Srđan Tunić i Andrej Bereta su idejni tvorci i autori projekta Kustosiranje koji je zaživio 2012. godine, a sve do danas je u neprekidnom rastu i razvoju. Projekt je nastao kao reakcija na diskontinuitet između institucija umjetnosti, njihovih zastarjelih metoda i diskursa kustoskih praksi. Prepoznavanje ovog problema i reakcija na institucionalnu i akademsku limitiranost su utjecali na aktivno djelovanje, intervenciju Berete i Tunića u polje suvremenosti. Kroz Kustosiranje su ostvarili niz izuzetnih aktivnosti, uključujući radionice, javne razgovore, tribine, suradnje s umjetnicima, povezivanje u regiji, pri čemu trenutno sa svojim kolegama iz Hrvatske organiziraju Artist in residence program na Lastovu.
Andrej i Srđan će kroz niz odgovora pokušati predstaviti kako je izgledalo stvaranje Kustosiranja u čijem se fokusu nalazi preispitivanje i upoznavanje s diskursom kustoskih praksi kao oblikom institucionalne kritike.
*Srđan Tunić i Andrej Bereta
► Što vas je motiviralo da se okrenete kustoskom poslu?
Andrej Bereta: Kustoska praksa je prvi konkretan način primjene znanja i daljnjeg učenja uz rad ka kojem može usmjeriti predznanje studija povijesti umjetnosti. Inače, beskrajno odvojeno od stvarnosti, nepraktično i akademično predstavljena tema, kako se proučava kod nas na većini katedri, stvara iluziju elitiziranog znanja i to ne zbog rijetkosti ili važnosti promišljenih podataka, nego zbog kombinacije spomenute izdvojenosti iz realnosti i viška sujete onih koji to prenose, prije svega, ponavljajući tuđa dostignuća, bez vlastitih iskustava.
O poslu povjesničara umjetnosti i kustosa najbolje svjedoče riječi prof. Jerka Denegrija koji smatra da to nije kabinetski poziv, nego jedna dinamična, svakodnevna aktivnost, koja traži proaktivnu prisutnost i u svijetu umjetnosti, periodike, znanosti, ali i svijest o stvarnosti, životnom kontekstu. Meni je ovakvo gledište mnogo prirodnije i prihvatljivije.
Srđan Tunić: Da, savjet profesora Denegrija i navodimo u projektu kao jedan podsjetnik na živost struke. U slučaju moje motivacije prvo se javila radoznalost i suočavanje s praksom koju nisam dovoljno poznavao. Zatim je uslijedila frustracija izazvana mojom naivnošću i omalovažavanjem našeg rada kao profesionalaca kome sam želio kreativno i konstruktivno pristupiti. Mislim da je to bio sudar s nekim idealima i očekivanjima – volio bih da ih nije bilo, ali su me naučili mnogo čemu. U tom trenutku sam shvatio da se želim baviti kustoskim poslom – koji je u mnogo čemu odabrao i mene – te da ga nadograđujem na načine koji su mi bili dostupni.
► Znate se kao kolege s fakulteta pa me zanima kad se javila ideja za suradnjom? Jesu li neki vanjski faktori doveli do toga i koji?
Srđan Tunić: Krivi su Šveđani (smijeh). Zapravo, upoznali smo se 2003. na fakultetskoj ekskurziji u Istanbulu, ali smo profesionalno počeli surađivati tek 2011. Bilo je to na konferenciji i seminaru Muzeji i rad sa zajednicom u Rex-u, podržanom od strane projekta Razvoj muzeja u Srbiji i Švedskog instituta. Tu smo počeli pričati o idejama, idealima, aktualnom stanju u muzejima, komentirajući kako prevladava neki elitizam i vapaj ljudi iz struke, a nedostaje više konstruktivnih rješenja.
Kasnije nas je radionica Time travel in 7 steps kolega iz Kalmar läns museum dodatno potakla da pričamo o edukaciji gdje smo na Kalemegdanu glumili šarolike beogradske stanovnike u XV. stoljeću. Naravno, Andrej je bio otomanski špijun.
► Kada je nastao projekt Kustosiranje?
