Najzahvalnije je pisati tekst o djelu onda kada si ga baš ti fotografirao, jer je u kontekstu arhitekture beskrajno nezahvalno tekstualno obrazlagati arhitektonski projekt, objekt u prostoru uopće, kada ga niste vidjeli uživo, kada ga niste dotaknuli, osjetili i sagledali u kontekstu u kojem nastaje.
Na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice ovog je ljeta, u kolovozu, točno na 24. obljetnicu smrti Gordana Lederera, završen spomenik «Slomljeni pejzaž» kojeg potpisuju kipar Petar Barišić i arhitektonski studio NFO. Kada sam krenuo pisati tekst o ovom projektu moj željeni uvodni pasus pretvorio se u nešto više od uvodnika, pretvorio se u svojevrsno problematiziranje javne plastike i (postratne) suvremene skulpture u Hrvatskoj uopće, znatno duže od preferirane duljine uvodnika, pa će biti pretvoren u zaseban tekst. Zapletenost u tematiku s ciljem artikuliranja nekih važnih stvari dogodila se upravo iz razloga što je spomenik na Čukuru svojevrsna nova paradigma kao odgovor na svu ovu problematiku nove spomeničke baštine, što je to rad koji apsolutno zaslužuje zasebnu objavu, zasebnu elaboraciju i hrpu fotografija. Ne iz razloga što su «moje», već zato što se radi o jednoj od najboljih «ratnih» spomeničkih realizacija neovisne Hrvatske od rata na ovamo, koja bi mogla, ili trebala, pozicionirati put nekih novih i boljih rješenja spomenika ratu i ratnom.
Ako ste, kao i mnogi, pomislili da je već valjda nemoguće da jedan spomenik tematski vezan za događaj iz Domovinskog rata ne sadrži golubice, pleter, kockice, svehrvatsku ikonografiju i neizbježni mramor, da nije pretjeran, kičast, simbolički banalan, a onda i zabrinjavajuće formalno nekvalitetan, izgleda da ste se prevarili. Barišić i NFO, a bilo je to već jasno i kroz natječajni rad, uspjeli su realizirati spomenik koji je apsolutno suvremen, sasvim dozirano senzibilan i nimalo patetičan. Ono što također impresionira jest i činjenica da je od natječajnog rada (čiji su rezultati objavljeni u travnju 2014.) do potpune realizacije proteklo samo godinu i pol dana pa i proceduralan kontekst nastanka spomenika služi kao kvalitetan primjer.
Gordan Lederer bio je fotograf i snimatelj HRT-a. Poginuo je na radnom mjestu, upravo na planini Čukur, stradao je hitcem iz snajpera dok je snimao hrvatske vojnike. U spomen na Lederera Barišić i NFO točno na tu lokaciju postavljaju leću, izgubljeni objektiv, jedino «oružje» koje je Lederer imao. Gotovo kolosalni objekt predimenzionirane leće razbijen je, staklo u njemu je slomljeno, jednim jedinim metkom. Pejzaž sagledan kroz njega, posljednji pogled koji je snimatelj imao, slomljen je, zaustavljen je i nije više isti.. Savršen krug koji formira leća istovremeno kadrira taj pogled, ali i sugerira kontinuitet života.
Poziciju samog spomenika na brdu Čukur karakterizira impresivnost okolnog pejzaža, prekrasne prirode te gotovo idiličnog i smirujućeg okruženja, sagledavajući je iz urbanog konteksta, dojmljivo tihih, smirajskih karakteristika. Kontemplativni karakter memorije i sjećanja na Lederera ovdje je doziran vijugavom stazom prilaska spomeniku, betonskim elementima okovanih u željezo, razdijeljenih u brojke godina poginulog snimatelja, gdje je svaki sljedeći korak jedna godina u prekinutom životu Lederera. Kraj brojanja i staze je proširena ploha i pripadajuća joj klupa, uz koje stoji rečenica “… sada kad mirom dišu kolovoška jutra sja kroz banijska praskozorja svijetla sjeta u očima Gordana Lederera…” . Spomenik tu ne završava, već počinje. Nasuprot proširenja nalazi se leća, udaljena desetak metara, a prostor između postaje zona za kontemplaciju, dijalog, sjećanje, zona za ‘hvatanje’ posljednjeg pogleda snimatelja…
Odmak arhitektonski definiranog puta od leće – glavnog objekta, projektiran je da ostavlja spomenik na distanci. Iako samo položen u travu, spomenik na ovaj način zapravo dobiva svoj pijedestal, proširen, pretjeran, možda i beskrajan, netaknut i okružen prazninom. Ovakva projektantska odluka ne govori o zabrani pristupa, već o odluci ciljanog tretmana spomenika koji ostaje par koraka dalje, zaseban i udaljen te projektantske želje koja bi trebala posjetitelje potaknuti na prilazak i sagledavanje.
Lokacija spomenika na vrhu ovog brda, dislociranog od grada i bilo kakvog slučajnog prolaza stanovnika, kompenzirana je kroz neočekivani segment spomenika – odbljesak, koji je iz grada vidljiv u sekvencama, u ranim jutrima kada se sunce s istoka odbljeskuje u slomljenoj leći, suptilno podsjećajući na sam spomenik, Lederera i čin stradanja. Na ovaj način spomenik ne egzistira samo na planini, svoj impuls sjećanja šalje i u grad u podnožju te unatoč tome što dimenzijski nije velik niti vidljiv pronalazi svoj put do podsjećanja.
Kako arhitekti naglašavaju, a u kontekstu trenutnih tendencija čini se itekako bitno, Spomen obilježje Ledereru nastalo je kao multidisciplinarni proces između dvije struke, arhitektonske struke i umjetničkog kiparskog izričaja. Može li njegova idejna izvrsnost, formalna jedinstvenost, procesualna uspješnost te egzemplaran suradnički kontekst poslužiti kao primjer novim i sljedećim spomenicima (ratne memorije) u Hrvatskoj?
Spomen obilježje Gordanu Ledereru
Lokacija: Čukur brdo, Hrvatska Kostajnica, k.č.br. 1766, k.o. Kostajnica
Autori: NFO (Kata Marunica, dipl.ing.arh , Nenad Ravnić, dipl.ing.arh.) + prof.Petar Barišić, akad. kipar
Projektni tim: Sandra Perić, mag.ing.arch., NFO, Nikica Pavlović, dipl.ing.arh., NFO, Filip Vidović, bacc.arch., NFO, Dragan Mileusnić,Željko Serdarević
Investitor: HRT, voditelj projekta prof. Milan Bešlić
Izvođači:Beteon Lučko d.o.o., Piletić staklo d.o.o., Šurba d.o.o., Telektra d.o.o.
Fotografije: Bosnić+Dorotić (Maja Bosnić i Ivan Dorotić)
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
