Prošlog tjedna, u sklopu našeg projekta PLAKATIRANJE, za izradu plakata smo angažirali mlade dizajnerice Barbaru Majnarić i Karlu Paliska. Autorice su se za svoju verziju tjednog Vizkulturinog plakata, koje već više od godinu dana svaki tjedan predstavljamo u izlogu Kina Europa, odlučile referirati na samu ulicu u kojoj se plakat izlaže – Prolaz Sestara Baković, točnije na osobe po kojima je ulica dobila ime.
Rajka i Zdenka Baković, po kojima je nazvana pitoreskna pješačka uličica u centru Zagreba, koja spaja Masarykovu ulicu s Varšavskom, su bile mlade revolucionarke, mučene i ubijene od strane fašista dok su imale samo 21 odnosno 24 godine.
Osim samog plakata koji je posvećen sestrama Baković dizajnerice Karla i Barbara odlučile su istražiti i mapirati lokacije u Zagrebu koje imaju poveznice s životima ovih mladih žena. Osim samog plakata postavljenog u izlogu, kojeg smo predstavili ovdje, njihov projekt obuhvaća i niz natpisa izrezanih sa samog plakata koji su zalijepljeni na spomenute lokacije.
U nastavku pogledajte gdje se one nalaze i što prikazuju, a u segmentu teksta na kraju prilogu, koji smo posudili sa stranice jadranboban.com, pročitajte više o sestrama Baković.
Plakat Barbare i Karle o sestrama Baković postavljen je u izlog Kina Europa do ponedjeljka.
Početkom 20. stoljeća otac Zdenke i Rajke, sin imućnog bračkog trgovca seli se u Boliviju.
Ondje s bratom kupuje hotel. Kako posao dobro napreduje ubrzo kupuju i trgovinu. Za ocem dolazi i njihova majka, rođena Fertillio, udana Baković. Ondje se rađa svo četvero braće i sestara.
Otac odlučuje da je za djecu bolje školovati se u Jugoslaviji, pa se cijela obitelj vraća na rodni Brač. Ondje pohađaju pučku školu. 1921. godine otac kupuje trokatnicu i cijela obitelj se seli u glavni grad.
Zdenka se zapošljava kao švelja u tvornici Singer, a Rajka upisuje realnu žensku gimnaziju.Vrlo rano Rajka i Zdenka postaju aktivne u organizacijama klasnog radničkog otpora, 1940. primljena je SKOJ. Iste te godine Rajka upisuje Filozofski fakultet, Odsjek za romanistiku. Tu upoznaje jednog momka. Brat Jerko sjeća se jedino njegova imena – Branko.
Otac je teško obolio. Nakon njegove smrti 1938., obitelj pada u financijske poteškoće i kupuje trafiku, kako bi se prehranila. U trafici je radila sestra Zdenka, a Rajka i Mladen često su joj pomagali. Trafika već od prvih dana uspostave NDH postaje sastajalište komunista i glavna točka komunikacije članova Komunističke partije Hrvatske.
20. prosinca 1941. godine, agenti Ravnateljstva sigurnosti NDH upadaju u stan obitelji Baković i odvode dvije sestre. Svaki dan ih, naizmjence, vode da rade u kiosku (kako bi prikupili što više informacija o organizaciji otpora), istovremeno ih mučeći. Treći dan mučenja Rajka je uspjela bratu Jerku poslati poruku:
„Smijem li progovoriti?“ Jerko joj je kratko odgovorio: „Ne.“
Rajka je izdržala. Nitko od aktivista nije uhapšen.
Nakon petodnevnog mučenja, ustaški oficiri odveli su ju u bolnicu Sv. Duh, gdje je i umrla.
ZAPISNIK SA OBDUKCIJE
Rajka Baković, 21 “…Podlijevi krvi u obim donjim ekstremitetima uslijed udaraca …” te “podlijevi krvi u predjelu čela.”
Zdenka je na Božićno jutro 1941., skočila sa trećeg kata centrale Ustaške nadzorne službe.
Uzrok smrti Zdenke Baković, 24: Smrt uslijed prijelom kosti lubanje nakon pada s velike visine.
Priča o sestrama Baković, u stvari, nije ni malo uobičajena.
Obitelj Baković potjeće sa otoka Brača. Rajkin i Zdenkin otac iz vrlo je bogate porodice trgovaca, dok majka potječe iz bračke plemićke obitelji Fertilio.
Otac je već početkom 20. stoljeća otišao u Boliviju gdje je kupio, zajedno s bratom, hotel, a kasnije i trgovinu u rudarskom gradiću Oruro. Ta je trgovina vrlo dobro poslovala i Bakovići su brzo stekli znatnu svotu novaca. Nakon vjenčanja, pridružila mu se i supruga. U Oruru su redom rođena njihova djeca: Zdenka, Jerko, Rajka, i Mladen. Jedna od avenija nedaleko centra Orura i dan danas nosi ime Avenida Rajka Bakovic.
Otac je 1921. godine, ipak, odlučio da je bolje djecu školovati u Jugoslaviji. Obitelj je krenula na put brodom iz Čilea, preko Marseilesa, pa do Rijeke i Brača. Zanimljivo je da su poveli i Rajkinu dadilju i dojilju, Indijanku Leukidiu Peres, koja se nije htjela odvojiti od Rajke. Leukidia se kratko vrijeme nakon dolaska u Zagreb udala za radnika iz Karlovca, preselila tamo, ali je ubrzo umrla od tuberkuloze. Njezin sin je bio poznati lječnik Franjo Kosoković, koji je preminuo 2008. godine u Zagrebu.
Na Braču su Rajka i Zdenka završile pučku školu, i obitelj Baković seli se u Zagreb. Kupili su trokatnicu u Gundulićevoj ulici na broju 25. Zdenka je našla zaposlenje kao švelja u Singeru, čija se zgrada nalazila na uglu Praške i Trga bana Jelačića. Kao vrlo uspješnu radnicu, Singer je šalje na jednogodišnje školovanje u Beč.
Cijelu priču pročitajte na linku http://www.jadranboban.com/bakovic/
