Vjetar mazi valove. Galebovi nadlijeću barku. U daljini poneki cvrkut. Žamor i kašalj. Zatim tišina. Zrikavci, cvrčci, muhe. Ljepljivo ljetno poslijepodne odmotava se dok Labrović u daljini zamata ranjenika. Dvadeset drugi je lipnja dvijetisućite. U mene zure tri Marina Tartaglie. Dva veća i jedan manji. Dva fovistička i jedan ekspresionistički. Ne nužno tim redom.
*Rino Efendić: Mjesto (1979.-1986.) / foto: Facebook stranica MSU-a
Prije dva tjedna u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu otvorena je izložba Kradljivci vremena – reloaded kao drugi dio istoimenog dvogodišnjeg istraživačko-kustoskog projekta, koji su osmislile Jasminka Babić iz splitske Galerije umjetnina i Leila Topić iz zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, povezujući zbirke ovih institucija kroz tematski okvir: vrijeme u umjetničkim praksama.
Na izložbi su predstavljeni radovi trinaest hrvatskih i međunarodnih umjetnika/ca različitih generacija, koji su nastajali tijekom posljednih pedeset godina (izuzev radova Marina Tartaglie). Međutim, djela nisu slagana kronološkim redom, niti su kustosice pokušale napraviti pseudoobjektivni pravolinijski tematski presjek. S namjernim odmakom od vremena kao unaprijed definirane strukture, grade heterogeni postav prikazujući različite autorske pozicije i izričaje. U izloženim radovima umjetnici/e problematiziraju vrijeme: kroz njegov odraz na javnim mjestima (Efendić, Ružić); autorefleksivno i kroz osobnu memoriju (Tartaglia, Kipke, Meštrović, Šolman); bilježeći njegov protok i izmjenu perspektive (Ulay, English); s ironijskim odmakom (Stilinović, Kožarić) ili tako što vrijeme čini referentnu točku njihove kritike društva (Žuvela, Boltanski, Labrović).
Rino Efendić, fotografirajući zapuštene splitske Bačvice sedamdesetih i osamdesetih, priča priču o melankoliji prostorâ, nepovratno deformiranih čovjekovim djelovanjem. Crno bijele fotografije prikazuju ruinirane konstrukcije, koje su vremenom izgubile svoju prvobitnu funkciju – da služe ljudima – poput uništene zaštitne ograde, stepenica koje izgledaju kao da nikamo ne vode i klupe na kojoj nitko ne sjedi. U tim prostorima, ispražnjenima od ljudi, jedino valovi odaju pristutstvo vjetra.
Što možemo saznati iz prašine, u kojoj je zarobljeno čitavo jedno stoljeće?, pita se Neli Ružić u novom radu Iza vrata (2018.), istražujući nusprodukt restauracije vratnica splitske katedrale. Kombinacijom znanstvenog i umjetničkog pristupa promatra čestice prašine, “nepoželjan, ali neuništivi višak” koji u sebi prezervira vrijeme i ostaje njegovim trajnim svjedokom. Mikroskopskom analizom tragova iz prošlosti, autorica otkriva kako su u njima ostali zapečaćeni dijelovi potrošnih ljudskih tijela, poput stanica kože i kose.
*Marino Tartaglia: Autoportret (1917.); Autoportret (Diptihon) (1963./64.) / foto: Facebook stranica MSU-a
Dok Efendić i Ružić progovaraju o više ili manje vidljivoj, trajnoj transformaciji mjesta pod utjecajem čovjeka kao posljedice življenja, Marino Tartaglia preispituje osobnu slikarsku povijest kroz seriju autoportreta, sagladavajući kako je vrijeme od gotovo pedeset godina utjecalo na njegov umjetnički izričaj.
