Tiskarstvo kao zajednički proces

Kristian
pet, 16. kol 2019. 00:09
“Je odmaras?
Ja sam u pon nazad službeno.
Sad samo Šk fronta i fanzin.
Imam neku jednostavnu formu – kroz dva susreta posvećena dizajniranju da dođemo do oblikovanja fanzina a onda još jedan bude posvećen riso tisku.
Recimo dakle da su to tri susreta/radionice.
To mi se čini realnim, izvedivim i plativim. 🙂
Pa da se čujemo oko detalja i zapravo najvažnije oko termina jer ta shema mi je sada bitna, a sadržaj već promislimo. 🙂

Ana
pet, 16. kol 2019. 10:00
Tu sam ti već od ponedjeljka na poziciji. Čekam Riso svaki dan :/
Ajmo se vidit idući tjedan, baci prijedlog za termin.

Ovo ljetno dopisivanje sredine ljeta 2019. bilo je prvo “napismeno” u kojem je porinuta misao da fanzin koji je jedna “tvrđa” riječka kvartovska inicijativa u radničkom naselju Škurinje planirala napraviti, suradnica za dizajn Ana Labudović treba izraditi specifičnim tiskarskim strojem. Vrlo skoro nakon toga spomenuti riso je stigao u ex-IVEX, upaljen je i nije stao tiskati do danas.

IVEX, riječka zgrada zvana tako po istoimenoj bivšoj punionici vina, danas adresa Delta 5, ima više važnih karakteristika. Jedna od upečatljivijih vizura je s njenog ravnog krova, koja pruža rijetko integralan i punokrvan osjećaj Rijeke. Pogled prema jugu odvodi u svijet upumpavanja tona betona u porozan nasipani teren na masivnom gradilištu novog središnjeg gradskog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, a na sjeveru prema igralištu za košarku, gradu adventskih lampica, vlakiću koji vozi djecu Korzom, drvoredima Mrtvog kanala i šetačima uz barke… Dok i dvije nove dizalice na, sada “starom” kontejnerskom terminalu, dodatno učvršćuju ambijent tvrdoće, u Delti 5, događa se nešto posve drugačije – mekanije, osjetljivije i rekli bismo, rukotvornije. Ne slučajno, baš tu djeluje i Ana Labudović – dizajnerica, tiskarica i pokretačica projekta Riso i prijatelji.  

S majstoricom iza etikete Riso i prijateljice upravo tamo u njenom studiju razgovaramo o tajnama tog neobičnog pojma “riso”, njenim aktualnim i prošlim projektima u području rizografskog tiska, izazovima zanata, omiljenim kreativnim zanimacijama i naposljetku svemu onome što nastaje, lista se i čita u međuprostorima između brojanja kontejnera s prozora Delte.  

► Ana koju sam ja upoznao, a to je bilo, ako se ne varam, u jesen 2017. godine kroz vrlo ad-hoc inicijativu stvaranja nečega što smo odmah nazvali Brickzine iako je riječ bila o web stranici. Kasnije si stvorila i prvi web također vrlo specifične Dječje kuće. Pretpostavljam kako bi se tada češće i predstavila kao web dizajnerica. Kako si i zašto na kraju izabrala rizograf kao svoj novi fokus? Posebno s tehnološke strane, što je bilo presudno i činilo razliku s obzirom na druge tiskarske mogućnosti?

Ana Labudović: Imali smo digitalni Brickzine prije bilo kojeg papirnatog zina (smijeh)! Moram reći kako to svakako nije bio jedan trenutak, nego cijeli slijed događaja od kojih su neki i pomalo anegdotalni. Riso proizvode sam neko vrijeme susretala po specijaliziranim knjižarama, sajmovima i sličnim mjestima, ali i dalje nisam razumijevala što je to zapravo. Nisam ga mogla smjestiti: je li to sitotisak ili nešto drugo. Počela sam se interesirati ima li ga uopće kod nas. Znala sam da ga imaju u Sloveniji, da ga koriste neki ljudi koje sam poznavala u Austriji, saznala sam iz kontakata s distributerima da, navodno, postoji riso na Korčuli koji služi samo za ispis računa i uplatnica. Korisnija je bila informacija da su ga jedno vrijeme imali i u jednoj digitalnoj tiskari u Zagrebu, s kojom sam surađivala, gdje je radio jedan prijatelj. Nazovem ga i on kaže: “Imali smo ga, ali smo ga prodali nekome u Repinec kraj Bjelovara.” Oni su radili uglavnom jumbo plakate, ali su imali i taj riso s kojim su printali karte za nogometne utakmice PIK Vrbovca. Javila sam im se s potrebom da isprintam neki ezoterični plakat koji sam htjela raditi za Vector Hack Festival. U tiskari je radio jedan jako susretljiv čovjek koji mi je objasnio kako cijela stvar funkcionira. I tad sam prvi put pomislila pa ovo je možda stvarno izvedivo. Svidjela mi se iluzija kontrole nad strojem i neposrednost. Ne moram slati pripreme u tiskaru, moliti da me zovu na probni otisak, koji ionako najčešće nije pravi probni otisak jer ga puste na digitalku. Ovo je bilo autentično i direktno. Tu se dogodila ta posebna magija koju riso stvarno ima – ta njegova taktilnost i vibrantnost koja mnoge očara. Pogotovo kad vidiš nešto zanimljivo, a onda i dobro isprintano na risu, pomisliš to je to. Đavolja posla (smijeh). 

