INTERVJU ► Mojca Smode Cvitanović i Marina Smokvina

Autori: Lidija Butković Mićin i Saša Šimpraga

Afrički i azijski opusi hrvatskih arhitekata i urbanista nastali u vrijeme socijalističke Jugoslavije uglavnom su neistraženi i nepoznati, čak i u stručnim krugovima. Arhitekti iz Hrvatske sudjelovali su u projektima npr. Carske palače u Adis Abebi ili jedne od rezidencija zambijskog predsjednika do mnogih drugih javnih i infrastrukturnih objekata koje su i izvodile firme iz Hrvatske i tadašnje Jugoslavije. Sva ta ostvarenja ujedno čine sastavni dio ukupnog opusa mnogih više ili manje poznatih imena hrvatske arhitekture, a time i dio moderne arhitektonske baštine Hrvatske.

Arhitektice Mojca Smode Cvitanović i Marina Smokvina bave se istraživanjem djelovanja hrvatskih arhitekata i urbanista u zemljama Afrike i Azije od početka 1950-ih do kraja 1980-ih godina prošlog stoljeća. Istraživanje se provodi kroz izradu disertacija, u sklopu doktorskog studija na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i znanstvenog projekta Atlas hrvatske arhitekture 20. stoljeća. O ovoj tematici popričali smo s njima u intervjuu koji slijedi u nastavku

*Mojca Smode Cvitanović i Marina Smokvina

► Kada i kako započinje suradnja stručnjaka u polju arhitekture i urbanizma iz socijalističke Jugoslavije s vaneuropskim zemljama?

Mojca Smode Cvitanović: Fenomen prisutnosti jugoslavenskih stručnjaka u zemljama u razvoju uvjetovan je vanjskom politikom nekadašnje Jugoslavije, vođenom idejom nesvrstavanja. Uz Jugoslaviju, osnovu Pokreta mahom su činile novoformirane suverene afričke i azijske države, donedavne kolonije europskih država, koje se u svjetskom hladnoratovskom okruženju ne opredjeljuju ni za jednu od dviju sukobljenih strana.

Unutar same Jugoslavije isti je period obilježen intenzivnim zahvatima poslijeratne obnove usmjerene k industrijalizaciji i općenito modernizaciji društva. Iskustvo sakupljeno u tim procesima koristit će pojedincima, odnosno poduzećima, kao stručna podloga prilikom njihovog istupa u inozemstvo.

Susrevši se s problemom nedostatka vlastitog kadra u trenutku odbacivanja kolonijalnih vlasti, mlade su se nacije oslanjale na inozemnu asistenciju pri formiranju vlastitog razvojnog puta. S time u skladu, jugoslavenski, pa tako i hrvatski stručnjaci, u zemlje u razvoju dolaze posredstvom mreža tehničke suradnje s jedne, i privredne suradnje s druge strane. U određenim slučajevima ta su dva tipa suradnje nastupala i ujedinjeno, prema direkcijama koje je prethodno formirala jugoslavenska vanjska politika.

Poseban, iz politike u pravilu izdvojen, oblik tehničke suradnje u kojoj su sudjelovali jugoslavenski stručnjaci bila je multilateralna suradnja koja se odvijala posredstvom Ujedinjenih naroda, unutar čijih su različitih specijaliziranih agencija nakon Drugog svjetskog rata bili angažirani vodeći svjetski stručnjaci. Upravo preko Organizacije ujedinjenih naroda ostvaren je i jedan od prvih značajnijih stručnih transfera na polju arhitekture i urbanizma iz Jugoslavije, odlaskom arhitekta Vladimira Antolića u Burmu tj. današnji Mjanmar 1953. godine.

U domeni tehničke suradnje koja se putem bilateralnih odnosa odvijala između Jugoslavije i zemalja u razvoju, upućivanje stručnjaka na ugovorni rad, započinje u drugoj polovici 1950-ih, a intenzivira se početkom 1960-ih godina.

Usporedno s time, na tržište zemalja u razvoju počinju se plasirati i prva jugoslavenska građevinska poduzeća koja u svojoj domeni poslova ponekad obuhvaćaju i određene arhitektonske, odnosno urbanističke segmente. Kao prvi istup jugoslavenskih građevinskih poduzeća u inozemstvu u literaturi je redovito istaknut angažman splitskog Pomgrada koji 1953. započinje graditi luku Latakija u Siriji.

