonomsku prevlast nad kojim geopolitičkim prostorom. Obični ljudi su oni koji ne dobivaju nikakav profit od rata, dok oni koji oružje imaju rat koriste za očuvanje kapitalističkog sustava.

► U svemu tome obrazovanje ima svoje važno mjesto. Gradsku financijsku nagradu dobivenu za Fiume o morte! vrlo si netipično usmjerio prema obrazovanju riječkih srednjoškolaca o pacifizmu….
Igor Bezinović: Učinilo mi se da u Rijeci postoje snažne generacijske razlike. Ja sam zadnja generacija pionira. Za moju generaciju, ali općenito za ljude nešto starije i nešto mlađe od mene, priziv savjesti u vojsci je posve normalan izbor. Većini mojih prijatelja to je normalna stvar. Kada sam na dodjeli nagrada u Puli govorio o vojnom roku, shvatio sam da mladi uopće ne znaju o čemu pričam. Nešto što je mojoj generaciji bilo normalno, današnje generacije niti ne znaju da postoji. Odlučio sam taj novac uložiti da mlade informiramo o njihovim pravima. To čak nije nužno neka specifična antifašistička, antimilitaristička ili antikapitalistička priča, već ljudskopravaška priča u kojoj ustavna prava predstavljamo onima koji ih ne poznaju, kad već o tome ne uče u regularnom školskom programu.

► Misliš da je među tim dečkima sad neki drugi vajb?
Igor Bezinović: Mislim da prije svega većina njih ide odslužiti vojni rok zato što će za to biti plaćeni, jer će dobiti oko 1100 eura. U tim godinama to je super honorar, svi tvoji prijatelji idu tamo, zašto ne bi i ti, to su samo dva mjeseca. Nisu nigdje imali priliku promisliti koji su njihovi stavovi zapravo i kamo ih to potencijalno može odvesti u životu. Jednostavno ideš tamo gdje svi idu. Zato mi je općenito u životu važno imati tu poziciju – mislim da je uloga umjetnika pružiti nove perspektive. Ono što mi je nedavno bilo drago pročitati je da većina mladića koji su se odlučili na priziv savjesti dolaze iz Primorsko-goranske i Istarske županije.
► Fiume o morte! je sasvim sigurno pružio višedimenzionalne perspektive. Što ga je podiglo iznad lokalpatriotske emocije? Tko zapravo voli film? Nostalgičari? Mladi? Filmski sladokusci? Fašisti?
Igor Bezinović: Od veljače prošle godine s filmom sam proputovao doslovno cijeli svijet. Bilo je tu i stare i mlade publike, i u kinima, i na festivalima, i na posljednjim projekcijama… I u Aziji, i u Meksiku, Egiptu, u Europi… Svugdje. I u cijeloj Italiji. Svi su dolazili, nisam imao dojam da to nije za neku publiku. Znaš što je s filmom jako zanimljivo – dogodio se crowd pleaser film koji se u to razvio bez ideje da bude crowd pleaser film. Kao da se otvorio neki portal, i jednostavno sam dobio priliku za godinu i pol putovanja i izravno funkcioniranje s raznim kulturama. I tada vidiš kako film djeluje transkulturalno i transgeneracijski.




► Mislim da je taj fini humor zapravo poanta. Zapravo si sirovo govoreći napravio komediju. Tražim neki pojam za takve fake dokumentarce i komediju, a da nije mockumentary, ne pada mi na pamet…
Igor Bezinović: Generalno sam bio jako ponosan kad su na engleskoj Wikipediji napisali political comedy. To je to. Kad sam pisao raspis tog projekta i kad sam zvao ljude da sudjeluju u filmu, nikad nisam govorio da radimo komediju, jer nisam bio svjestan da radimo komediju. Ali ta je komedija spontano izašla iz samog materijala, a očito i iz karaktera mene kao privatne osobe i kao umjetnika, jer i moji rani radovi imaju te komične elemente. Kad radim filmove, nikad se ne trudim nekoga nasmijati, jer mislim da bi to onda bio totalni fail. Najtužnije je u filmu kad vidiš da se netko trudio nekoga nasmijati.