► Baš to, sjećam se svog prvog dodira s tim otiscima i spoznaje da što papir djeluje sirovije i grublje otisak na risu djeluje bolje. Prve Škurinjske balkonske novine si radila, ako se ne varam, na nekoj klasičnijoj papirnatoj varijanti, i to nije usporedivo s ničim što je nastajalo kasnije kada je postalo jako lijepo, ruci i oku ugodno…

Ana Labudović: Izbor papira je najlakši dio (smijeh), imamo dobre dobavljače no nakon korone smo ograničeniji ponudom. Malo je naše tržište, pa za neke posebnije prilike sjednem u auto i odem do Trsta, nekad naručim iz EU, a jednom sam čak poslala praktikanticu u Kopar da presretne kamion papira (!) i donese par paketa. To nikada nisu velike količine – jednostavno gledaš što ćeš naći. Riso preferira određene karakteristike, moraš printati na upojni papir. Čim papir nije premazan, uglavnom je manje kemijski tretiran. To ti daje određena ograničenja: tisak se dulje suši jer papir sporije upija boju, a i sama boja je manje otporna na atmosferske promjene i fizička oštećenja. Ako ga malo protrljaš ili zamackaš – odmah se vidi. Ali opet, bez toga ne bi to bilo to. S risom možeš tiskati na jedan od ekološki najprihvatljivijih načina tiska. Kod proizvodnje većine papira koristi se puno kemikalija i troše se velike količine vode. Premazni papir se tretira na razne načine kako bi se ubrzalo sušenje boje, dok kod nepremaznog imaš u startu manje crne magije. Riso tinte su na bazi soje ili riže, što daje prednost u smislu neposrednosti rada, jer manje brineš o toksičnosti. Kad recimo radiš radionicu s klincima, ne moraš se bojati da će biti problema ako se zaprljaju tintom. 

► Za tiskarske “geekove” objasni nam kako sam tehnološki postupak izgleda? Pretpostavljam kako nije riječ o masovnim nakladama?

Ana Labudović: Moram reći kako me vratilo sve ovo dvadesetak godina unatrag u procesu, u vrijeme dok sam radila praksu u studiju Vasava i učila kako se separiraju boje za neki bizarni ilustrirani kalendar meksičkih boraca koji se sitotiskao. Riso kao sitotisak u tijeku kopirke funkcionira po tom principu, još uvijek separiramo boje. Motiv šaljem na tisak preko kompjutera ili skenera na mašini, on se prenosi na master, na kojem laser izbuši točkice, i omota se oko bubnja. U sredini bubnja nalazi se tinta, a kako papir prolazi, valjak se okreće i ostavlja trag na njemu. Tamo gdje su rupice, tinta prolazi i ispisuje. To je vrlo rudimentaran proces, rizo smatramo suvremenim mimeografom, a mimeograf je bio valjak s ručicom koji se koristio prije stotinjak godina. Riso kao mitsko biće, satir, kozje analogne noge i digitalna glava. Naravno, to ima utjecaj na naklade te se trudim naći izvediv, manageable način tiska manjih naklada. Ništa što sam do sad printala nije bilo veće od pet stotina primjeraka, iako je i to puno za publikaciju.

► Osim opisane želje za osjećajem samostalnosti, kontrole nad tiskom i naposlijetku osjećaja originalnog tiskanja, što te je s kreativne strane gurnulo u rizografske procese? Ako već ovo što sam naveo nije po sebi i dovoljno…

