Rad mladog umjetnika koji se krije pod imenom Linnch bio mi je poznat od prije, ali kada sam prošle godine, nedugo nakon doseljenja u Beograd, vidjela najave da se otvara njegova izložba u UK Parobrodu, znala sam da je moram vidjeti. Naravno, oduševila me. Linnch.it, izložba crno bijelih crteža koji pametno kritiziraju društvo, pazeći na svaki detalj i pomno razrađene priče, Linnchev su, odnosno Vanjin prepoznatljivi stil.
*Vanja Vikalo aka Linnch
Vanja Vikalo, poznatijih kao Linnch, ilustrator je i dizajner karaktera, a dolazi iz Herceg Novog. Za sebe kaže da bi najradije samo to i radio; ilustrirao, kreirao storytelling svojih karaktera i stvarao animirane filmove. Već godinama je prisutan na umjetničkoj sceni u Crnoj Gori, Srbiji, ali i Hrvatskoj, ponajviše angažiran oko realizacije Festivala Sinestezija u Herceg Novom no paralelno radeći s vlastitima dizajn studijom D-Bend, a sada uz studio za produkciju filmova Rudnik film u kojem radi na animiranim pričama, koje postaju sljedeća točka razvoja njegovog vizualnog izričaja. Čini mi se da Vanja vjerojatno nikad ne odmara. Kako se nedavno i on napokon preselio u Beograd, jedva sam uspjela dočekati da porazgovaram s ovim mladim i talentiranim umjetnikom.
Zašto ilustracije, otkud ideja za pokretanjem Sinestezije, što je sve radio D-Bend, koliko se ozbiljno kopa u Rudnik filmu, koga cijeni od hrvatskih umjetnika, samo su neke od tema kojih smo se dotakli, a Linncheve odgovore možete pročitati u nastavku.
► Ajmo od prezenta! Čime se trenutno baviš, koji ti je projekt sada aktualan?
Linnch: Nedavno smo završili spot za Who see, crnogorski bend, za stvar „Dinamida“. To je animirani spot, kompletno zasnovan na ilustracijama, nešto što smo radili baš dugo. Zapravo smo ga počeli raditi još u studenom, imali smo završenu četvrtinu spota i na osnovu toga dobili ponudu da radimo spot za bend Goblini. Pa smo napravili pauzu i uradili spot za Gobline i tek onda završili „Dinamidu“. Bilo nam je prezanimljivo obrađivati lokalne teme i motive iz Boke Kotorske…
► Svaka pohvala za spot, meni stvarno super izgleda! Video je novost u tvom radu; kako to komentiraš i što još trenutno radiš?
Linnch: Hvala ti, meni je isto „strava“! Naučio sam tonu stvari na ovom projektu; to je nešto u što se sve više „bacam“ i želja mi je u budućnosti raditi na autorskom animiranom filmu. Ali to su još uvijek samo želje… Sad trenutno radim na konceptu karaktera za spot za Gramophonedzie, to bi trebalo izaći vani nekad u svibnju. To će isto biti poptuno animiran spot koji također radim u suradnji s Noyzom, s prijateljem s kojim sam nedavno osnovao studio za produkciju videa koji smo nazvali „Rudnik film“ (smijeh). Rudnik je baš odgovarajuće ime. Pored toga, regularno radim ilustracije i sve ostale akcije koje izlaze iz kompjutora, sve street-art akcije; prihvaćam se svega samo da je vrijeme na mojoj strani.
► Vidjela sam da si angažiran oko peticije za očuvanje otoka Mamula u Crnoj Gori. Je li to nešto u čemu si intenzivno aktivan ili samo supporterski?
Linnch: Početkom godine sam bio u Herceg Novom, držao sam radionicu u Omladinskom kulturnom centru (to je jedna inicijativa u kojoj sudjelujem) i pojavila se ta vijest da je Mamula prodana i da će se napraviti hotel na tom otoku, lokaciji koja je prebitno mjesto za Herceg Novi. Komentirali smo kako će se dogoditi standardna priča, da ljudi samo stoje i blebeću, komentiraju i kritiziraju ovakve okolnosti, a ništa ne rade po tom pitanju. Međutim, Mirko Lazarević, prijatelj s kojim sam pokrenuo „D-Bend” i Festival Sinestezija, bacio se u akciju i kreirao Facebook grupu te na taj način pokrenuo nevjerojatnu inicijativu i zajedno s grupom istomišljenika „završio“ na sjednici općine gdje je općina usvojila prijedlog da se otok od Vlade traži natrag Herceg Novom. Međutim, Ministarstvo turizma se nedavno oglasilo i najavilo nastavak pregovora s investitorima hotela na Mamuli… Dogodila se baš čudna situacija, u principu je vlada van očiju javnosti oduzela otok gradu i realizirala dogovor.