► No ovdje je jednako važna i utemeljena faktografija…
Igor Bezinović: Apsolutno. Film nikad ne bi bio uspješan kada bi u njemu bilo faktografskih grešaka ili da se vidi kako je loše istražen. Cijelo vrijeme je taj minimum bio važan te da profesori povijesti kažu: ok, ovo je istina, iako se ne uklapa u diskurs neke talijanske desničarske ili hrvatske desničarske strane. Ovisno o ukusu. Činjenice koje su tamo selektirane, naravno, odabrao sam ja, ali su točne i provjerene od hrvatske i talijanske strane. Taj moment povijesne rigoroznosti i akademskog istraživanja je ključan. Ja sam prije studirao filozofiju i sociologiju i još sam jako puno u kontaktu s ljudima koji predaju povijest, sociologiju, filozofiju i komparativnu književnost na fakultetima te sam i osobno dio tog sveučilišnog miljea. Jako mi je bilo važno da to bude prihvaćeno na tim najvišim razinama. Uskoro će u tematskom broju Journal of Modern Italian Studies, što je jedan od većih američkih akademskih časopisa, izaći prilog o filmu Fiume o morte!, u kojem povjesničari pišu o tom filmu. Da sam radio film samo za ljude koji prate lokalne portale, to bi bio i domet tog filma.

► Super poanta. I mislim, na kraju zbog toga i funkcionira globalno, potpuno neovisno od kraja, prilika, predznanja…
Igor Bezinović: Pa da. Kad napraviš kulturni proizvod koji je prihvatljiv dvjema kulturama koje se oko nečega ne slažu, onda znaš da će ga i treća prihvatiti. Kad neki Kinez vidi nešto što su prihvatili i Hrvat i Talijan, vjerojatno neće reći da to nije istina, jer nije involviran u tu temu, nego će prihvatiti da je to neki diskurs koji je prihvatljiv, gledat će neke treće kvalitete.
► Nama je ovdje teško shvatljivo da u Italiji oko toga postoje potpuno drugačiji pogledi, interpretacije, emocije.
Igor Bezinović: Meni nije toliko teško shvatljivo jer sam jako dugo u tome. Prvi put sam krenuo s tim razmišljanjem prije 20 godina, doslovno! Tada sam prvi put skužio kako tu nešto čuči, da postoji nekakav diskurs drugačiji od onoga što se ovdje priča. Tako da mi nije čudno. Kad god bih u Italiji spomenuo da sam iz Rijeke, uvijek bi se reklo: Aha, to je bio naš grad. U Hrvatskoj, pa i u Rijeci, o D’Annunziju se u školama stidljivo priča, bar se ja ne sjećam da smo o njemu govorili u školi. Zato je to bio ogroman zadatak i zbog toga je film i nastajao 10 godina. Jednostavno ne možeš u kratko vrijeme ispričati takvu priču, a da ju može pogledati netko na Tajvanu i skužiti što se tu točno dogodilo.