Ana Labudović: Imala sam oduvijek taj jedan problem – profesionalni, a možda i osobni (smijeh). Znaš ono, kad te zanima jako puno stvari, da se u sve daješ, ali da nikad ne odeš do kraja u jedno područje. Nemaš nišu. I onda ponekad uhvatiš sebe kako malo zavidiš ljudima koji se, recimo, bave samo tipografijom i znaju što rade. Upisala sam dizajn novih medija – tada se to tako zvalo – i većinu profesionalnog života bavila sam se uglavnom digitalnim stvarima, ali i dalje svaštarila i s tiskom, jer ga je bilo drukčije gledati u rukama kad je gotov, za razliku od digitalnog koji se teško da i arhivirati. Nakon nekoliko godina, nekad je i bolje da ne znaš kako su neki webovi “ostarili”. Mislim da mi je falilo da rad ćešće bude opipljiv, utjelovljen, da postoji fizički trag nečega što je bilo bitno. I iako nisam htjela potpuno pustiti digitalno, ovo s risom bio je potpuno novi rabbit hole koji se otvorio. Svidjelo mi se maknuti od kompjutera, naučiti neke nove stvari. Kroz rad na toj mašini shvatiš da nijedan riso studio ne radi isto kao drugi. Svaki ima svoj set interesa, svoj ritam, svoj community. To je zapravo ta kombinacija – tvoj osobni interes, ljudi s kojima surađuješ, i oni koji nekako gravitacijom dođu do tebe jer im se sviđa to što radiš ili znaju da će kod tebe moći napraviti nešto posebno.

► Zadrži misli o prolaznosti digitalne kulture jer to nam je posebno važno te ćemo se na nju vratiti u daljnjem razgovoru. Riso zajednica djeluje i u globalnom kontekstu?


Ana Labudović: Riso je još uvijek u uzlaznom hajpu. Vani je scena razvijenija: krenulo je s nezavisnim riso izdavaštvom devedesetih, ondje gdje su rabljene mašine bile dostupnije i jeftinije. Osim kod uobičajenih sumnjivaca, nalazile su se i po raznim drugim podrumima od crkvi do vojske. U ovom dijelu Europe to nije bio slučaj jer ta tehnologija ovdje nikad nije zaživjela; donedavno je gotovo nitko nije imao. U Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Americi i Aziji je druga priča. Risograph je japanski duplikator, tehnologija koja se razvijala paralelno s pisaćim strojevima u zapadnom svijetu. Razvijen je kao odgovor na drukčiji problem: dok se na Zapadu tražio način da se ubrza prijenos alfabeta na papir, u Japanu se radilo s tisućama znakova i simbola, posve druga dimenzija pisma i potrebe.

Vjerujem da nije samo hajp, publika na sajmovima raste s razlogom, rade se jako dobre stvari, gledam trenutno u plakat Luciana Barbua i to je najljepša stvar koju sam vidjela u 2025., da kažem sad, kad je vrijeme za top liste. Ima nevjerovatne produkcije koja nadilazi dopadljivost mašine i šarenila, često nadilazi i prosječan budžet. No svi ti artistic, high end i nekad highbrow su zapravo manji dio onoga što se producira, riso uglavnom komunicira sa svojom publikom direktno i blisko, s većim naglaskom na temu i cirkulaciju nego na objekt. Zabavno mi je raditi i jednu i drugu vrstu projekata, tako da eto opet to nespecijaliziranje; iako sam otišla u totalnu nišu – u njoj radim najrazličitije moguće stvari.

► Spomenula si pojam community. Svakako buzz word, njegova prostitucija je sveprisutna, ali ne treba s njega skinuti značenje pozitivne semantike. Kako je rizograf dobio prijatelje u Rijeci i izvan nje? 

Ana Labudović: Kroz cijelu tu priču se sve nekako organski širilo. Suradnje nastaju prirodno – prvo su tu bili ljudi s kojima sam već dugo radila, a onda su se kroz taj proces počeli uključivati i novi. Sve se to vremenom prelilo i na Instagram, pa je u zadnje dvije godine bilo puno više aktivnosti i događanja koji su usmjereni prema van. Više nije riječ samo o suradnjama i tisku – tu su sada i rezidencijalni programi, izložbe, sajmovi… Sve to stalno generira nešto novo. Istinu govoriš, community je postao pravi buzzword, svi ga olako koriste, no mene i dalje fascinira kad netko stvarno uspije angažirati i mobilizirati druge.

Kad je riso duplikator napokon stigao u moj studio u ljeto 2019. nisam ni slutila koliko će promijeniti moj radni ritam i način na koji razmišljam o tisku, i tiskam o razmišljanju. Već mjesec dana kasnije, na radionici u GMK-u, nastao je prvi fanzin. Tek tada sam shvatila koliko je taj proces fizički intenzivan – više od 1500 listova prošlo je kroz moje ruke barem dvaput. Radila sam s puno grešaka i krivih procjena, ali uz pomoć prijateljica koje sam zvala da zajedno sabiremo i klamamo stranice, cijela je stvar dobila i taj lijepi, podržavajući, kolektivni aspekt.

Sličan osjećaj imao je i spomenuti Škurinjske balkonske novine. Publikacija je nastala unutar same zajednice – osmišljena, ilustrirana i tiskana kroz radionice – a sudjelovanje susjeda dalo joj je onu posebnu autentičnost koja se događa samo kad se sadržaj stvara točno tamo gdje pripada. Takav rad nisam ni mogla potpisati drukčije nego RISO i prijatelji. Mislim, hej, novine s balkona. 