No Lazarević se super organizirao, uključio je stručnjake i sve relevatne organizacije iz regije i nadam se da će se uspjeti izboriti za Mamulu jer je stvarno vrijedna borbe. Pokrenuta je i online peticija, održani su protesti, ima veliku podršku zajednice, no ljude treba stalno poticati na konkretnu akciju, da se nešto zaista napravi jer su ponekad inertni.
Kad smo organizirali festival Sinestezije, isto to se dogodilo s podrškom. Godinu dana doslovno radiš nenormalne stvari i dođeš do toga da u grad, u kojem se ništa ne događa, dovedeš 30 umjetnika, 10 dana rade svašta i ekipa s kojom visiš ne dođe jer zaborave da je to bilo baš na taj dan. Ali to govori o duhu grada.
► Kada si već spomenuo Festival, pojasni nam kako je krenula ta priča sa Sinestezijom?
Linnch: Pa, dosta čudno. U jednu ruku sve je krenulo iz te priče da se stvarno ništa ne događa u tom gradu. U povijesti je to bio grad umjetnika u koji su umjetnici dolazili po inspiraciju. Svjetlost, vegetacija i izgled cijelog grada su zbilja nevjerojatni. No s druge strane, iz tog nedostatka sadržaja sva infrastruktura je propala. Nekoć su tamo bila vrhunska događanja, poznati festivali, no sve je to propalo, a institucije koje sve to skupa vode su korumpirane. Godišnje dobivaju ogromne svote novca zato jer je Herceg Novi turistički grad i TZ im po defaultu daje novac posljednjih 50 godina za programe koji se prepisuju svake godine, nemaju goste, imaju čitavu besplatnu infrastrukturu i opet, samo plaće dobivaju. Mirko i ja smo krenuli pričati s Reljom i Nanom iz Dis-Patcha i Kids-Patcha i s Nelom Lazarević, novinarkom, i nekako smo se sklopili oko ideja kako bismo iskoristili grad i tamošnje lokacije, a dijelili smo sličan ukus za suvremenu umjetnost Balkana i vizija nam je bila da počnemo dovoditi strane goste. Imali smo tri godine Festivala i u prosjeku dvadesetak umjetnika po ediciji te prosječno dvadesetak događanja na javnim lokacijama po godini; svi programi festivala su bili besplatni i, naravno, sve je bilo zasnovano na teškom volonterskom radu. Mislim da je najveći rezultat festivala Omladinski kulturni centar Herceg Novi, koji je pokrenula grupa prijatelja početkom 2013., a u ideju su uključili sve kreativce iz grada. I sada je to apsolutni centar energije grada. Iako nismo inicijatori, već u njemu sudjelujemo volonterski i partnerski, Omladinski kulturni centar vidim kao ispunjen cilj zbog koga smo pokrenuli Festival, a to je stvaranje platforme za promociju i kreiranje scene suvremene umjetnosti koja funkcionira 365 dana u godini. To je velika stvar za bilo koji grad, a pogotovo za Herceg Novi koji je zimi prazan i nema nikakvih događanja, kao i svi manji gradovi.
► Jesu li vlasti, odnosno grad podržali projekt vašeg festivala i Omladinskog kulturnog centra?