► Podosta toga je bitno za Fiume o morte! – i spomenuti pristup humoru, i istraživanje utemeljeno u potrazi za činjenicama, i ta dugotrajnost ideje i same realizacije, ali i cijela metodologija nastanka filma. Morao si puno ljudi uključiti u rad na tako duge staze?
Igor Bezinović: Film je nastajao desetak godina i u tom procesu spomenuo bih ključne istraživače povijesti. S talijanske strane bio je to Federico Carlo Simonelli, s riječke Ivan Jeličić. Njih sam najviše pratio oko svih detalja. Važna je, naravno, bila knjiga i prva izložba koju je napravila riječka povjesničarka i muzeologinja Tea Perinčić, kada sam shvatio da se netko u Rijeci time uopće bavi. Sjećam se da sam davno upoznao Rastka Schwalbu, čovjeka koji mi je prvi uopće spomenuo ime D’Annunzija i koji mi je govorio negativno o njemu. Kad bih u Italiji vidio da se o njemu jako pozitivno piše, tu sam zapravo skužio da postoji nekakav raskorak u priči te da je to nešto oko čega postoji neka kontroverza.
Potom je kroz sam proces snimanja bio ogroman broj involviranih ljudi. Prvenstveno tu su bili producenti iz tri koprodukcijske kuće: Restart iz Zagreba, Nosorogi iz Ljubljane i Videomante iz Italije. Morali smo, prema koprodukcijskom ugovoru, surađivati s ljudima iz Hrvatske, Slovenije i Italije, i tu je bilo užasno puno uključenih, i uvijek mi je neugodno krenuti nabrajati ekipu, a da nekoga ne zaboravim. Ispred kamere je nastupilo stotine sjajnih ljudi, sedam sjajnih osoba u ulozi D’Annunzija, sedam sjajnih naratora, na stotine statista… Od ekipe iza kamere svakako moram spomenuti Hrvoslavu Brkušić, montažerku filma koja je uložila dvije godine života da to posložimo, Anu Jurčić koja je snimala ton, Saru Jakupec koja je bila casting direktorica, Gregora Božiča, slovenskog snimatelja koji je inače iz Nove Gorice i, osim što je prelijepo snimio film, jako je dobro i politički razumio ovu priču, pa Tajči Čekada i Manuelu Paladin Šabanović koje su bile kostimografkinje… Radile su kostime od stare i od nove robe, jako, jako teško se snalazile da iz tog perioda nešto naprave. I tako dalje, da ne nabrajam. Ali ovo su neki osnovni suradnici kojih se prvih sjetim, koji su jednostavno bili zaraženi tom temom. Jer su vidjeli: ok, sada smo u nekom projektu u kojem cijeli grad sudjeluje, pa onda želiš dati sve od sebe. Vidiš da se radi nešto veliko, nešto o tom gradu i o građanskom kolektivu.


► Realno, napravio si community film…
Igor Bezinović: Totalno, baš to, community film. Peter Watkins, kojeg jako volim, engleski je autor koji je bio najaktivniji sedamdesetih i koji je radio baš taj community tip dokumentarnih, igranih i hibridnih filmova. To je jako atipičan način rada, jer ne postoje produkcijski protokoli kako se taj tip filma radi. Zna se kako se radi dokumentarac, zna se kako se radi triler, kako se radi komedija; ali kad radiš sa zajednicom neki autorski film, koji ima i političku težinu i još je k tome komičan, sve je bila neka siva zona: što će iz ovoga ispasti? Može biti super, a može biti totalni fail. Dok sam radio film, imao sam užasno puno strahova da će biti jako, jako loše prihvaćen. Uz to, svi znamo kako je najgore u vlastitom selu. Ali to ti je ta faza kreativnosti; ne znam jesi li ikad to doživio. Ja sam u jednom trenutku počeo uvjeravati ljude da će to biti loše. Oni mi govore: “bit će super, a ja kažem: ne, ne, grozno je to. Dakle, dvije godine montaže, nakon toliko isprobavanja raznih varijanti, eliminiranja nekih stvari u koje si vjerovao i dodavanja nekih stvari za koje nisi znao da će biti u filmu, nakon deset godina više ne znaš što je s tim filmom. Onda kad je izašao van i kad smo dobili prvu nagradu, znao sam da to ide prema nečem značajnom.