Kad pričamo o zajednici moramo pričati i o FFF book-clubu, koji uskoro puni 3 godine, po jednu za svako F (feminist, flinta, Fiume). Na našim vještičarenjima čitamo, pričamo i stvaramo siguran prostor za žene* feminističke i/ili f.l.i.n.t.a. vjeroispovijesti, prostor u kojem diskusija može biti nježna, nagla, pametna, blesava, otvorena i nesputana.

► Tiskarstvo kakvim se baviš vrlo je realna, opipljiva djelatnost. Ulaganje nije maleno, sve sirovine imaju svoju cijenu…

Ana Labudović: Za poslovne planove recimo da su uglavnom bili – fikcija (smijeh). Na papiru je sve izgledalo ozbiljno, ali stvarnost je uvijek bila nepredvidljivija, pa su se kroz razne improvizacije dogodile i neke dobre spontanosti. Doduše stvari su dobile neki momentum i voljela bih nastaviti razvijati i rezidenciju i vlastite izdavačke projekte. Nezavisna scena je zavisna o ciklusima financiranja, pokušavam naći mjeru da radim onoliko stvari koliko mogu ishendlati, no sad mi već ozbiljno fali ruku i mozgova. Moj plan da preselim 200 ljudi u Rijeku ne ide skroz kao što sam očekivala…

Sve to dolazi s velikom cijenom. Potrebno je suludo puno rada da bi ovakvi projekti uopće opstali, a gotovo je nemoguće raditi ih na nekoj održivoj razini bez institucionalne podrške. Istovremeno želim ostati dostupna onima koji rade važne stvari, a nemaju adekvatna sredstva, ali i realno moći naplatiti vlastiti rad. Često se dogodi da cijeli model opstanka ovisi o nekom bolje plaćenom projektu koji omogući nekoliko loše plaćenih.

Stalno moraš misliti na stvarne troškove, njihovu amortizaciju, kvarove koje ne možeš sama riješiti i druge nepredviđene okolnosti. To često dolazi u koliziju s motivacijom i onom početnom strasti – zašto uopće radim neke od ovih stvari. Neki projekti su objektivno neisplativi, a ipak ustrajem jer ih volim; dokle će to biti moguće, ne znam.

Znam samo da ne želim razmišljati o budućnosti kroz korporativnu logiku. Da sam tako krenula, danas ne bih bila ovdje nego bih štancala te božićne evergreene. Ne radi se o ignoriranju realnosti, nego o tome da, dok mogu, gradim oko smisla, a ne oko rasta u kapitalističkom smislu. Meni je rast i to što sam naučila rastaviti bubanj, i to što se iz godine u godinu prijavljuje sve više ljudi na rezidenciju i praksu.

► Poslovni planovi znaju ugušiti, nisu za svaki posao i talent. Uostalom uvijek će ti reći i kako moraš stati iza  čvrstog naziva projekta, brenda… Kod tebe se javlja dosta različitih varijacija u impresumima tiskovina što gledam kao vrijednost.

Ana Labudović: Tako je. Naziv Riso and Friends nisam htjela fiksirati, u početku sama nisam bila sigurna što je ispravno. U impressumima se pojavljuju nazivi RISO and friends, Riso&Friends, Riso i prijatelji, Riso i prijatelj⁞ce, Riso și prietenii, Riso in prjatučki… to mi je bilo prirodnije od brendiranja. Rastežem taj identitet, i s vremenom se nešto usustavilo, a nešto nije. Isto tako i u radu. Zato ni te planove nikad ne uspijevam strogo definirati, nekad je rad brz, efikasan i ekonomičan, a nekad spor, eksperimentalan i zapravo potpuno nenaplativ. Pitajte me za godinu dana mislim li isto! Kako god, ostaje ono bitno: uzajamna podrška i zajednički proces. 

► Za sljedeći naslov predlažem Riso i 200 ljudi u Rijeci (smijeh)! Šećeš s radom između grafika i plakata te produkcije publikacija vrlo kompleksnog i važnog sadržaja kao što je Biblioteka 0 Općenito, koja odiše kooperativnim duhom, a i često se bavi pitanjima kako zajednice uopće opstaju.  