Linnch: Kompleksno je to pitanje. Financijska podrška grada je bila simbolična, premda se to mijenjalo kroz godine. Radili su velike propuste s lokacijama koje smo dogovarali, što je tada stvaralo ozbiljan problem i stres. Institucije nisu bile pretjerano sposobne organizirati se, mi od projekta nismo zarađivali pa je, čini mi se, i njihov interes bio upitan. S druge strane, toliko su zapetljani u tim stranačkim uglovima da se jednostavno ne možeš probiti i stvari iskomunicirati. A onda su nam poslije dolazili s prijedlozima da uđemo u stranku i objašnjavali što bi nam to otključavalo u kojoj instituciji. Grozne stvari… Isto tako mislim da Omladinski kulturni centar trenutno ima 50 prijavljenih umjetnika koji koriste prostor, uz ogroman broj ljudi koji kroz radionice i probe te prostorije posjećuju svakodnevno, a za sve to podrška grada još uvijek ne postoji. Imamo taj prostor koji nam je ustupio privatnik, na čisti entuzijazam. To je nevjerojatno pozitivan primjer, da na mail dobiješ dozvolu za korištenje čitave zgrade iz doba komunizma, a s druge strane radiš nešto izuzetno važno za čitav grad, tijekom tri godine, šalješ službene dopise institucijama koje vode grad i kulturu, a me dobiješ ništa ili jako male financijske podrške i, na veliku muku, osnovnu podšku za javne lokacije.
► Kakve sve umjetnike pozivate na festival, jesu li oni svi s Balkana i koji je njihov profil?
Linnch: Uglavnom dolaze s Balkana, oko 80% ih je iz regije. Kada smo strukturirali festival, imali smo takvu selekciju da nam dolaze umjetnici koji su te godine imali izložbu ili su se na neki način istakli od ostale populacije umjetnika, a fokus je bio na vizualnoj umjetnosti. S druge strane, glavni cilj nam je bio dovesti ljude da rade umjetnost na licu mjesta, inspirirani gradom i temom koju smo svake godine zadavali umjetnicima. Bilo je zanimljivo, godinu dana na netu gledaš ljude i onda im postaviš temu, daš im prostor, daš im podloge i materijale i gledaš šta će izaći iz toga. I onda se dogodi taj odnos umjetnika i posjetitelja festivala jer se sve odvijalo na javnim lokacijama i u toku progresa rada. Taj rezidencijalni dio je meni uvjerljivo najzanimljiviji, to što smo ugostili toliko umjetnika u našem gradu i radili s njima.
► Osim u Herceg Novom, jako puno radiš u Beogradu. Gdje si najviše involviran, gdje najviše radiš?
Linnch: Uglavnom radim u Beogradu. Kada sam bio u Herceg Novom i skoro tri godine nisam radio nikakve komercijalne poslove, isključivo sam radio word i google docs, baš potpuno tupilo. Ali iz faze prije toga, s D-Bendom, većina poslova je bila bazirana ovdje.
► Kad si već spomenuo D-Bend, koji si također pokrenuo s Mirkom Lazarevićem još za vrijeme faksa, kako je došlo do ideje da uz faks imaš još i vlastiti studio?
Linnch: Bili smo okruženi ljudima koji rade, uvijek sam bio nekako u toj atmosferi. Mislili smo da smo u tom uzrastu spremni raditi neke svoje stvari, uspoređivali smo se s tadašnjim studijima. Zanimao nas je character-based design, kolažiranje karaktera s dizajnom. Gledali smo dizajn oko sebe i uvijek komentirali kako je nevjerojatno koje stvari prolaze, čak za dobre brendove. Mene su užasavale maskote koje sam gledao na reklamama i kampanjama, to mi je bilo nedopustivo i nezamislivo: da netko nekoga pozove da to radi, da to netko odobri i da na kraju netko dobiva profit od toga… Ali i s dizajnerske strane, koji nivo dizajna je bio u tome, apsolutno ne u duhu vremena, daleko od toga da je bilo, daleko od kvalitete…
► Znači, osjetili ste potrebu za intervencijom?
Linnch: (smijeh) Da, da. A s druge strane, sve što smo radili na netu je bilo super popraćeno pa smo odlučili: hajde da probamo. Imali smo fokus i stav, kao nećemo raditi banke, nego bendove i to nas je u startu brzo izdvojilo od ostalih. Brzo smo dobili klijente i poslove i vjerojatno zbog toga nisam završio faks jer smo odmah uletjeli u poslove, u mailove, u klijente… Kada sam se vratio na faks, gledao sam neki zamišljeni projekt i automatski mi je izgubio čar. Nivo stvari koji se tražio na faksu me jednostavno nije „vozio“, cijeli život sam kretao prema stvarima koje me ili voze ili ne. Mislim da je poanta da smo u startu imali jako izražen fokus, ljudi su nas počeli zvati zbog toga što radimo, a ne zbog toga što im treba nešto dizajnirati.