Srđan Tunić:U okviru opsežne imejl prepiske nakon ovih događaja. Ideje su se nizale, mislim da je to bila jedna od najvećih „oluja mozgova“ koju sam imao s nekim iz struke. Odlučili smo krenuti s nečim novim, na bazi naših iskustava i vještina, s jednim projektom koji može „rasti“ i mijenjati se zajedno s nama. A opet, da ne bude samo nama namijenjen, već i studentima umjetnosti za koje smo vjerovali da nemaju dovoljno prakse ni poznavanja praktičnog rada u struci koju smo željeli otvoriti – kao mogućnost i prostor za refleksiju.
► Iz kojih segmenata se sve sastoji Kustosiranje? Kako ste oblikovali strategiju ovog projekta?
Srđan Tunić:Početna strategija je bila da Kustosiranje oblikujemo kao projekt koji će biti javnog karaktera i besplatan za javnost. Sama projektna forma nam je bila nužna da bismo pokušali dobiti neka sredstva, kao i vezivanje za Udruženje građana Artikal kao legalno tijelo. Rekao bih da je, poslije četiri godine postojanja, Kustosiranje danas više poput neke platforme koja se razvija kroz zasebne programe i aktivnosti, nego što je projekt koji ima ograničeno vrijeme trajanja.
Razvili smo s vremenom nekoliko segmenata. Na samom početku smo krenuli s tzv. javnim programom koji je obuhvaćao razgovore s gostima iz svijeta umjetnosti – ponajviše, naravno, s kustosima (preko 30 gostiju do danas), ali i ne i isključivo – zatim prezentacije, predavanja, tribine, javna vođenja i radionice evaluacije i diskusije o izložbama. Već poslije skoro pola godine rada uspjeli smo ostvariti i pokretanje prvog izložbenog projekta (na Mikser festivalu 2012.), koji je bio namijenjen praktičnom eksperimentu sa sudionicima koji su redovno pratili naš program. Drugim riječima, stvorili smo mogućnost za učenje kroz iskustvo, što smo nastavili i kasnije, na nekolicini izložbi koje su imale otvoren poziv za sudjelovanje.
Na poziv profesora s Arhitektonskog i Fakulteta likovnih umjetnosti u Beogradu 2012. smo razvili i eksperimentalni akademski program, namijenjen studentima arhitekture, povijesti umjetnosti i likovnih umjetnosti. Pokušavamo ovaj segment zadržati i dalje, u izmijenjenom obliku, kroz suradnju s nekoliko kontakta iz inozemstva. To čini treći segment – suradnja s regijom i međunarodnim organizacijama, od Litve, preko Bosne i Hercegovine, do Španjolske i Alžira.
Andrej Bereta: Projekt Kustosiranje je od početka postavljen tako da je kao direktna ciljna grupa prepoznata mlađa populacija i grupa profesionalaca iz područja umjetnosti i kulture. Vjerujemo da od našeg projekta mogu imati koristi ljudi iz različitih struka koje su sasvim ili djelomično vezane za kreativno polje. Naš pristup je višestruko javan, vidljiv i orijentiran na publiku – svakoga tko je zainteresiran. Razlog za tako široko opisanu poziciju je istovremeno i pragmatičan odgovor na činjenicu da u javnom prostoru (i dalje) nema nečeg sličnog, a da smo uvjereni da je sadržaj dovoljno bogat da, ako uspijete objasniti jednostavnim jezikom što je to čime se bavite, postoji šansa da „ukradete“ više pažnje kod običnih ljudi i ponudite neki drugačiji content, različit od dnevnih informacija, razonode, sportskih i drugih atrakcija.
Drugi razlog, nama još bitniji, jest da pokušamo, barem našim radom, opovrgnuti stereotip i partikularnost poluelitizirane percepcije suvremene umjetničke i kustoske prakse. Nas ta pozicija strašno zamara i redovito kao pojedinci reagiramo na tu tromost, sterilnost, čak i prepotenciju u vidu samodostatnog doživljaja posla kojim se neko bavi. Elem, umjetnost uvijek govori o životu, veoma direktnim jezikom, bez potrebe za bilo kakvom mimikrijom. Sve što moramo napraviti je omogućiti protok informacija do „krajnjeg korisnika“ na što neposredniji način.
► Kakav je bio odaziv institucija u kojima ste imali predavanja/radionice na početku, a kakav sada? Kako je dočekana vaša ideja?