► Ma toliko je elemenata koji pogode gledatelja. Daj nam reci za one brojeve po zgradama, na ulazima u riječke portune: tko je to sve pokupio? To je baš dojmljivo i nekako najbolje zahvaća tu tada ubrzanu i rastuću Fiume.
Igor Bezinović: Svi to pitaju, u cijelom svijetu. To je stvar koja svima ostane, jer gledajući tu scenu shvaćaš kako su to tada bile sve nove zgrade. Znači, kad on dolazi u Rijeku, dolazi u tek izgrađen, bogat grad. I ne dolazi slučajno baš u taj grad, samo zato jer su tu Talijani. To je grad u kojem imaš rafineriju nafte, tvornicu torpeda i ogromno brodogradilište Danubius. Imaš tri za vojsku užasno važne komponente. To nisam htio forsirati u filmu, jer sam se bojao da ulazim previše u političku ekonomiju. Ali to je podtekst. Da toga nema u filmu, film ne bi bio vezan uz militarizaciju.
No da se vratim na portune. To smo Ana Jurčić i ja zajedno tražili. Išli smo doslovno šećući Rijekom i otvarajući vrata, vrata po vrata. To smo krenuli raditi u koroni, kad je grad bio pust. Lijepo smo hodali po pustom gradu i otvarali portune. Najteže nam je bilo naći 1904. – nikako je nismo mogli naći. Imali smo sve riješeno, a falila nam je 1904. Ali na kraju smo je našli: jedna prijateljica mi je javila da se nalazi u unutrašnjosti današnjeg hospicija u Tizijanovoj ulici. Nezgodan je sve to proces pa ga mogu povezati s onim što sam ti ranije pričao: o nesigurnosti. Kad radiš film, imaš razne scene; a u ovom filmu je užasno puno scena i nevjerojatna količina lokacija. I u jednom trenutku sam čak razmišljao da možda ne treba te godine stavljati u film. Znali su to reći i neki u montaži, takve stvari utječu na tebe. Sad vidim da po cijelom svijetu o tome govore. Kad si duboko u umjetničkom procesu, ne možeš odmah sve vidjeti. Treba vrijeme. Vrijeme je dragocjena stvar, a kao umjetnik ne možeš ga imati ako nemaš neku financijsku stabilnost.



► Meni film generalno i djeluje kao najkompleksnija umjetnost: od jednostavnog storytellinga, priče, slike, dizajna zvuka, montaže, skupljanja love, angažiranja ljudi, psihologije, do toga da se promijeni estetika, promijeni se neki feeling. Stvarno mislim da će mi teško netko reći da ima kompliciranije umjetnosti. Pisati je složeno, ali si sam sa sobom. A ovdje toliko ljudi uvučeš u sve to.
Igor Bezinović: Dobro, ovo je bilo ekstremno. Iskreno. Čitam komentare na ovaj film na Letterboxdu i svako malo netko napiše: How did they do this? To je jednostavno taj tip filma, neko luđaštvo s produkcijske strane. I općenito je teško naći koproducente koji su spremni raditi na ovaj način, mislim da i oni danas misle da su prošli kroz jedinstveno i neobično iskustvo. To je iz produkcijske perspektive bio sulud proces, bez stabilnih protokola.

► Dobro, i to će sada sve AI promijeniti. Nećeš lutati po portunima nego s kauča u dnevnom boravku promptati filmove, da iskarikiram. Iako mi je to i jedna tužna priča o budućim kreativnim procesima.
Igor Bezinović: Vjerojatno će kroz par godina postojati vrlo elaborirani, ozbiljni igrani filmovi u kojima ćeš imati AI glumca koji će glumiti svoju ulogu. To će biti animirani filmovi koji izgledaju kao igrani filmovi: sve će biti raskadrirano, režirano, prostori, ljudi, sve će izgledati kao igrani film, ali će biti kompletno kompjuterski generirano. I priča će biti napravljena, i specijalni efekti, ali sve će to biti animirani film. A onda će postojati i ovi starinski filmovi, kao što danas imamo crno-bijele analogne filmove: iz onog starog načina kako su se radili filmovi, kad si stvarno stavio čovjeka pred kameru pa ti on nešto odglumi. To će biti kao pravi, originalni igrani film, ali zapravo će većina priča biti ispričana preko tih animiranih filmova. Meni se to čini brutalno brzo u smislu ritma razvoja. Evo i primjer, ilustracije radi. Vodio sam u Grožnjanu radionicu hibridnog filma sa studentima raznih umjetničkih akademija, bilo je to prije možda pet godina. Došao je jedan student, oduševljen što će nam pokazati softver koji se zove DALL-E koji ti napravi AI sliku. On je cijelu noć na toj radionici renderirao po upisu promptova – mi smo to gledali zbunjeni. A sad svako od nas to tako napravi za par sekundi. To ide nevjerojatnom brzinom i mislim da tu ima stvarno puno kreativnog potencijala za korištenje AI umjetnosti. Ali s druge strane, ovisi kako buildaš te bazene znanja koje AI-evi dobivaju, tko od toga profitira i tko je vlasnik toga.
To je opet ono s početka. Za sada nam AI, kad ga pitaš što misliš o tome da se Jadran militarizira, govori kako trenutno nije potrebno militarizirati Jadran: Jadran je sigurno zavučen u more, čuva ga Otrantski prolaz, dobro je zaštićen, nema nikakvog smisla ratovati u njemu suvremenim oružjem… Ja sam uvjeren da će se isto pitanje, kad se taj algoritam malo istrenira, kad se podaci koji budu dolazili u njega promijene, kad ga drukčije pitaš, reći da je nužno baš u Rijeci staviti protuzračnu obranu, jer je tradicionalno na graničnoj poziciji, kako je geostrateška pozicija, kako je jedan od čuvara Jadrana. Internet će biti već toliko zagušen tim tipom inputa, osim ako ga mi ne opteretimo nekim drugim tipom inputa. I to je ogromna odgovornost čovječanstva: što ćemo raditi s takvom vojnom industrijom. Jer svi tehnološki napreci koji se događaju u svijetu najprije se događaju u vojnoj industriji. Sve što mi imamo, mobitel, mikrofoni, sve je prvo izmišljeno za vojsku, a kasnije se tek javila civilna primjena. Meni je to, iskreno, duboko zastrašujuće.