►D-Bend postoji još uvijek ili…?
Linnch: Pa, vremenom se izgubio, ali zapravo smo konkretno zbog Sinestezije prestali funkcionirati kao D-Bend i prekinuli smo prihvaćati poslove.
► A ti samostalno, koliko radiš kao autor, baš na svojim nekomercijalnim radovima?
Linnch: Nastavio sam raditi ilustracije. U principu, poslije izložbe prošle godine mi se ponovno „javila“ ta neka umjetnička strana izražavanja, do tada su mi skoro svi angažmani bili komercijalni.
►Kao što se lako može vidjeti iz tvojih radova, rekla bih da su ti ilustracije najdraže, da se najviše njima baviš. Ima li razloga za to, kako je to prevagnulo, kako si se odlučio za taj smjer?
Linnch: Pa jednostavno, to su stvari na koje sam obraćao najviše pažnje. Kroz stvari, koje sam volio kao dijete, to se mijenjalo, npr. u srednjoj školi sam vidio „Toy Machine“ i to mi je pokazalo da postoji drugi pristup, do tada su najveći utjecaj na mene imali filmovi, stripovi i igrice, što je poprilično zatvoren krug i u neku ruku zatvoren pristup. Kada sam vidio „Toy Machine“, potpuni antistil, nešto što nije lijepo, a opet je potpuno smiješno, to me nekako presjeklo i onda sam na kraju srednje škole pogledao „Pictoplasma” DVD i to mi je pokazalo da postoji čitav spektar ljudi koji rade jako netradicionale stvari, tj. da se koncept i pristup karakterima drastično promijenio u 90-ima i 2000-ima. To je utjecalo na mene da se opredijelim za ilustraciju, da sam slobodan u smislu da možeš biti kritičan, da se možeš zabaviti, da postoji neka komunikacija i, naravno, da crtaš mnogo.
►Prošle godine si imao izložbu u Parobrodu („Linnch It“). Reci nam nešto više o toj izložbi, to je bila serija crteža i skica?
Linnch: Da, fokus je bio samo na crno-bijelim crtežima. Većina ih je nastala u periodu od 2006. do 2013. i sve su to crteži koje sam crtao između komercijalnih radova i organizacije festivala. To mi je bio svojevrsni ventil jer tu slobodu nemaš s klijentima, koliko god oni bili alternativni. To je neka moja potpuno mračna kontra, bez potrebe da se pravdam nekome, zašto je to tu ili zašto je tako nacrtano, i to mi je jako prijalo. Kada sam bio pozvan da napravim izložbu, nadogradio sam te svoje radove još nekim novima i prvi put poslije dugo vremena sam si uzeo petnaest dana i crtao isključivo za sebe! Tek tada sam shvatio koliko bi bilo dobro da nisam stalno opterećen komercijalnim poslovima, što bih sve mogao raditi i stvarati da imam više vremena za to. Napravio sam seriju crteža „Heretiks“. Crtao sam isto kao ranije, jako primitivnim stilom, samo rapidograf na papiru, bez skica, bez ičega, sve „na prvu“. Poslije su crteži završili u knjizi „Linnch It“, koju sam odštampao za izložbu, a neke od njih sam crtao na zidovima. Novi crteži su bili vođeni temom heretika i poznatih znanstvenika koji su se borili za svoju ideju pred sudom i vremenom. Čak i ako su servirali ok ideje, borili su se sa zidom.
► Je li to onda bio neki tvoj odgovor, kao bunt na komercijalne poslove?
Linnch: Pa nije (smijeh), ali kad to postaviš ovako, možda zapravo je! Možda taj bunt ima više veze s Festivalom, nego s komercijalnim poslovima. Centralni crtež na zidu bio je suđenje Galileu, bila mi je zanimljiva cijela ta komunikacija, njegova ideja suprostavljena primitivnom gledanju ploče, kornjače koja nosi svijet na leđima… Njegovo suđenje mi je bila perfektna scena za zamisliti, s čitavom gomilom zatvorenih ljudi i jednom osobom u sceni koja je osvještena. Kad sam radio izložbu „Boonici“ u Zagrebu, isto sam se ograničio na petnaest dana isključivo crtanja za sebe, ali sam imao potpuno drugi pristup. Tu sam se posvetio jednom karakteru, što je potpuna kontra onome što podržavam… Ponavljanje me inače malo izluđuje kao i čitav taj pristup avatarima. Ipak, bio sam fokusiran na jedan karakter pa sam razradio njegov čitav život. Prvi put sam pisao nešto poput scenarija, što mi je bilo super zanimljivo.