Na sličan način Željko Kipke tretira svoja platna, promišljajući granice medija, kombinirajući sliku i tekst. U radu Prostor nas razdvaja, reče on onim istim tihim nesvjesnim glasom (1991.) dvaput ispisuje istu rečenicu koja se prividno zrcali, no u potpunosti izostavlja širi kontekst (tko smo mi? koji prostor?). Izostanak protagonista i potpuna statičnost kroje atmosferu kakva se pronalazi u djelima nadrealista poput de Chirica.
*Željko Kipke: Prostor nas razdvaja, reče on istim tihim nesvjesnim glasom (1991..) / foto: Facebook stranica MSU-a
Toni Meštrović također se bavi osobnim, pa ponire u sjećanje na vlastito djetinjstvo kako bi rekonstruirao kretnje svoga oca u video instalaciji Bez naziva (Meštrović vs. Meštrović) iz 2005. Kako video čine fotografije koje se sporo izmjenjuju, zanimljiv detalj postaje ručni sat kojemu se kazaljke ne pomiču. S obzirom da dijele isto prezime, umjetnik gradi lažnu analogiju sa slavnim kiparom tako što fotografije snima i reproducira u splitskoj Galeriji Ivana Meštrovića.
Kroz fotografije pejzaža i dnevničke zapise, Dario Šolman radi bilješke o vremenu, koje prezentira u formi storyboarda, predprodukcijskog vizualnog i tekstualnog materijala, na koji aplicira generičke geometrizirane likove, poigravajući se pritom s naracijom i vremenskim skokovima.
Ulay sedamdesetih kroz seriju analognih performativnih fotografija bilježi protok vremena. Udaljavanjem od fotografiranog subjekta, mijenja perspektive, pa od početnog krupnog plana ostaje jedva vidljiva figura u daljini, koju sada zaklanjaju krošnje, dominirajući kadrom. Osim toga, umjetnik kemijskim procesima intervenira u medij, eliminirajući fiksir, pa jedva vidljivog protagonista čitavo vrijeme zaklanja crna opna.
*Mladen Stilinović: Nemam vremena (1979.) / foto: Facebook stranica MSU-a
Za razliku od spomenutih autora, koji vrijeme tretiraju kao osobnu kategoriju ili bilježe njegov protok, Mladen Stilinović i Ivan Kožarić vremenu i dokolici pristupaju s ironijskim odmakom. Tako u izloženom Stilinovićevom samizdatu iz sedamdesetih stoji: “Ovu knjigu napisao sam kad nisam imao vremena. Molim čitaoce da je čitaju kad nemaju vremena”. U ostatku knjige brojnim ponavljanjima sintagme “nemam vremena” u potpunosti dekonstruira njezinu semantičku vrijednost.
Kožarić vrijeme, pak, prilagođava sebi. Prepoznatljivim crvenim pastelom na bjelini patna zapisuje samo dvije riječi: Polagana forma! (2001.). Iako sugerira usporavanje, uskličnikom kao da poziva na akciju. Gorgonaškim nonsens humorom Kožarić probija vremenske okvire “logikom dugog trajanja”, kako to naziva Tonko Maroević.
Posljednja tri autora, Žuvela, Boltanski i Labrović, vrijeme uzimaju kao referentnu točku za društvenu kritiku. Gorki Žuvela 1975. radi zahvalnice na svili, koje Francuska, SAD, Velika Britanija i Njemačka šalju Grčkoj, podsjećajući na imperijalnu i kolonijalnu prošlost ovih velesila. U fundusima muzeja poput Louvrea i British Museuma i danas se nalaze brojna umjetnička djela i artefakti koji su prikupljeni tijekom osvajačke prošlosti. Prema tome, Žuvelina postkolonijalna kritika i nakon četrdeset godina jednako dobro funkcionira, propitujući suvremene muzejske strategije i koncept muzeja kao čuvara vremena. Postavlja se pitanje kako muzeji ispisuju narative o povijesti, koga doista reprezentiraju i na koji su način izložena djela kontekstualizirana. Žuvelina kritika kreće već od medija, budući da korištenjem svile podsjeća i na njenu kolonijalnu povijest.