► Možda mi je došlo s godinama, a možda je nešto realno, no neugodan mi je feeling tolikih transformacija u toliko različitih područja. Naša civilizacija, naša kultura i naša etika razvijaju se puno sporije od tehnologije, a to je uopće poznata stvar još od doba parnog stroja: ljudi nisu znali kako moralno reagirati na to i zapravo nismo dobro reagirali iako je standard postao daleko viši. Mi sebe gledamo kao da smo proživjeli 200 godina raja, a zapravo je baš taj tehnološki marš stvorio 200 godina masakra, često i zbog tog levela anksioznosti, napetosti, besmisla, što god. Ideologije prije Drugog svjetskog rata pune su lažnog i opasnog odgovora na te tjeskobe. Zajednice u tome pate, a njih jako apostrofiraš u svojem radu. U kontekstu zajednica i transformacija vrijedi reći nešto i o Kartolinama, da spomenemo još jedan od filmskih projekata na kojima si radio…
Igor Bezinović: Super mi je što spominješ riječ zajednica, koja je meni jako važna. Rad na filmu Fiume o morte! bio je isto kreiranje Rijeke kao zajednice. Mislim da izgradnja zajednice treba biti kontinuirana, to nije nešto što se samo dogodi. Imamo grad Rijeku kao zajednicu, ili neko selo kao zajednicu, ili razred kao zajednicu, to su sve stvari koje iziskuju jako puno participativnih procesa i priča filmskog tipa, pisanih priča, uopće storytellinga, pričanja, naracije o nekim mjestima i nekim zajednicama. Ono što stvara zajednicu je to da moramo dijeliti neku zajedničku priču.
No da, i serija Kartoline je u tom kodu. Bila je snimljena u 12 epizoda, ja sam režirao tri od njih, ali sam idejni začetnik cijelog koncepta. Ideja je bila otići u neko malo mjesto u kojem se govori jezik koji govorniku standardnog hrvatskog nije razumljiv. To je koncept serije, pa su unutra ili neki teški hrvatski dijalekti ili baš strani jezici koji se govore u Hrvatskoj, recimo istrorumunjski, istrovenetski ili mađarski. Nastaje tako da dođeš u to mjesto, nađeš naratora koji ti je spreman ispričati priču koju ti napišeš, pseudodokumentarnu, ali ispričaš nekakvu priču o toj zajednici koju će ti ljudi pogledati i reći: ovo je neki zanimljiv pogled izvana na moj svijet. Jako mi je u tome bila važna ideja borbe protiv nacionalizma, jer mi je bilo jako izazovno i zanimljivo na nacionalnoj televiziji predstaviti nešto što je snimljeno u Hrvatskoj, a za što su potrebni titlovi na standardnom hrvatskom.


