Sljedećeg tjedna (u četvrtak 17. rujna) u Galeriji Karas u Zagrebu održat će se zajednička samostalna izložba dvoje mladih umjetnika, slikarice Ivone Jurić i slikara Stipana Tadića. Samostalnu izložbu u galeriji koja se nalazi pod jurisdikcijom HDLU-a Jurićka i Tadić zaslužili su jer su na dodijeli godišnjih nagrada HDLU-a za 2013. ‘podijelili’ nagradu za najbolje mlade umjetnike, priznanje koje podrazumijeva samostalnu izložbu.
Nakon nešto više od godinu i pol dana, kako nam umjetnici pričaju, uspjeli su usuglasiti slobodne termine u galeriji i svoje ostale izlagačke i radne obaveze te, naravno, isproducirati sasvim nove radove, za ovo važno samostalno izlaganje. Rezultat toga je izložba «Živa i mrtva priroda».
Ono što je posebno zanimljivo kod činjenice da su Ivona Jurić i Stipan Tadić podijelili HDLU-ovu godišnju nagradu, te posljedično sada i dijele galerijski prostor na zajedničkoj samostalnoj izložbi, jest to da ovo dvoje umjetnika dijeli i atelje! Ivona i Stipan, zajedno sa još jednom slikaricom, Monikom Meglić, dijele svoj svakodnevni radni prostor na prvom katu jedne od zgrada zagrebačke Medike. U nevelikom ateljeu umjetnika, gdje svatko ima svoj kutak za slikanje i stvaranje, nastaje većina opisa ovih dvoje mladih, hvaljenih i nagrađivanih autora. Bez obzira na bliskost prostora (doslovno u metrima), vremena u kojem rade, konteksta obrazovanja, godina koje imaju te hvale od strane struke, njihovi su izričaji pak miljama daleko, različiti baš onoliko koliko autorski osobni izričaj različit može bit.
Na izložbi u Karasu Jurić i Tadić će predstaviti svoje nove radove, neke nove teme i nove priče ispričane kroz njihov osobni autorski jezik, a tematski se radi o serijama koje čini upravo ono što čini naziv same izložbe; Živa, odnosno jako živa priroda dominira slikama Ivone Jurić, a mrtva priroda, točnije ubijena priroda, stalni je motiv u novim radovima Stipana Tadića.
Uvodne tekstove o njihovim radovima za ovu izložbu, koje ćete u cijelosti moći pročitati na samoj izložbi u deplijanima, pisali su dvoje ljudi čije tekstove nećete baš sresti u ovakvom, kataloško-umjetničkom predgovornom kontekstu, već nekom znatno drugačijem. Riječ je o mladim piscima, Andriji Škari i Korani Serdarević, koji su svojim tekstualnim elaboracijama živahne i ubijene prirode, kompletirali ovu suradnju, i kroz svoje riječi dali viđenje radova Ivone Jurić i Stipana Tadića, poetično, opušteno, čak i s pravom zaneseno (za razliku od nerijetko suhoparnih nečitljivih deplijan tekstova) , upakiravajući ih u ono što jesu – statement o prirodi koja nas okružuje.
U nedostatku objektivnosti, jer je kod radova Stipana Tadića jednostavno nemam, opet ću reći da potvrđuje epitet jednog od najtalentiranijih domaćih slikara, kojeg uvijek, ali baš uvijek, u nekoj borbi za kvalitetne kritike i pozitivan feedback konstantno dodatno spašava umjerena doza sarkazma, koja ni u ovoj seriji nije izostala.
Tadićeve fotografije mrtvih, točnije pregaženih životinja s ceste, koje ‘sreće’ na svojim biciklističkim putešestvijama širom Hrvatske i Balkana, čim sam ih vidio na malom ekranu njegovog fotića učinile su mi se kao odvažna, originalna i zanimljiva tema jer ih je precizno, gotovo arhivski, pratio i snimao, jasno komunicirajući poruku koja govori o nepažnji čovjeka, sustavnom ignoru spram bliske mu prirode, nezaobilaznoj agresiji automobila, nasuprot suptilnosti sporog bicikla.