*Države Afrike i Azije u kojima su kroz različite modalitete radili hrvatski arhitekti i urbanisti od 1950. do 1990. godine

► Bez jugoslavenskog političkog okvira i međunarodne uloge koju je socijalistička Jugoslavija imala, ponajviše u Pokretu nesvrstanih, ništa od planova, projekata i realizacija kojima se bavite vrlo vjerojatno se ne bi dogodilo. S tim u vidu, na koji način pristupate temi s obzirom da ste fokusirane na rad isključivo hrvatskih arhitekata i urbanista?

Mojca Smode Cvitanović: Da bi se dobio potpuni uvid u okolnosti hrvatskog arhitektonskog i urbanističkog „izvoza“ u zemlje Trećega svijeta nužno je problematiku sagledati unutar političkog okvira koji je bio zajednički za stručnjake s područja čitave bivše države. Međutim, s obzirom na karakter istraživanja koje se fokusira upravo na translaciju projektantskih, odnosno planerskih postupaka prisutnih u tradiciji hrvatske moderne arhitekture, a koji proizlazi iz činjenice različitosti arhitektonskih tradicija bivših jugoslavenskih republika, koje povijesno nisu niti težile ući pod zajednički nazivnik, promatranje djelovanja hrvatskih arhitekata i urbanista kao entiteta u kontekstu bivše federacije smatramo legitimnim.

Upravo iz tog razloga u istraživanje uključujemo i stručnjake koji su istovremeno i na istom teritoriju djelovali van izravnih linija političkih odnosa. Značajni radovi u tom su smislu nastali odazivom na međunarodne arhitektonske, odnosno urbanističke natječaje, kao i određenim osobnim angažmanima. Pojedini hrvatski arhitekti odlaze na Zapad te, iz perspektive zapadnoeuropskih poduzeća, izrađuju projekte u zemljama Afrike i Azije. Pri tome valja istaknuti činjenicu da su poduzeća nekih zapadnoeuropskih zemalja imala praktički razvijenu metodologiju projektiranja za specifične zahtjeve klime, društva i raspoložive tehnologije zemalja u razvoju, vezanu uz vlastito kolonijalno nasljeđe. S druge strane, arhitekti koji na isti prostor dolaze iz Hrvatske, redovito se prvi put susreću s njegovim osobitostima.

Također treba spomenuti istraživanje inozemnog djelovanja arhitekata beogradskog Energoprojekta, započeto prethodno našem, koje sa nešto drugačijih problemskih stajališta provode kolege iz Beograda. Arhitektonski „izvoz“ s područja bivše Jugoslavije u svojoj cjelokupnosti sadrži obimnu građu i nudi mnogostruke aspekte s potencijalom za bavljenje mnogim istraživačima.

*Ulaz u sveučilišni kampsu u Kumasiju Gana, u čijoj je prostorno-urbanističkoj koncepciji sudjelovao arhitekt Berislav Kalogjera. U sklopu kampusa nalazi se niz ostvarenja arhitekata iz Hrvatske.

► Arhitektura i urbanizam su samo manji dio tada ostvarivane suradnje i pomoći. Koji su sve bili oblici suradnje?

Mojca Smode Cvitanović: Tehnička pomoć Jugoslavije zemljama u razvoju u najvećoj se mjeri manifestirala kroz upućivanje stručnjaka na ugovorni rad u te zemlje i obrazovanje njihovih građana na jugoslavenskim institucijama. Paleta struka unutar tih je procesa bila izuzetno široka. Kao stručnjaci tehničke asistencije zemljama u razvoju upućivani su liječnici, učitelji, poljoprivredni, industrijski i građevinski stručnjaci, te stručnjaci mnogih drugih profesija uključujući arhitekturu i urbanizam. Isto tako, među institucijama visokog obrazovanja koje su prihvaćale stipendiste iz zemalja u razvoju bio je i Arhitektonski fakultet u Zagrebu na kojem je diplomu steklo desetak studenata iz različitih zemalja Afrike i Azije, od kojih su neki kasnije u vlastitim zemljama ostvarili uspješne karijere.

► Možete li izdvojiti neka imena tih arhitekata?

Mojca Smode Cvitanović: Primjerice, Beza Geshaw koji je diplomu u Zagrebu stekao 1969., u Etiopiji je ostvario značajnu projektantsku praksu. Prasanna Gunawardena diplomu u Zagrebu stekao je 1973. godine, nakon čega je magistrirao i stjecao radno iskustvo u Urbanističkom institutu Hrvatske. Rad u području urbanizma nastavlja i po povratku u rodnu Šri Lanku, gdje kasnije postaje gradonačelnik Colomba te djeluje na značajnim pozicijama u tijelima državne uprave.

► Po aktivnosti jugoslavenskih poduzeća na inozemnim tržištima, najbrojnija su bila ona građevinska. O kojim se firmama radi i što se izvodilo?