Srđan Tunić: Prilazili smo institucijama na dva načina – kao prostorima za održavanje programa (da razgovor o umjetnosti bude u izložbenom okruženju) i kao partnerima za apliciranje za projekte. Mislim da zaista sa svima imamo dobro iskustvo. Kuća Legata nam je dosta pomogla na početku – bili su naš prvi službeni partner, a tražili smo korištenje njihove galerije u Knez Mihailovoj ulici. Na taj način smo „mapirali“ više gradskih institucija – muzeja, galerija, kulturnih centara; javnih, privatnih i nezavisnih prostora. S vremenom smo imali dodirnih točaka s inicijativama iz drugih gradova – na primjer Fond Ilija&Mangelos iz Novog Sada, akcija VAKUM iz Valjeva – iako mi se čini da se još uvijek nismo decentralizirali koliko smo željeli.
Na samom početku smo, naravno, bili totalno nepoznati s projektom, rekao bih i netipični, što je izazvalo par negativnih reakcija, posebno iz pozicije konzervativnog shvaćanja struke. Par puta smo imali poteškoće da budemo prepoznati kao netko tko dolazi iz nezavisnog sektora, suočavajući se s majorizacijom državnih institucija. Međutim, mnogi su bili otvoreni za suradnju i s konkretnim prijedlozima tako da smo se ponekad osjećali kao da smo na pokretnoj traci. I to je super!
► Vaši suradnici na projektima, kustosi i studenti, utjecali su na promjenu percepcije kustoskog posla, kao i polja suvremene umjetnosti. Što ste naučili od njih, a što oni od vas?
Andrej Bereta: Mi često ističemo, tijekom rada sa sudionicima na nekom od izložbenih projekata, kako smo, zapravo, vrlo egoistični, odnosno, kako, učimo mi od njih, baš kada su uvjereni da je proces obrnut. Zaista vjerujemo u važnost kulture dijeljenja i neprekinuti proces cjeloživotnog učenja. Proces stvaranja je moguć u raznim ljudskim djelatnostima i nije rezerviran samo za dežurne krivce – umjetnike. Baš kao što i sam proces razvoja neke ideje nije nužno mistički, samotni trenutak.
Prošlog ljeta je na Ars Kozari bila jedna od tih situacija tijekom brainstorminga sudionika na temu zajedničkog rada. Jedan umjetnik je izjavio kako ovaj grupni rad neće imati puno rezultata, jer su, prema njegovom mišljenju, umjetnici jako sujetne ličnosti i ne žele lako dijeliti i dozvoliti da se njihova ideja preoblikuje. Sandy Ding, umjetnik iz Pekinga, također sudionik na Ars Kozari, mi je kasnije rekao kako mu to nije baš jasan stav. On smatra da svaka evolucija neke njegove ideje predstavlja, zapravo, još bolju verziju inicijalno zamišljenog i kako svakim novim redefiniranjem dodatno uči i o samoj kvaliteti te ideje, ali i o sebi. Također, vjeruje da time ideja jača vlastiti integritet, ali i svježinu, odnosno moguću trajnost. Isto tako, ako se jedna zamisao nije u stanju nositi s takvim izazovima, možda nije ni vrijedna daljeg razvoja. Prepričao mi je kako stara kineska poslovica kaže kako je čistoća i svježina vode potoka, iz kojeg se zagrabi čaša, upravo takva zbog neprestanog kretanja i mnoštva različitih i novih tokova; i kako je nemoguće zagrabiti istu vodu. Priznajem, i meni je ovakav stav bliži.
► Kroz projekte ste uspostavili suradnju s raznim inozemnim organizacijama. Koji projekt biste izdvojili?
Srđan Tunić:Jako nam je bitno pratiti puls struke, što rade naše kolege i kolegice, kao i da se razmjenjujemo – idejno ili programski. Nekako se veza sa zemljama ex-Yu nametnula naprosto geografski i na bazi zajedničkog jezika.
U regiji smo imali lijepu suradnju s Kustoskom Platformom i 31. Salonom mladih u Zagrebu, na poziv kustosa Vladimira Čajkovca. Zatim imamo već dugogodišnju suradnju s Grupom vizualnih umjetnika Tač.ka, s kojom razvijamo Ars Kozaru – art in nature laboratory na planini Kozara, pokraj Prijedora. Neke ideje se razvijaju i s projektom Kultura 2020. u BiH.