► Tebi se fah mijenja, meni se fah mijenja, drugim ljudima oko nas metodologija i smisao rada jako se mijenjaju. Ako krenemo prema mlađima, možda još i više. U kontekstu djece vrlo je teško usmjeravati ih prema nečem smislenom. Kad pogledaš našu generaciju, mi smo bili sistem uči-radi te, ako si u nečemu dobar, to će ti donijeti neki sljedeći korak. Promjene su nam osnaživale standard i stvarale i neke prilike. Malo postaje čudnije: u čemu sada trebaš biti dobar? Kakav ti je osjećaj sa studentima s kojima radiš?
Igor Bezinović: Imam dojam kako je društvo jako orijentirano na individualni uspjeh, što je isto zastrašujuća stvar. Društveni uspjeh nam je manje vrijedan. To je ogromna razlika. Meni je zastrašujuće kad pomislim koliko ljudi živi živote u kojima zarađuju samo da bi nešto konzumirali, pa onda opet nakon toga opet samo zarađivali i konzumirali. Mi sad sjedimo u knjižnici. Oko nas vidimo puno ljudi koji tu dolaze besplatno čitati, promišljati neki aspekt svog života mimo konzumerizma, ali knjižnica je spram ostatka društva rijedak primjer društveno osviještenih praksi. To su banalne stvari koje sad govorim, ali govore u kakvom društvu živimo.
Ja imam jako malo studenata jer je ideja cijele Akademije dramskih umjetnosti da se radi individualno s ljudima. Tako da imamo jako dobar izbor studenata. To je baš ekipa koja ciljano dolazi, vrlo nadareni ljudi iz cijele Hrvatske i regije imaju prijemni ispit koji nije jednostavno proći, dolaze ciljano u Zagreb i znaju da smo dobra filmska škola. Nije baš uzorak za ono što vidimo kao širu sliku.
Za rad na dokumentarnim i hibridnim filmovima, kojima se ja bavim, važno je biti u stalnom kontaktu sa širokim spektrom različitih ljudi, ne samo s umjetničkim miljeom. Na Akademiji vodim kolegij Svijet oko nas na kojem mi je bitno studente upoznavati s društvenim sredinama iz kojih će crpiti inspiraciju i originalnost.




► Rijeka ti je glavni junak ključnog filma, a i u širem smislu se vidi kako ju voliš na jedan poseban način.. Kako diše riječka zajednica?
Igor Bezinović: Mi smo odrasli u devedesetima u Hrvatskoj, odrasli smo u Rijeci, gdje smo bili ponosni što dolazimo iz grada koji ima kompleksan identitet. Za mene su nacionalističke priče banalne prema našoj riječkoj priči, koja govori o tome koliko su povijest i identitet složeni pojmovi. I film Fiume o morte! je nastao zato što Rijeka ima tako posebnu priču. On je jedna antinacionalistička priča, protiv talijanskog nacionalizma, ali i protiv hrvatskog nacionalizma, nastala kao istinita priča iz grada Rijeke. Ali ako želiš imati grad u kojem je jak antinacionalistički sentiment trebaš imati prije svega političare koji će imati jak antinacionalistički sentiment, trebaš imati školski sustav, i sve neke moguće opinion makere, influencere. Ljude koji ti mogu reći: nije to naš đir.


► Nije li naš đir postao ovaj novi muralizam? Pogledaš li neke od glavnih nacionalnih vijesti iz Rijeke, posljednjih mjeseci to su situacije sa Škurinja, Vežice… Sve priče o crtežima na zidu. Ne baš onakve kakvima sam se nadao…
Igor Bezinović: Ne zaboravimo da imamo prelijepe murale na riječkim zidovima i neko vrijeme poticali su se stvarno umjetnički vrijedni vizuali, primjerice u Vodovodnoj ulici. Ali onda imaš tu jednu inflaciju kiča, banalnosti i kopiranja cijelo vrijeme istih banalnih nogometnih motiva, poruka, svega. I ako se želiš protiv toga boriti, mislim da nije dovoljno reći samo kako su neprihvatljivi ili ružni. Ako neka zajednica želi da u Rijeci dominantni budu umjetnički murali, treba se organizirati. Ja ću prvi biti taj susjed koji, kad mi dođe neki umjetnik-ca s nekim lijepim motivom koji želi nacrtati, pitati koliko treba. Skupit će se lova isto kao što su je i oni skupili.