Mojca Smode Cvitanović: Izvozni produkt brojnih jugoslavenskih poduzeća koja su bila prisutna u zemljama Afrike i Azije uključivao je projektiranje i izgradnju objekata visokogradnje i niskogradnje, energetskih i industrijskih objekata, melioracijskih sustava i vodenih regulacija, sanacija terena i izgradnje luka. Hidrotehna, Tehnika, Viadukt, Dalekovod, Monter, Elektroprojekt, Braća Kavurić, Pomgrad, Konstruktor, Melioracija, Tempo, Ivan Lavčević, Primorje i Industrogradnja neka su od hrvatskih poduzeća prisutna na tržištu zemalja u razvoju koje je bilo uvelike zahtjevno i konkurentno. Značajnu ulogu u takvim angažmanima imale su i formirane poslovne zajednice, primjerice zagrebačka Ingra čiji su članovi, pored građevinskih, bila i industrijska poduzeća te je, pored izgradnje, konačni produkt podrazumijevao i potpuno opremanje različitih vrsta postrojenja. Jugoslavenska poduzeća na tržištu zemalja u razvoju ponekad su bila i u situacijama međusobne konkurencije.

No, bilo da se radi o tehničkoj ili privrednoj suradnji, u istim je zemljama neupitna i izuzetno dobra akceptiranost stručnjaka s područja nekadašnje Jugoslavije, što je određeni dokaz o razini kvalifikacije, profesionalne etike i intenzivnog angažmana u domeni autonomije njihovih disciplina.

* Lavoslav Horvat, Tekstilni kombinat, Bahir Dar, Etiopija, 1960. (foto: Mojca Smode Cvitanović)

► U historiografiji, godina 1960. često se naziva „godinom Afrike“ budući da je upravo tada, a potom i u nekoliko idućih godina, najveći broj afričkih zemalja stekao neovisnost. Koju je ulogu igrala moderna arhitektura u izgradnji nacionalnih identiteta i reprezentaciji novonastalih zemalja?

Mojca Smode Cvitanović: Pojava moderne arhitekture u afričkim zemljama u pravilu se može smjestiti u godine nakon Drugog svjetskog rata. To je period kada se u tim zemljama javljaju snažni oslobodilački pokreti, a kolonijalne vlade vode socijalnu politiku posljedica koje su, među ostalim, i mnoga značajna arhitektonska ostvarenja. Prihvaćanje moderne arhitekture od strane istih država i nakon osamostaljenja, unatoč uvezenom stručnom radu i materijalima te relativno neprilagođenom društvenom i tehnološkom aspektu, svjedoči o činjenici da je ona već u početku bila shvaćena kao simbol njihove emancipacije. Za to postoji niz razloga, a ukoliko razmišljamo na simboličkoj razini, ona je u datom trenutku reprezentirala vrijednosti novog, slobodnog, antifašističkog svjetskog poretka. To je bila „službena“ arhitektura Ujedinjenih naroda kojima se novonastale zemlje s entuzijazmom pridružuju. U promatranom periodu moderna arhitektura doživljava proces svoje „internacionalizacije“. Promatrajući iz globalne perspektive, jedan od aspekata našeg istraživanja upravo je ispitivanje uloge hrvatskih arhitekata u tom procesu.

► U kojim zemljama su hrvatski i jugoslavenski arhitekti i urbanisti najprisutniji i zašto?

Mojca Smode Cvitanović: Najveća prisutnost jugoslavenskih, pa tako i hrvatskih, arhitekata i urbanista evidentna je u zemljama s kojima je nekadašnja država imala bliske političke i gospodarske odnose. Djelovanje hrvatskih arhitekata evidentirano je u Etiopiji, Sudanu, Gani, Gvineji, Nigeriji, Togu, Maliju, na Zelenortskim otocima, u Libiji, Alžiru, Tunisu, Maroku, Iranu, Iraku, Siriji te u mnogim drugim zemljama.

*Boris Pejnović, Sportska dvorana i vanjski sportski tereni, Praia, Zelenortski otoci, 1979. – 1982. (arhiv B. Pejnović)

► Osobito zanimljiv slučaj suradnje bio je između Jugoslavije i Etiopije. Od toga da Zagrepčanin Leon Geršković piše etiopski Ustav, činjenice da je osobni liječnik etiopskog cara Splićanin Ivan Tomasseo, preko toga da Augustinčić izrađuje spomenik za središte Adis Abebe, pa i jedna od važnijih ulica u tom gradu zove se u čast Tita. Tome pridodati možemo i podatak da Branko Petrović 1962. godine stupa na mjesto glavnog arhitekta etiopskog Ministarstva javnih radova. Koliko je ta činjenica utjecala na daljnje prisustvo hrvatskog arhitektonskog kadra u Etiopiji?