Zahvaljujući mreži Cultural Innovators Network , počeo sam zajedno s našim udruženjem surađivati na nekoliko mediteranskih projekata, npr. Trans-Cultural Dialogues koji je organizirao multimedijalni festival DJART’14 u Alžiru i online arhiv ulične umjetnosti Infiltri. Mobilnost nam se postavila kao ključni izazov, kao i potencijali razmjene koja je obostrana. Naravno, dinamika dosta zavisi od mogućnosti za financiranje te mobilnosti, kao i činjenica da radite s ljudima iz drugih zemalja online.
S profesoricom Ramintom Pučėtaitė iz Litve (Vilnius University) razvijamo već neko vrijeme online tečaj (MOOC), nastavljajući akademski program. Sigurno sam nekoga zaboravio, ali otvoreni smo za razmjenu uvijek.
► Pored BiH, nedavno ste započeli suradnju s Hrvatskom. Trenutno razvijate novi projekt koji obuhvaća AiR program na otoku Lastovo koji će se realizirati ove godine. Kako je program zamišljen i, osim poziva za umjetnike, zanima me u kojoj mjeri je otvoren za kustose?
Srđan Tunić:U suradnji s partnerima Heritage Go Pro iz Splita i Udrugom Dobre Dobričević sa samog Lastova organiziramo prvi umjetnički rezidencijalni program na otoku ovog ljeta. Naša namjera je podržati produkciju novih djela na bazi lokalnog konteksta i interakcije s mještanima, zatim usmjeriti se na kulturno nasljeđe otoka i aktivirati pojedine javne prostore za umjetničke programe. Za sada imamo potvrđene umjetnike iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Kine, Danske, Kolumbije, Španjolske i Tunisa koji će provesti mjesec dana na Lastovu u lipnju. Veliki nam je izazov raditi u novom kontekstu, a planiramo da se rezidencija nastavi i narednih godina, s javnim pozivom za umjetnike i kustose.
Sve se ovo odvija u okviru mreže inicijativa i projekata koji imaju za cilj očuvanje kulturne baštine regije i uključivanje zajednice, od Gornjih Tučepa, preko Škripa na Braču, do samog Lastova.
Andrej Bereta: S kolegama iz Hrvatske smo uspjeli u proteklih nekoliko mjeseci brainstorminga, istraživanja, intenzivnog rada, oblikovati pilot izdanje AiR Lastova za ovu, 2016. godinu, s idejom da cijela priča, ovako strukturirana, traje i razvija se i narednih godina. Lokalna zajednica je afirmativno reagirala, što je od vitalne važnosti, a bogatstvo i šarolikost kulturnog nasljeđa Lastova samo dodatno potiču na istraživanja, rekonstrukcije, kreativne reinterpretacije. Iskustvo Laboratorije u prirodi i AiR Ars Kozare smo metodološki preoblikovali za ovu situaciju i pozvali smo umjetnike iz cijelog svijeta da na vlastiti način odgovore i realiziraju rad bilo u javnom prostoru ili u galerijskom (upravo ćemo na Lastovu formirati i galeriju koja će biti u funkciji tijekom cijele godine) koji korespondira s okolinom i prirodnim i kulturnim nasljeđem otoka.
U pripremi je i kustoski skup u rujnu koji će obuhvatiti dolazak emergentnih i vrijednih kolegica i kolega, prije svega iz regije, ali i šire, s ciljem da uzajamno razmjenimo iskustva, naučimo jedni od drugih. Za razliku od mnogih akademičnih, ego- boost skupova tog tipa, mi potenciramo konkretna pitanja – kako surađivati, kako unaprijediti polje rada na bazi vlastitih dobrih i manje dobrih praksi? Svoja bogata, upotrebljiva i svježa praktična saznanja će pozvani kustosi podijeliti ne samo s drugim kolegama, nego i s polaznicima ljetnog kustoskog tečaja koji također planiramo za mlađe profesionalce iz polja kulture i umjetnosti. Planiramo i dolazak nekoliko inozemnih stručnjaka iz područja menadžmenta u kulturi s ciljem da „ukrademo“ korisne metode, alatke za rad i razvijanje sposobnosti.