► Ali kreativci koji oslikavaju murale nisu tako organizirana ekipa, nije iza nje neki kolektivni duh, kodeks ultrasa i sl., to je ogromna razlika.
Igor Bezinović: Zanima me kako ćemo graditi tu zajednicu. Kako npr. gradiš vizualno pismenu zajednicu? Mislim da je izrazito relevantno što je nacrtano na nekom zidu. Vizualna kultura ulica i toponomastika su izrazito važno polje borbe: kako želiš da izgledaju tvoje ulice, koji će naljepnice biti zalijepljene na zidovima… To je područje na kojem želiš živjeti u gradu, koje vizualno odgovara tvojim vrijednostima. Jasno kako se u njima razlikujemo.
Bio sam jako impresioniran u Bologni, gdje sam posljednjih godina puno puta boravio zbog filma. Spomenuo bih njihovu organizaciju Resistenze in Cirenaica. Cirenaica je tamošnji kvart gdje se razvija mreža organizacija koja se, među ostalim, doslovno bavi i imenovanjem ulica. Jedna akcija, koja mi je ostala najviše u sjećanju, je kad su privremeno preimenovali ulicu Via Libia, koja je, usput rečeno, i na Sušaku postojala tijekom okupacije Sušaka, u Ulicu Vinke Kitarović, šibenske partizanke koja se došla boriti u Italiju. Napravili su lažne table s imenom ulice i to je, naravno, službeni grad maknuo, jer to nije pravo ime ulice. Ali osvijestiš ljudima kako to nisu stvari koje su spontane. Nije slučajno kako se koja ulica zove. Npr. ova pokraj nas je baš Viktora Cara Emina, kao što je sadašnja Krešimirova ulica u Jugoslaviji bila Borisa Kidriča, a prije toga Via Camicie Nere, prema fašističkom simbolu. Kako će se zvati neka ulica, to je bitno političko pitanje. Sve se tu vidi što se događa.


► Kod nas je puno takvih procesa poticao okvir 2020., odnosno Rijeka – Europska prijestolnica kulture. Kada je on nestao, oslabili su javni alati i interes kreativnih zajednica. Općenito, čini mi se kako smo izgubili jedan širi strateški okvir za kulturu….
Igor Bezinović: Meni je ogromna inspiracija bio taj trenutak, sam dan otvorenja bio je jedan od najljepših dana u životu. Sličan osjećaj mi je bio tako kad smo u lipnju imali IVEX na jedan dan, bilo je baš prekrasno. Volio bih živjeti u gradu koji njeguje svoj progresivni identitet, antimilitaristički, antifašistički i kozmopolitski. Što se konkretnih projekata tiče, mislim da Rijeka ima veliki potencijal brendirati se upravo kao takav grad, npr. otvaranjem jednog modernog i međunarodno orijentiranog muzeja mira, s obzirom da je tu izmišljen torpedo, o kojem se zadnjih godina nažalost priča samo kao o tehnološkom i poduzetničkom dostignuću. Tu treba svakako spomenuti i zgradu IVEX-a na Delti, koja već četvrt stoljeća funkcionira kao zgrada kulture i društvenog angažmana, koja ima ogroman potencijal da postane i formalno gradski društveno-kulturni centar, a ne još jedna zgrada za poduzetnike i za biznis.

