ANA Elizabet je zagrebačka kiparica. Studirala je restauraciju i konzervaciju metala na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beču, a diplomirala na tamošnjoj Likovnoj akademiji, smjer kiparstvo. Nekoliko je godina radila isključivo na skulptorskim projektima, bivajući potpuno u procesu; sama je izrađivala svoje velike skulpture od aluminija, čelika i drugih materijala, promišljajući njihovu svakodnevnu, upotrebnu vrijednost, kroz dinamiku odnosa i šireg društvenog konteksta, često ih vezujući uz intimne životne situacije, osobe iz neposrednog okruženja.
Kako povjesničarka Ružica Šimunović kaže: ”ANA Elizabet, naravno, skulpturu ne koncipira za “idealizirani kontekst univerzalnog muzeja”, ne zanima je “objekt za izlaganje” nego je riječ o nastojanju na ostvarenju (instalaciji!) koje je u funkciji istraživanja prostora (skulpture) i stvaranje konteksta. Oblikovno i tematski njezin rad začet je u brazdi koja je posljedica “Rodinova efekta, Brancusijeva efekta, Duchampova efekta.”
Povod ovom razgovoru je nedavna izložba u Galeriji VN kao i objavljena publikacija o radovima ove umjetnice (ANA Elizabet – Realizirani i nerealizirani radovi u javnom prostoru 1997. – 2014.) posvećena njenim realiziranim i nerealiziranim radovima u javnom prostoru.
*ANA Elizabet
► Na izložbi u zagrebačkoj Galeriji Vladimira Nazora izložili ste svoj najnoviji rad naslovljen Oneness. Kako je došlo do njega? Kako je izgledao proces rada?
ANA Elizabet: Radi se o modelu jezera za skulpturu prvotno zamišljenog za realizaciju u vanjskom prostoru, veličine cca 15:6 m. Model je koncipiran i za neposrednu, unutarnju uporabu, kao “sobno jezero”. Ovaj skulpturalni biotop sastoji se od vode, biljaka i skulpture koji u podjednakom odnosu tvore cjelinu. Znam da ne mogu više prezentirati skulpturu u singularnoj ulozi nego proširenu sa širim kontekstom,povezanu sa životom. Forma i dimenzija modela rezultat je ugođen zahtjevima prvo biljaka , vode , procesu lijevanja kalupa betona, a skulptura je došla na kraju i dimenzijom se prilagodila zadatom ambijentu.
*Oneness (2014.)
►Dva vaša svjetlosna rada bila su zadnjih godina postavljena u javnom prostoru Zagreba, a za oba je lokaciju odabrao Saša Šimpraga koji je i urednik nedavno objavljene knjige “ANA Elizabet. Realizirani i nerealizirani radovi u javnom prostoru 1997. – 2014.” Kako je došlo do te suradnje?
ANA Elizabet: Rad Dišeš? i Sveta dokolica zapravo su postavljeni u gradu na Sašinu inicijativu, a u sklopu naše suradnje na projektu Ars Publicae koji on već nekoliko godina predano vodi. Mnoge dobre stvari dogodile su se ili su inicirane tim njegovim radom. Prvi rad koji smo zajedno postavili bio je Dišeš? u Savskoj ulici koji je imao zadaću propitati načine i pokazati korektniji pristup postavljanja umjetničkog sadržaja u javni prostor, budući da se projekt bavi i takvim pitanjima.
Drugi rad, Sveta dokolica, realiziran je par godina kasnije, u sklopu Sašinog programa posvećenog novim zagrebačkim kvartovima gdje smo s umjetničkim sadržajem ulazili po prvi put u ta nova, uglavnom periferna pa i stigmatizirana naselja. Rad je bio postavljen na lokalnoj knjižnici i funkcionirao kao rad u javnom prostoru, čitljiv s glavnih šetnica u kvartu.
Temeljem te suradnje i nekih naših nerealiziranih projekta, Saša je predložio da napravimo malu knjižicu koja bi se bavila radovima u javnom prostoru. Zamislio je koncept koji uključuje naš opsežni razgovor o tim radovima, a koji prate komentari različitih osoba. Tako je nastala i naša radna bilježnica koja je u konačnici narasla na 150 stranica s velikim uvodnim tekstom Ružice Šimunović.
*Are You Breathing? / Dišeš? (2008.)
► Aleksandar Hut Kono, jedan od autora u publikaciji, zanimljivo detektira da je vaš rad Dišeš? spomenik komodifikaciji disanja koja označava definitivnu prevlast New age kmeta koji pristaje čak i na ideju da nije u stanju ispravno disati? Kako komentirate tu opservaciju?
ANA Elizabet: Intencija nije bila da podučavam, već da se makar na kratko osvijetli i osvijesti unutrašnji prostor promatrača. U slučajnom čitanju poruke sa zida, u prolazu, netko će ju primijetiti i osjetiti, netko ne. To je i jedan od razloga zašto volim javni prostor, jer se publika ne selektira, sadržaj se nudi svima koji ga žele.
*Are You Breathing? / Dišeš? (2008.)
► Sveta dokolica je Platonov citat. Koko je ta oporuka ušla u vaš život i što ste željeli komunicirati radom?
ANA Elizabet: Otkrila sam ju u jednom od čitanja. Taj konstrukt mi je bio genijalan. Naime, sama sam kao i mnogi drugi, rob dvostrukog kaveza: prvog vanjskog neoliberalnog u kojem živimo, a onda internog satkanog od vlastitih ambicija i htijenja, pa mi se dokolica čini kao daleka oaza. Platon predlaže četvrtinu dana za dokolicu, a to nije malo. Ona je danas jedna od rijetkih autonomnih zona.