► Kako si zadovoljan tom izložbom u zagrebačkoj „Boonici“ koja se dogodila krajem prošle godine, samom realizacijom i reakcijama hrvatske publike?
Linnch: Prezadovoljan sam! Osobito time što sam uspio iz sebe izvući potpunu priču, naspram komunikacije jedne ilustracije ili serije ilustracija. Također, stvorio sam karakter kojeg mogu dalje koristiti, iako pogine u priči. Zanimljivo mi je i to što sam prvi put slikao na platnu, nisam u životu slikao s akrilima na platnu (smijeh)… Nisam znao kako pripremiti platno i te tehničke stvari, ali sam u principu krenuo s realizacijom u Illustratoru pa tek onda na platnu. Mislim da sam napravio jakog antiheroja, bilo mi je zanimljivo i pisati i postavljati neke različite situacije. Oduševljen sam koliko su ljudi dobro prihvatili radove i prodajom radova, komentarima i svime zajedno, iskustvo sa ljudima iz Boonike je zakon. Energija je bila sjajna.
Lani si crtao i u sklopu Muzeja ulične umjetnosti? Kakvo ti je to iskustvo bilo?
► Linnch: Jako, jako dobro. Išao sam i prije po festivalima, ali ovo je bio prvi put da sam u bio nekoj „rezidenciji“ gdje 10 dana samo crtaš po zidovima. Kada sam vidio prostor te stare Vojne bolnice, u meni se automatski probudio fanatik, htio sam iscrtati sve! Došao sam tamo sa zamišljenom scenom za jednu sobu, to mi je bio fokus, no već su bile zauzete sve zasebne prostorije koje su mi bile zanimljive pa sam preoblikovao koncept i odlučio raditi liječnike i pacijente, u jurnjavi po čitavoj bolnici. Tih deset dana mi je doslovno bilo kao neka igra, nisam se micao iz bolnice (smijeh). I ti posjetitelji koji su na „random“ iskakali, i umjetnici koji su tamo radili, i organizatori… Deset dana boraviti i surađivati sa svim tim ljudima mi je bilo prezanimljivo. To mi je bio najluđi festival ikad, najbolje putovanje u smislu da nikad nisam dobio toliki „response“ ljudi, da ti prilaze i govore: „Ovo je strava, primijetio sam tvoje radove, ovo se ponavlja, primjetio sam da to znači to…“, da su ljudi tako otvoreni da ti priđu i kažu nešto što je odlično… Također, super je bilo i to što sam radio sa sjajnim ljudima u isto vrijeme… Npr, radio sam s Davorom Gromilovićem i skužili smo da smo isti fanatici po pitanju količine rada. Budiš se u 8 ujutro, istuširaš se, jedeš usput, ideš u bolnicu i crtaš do pola 5 jer tada pada sunce i nema struje na lokaciji. Maksimalno iskorištavanje vremena (smijeh), baš strava! I jako mi je drago da smo uradili jedan rad zajedno.
► Kakva ti se čini prisutnost street-arta u ovim našim regionalnim prostorima? Smatraš li da je dovoljno prisutan, da ga nekad ima osjetno puno pa se kompenzira kada ga nema ili postoji kontuinuitet?
Linnch: Mislim da sigurno postoji kontinuitet već neko vrijeme zato što postoji već niz generacija crtača koje ja pratim. E sad, jesu li imali adekvatnu podršku pa su ostali u street-artu, to je pitanje, ili su prešli u agencije i postali što god ili su prestali u potpunosti i prešli u neku drugu sferu, nebitno… Ali mislim da ima jako puno mladih generacija ljudi koji vide da mogu nešto napraviti s umjetnošću, čak i lokalno, u smislu da će biti viđeni. Meni je prije pet godina, u tom jednom periodu, to izgledalo nemoguće… Mislim da nedostaje festivala, malih galerija i na kraju institucija koje to sve skupa podržavaju, da bi se umjetnici mogli baviti više time čime se bave. Svijest o tome da ljudi rade nešto zanimljivo, svuda, u svakom gradu postoji, ali ja imam neko viđenje da također postoji distanca između publike i umjetnika, u smislu da se publika osjeća pasivno. Imaju stav „sviđa mi se / ne sviđa mi se“, podržavaju to, ali imaju distancu da ne mogu posjedovati umjetnost, nikako… Ljudi, koji pokušavaju prodati svoja djela gledajući strana tržišta, misle da to mogu napraviti i na našim prostorima, no to im često ne uspijeva… Mislim da će trebati proći još malo vremena do toga da se umjetnici uzdržavaju isključivo od umjetnosti, da ne rade kompromise.