► Spominješ IVEX kao važnu platformu, a i na Vizkulturi smo predstavljali aktere koji na njoj djeluju poput Ane Labudović i risografske priče (link) te Delta Laba (link) fokusiranog na pomaknutije shvaćanje arhitekture i urbanizma. Oko njega se procesi kreću u drugim pravcima – Lučka uprava definitivno postaje potvrđenim vlasnikom te najavljuje svoja ulaganja u kontekstu lučke infrastrukture. Što dalje, oko koje alternative graditi nove slojeve ako do toga dođe? Jeftina mjesta za slobodni rad velika su tema.
Igor Bezinović: Mislim da je IVEX puno veća priča od toga da moje prijateljice i prijatelji, Ana Labudović, Delt Lab i razni drugi, dobiju jeftina mjesta za slobodni rad. Zgrada IVEX-a je četvrt stoljeća bila zgrada kulture i obrazovanja i novom sudskom odlukom ona se oduzima građankama i građanima Rijeke, umjesto da se razvije kao zgrada u službi izgradnje zajednice, kulture i umjetnosti, a ne komercijalnih ureda. Zamisli Rijeku u kojoj u šetnji prema gradu nakon kupanja na Pećinama možeš zastati u gradskom i renoviranom Društveno-kulturnom centru IVEX, poslušati koncert, pogledati izložbu, doći na predavanje, na čitalačku grupu, na aktivistički sastanak, na projekciju, na probu zbora… A ne s ceste gledati u komercijalnu lučku zgradu koja je nekoć bila mjesto okupljanja Riječanki i Riječana. Ako želimo da u Rijeku dolaze kulturnjaci i umjetnici iz cijelog svijeta, za to nam treba društveno-kulturni centar, a ne komercijalni uredi ni poduzetnički hubovi.


► Možemo još o riječkoj kulturi. Baš me zanima i brod Galeb čije je otvorenje najavljeno za sredinu studenoga te kako će sve to skupa proći sa silnom višegodišnjom kakofonijom glasova oko njega.
Igor Bezinović: Ja sam jako uzbuđen oko Galeba. Predstavljao sam film i u Egiptu i u Indiji, a to su zemlje nesvrstanih i to su ljudi koji znaju priču o Galebu. Spomenuo sam već i nekim novinarkama iz Egipta i Indije da će uskoro biti otvaranje te to izaziva pažnju. Potencijalno vidim Galeb kao mjesto gdje će se pričati o nesvrstanosti i o ideji kako Rijeka nije ni u istočnom ni u zapadnom bloku, da imamo neke oblike nesvrstanosti, stvaranja nečeg posebnog. Potencijalno vidim to i kao prostor na kojem možemo raditi i međunarodne antifašističke programe i koristiti taj brod za formiranje Rijeke kao progresivnog grada. Ne trebamo zaboraviti niti da je drugo ime Galeba – Brod mira.
► Budući da razgovor vodimo u riječkoj knjižnici, za kraj nam reci što se čita i hoće li nešto filmskog izaći baš i iz toga?
Igor Bezinović: Jedna knjiga je U zemlji noćnih ptica Darija Foa, o njegovih prvih sedam godina života. Prelijepa je to knjiga. On je bio ozbiljan antifašistički kazalištarac; njegovu su ženu oteli fašisti i mučili je. Druga je Udesni dani Viktora Cara Emina. Ovo je manje poznata njegova knjiga, a sada je ne mogu prestati čitati. Već sam cijelu isfotkao i poslao hrpi ljudi. Znači, on ti priča o 1943. godini u Rijeci i Sušaku – dan za danom, kako to izgleda, ima tu onako i malo tračerske perspektive: tko je što radio u Rijeci, kako je Sušak živio, kako su Fiumani živjeli, ali na jednoj lijepoj ljudskoj razini. Jako je interesantno.
Trenutno nemam većih filmskih projekata, a da bi baš bili na papiru. Radim na Akademiji dramske umjetnosti, to mi je glavni fokus. I srećom, sada nakon 10 godina rada na filmu Fiume o Morte! mogu pustiti mozak da isprocesuira i nađe neku drugu temu. Ako mi se više ništa kreativno i ne desi, znam da sam s njim ostvario i napravio ono što sam htio.

Razgovarao: Kristian Benić / tekstove ovog autora potražite na linku
Fotografije: Karlo Čargonja
Zahvaljujemo Igoru Bezinoviću na ustupljenoj fotodokumentaciji.
Igorov rad pratite na web stranici www.igorbezinovic.net te YouTube i tumblr kanalima.
Članak je objavljen u sklopu Vizkulturinog projekta VIZKULTURIRANJE DRUŠTVA koji je sufinanciran sredstvima Agencije za medije / Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