Ana Labudović: Da, Biblioteka 0 Općenito je suradnički projekt, ideja je bila da prevodimo suvremenu, relevantnu teoriju koja je nama zanimljiva i društveno bitna, i da ti tekstovi postanu dostupni široj publici – i cjenovno i formatom. Pokrenula ga je Ana Hušman, s kojom dugo prijateljujem i surađujem, a tu su još i Ivana Meštrov, Marko Tadić, Nikola Bojić, Hrvoslava Brkušić i Dubravka Sekulić. To je platforma za distribuciju relevantnih teorijskih tekstova koje prevodimo na hrvatski jezik, kroz koju sam najviše naučila – o tisku, izdavačkim praksama, kompleksnosti rada na prijevodu, ali i o važnosti dugotrajnih, pažljivo građenih vrijednih suradnji. Organiziramo čitanja u knjižnicama, galerijama i drugim prostorima otvorenima javnosti za promociju naših izdanja, i tako smo u direktnom kontaktu i s publikom i s tekstom.

Dosad smo objavili tri edicije: prvu, s devet eseja raznih autor/ica po tristotinjak primjeraka; drugu, s dva eseja Donne Haraway tiskanih u petsto primjeraka; i treću seriju koja je upravo u tijeku – zasad je vani prvi od četiri planirana teksta Ursule K. Le Guin, također u petsto primjeraka. Kako kaže Ana Hušman koja je motor kolektiva, mi se “pravimo da radimo fanzine, a imamo izdavačku kuću”. (smijeh)

Publikacije su sve konkretnije, fizički i sadržajno. Recimo, Kiborški manifest ili Manifest družbeničkih vrsta, to su već prave male knjige. Postoji ta delikatna veza između sadržaja i materijalnosti tiska, između onoga što čitaš i onoga kako to fizički držiš u rukama.

► Stalno nam se fanzini provlače kroz razgovor, a i mislim da si najjača u produkciji fanzina koje je, onome tko ih dobije u ruke, ambicija sačuvati na policama dobro upakirane u omot koji ih štiti od atmosferskih utjecaja. Puno toga si se već natiskala iz tog pravca… Favoriti? 

Ana Labudović: Pa da, teško mi je nešto favorizirati. Ali malo hoću. Jedan od prvih Risovih prijatelja bio je Bruno Butorac. Tad je živio u Rijeci, a sad završava faks u Zagrebu. Volim njegov rad – likovno jak i uvijek na pravoj strani povijesti. Upoznali smo se preko prijatelja, bio je prvi koji je znao šta je ta mašina koja je stigla. Mislim da je njegov VK bio jedan od prvih takvih autorskih fanzina koje sam tiskala, i dalje obožavam te njegove kolaže. 

► Predložit ću ti ja još favorita. Odlični su i radovi Nike Rukavine Priručnik za kućne popravke za žene kao i projekt Dubravke Sekulić o nesvrstanima. Potonji bi odmah ugradio i u projekt “Galeba”, ako bude takve prilike…

Ana Labudović: Nika Rukavina je apsolutni bestseler na svakom sajmu. Završila je kiparstvo na Akademiji, bavi se performance artom. Kao iznimno spretna, “handy” osoba – zna popraviti sve i prihvaća svakakve lude izazove, još uvijek se nadam da ćemo jednog dana imati klesarski obrt. Kroz prijateljice koje rade u različitim udrugama, galerijama i muzejima, počela je pomagati oko popravaka, održavanja, radionica… a iz toga je, korak po korak, nastala i ideja za njezin fanzin. Tijekom jedne rezidencije u Beču shvatila je da bi sve to znanje i iskustvo moglo postati publikacija. Javila mi se s prijedlogom i projekt je  zvučao jako ambiciozno: 300 primjeraka na hrvatskom i 300 na engleskom jeziku. Ali uspjelo je! Hrvatska naklada je gotovo rasprodana, a engleska već na pola. Na svakom sajmu ljudi baš reagiraju na njega, često se rasproda, a ponekad netko i slučajno posudi primjerak. (smijeh) Na neke sajmove na koje se vraćam publika se ponavlja, ljudi prilaze i pitaju: “Joj znam ovo od prošle godine, kad izlazi sljedeća knjiga?”. The non-aligned round table and it’s discontents pak je sjajan esej o nesvrstanima koji je napisala i opremila ilustracijama Dubravka Sekulić. U tekstu prati transformaciju okruglog stola kao dominantne prostorne figure konferencija Pokreta nesvrstanih, analizira izgradnju tih dvorana u kojima su se okupljali, i govori o samom Pokretu nesvrstanih o njegovim pukotinama, nasljeđu i značenju danas. Publikacija je nastala za izložbu “Južna sazviježđa: Poetike nesvrstanih” u Drugom moru koju je kurirala Bojana Piškur 2021. Vrlo brzo nakon objave ostali smo bez cijele naklade od tristo primjeraka. Zbog velikog interesa na sajmovima u inozemstvu (posebno u Ateni i Temišvaru) ove smo godine napravili reprint. Galeb još nije pitao.

► Iz svega toga se, pretpostavljam, izrodila ideja za izložbu Riso i prijatelji, održana 2023. u galeriji HDD-a (link)?