Nešto više od godinu dana kasnije Stipan je svoje fotografije pretočio na crteža i tako zapečatio nesretne sudbine ovih malih bića. Kako u svom tekstu o izložbi ističe Andrija Škare: « U borbi pokoravanja zatečenog stanja i prilagođavanja prirode potrebama modernog čovjeka ima i nevinih žrtava. To je potpuno razumljivo, rijetko će se tko na njih i osvrnuti. Možda bi se i osvrnuli da ih primijete, ali čovjek juri, žuri mu se strahovito pa u automobilu ne gleda u cestu pred sobom već u automobil ispred sebe ili u onaj ispred njega i zamišlja da je već na njegovom mjestu, da je već došao dalje, samo malo dalje.Tu nastupa bicikl, bilo koji bicikl, ali i jedan sasvim konkretan, određen, bicikl Stipana Tadića». Opisujući radove Škare nastavlja: «Kroz 12 listova na kojima su naslikane 33 mrtve životinje Stipan je pokazao ono što čovjek radi prirodi, bezdušno, brutalno i bez razmišljanja o posljedicama; ono što inače ne vidimo, ono na što nas se mora podsjećati. Pejzaži prekrasne prirode zemalja koje je obišao svojim biciklom u direktnoj su opreci s preciznim, gotovo enciklopedijskim prikazima leševa životinja i njihovih blistavih iznutrica. Oni prikazuju okoliš u koji čovjek nije posebno intervenirao, krajolik koji je ostao zapanjujuće lijep unatoč tome što oko njega obitavaju homo sapiensi.»
Dok Stipan dokumentira ono što smo mi – čovjek , odnosno mnogo ljudi, oduzeli prirodi, Ivona Jurić slika svojevrsni kontrapunkt tome, slika snagu prirode, cvjetanje, bujanje i titranje zelenog i živog uokolo onog artificijelnog. Radove njezina dosadašnjeg opusa karakterizira gotovo nevjerojatno prepoznatljiv autorski potpis koji, što god slikala, zadržava originalnost izričaja i teško vas, za razliku od nekih joj generacijski bliskih kolega, može ostaviti zatečenog u detektiranju o čijem se radu radi. Postoji neka začudna hipnotičnost i mrena sanjivog i nerealnog u njezinim velikim, često pejzažnim slikama, a ono što joj kritika često hvali, osim izražene individualnosti, jest minucioznost crteža i preciznost poteza.
*Samo sebe osvjetljava, ulje na platnu, 150cmx135cm.
Njezinim novim radovima, koje ćete imati prilike vidjeti u Karasu, opet dominira pejzaž, a Korana Serdarević u tekstu o izložbi opisala ih je sljedećim riječima: «Priroda, ona okrutna i moćna, koja ulazi u ljudske stvari, obrasta oko izgorjelih autobusa i potamnjelih grafita, priroda koja ravnodušno cvjeta nad našim spomenicima, na platnu postaje oruđe umjetničke ideje. Ivona Jurić vješto ju pripitomljava, ovdje je staložena kao cvijeće u botaničkom vrtu, doneseno iz tko zna koje druge zemlje, tko zna kada, obilježena je njezinim blistavim zastavama. Nastala u vizuri jednog jedinstvenog umjetničkog pogleda, neopterećenog zbivanjem i motivom, priroda je na slici Ivone Jurić istovremeno i mrtva i živa, blista u svom paradoksu i hrani se emocijom promatrača. Slike Ivone Jurić su guste, bujne i pršte od života. Olupina nekoć punog autobusa, razbijen kanalizacijski šaht, zastava zabodena u Nigdje, napukla grana – sve je živo, sve titra i buja.»
Ostaje nam pričekati da na izložbi u Galeriji Karas pogledamo nove radove ovih dvoje slikara, koji nagradu HDLU-a jesu dobili prije gotovo 20 mjeseci, no upravo u tom periodu bili su izlagački prisutni, umjetnički aktivni, nerijetko hvaljeni i s vremenom autorski sve bolji, opravdavajući tako dodijeljenu im nagradu. Bez obzira na navodni trend nevažnosti strukovnih nagrada, u posljednjih nekoliko godina nagrade HDLU-a za mlade umjetnike otišle su u ruke autora koji danas zasigurno čine vrh ove domaće scene, nižući nove nagrade, nominacije, kvalitetne samostalne izložbe i izlaganja na važnim grupnim izložbama. (Nagrade za mlade umjetnike HDLU-a; Vojin Hraste, 2014., Damir Očko 2012., Dino Zrnec i Josip Tirić 2011., Tonka Maleković 2010.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