► U Beogradu ste ugostili Kustosku platformu iz Zagreba. Kakvi su vaši dojmovi, u kojoj mjeri je taj susret bio značajan, a kako ocjenjujete njihove stavove i uvjete u kojima rade u odnosu na vaše?
Andrej Bereta: Da, s kolegicama iz Zagreba smo ostvarili vrlo lijepu i uzajamno korisnu suradnju još u jesen 2012., i to prvo u Zagrebu, na našem gostovanju na Salonu mladih, a onda i par tjedana kasnije dolaskom u Beograd veće grupe polaznika programa Kustoske platforme koje je dovela Ivana Meštrov. Zajednički smo oblikovali tih par dana aktivnosti i pridružili Kustosku platformu našim tada aktualnim programima. Tada je bio u tijeku Oktobarski salon u zgradi Geozavoda na kojem smo imali poziciju najfrekventnijeg pratećeg programa. Također je tih dana počinjao i naš Akademski kurs sa studentima Arhitektonskog, Filozofskog (Odsjek povijesti umjetnosti) i Fakulteta likovne umjetnosti. Uključili smo ih u te aktivnosti, koliko smo bili u prilici i, naravno, koncipirali jednu specijaliziranu turu za naše goste po najvažnijim umjetničkim i kulturnim destinacijama u tom trenutku u Beogradu.
Iako postoji dosta dodirnih točaka i veliko uzajamno razumijevanje, i profesionalno i osobno, naš pristup je nešto manje formalan, a više nomadski, čak ponekad djeluje i gerilski. Orijentirani smo također i na manje grupe polaznika koje rade u kraćem vremenskom intervalu, a experience based knowledge nam je u prvom planu za takvu vrstu programa. Srđan i ja smo više puta razgovarali o tome bismo li trebali formirati neku vrstu škole, prije svega zbog praktičnih razloga – jedno mesto, redovan program, školske obaveze, manji troškovi, izvjesnija podrška. Međutim, nama je bliskiji taj peripatetički pristup – relativiziranje pojma mjesta, upotreba resursa do maksimuma (vrijeme, materijal, izlagački prostor, produkcijski troškovi itd.), know-how, fleksibilno oblikovanje programa u odnosu na zahtjeve partnera i potencijal odabranih polaznika. Naravno, s Kustoskom platformom namjeravamo nastaviti i unaprijediti suradnju.
► U duhu preispitivanja, redefiniranja, promjena i dekonstrukcije tradicije, što je predmet kustoskog posla i što bi trebao biti?
Srđan Tunić:Iz naše prakse rekao bih balansiranje s čitavom mrežom tzv. stakeholdera. Ne obraćate se samo univerzitetski obrazovanim ljudima ili kolegama iz struke, već (potencijalno) cijelom građanstvu. To se ogleda i u jeziku kojim se komunicira s publikom. Muzeji, galerije, kulturni centri su, na kraju krajeva, javne institucije koje u mnogome zavise od svojih posjetitelja. Mi smo još uvek usmjereni na ljude koji dolaze iz svijeta umjetnosti, oslanjajući se na već uspostavljen sustav kojem je dobro došlo da bude prodrman perspektivama iz drugih struka i neka daljnja deelitizacija.
Mislim da su transparentni rad i otvorenost za nove ljude jako bitni faktori kad skoro uopće ne vidiš javne natječaje za našu struku. Zato nam je postala praksa javnih poziva za sudjelovanje gdje uvijek dobijemo šansu surađivati s nekom novom ekipom, umjesto da se okružimo nekim samoreferentnim poljem.
Na kraju, mislim da je struka izuzetno dinamična i da ne postoji neka univerzalna definicija posla. Zavisi od radnog mjesta, fokusa rada, vašeg statusa (nezavisan, zaposlen), interesa, što otvara niz kombinacija. Kustos nije = muzej. Što je kustos drugo do suštinski medijator između nekog znanja, povijesti, kulture, umjetnosti, predmeta i publike u određenom vremenu i prostoru?
► Ako bismo pokušali definirati kustosku praksu ili ponuditi recept za “dobru” praksu, što bi prema vašem mišljenju ona bila?