Ana Labudović: Ništa premistično, iz potrebe da se sve to što se radi i akumulira posljednjih godina – pokaže. Na neki način sam samo nestala iz Zagreba pa se dosta ljudi pitalo što radim u Rijeci, a nisu baš ni oni u Rijeci znali što se sve tamo proizvodi. Izložba je prošla na natječaju od HDD-a i bila sam sretna doći doma “poslovno” (smijeh). Želja mi je bila preseliti dio inventara i atmosfere studija u galerijski prostor, postaviti publikacije kao artefakte za koje je poželjno da se uzimaju u ruke, i kao protagoniste istaknuti i riso i prijatelje. Htjela sam obuhvatiti cijelu produkciju, od tiskanih materijala do restlova i samih matrica. U nekom trenu sam naišla na neke postavke mašine i vidjela tu ludu brojku, gooolemu količinu otisaka, koja se reflektira u nazivima izložbi – svaka se zove prema broju otisaka koje sam do tog trenutka napravila. Recimo, “Riso i prijatelji: 280.000 otisaka kasnije”, kojoj je prethodila ona s “200.000” otisaka kasnije. Glup gimmick čovjeka veseli. Bila je to i prilika da ljudima pokažemo pravu prirodu tog procesa, da ga ogolimo, da izvučemo “prljave gaće” risa. Doslovno smo izložili mastere, one matrice koje koristiš za tisak – objesili ih u grid. Iz daljine izgledaju moćno, ali kad priđeš bliže, vidiš što je svaka od njih doista otisnula. Postav za izložbu radili su moji kolege iz Delte, Ana Tomić i Marino Krstačić-Furić, obožavam ih i njihov rad i bilo mi je drago dobiti malo i njihove magije. Jer Riso i prijatelji je u svom temelju suradnički projekt. I meni osobno je to uvijek draži način rada – kad imaš s kim ping-pongati ideje, kad proces postane živ, brz i zabavan. Prva verzija izložbe bila je u Zagrebu, druga u Splitu, gdje smo već imali više materijala i veći prostor. Treća će biti iduće godine u galeriji Kortil tu u Rijeci, i tamo ćemo dodati i novi sloj – diskurzivni program. Baš mi je drago što će izložba napokon biti prikazana u Rijeci, jer to i jest njezin prirodni kontekst. 

► Rekao bih da voliš dovlačenje novih, svrstanih i nesvrstanih u Rijeku. Uz sve razvijaš poseban rezidencijalni program… Kako je do toga došlo? 

Ana Labudović: Sebično, priznajem (smijeh). Dosadilo mi je samovati! Falilo mi je malo “influxa” drugih ljudi, novih priča. Došla sam u Rijeku 2017., u one lude godine prije EPK-a, kad je grad bio pun energije i stalno se nešto događalo. A onda je došla 2020. – takva kakva je bila, teška za sve, ali posebno i za Rijeku i cijeli taj projekt. Odjednom je sve utihnulo i umrtvilo se, scena je strašno malena. Rijeku i dalje volim. To je grad koji mi je fizički i emocionalno blizak, privlačan. Još uvijek se volimo, iako ponekad gubimo razumijevanje jedno za drugo. No, sebičnost na stranu, bilo mi jasno da raspolažem resursima koji vrište rezidencija, i da živimo u opet u čudnim i neizvjesnim vremenima za slobode generalno, a naravno posljedično umjetnost i kulturu, queer zajednice, i da resurse treba dijeliti… Studio je u ovoj zgradi i to je ključna stvar. Da nije bilo kolektiva Delta 5, kojem sam se pridružila prije sedam godina, i da nema ove zgrade, mislim da ništa od ovoga ne bi postojalo. Ona već godinama služi kao prostor koji stvara mnogo sadržaja a okuplja različite aktere: od HNK-a i Podruma do DeltaLaba i planinarskih udruga.