► Treba li, sudeći po tvom pozitivnom primjeru MUU-a, umjetnicima češći „respond“ na njihov rad?
Linnch: Da, to te sigurno napuni, postane ti jasno radi čega to radiš, da ljudi u realnosti reagiraju na umjetnost. Ja bih volio svaki tjedan ići na festivale i crtati, i to bi mi, pričam čisto produkcijski, namirilo osnovne životne potrebe: imao bih gdje jesti i spavati i mogao bih crtati, imam riješenu egzistenciju od toga što radim iz čiste ljubavi. Mislim, ok je to ako prodaješ slike i tako živiš od umjetnosti, ali pitanje je postoji li publika za to. Mislim da svi moraju raditi kompromise, ja prvi.
► Prodaješ li svoje ilustracije?
Linnch: Prodajem jako malo „fizičke“ ilustracije. Ali mislim da je to trenutno samo iz mog fokusa. Probao sam to u Boonici i super je prošlo, probat ću opet. Ako bih se fokusirao na to, sigurno bi bilo uspješno, a vidio sam da se to može ako je prilagođeno publici. Ali ne radim to svakodnevno kao „komercijalnu“ ilustraciju; to je u neku ruku OK jer imaš osjećaj da daješ manje od sebe. Opet, nije mi žao da stvari, koje radim za sebe, „stoje“ i nemaju trenutnu primjenu, ne osjećam nikakav gubitak… Više volim za sebe raditi crteže koji me opuštaju i pokazivati ih na Facebooku, čisto da izbacim iz podsvijesti nešto i kroz vrijeme formiram seriju pa kada osjetim potrebu, izbacim ili izložim… Draže mi je to nego konstantno stvarati materijale koje bih prodavao.
► A „merchandising“, koji na svjetskoj sceni postaje sve veći hit, tipa majice, torbe i ostali elementi… Radiš li to?
Linnch: Majice radim jako puno, to i jest ono što najviše radim komercijalno. Za to me najčešće ljudi zovu i to volim raditi. Zadnje dvije, tri godine smo radili oko 40 majica za “ZLA ZLA”, nedavno su završile na Beograd Fashion Weeku. Preko Bootique.hr se mogu nabaviti majice s moje četiri autorske ilustracije. Radio sam u kolaboraciji s Kiborzom majice za „28 Millionaire“, to je mala njujorška modna linija s kojom ćemo nastaviti raditi.
Baš svoje majice ću sigurno napraviti u jednom momentu, ali ne osjećam da je još došlo vrijeme za to. Iskreno, trenutno me više vozi izrada animacija nego majice… To je nešto za što mislim da treba uraditi cijelu kolekciju, sigurno ne jednu majicu. A za to sada, nažalost, nemam vremena. No jednog dana…
► Imaš svoj blog: koliko je aktivan, koliko ga ažuriraš, koliko ti je relevantan?
Linnch: Blog je postao pasivan (smijeh).
► Zašto, ne stižeš se njime baviti?
Linnch: U principu mi je Facebook postao primaran i dovoljan alat za promociju. Došlo je do toga da mi blog služi kao nešto što možda nastavim puniti sadržajem koji je „random“, ali napravit ću portfolio koji je ozbiljniji i ima taj „artist“ dojam. Nedostatak bloga je da ne pokazuje širinu radova koje radim jer radim previše različitih stvari. To što je na njemu prikazano, samo je jedan segment, a zbog ostalih projekata jednostavno nisam stigao „apdejtati“ ga, što je apsolutni propust… Sadašnja selekcija na blogu mi radi u korist jer mi je više kul da me zovu ljudi koji žele ultramračne ilustracije nego da me ljudi zovu za slatke ilustracije. Ali svakako se moram potruditi da sve skupa „apdejtam“ s projektima „Rudnik filma“.