Možda najbolji kompliment tom radu bio je komentar djelatnika knjižnice u Novom Jelkovcu, najnovijem zagrebačkom kvartu, gdje je rad bio postavljen kroz ljeto 2014. godine kada je to mjesto postalo okupljalište teenagera noću kad bi rad svijetlio.
*Holy Leisure / Sveta dokolica (2014.)
► Zbog čega vam je svjetlo, kao medij privlačno?
ANA Elizabet: Nije po sebi interesantno. U trenutku kada se bavim porukama, svijetlo dolazi samo od sebe. Čini se kao idealan medij za prijenos poruka, misaonih ideja.
► Serija vaših radova namijenjena je za kućnu upotrebu?
ANA Elizabet: Serija je koncipirana za privatni, prostor, odnosno osobnu upotrebu. Sve te radove doživljavam kao svojevrsne podsjetnike koji nasu upućuju na nas same. Mislim da radovi sami za sebe dovoljno govore, baš kao i naziv serije Home Enlightenment / Kućno prosvjetljenje, aludirajući na Home Entertainment , naziv tehnikalija za kućnu zabavu.
Od početka me zanima funkcija i smisao umjetnosti u ljudskom svakidašnjem životu. Dakle tu ne mislim na njezinu formalnu primjenu, već na njezinu esencijalnu- imaterijalnu vrijednost i sadržaj. Montiranje neonskih slova na akrilna kućišta svjestan je fopa (faux pas) naspram ispravnog- cool montiranja slova direktno na zid.
Interesantno, čula sam već par kritika da su nekima ti radovi dizajnerski, dok su za mene oni potpuno ortopedski, kao “proteze”.
*Home Enlightenment series (2005.)
► Jedan vaš rad, “Skulptura je bolesna”, bio je kritika na stanje u umjetnosti. Kako i kada je nastao taj rad?
ANA Elizabet: Tada sam još živjela u Beču i kontinuirano pratila internacionalnu scenu, Rad se dogodio 2000. godine, paralelno s vidljivim nestankom skulpture iz opće izložbene prakse. Bio je to komentar na fenomen pomodnosti unutar struke, reakcija na trend i vremenski period kada je skulptura postala ‘out’, a instalacije i video ‘in’.
*The Sculpture Is Ill (2000.)
► Pomodnost ne zaobilazi ni kiparstvo. Tvrdite da umjetnost mora biti van mode i ideologije. Moram vas pitati – kako mislite da je to moguće?
ANA Elizabet: Moguće je ako slušamo sebe i imamo muda slijediti taj put.
► Je li pomodnost kič?
ANA Elizabet: U umjetnosti ne bi smjelo biti mode. Pomodnost nije nužno kič, da je bar – šljaštilo bi makar na sve strane i bilo znatno zabavnije.
► Zašto?
ANA Elizabet: Zato što postoje moda, dizajn i druge forme umjetničkih praksi u kojima moda i trend imaju legitimnost. Smatram da bi umjetnost trebala ostati autonomna i nepotkupljiva. Biti umjetnikom nije jednostavno. Svaki autentični umjetnik ima svoj jedinstveni kod, u toj sferi sve je neizvjesno, nema ziheraštva. Rad iziskuje snagu i hrabrost prvo stvaranja, a zatim izlaganja svijetu tog zapravo neprovjerenog sadržaja. Pomodnost je tu dijametralno stanje – pasivno citiranje u sigurnoj zoni čopora. Iz tog razloga su mi već dva, a kamoli tri ista mišljenja ili izričaja u umjetnosti vrlo suspektna.
*More light / Više svjetla (2007.)
► Što za vas znači sintagma „suvremena skulptura“?
ANA Elizabet: Skulptura sama po sebi, kao i ostali mediji unutar umjetnosti, postaju mi potpuno irelevantni. Zanima me umjetnost, ali čak ni ona. Zanima me dobra umjetnost.
► Nisu li svi oni anakroni spomenici koji niču po Hrvatskoj zapravo najsuvremeniji, kako je to negdje rekao Siniša Labrović, jer su oni ti koji su u duhu vremena?
ANA Elizabet: Da, i ne jer se zapravo više radi o duhu sistema, duhu političkih boja.
*True (2011.)
► Što je „dobra“ umjetnost?
ANA Elizabet: Normalno svatko ima svoj doživljaj dobrog, za mene je to ona koja nadilazi vrijeme, sisteme, mode-dogme, kategoriju ukusa, sviđa mi se ili ne sviđa, materijalnost. To je ona koja ostaje u nama i kada se odvojimo od djela.
► Može li pokoji primjer, ne nužno skulptorski?
ANA Elizabet: Dokumentarni film o Sebastiao Salgadu Wima Wendersa .To je bio pravi soulfood.
►I za kraj, par riječi o metodologiji odnosno procesu rada u vašem slučaju.
ANA Elizabet: Radovi mi dolaze kao gotove slike, koje prebacujem u model. Promatram ih u čekaonici dok me potpuno ne uvjere, a onda ili dobiju zeleno svjetlo, ili ne.
*Untitled (2008.)
*ANA Elizabet – Realizirani i nerealizirani radovi u javnom prostoru 1997. – 2014.
Više radova ANE Elizabet pogledajte na ana-elizabet.org
Fotografije: Domagoj Blažević, Barbara Šarić, Danilo Balaban, Katarina Zlatec, Brigite Boll i ANA Elizabet via ana-elizabet.org
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