Svaki put kad netko dođe ovdje u goste, dogodi se isto – svi se zaljube i u zgradu i u Rijeku. I s razlogom. Grad je fascinantan: pomalo kriv, prljav, divan i čudan u isto vrijeme. Ima taj karakter koji mnogi prepoznaju tek kad ga vide odozgo, pa shvate koliko je slojevit i lijep. Rijeka je i geografski na super poziciji – lako dostupna, a dovoljno lišena zabave i distrakcija možeš posvetiti radu (smijeh). I još, usred svega, imaš ovu zgradu koju većina ljudi uopće ne primjećuje. Taksisti i dostavljači prolaze pored nje, ne znaju što je tu, neki misle da je napuštena. Kao da je slijepa točka u samom centru grada. Zahvaljujući DeltaLabu, koji je tijekom EPK godina osposobio prvi kat, sada imamo polivalentan prostor za izložbe i razna događanja, te mali rezidencijski prostor za dvanaest ljudi. https://vizkultura.hr/tag/deltalab/  Da imam to u zgradi, a da to ne koristim, bila bih luda.  Ono što se pokazalo s dosadašnjim rezidentima jest da ljudi ovdje uvijek žele ostati duže. Svima je prekratko. Kažu: “Isuse, radili smo cijelo vrijeme, nismo stigli ništa vidjeti od grada!” (smijeh) Ako stignem, najćešće ih odvedem na plažu i groblje, to su moji favoriti! Najkraća je rezidencija trajala možda tri dana, najduža tri tjedna. U tom vremenu atmosfera postane vrlo intenzivna – brzo upoznaš ljude, njihov način rada, dinamiku, i sve se nekako prirodno poveže. A ljudi su čini mi se gladni takvih sadržaja. Ne mislim samo doslovno, na korejski curry nakon večere/radionice koju nam je skuhao Burta kolektiv (smijeh), nego na drugačiji tip druženja koji nije “vidimo se na šanku” ili “šetnja po Lungomareu”. Primjerice, Jiye i Ioana koje su radile projekt The Case of the Suitcase bile su prekrasno otvorene i nesebične. Zajedno smo organizirale večeru/radionicu za petnaest ljudi – ispalo je stvarno magično. Vrlo su brzo svi za stolom počeli pričati o svojim iskustvima putovanja, selidbi, o švercu, o tome kako svatko ima bratića koji “dila travu”. (smijeh) Iz banalnih tema rodila se stvarna povezanost među potpuno različitim ljudima. Ta večer je ujedno postala i tematska osnova njihove publikacije The Case of the Suitcase. Kroz zajednički razgovor dotakli smo se načina na koji danas živimo — stalnih prelazaka, promjena, pokretljivosti. Ljudi više nemaju isti posao cijeli život, isti stan, isti grad, iste odnose. Sve je fluidno, sve se mijenja, teže nalazimo neka uporišta, i upravo zato takvi susreti postaju dragocjene razmjene. Na prvi pogled simpatično i lagano, ali zapravo vrlo politično. U pozadini tih “slatkih” situacija krije se ozbiljno pitanje – kako danas gradimo zajednice i odnose u svijetu koji se stalno raslojava i pomiče.


► A kako vidiš upravo mlađu scenu — studente, tek diplomirane umjetnike i dizajnere. Nekako mi se u izgradnji budućnosti sve to čini puno važnije od nas milenijalaca koji već imamo neki kontekst rada…

Ana Labudović: Ekipa s Akademije mi dolazi na praksu ili im vodim povremeno radionice i često ih pitam: “Imate super radove, ali gdje ste na izložbama? Zašto vas nema?” Ne konzumiraju baš institucionalnu kulturu, no ne vidim ih baš puno ni u alternativnim varijantama, fanzini, koncerti, pop-upovi..? I sad, tu ne treba biti nešto paternalistički kritičan, ima super ljudi. Osim što za početak ja živim ispod kamena pa mi vjerovatno svašta promiče, mislim da im treba dati malo kredita. To su generacije koje su kroz srednju ili studij prošle u vrijeme pandemije, i razumljivo je da su izgubile taj ritam izlazaka, druženja, zajedničkog rada. Oni su odrasli uz internet, u potpuno drugačijem kontekstu od nas. Naučili su spellovati “anxiety” prije “sljedeći”. Ne znaju čemu se nadati, i u ovako demografski ispražnjenom gradu nemaju baš puno prilika. Na radionicama primijetiš razliku odmah – generacijski jaz u načinu razmišljanja je ogroman, a i ja se nekad osjećam boomerski uz njih. Mi smo naučeni slagati fajlove u foldere, oslanjati se na  hijerarhije, arhive… a oni sve traže kroz tražilicu. Doslovno “guglaju” vlastiti kompjuter jer im je sve na Desktopu ili u Downloads mapi. (smijeh) Mnogi su iznenađujuće dobri i nesvjesni toga, i lijepo je kad dođu k meni i budu bar malo ohrabreniji, a onda ih ubije u pojam nekoliko dana rezanja publikacija..

► Zato bi i htio da u zaključku otvoreno pričamo o svom tom emocionalnom i profesionalnom teretu kojeg imamo, što kroz svakodnevicu, što u razmišljanju o budućnosti. Zanimaju nas dvije teme. Prva što ti je najveća panika i strepnja u radu i kreativnom životu, a drugo što prepoznaješ kako nadu. Potonje je posebno važno… 