*Gorki Žuvela: Zahvalnice: Francuska Grčkoj, SAD Grčkoj, Velika Britanija Grčkoj, Njemačka Grčkoj (1975.) / foto: Facebook stranica MSU-a
Christian Boltanski svoj rad iz devedesetih naziva prema dvorcu Sans-souci u Potsdamu, nedaleko od Berlina. Sakupljajući po berlinskim buvljacima crno bijele fotografije iz tridesetih, autor sastavlja albume koji na prvi pogled prikazuju svakodnevne aktivnosti poput prijateljskih druženja, obitelji na izletu, parova koji objeduju i studentice koja uči. Tek se u pozadini nazire svastika, pa uokvirena fotografija Hitlera, a zatim su suptilni znakovi posvuda, zaokrećući kontekst u potpuno drugačijem smjeru. Odjednom nasmiješeni ljudi djeluju izopačeno. Boltanski kritički analizira povijest kroz svakodnevne prakse i arhitekturu, pa tako saznajemo da su se u dvorcu Sans-souci, danas turističkoj atrakciji, tridesetih održavale ceremonije Hitlerove mladeži.
Sjajnim kustoskim potezom dva su izložena rada dovedena u zanimljivu korelaciju. Video dokumentacija performansa Siniše Labrovića Zamatanje ranjenika (2000.) i rad Lawrencea Englisha Approaching Nothing (2016.) zbog specifičnosti medija odlično se nadopunjuju, pa čak i funkcioniraju zajedno. Labrović je svoj poznati performans izveo na Dan antifašističke borbe kako bi adresirao povijesni revizionizam, upisan u praksu uništavanja spomenika antifašizmu i NOB-u. Umjetnik u dvadesetominutnom performansu sanira štetu na raspuklom spomeniku, briše ga, čisti i previja. Simbolička je to gesta postupaka koji bi se trebali odvijati na sistemskoj razini. Osamnaest godina kasnije ostaje pitanje: jesmo li kao društvo sazreli? Nepostojanje adekvatne zaštite spomenika i preimenovanja trgova nude preglasne odgovore.
Izložba Kradljivci vremena – reloaded dobro promišljenim kustoskim konceptom prikazuje sučeljene perspektive u kojima se matrica vremena koristi kao motiv, a ne pravolinijski razvojni pravac. Kustosice ne grade jedinstveni narativ koji serviraju publici, već otvaraju niz pitanja i ostavljaju prostor (i vrijeme) za refleksiju. Radovi su kontekstualizirani legendama tako da budu čitljivi posjetiteljima koji možda nisu upoznati s opusima predstavljenih umjetnika, dok istodobno izbjegavaju nametljive interpretacije. Još jedan dovitljiv potez je (auto)ironično upućivanje posjetitelja na vrijeme potrebno za razgledavanje izložbe, koje iznosi 112 minuta. Na izložbi sam provela i više vremena, no svaka minuta je spretno ukradena.
Vraćam se Englishu i, doista, vrijeme ponovno usporava. Stavljam slušalice i osluškujem kako život teče. Ovaj put vjetar tjera more da se razbija o tvrdi predmet. Udara njime. Majka upozorava: “Marina, past ćeš!”. Zvokot limenog posuđa najavljuje večeru. Spustio se mrak, ali igra mekih i šiljatih zvukova ne jenjava. Ona se neprestano iznova kolažira gradeći zvonku melodiju otočke svakodnevice.[1]
Izložba ostaje otvorena do 18. rujna 2018.
[1] Ulomci na početku i na kraju teksta (označeni kurzivom) nastali su kao moje impresije o izložbi i prikazanim radovima. Ulomak na kraju teksta referira se na audio rad Approaching Nothing (2016.) kompozitora suvremene elektronske glazbe Lawrencea Englisha, također predstavljen na ovoj izložbi. Autor je zabilježio sonorne zvukove korčulanske svakodnevice.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