Andrej Bereta: Mislim da ne postoji recept koji biste primijenili za neki nov, budući kustoski izazov koji bi bio nužno dobitna kombinacija da bi onda vaš trud rezultirao dobrom praksom i takvim, kvalitetnim proizvodom. Vjerujem da je, pored vašeg znanja, sposobnosti i vještina, zapravo najvažnija odgovornost profesionalca. Svijest o važnosti poštivanja određenih profesionalnih parametara je, smatram, esencijalan preduvjet dobre kustoske prakse.
Ako pokušate razdvojiti dvije paralelne i istovremene aktivnosti – razvoj jednog koncepta od neke ideje i poslovno planiranje, koje vam je nužno da iskristalizirate strukturu potrebnu za realizaciju projekta od početka do kraja, primjetit ćete da postoji jedan redoslijed poteza koji ne možete zanemariti ili preskočiti. Ukoliko paralelno obavljate te dvije aktivnosti, a to je neophodno za tzv. uspješnu kustosku praksu, i fleksibilno ih nadovezujete, uz puno poštivanje prirode potrebe dvije različite aktivnosti, dovest ćete se u stanje kontekstualnog sagledavanja koje vas dodatno motivira za stvaranje. Shifting iz jednog u drugi svijet, pretakanje jednog seta razumijevanja okruženja u drugi, može vam samo pomoći u boljem kritičkom sagledavanju onoga što radite. Time ćete također testirati i važnost vaše ideje, njenu otpornost na razne izazove, ali ćete usput i ponešto naučiti. Recimo, ako kao kustos nemate stalno prisutnu svijest o važnosti publike, o percepciji izložbe na kojoj radite, onda, čini mi se, nemate ni elementarni osjećaj za valorizaciju tako važnih stvari vama i drugima oko vas. Ukoliko niste u stanju ponuditi na vrednovanje potpuno otvoreno ono što smatrate važnim, na gubitku su svi: vaša ideja, vaš trud, ali i sama publika jer nije dobila informaciju koja će omogućiti lakšu i neposredniju komunikaciju s umjetničkim djelom. Elem, niste omogućili da djela dišu u istom prostoru s posjetiteljima. Ako pak imate svijest o esencijalnom značaju pojma publika kao suvremeni kustos, onda ćete moći razumjeti i pojam ciljna grupa, koji nije isti, ali je analogan za spomenuti paralelni svijet projektnog planiranja. Kad svako značenje ova dva srodna pojma tretirate iz sebi imanentih kutova, tada će vam vrlo lako biti jasno kako odgovoriti izazovima ovog segmenta kustoskog zadatka. Ovome možete dodati da je svako djelovanje u javnom prostoru i edukativno, što znači i odgovorno; onda se vaša odlučnost da se pozabavite ovim segmentom samo dodatno potencira. I, naravno, sve je do vas – koliko ste dosljedni poštivati elementarna znanja struke i kako ih dosljedno provodite.
Uvijek mi je djelovalo zbunjujuće i paradoksalno – kako to da je ovaj nivo pitanja odgovornosti prisutniji u nezavisno razvijanom projektu u odnosu na instituciju.
Pamtim kako sam slušao u muzeju, u kojem sam radio, o najvećem košmaru – katalogu izložbe. Ništa nisam razumio – što može biti tako komplicirano u instituciji koja ima sva potrebna odjeljenja za svaki segment tehnologije kustoskog posla, podršku, resurse, infrastrukturu…?! Ispostavilo se da nitko ne snosi osobnu odgovornost ni za jednu aktivnost za koju je nadležan jer uvijek postoji mogućnost izgovora, ali i nepostojanje posljedica za pojedinca. U nezavisno razvijanom projektu je odgovornost jasna, poimenična i mogućnost kvalitetno obavljenog posla je, uz pametan (i sretan) izbor suradnika, izgleda, veća. Tako je, valjda, i u svakom drugom dobro obavljenom poslu.
Ništa naročito – poštujete tehnologiju rada, ponašate se fleksibilno i optimizirate pristup, tražeći najviše iz postojeće situacije. Možda je to, ipak, taj famozni recept.
Više o projektu Kustosiranje potražite na:
kustosiranje.blogspot.com
aboutandaroundcurating.blogspot.com
facebook.com/pages/Kustosiranje-About-and-around-curating
vimeo.com/kustosiranje
Projekti:
kustosiranjeudob2013.blogspot.com/
kustosiranjemikser2013.blogspot.ba/
kustosiranjeakademskikurs.blogspot.ba
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