Ana Labudović: Iskreno, pucala sam si u nogu – s Rizom (smijeh)! Prije sam, kao dizajnerica, bila zadnja karika u lancu — svi bi kasnili, i kad bi sve stiglo do mene, ja bih morala sve odraditi “brzo, brzo” da bismo ispoštovali rokove. Sada, otkad sama printam, svi i dalje kasne, ali ja imam još manje vremena za dizajn, i za tisak. Tu nastaje pravi kaos.. Zadnje dvije godine uzimam ekipu na tzv. printernship, praksu u studiju, izmijenjuju se jedna domaća i jedna erazmus buduća zvijezda. Zabavno je i puno si međusobno pomažemo, i napokon se napravio đir nekih mladih ljudi kojima je to interesantno. No u praksi sam uglavnom solo radnica: unatoč imenu “Riso i prijatelji”, ljudi često misle da nas je više. “Shitstorm” se može dogoditi na različitim razinama – od samog planiranja (“Jesam li dobro izračunala koliko mi papira treba?”) do trenutka kad mašina odluči biti prgava (smijeh). Zna se desiti da u ključnom trenutku nešto otkaže – recimo, printam kalendar i taman kad dođem do osmog mjeseca, crkne žuti bubanj. I onda deveti, deseti i jedanaesti mjesec printam zlatnim umjesto žutim… i sve izgleda, blago rečeno – katastrofa, unatoč zlatu (smijeh). Mislim da sam s vremenom shvatila da imam mali OCD, ta potreba da sve bude pod kontrolom, u nekim totalno ludim detaljima. No rad s risom te brzo nauči da moraš – pustiti. Jer kontrolirati tu mašinu nikad ne možeš do kraja. Najveća je nagrada kad sve to dođe do kraja. Kad obrežeš posljednji primjerak, otvoriš ga i vidiš da to stvarno funkcionira – to je osjećaj čiste satisfakcije.

I da, svake godine si kažem da ću do Božića konačno napraviti seriju anti-rokovnika… i već pet godina ne stižem (smijeh). Ali se i dalje nadam da ću jednog dana smisliti neki “božićni evergreen”, makar morala pjevati.

► Tražio sam i nadu od tebe… 

Ana Labudović: Joj… ne znam ni kako to reći, a da moj najcrnji pesimizam ne iscuri. (smijeh) Kako bi rekla drugarica Dumančić iz Smak Pressa – moramo se držati zajedno. Nezavisna kultura, pogotovo ona koja ne živi u Zagrebu, je na tankom ledu. Bojim se da će postati gore prije nego bude bolje, i to nije samo stvar Hrvatske, nego globalna dinamika. Živimo u takvom klasterfaku da uz sve grozote, psihopate, genocide, neka tamo kultura nije ni na svirali. Ali upravo zato se tako lako prepoznajemo i povezujemo s kolegama iz drugih zemalja – svima nam je, na različite načine, zajednički taj osjećaj nekakve ugroženosti, ali i upornosti.

► Banalno, ali i ovaj mobitel s kojim snimamo razgovor je unio većinu tih poremećaja. Pročitao sam nedavno knjigu Internet nije to što mislite i ima kvalitetno o tome da smo zbog naizgled puno banalnog uređaja promijenili vrlo duboke navike, procese i proizvode u životu. 

Ana Labudović: Kako clickbait ime knjige…

► Da, da, malo je clickbait naslov, ali ima i jedan lijep paragraf o mobitelu s prikazom posljedica na realne poslove – medije, restorane, dućane, doslovno cijeli “main street”…. Zato su nam, čini mi se, ta papirnata utočišta sve važnija. Internet je nestao nakon elektromagnetskih smetnji izazvanih nuklerarnim igrama, ostaju nam samo papirnati proizvodi, što ćemo?

Ana Labudović: Mislim da je najljepše kod ovakvog tipa DIY, samizdat i samoistraživačkog rada to što vidiš – stvarno postoji publika za sve. Nema te teme koja neće pronaći svoje čitatelje. Primjerice, moj prijatelj Gavril napisao je esej o učenju jezika, iz svoje osobne perspektive – nije to znanstveni tekst, nego promišljanje iz iskustva. I opet, nekome će baš taj tekst biti puno bliži, razumljiviji i važniji od nekog akademskog rada. Čini mi se da smo sad opet u trenutku kad, uz sve te “flashy” i vizualno bogate projekte, ljudi traže – sadržaj. Nešto konkretno, nešto što mogu pročitati, osjetiti, ponijeti sa sobom. Meni je to najvažnije i najuzbudljivije – a čini mi se i drugima. Taj sadržaj koji ima težinu, koji nešto govori. Nadam se da ćemo i dalje pronalaziti načine kako te različite sadržaje približavati ljudima, u formama koje su im dostupne i bliske. Pa makar i nestao internet.

 

Razgovarao: Kristian Benić / tekstove ovog autora potražite na linku

 

Portreti i fotografije iz studija: Karlo Čargonja

 

Zahvaljujemo Ani Labudović na ustupljenim vizualnim materijalima.

Riso i prijatelje pratite na www.risoandfriends.net i Instagramu @risoandfriends.