► Znači, to bi bili neki budući projekti?
Linnch: Da, tome bih se sad posvetio, to me sad jako vozi, baš korak naprijed, u smislu da učim u hodu, non-stop. Animaciju s Noyzom sam radio periodično od 2007., ali sada smo došli do nečega što je reprezentativno, što ima smisla. Nazire se izražaj, nazire se stil, to mi se sviđa… Kod mene sigurno postoji potreba za pokretnim crtežima, mislim da daje neku dodatnu životnost mojim crtežima, sviđa mi se kombinacija „storytellinga“ i crtanja i jasnoća koju crteži moraju imati, a to je u animiranoj formi itekako izraženo i onda mogu razmišljati u više aspekata.
► Nakon video spotova, doći će neki crtani?
Linnch: Pa to je plan, u sljedeće dvije godine (smijeh). To je u principu moj san, valjda svatko, tko je gledao crtane ili crtao, nekad i zamišlja svoj crtani ili film… Kada vidiš da uspiješ ispričati priču kroz nešto što traje tri minute, jako isjeckano, isprekidano i mora pratiti zvuk, logično je da možeš ispričati bilo koju svoju priču. Kako to produkcijski riješiti na Balkanu, mimoilazeći društveno odgovorne teme koje se obično podržavaju, nešto je što treba smisliti.
► Postoji li neki autor animiranih filmova koji ti je posebno zanimljiv i super?
Linnch: Evo reći ću ovako „na prvu“: David O’Reilly. On je super jer radi s malim timom ljudi, realizira priče koje su svoje, apsolutno ne bi mogao proći kao konvencionalna animacija, slobodna je, ispada iz svih okvira „storytellinga“ i stila, vidim da ima ogromnu podlogu za izražavanje…. Čitav pokret Vimeo kratkih fimova to pokazuje. Meni je sve zanimljivo što je moguće izvući s malo ljudi i u kućnoj produkcji, to mi se sviđa.
► S obzirom da si u posljednje vrijeme niz puta bio u Zagrebu i „muvao“ se po Hrvatskoj, imaš li neke autore s hrvatske scene koji su ti zanimljivi i koje bi izdvojio?
Linnch: Imam dosta, da! Konkretno na MUU sam upoznao tonu ljudi, ali na prvu su me oduševili Artu Ditu. Oni su carevi jer su mladi i osjećaju da žive umjetnost. Drago mi je da izlazi takva generacija, koja je svjesna i koja radi fenomenalne stvari, ne radi kompromise, nego radi baš svoje stvari. Super mi je čitava Boonika ekipa (Zets, Dario, Krešimir, Svenki), ekipa koja je bila kod nas na Sinesteziji: Tifani Rubi, Pekmez Med, Ninja Tiger… Naravno tu je i Miron Milić i Medika ekipa. Stipan Tadić je totalni car, crtao je kraj mene na MUU. Šokiralo me da netko tko radi nazovi „tradicionalnu umjetnost“ ima toliku širinu izažaja. Odlični su mi i Project Moe, nisam imao pojma da su iz Hrvatske. Vidio sam ih na Vimeu već odavno, vilica mi je ispala… Nismo ih uspjeli dovesti nikad na Sinestezija festival, to mi je baš jako žao. Vedranov rad na MUU mi se jako svidio, kao i svi njegovi radovi super relizirane nove tehnologije, dobro su upakirane i dobro funkcioniraju. Klif (Ivan Marušić) mi je super, gledao sam ga isto na Vimeu, upoznao sam ga nakon toga sasvim slučajno, na nekom „rendom“ tulumu. Njegovi radovi su me šokirali, na pozitivan način… Super mi je čitava hrvatska scena. Tamo je oduvijek bila jako izražena ta grafiti scena pa je iz toga izašla i jaka street-art scena, a samim tim i publika i svi festivali…
► I za kraj jedno „random“ pitanje: što si posljednje googlao? Ne smiješ pogledati!
Linnch: Hmm, čekaj, ne smijem pogledati „history“? Vjerojatno sam tražio neke reference za spot koji radim ili nešto za kompjutor jer planiram kupiti novi (smijeh). Nisam siguran…
Više o Linnchevom radu i projektima pogledajte na:
http://linnch.it
http://rudnik-film.tumblr.com
https://be.net/dbend
http://sinestezija.me
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