Mojca Smode Cvitanović: Snažna jugoslavenska zajednica u Etiopiji je formirana već 1950-ih godina zahvaljujući činjenici da je riječ o jednoj od malobrojnih afričkih zemalja koja ne baštini kolonijalnu povijest u klasičnom smislu riječi. Uloga Branka Petrovića koji je svojim radom u etiopskom Ministarstvu javnih radova i komunikacija stekao značajan ugled presudna je i u potonjem angažmanu jugoslavenskih poduzeća u određenim poslovnim aranžmanima. Međutim, nakon njegovog odlaska iz Etiopije 1969. godine, uspostavljeni kontinuitet prisutnosti kadra s područja bivše Jugoslavije u toj zemlji postupno splašnjava. Razloge tome moguće je tražiti u neposredno kasnijim krizama i nestabilnostima koje su Etiopiju potresle i dovele do političkog prevrata.

► Na čemu je sve radio Branko Petrović?

Mojca Smode Cvitanović: Petrović je autor brojnih projekata i arhitektonskih realizacija kojima su obuhvaćene različite programske i prostorne situacije širom Etiopije. Neki od njih su, primjerice, studentski dom u Bahir Daru, osnovna škola u Lalibeli, rekreacijski park u Nazarethu, zatim projekti tipskih škola srednjeg stupnja obrazovanja, nekoliko administrativnih zgrada u raznim gradovima te urbanistička rješenja za centar Debre Zeita i za grad Kara Kore koji je početkom 1960-ih ozbiljno stradao u potresu. U Adis Abebi projektira Glavni ured Ministarstva poljoprivrede, nudi rješenja središnjih trgova, uključujući projekt spomenika na Trgu Meskel, poznatom mjestu velikih javnih okupljanja. Od važnijih realizacija moguće je izdvojiti dogradnju Carske, odnosno Nacionalne palače koja je iz razloga sigurnosti nedostupna za javnost, te nasuprot tome, zgradu hotela Wabe Shebelle koja je i danas prepoznatljiv reper u središtu Adis Abebe.

Zanimljiva je činjenica da je na međunarodnom natječaju za zgradu Glavne pošte, Ministarstva PTT-a i Uprave telekomunikacija u Adis Abebi, održanom 1964. godine, Branko Petrović sudjelovao kao jedan od članova ocjenjivačkog suda. Nagrađeno rješenje sarajevskih arhitekata Zdravka Kovačevića i Ivana Štrausa izvedeno je, te je danas jedan od najvrjednijih primjera moderne arhitektonske baštine u tom gradu. Nagrađeni arhitekti tom su prilikom u Etiopiji osnovali ured unutar kojeg je Zdravko Kovačević, ostavši u Adisu, ostvario još nekoliko značajnih građevina.

*Branko Petrović predstavlja projekt nove Carske palače za Haila Selassija, 1960-te (arhiv obitelji Kreković i Zadro)

► Bili ste u Etiopiji i nekim drugim zemljama obuhvaćenim istraživanjem. Koje je stanje tih objekata danas?

Mojca Smode Cvitanović: Stanje u kojem se građevine danas nalaze na zanimljiv način pokazuje njihovu izvornost, s obzirom da je riječ o gotovo već pola stoljeća starim zgradama i minimumu utrošenih sredstava za njihovo održavanje. Ta činjenica svjedoči o kvaliteti projektantskih rješenja u smislu otpornosti na različite vanjske utjecaje, kao i o kvaliteti izvedbe.

U slučaju da je do značajnije intervencije ipak došlo, bilo da je riječ o određenoj promjeni funkcije koju nosi vrijeme, ili o promjenama forme kao rezultat nužnog održavanja, građevine o kojima je riječ takve su intervencije podnijele na prilično bezbolan način. To je činjenica iz koje je u današnje vrijeme moguće iščitati i neke nove vrijednosti koje moderna arhitektura posjeduje.

*Fotografija makete stambene zgrade Zdravka Kovačevića iz 1960-ih godina izgrađene u Adis Abebi, Etiopija. Maketa se nalazi u knjižnici tamošnjeg Arhitektonskog fakulteta (foto Mojca Smode Cvitanović)

► U slučaju Gane, ističe se djelovanje arhitekta Mire Marasovića na nizu objekata u okviru Kwame Nkrumah University of Science and Technology /KNUST u Kumasiju. Tko je još od stručnjaka iz Hrvatske sudjelovao?

Mojca Smode Cvitanović: Kontinuitet moderne arhitekture Tehničkog sveučilišta u Kumasiju uspostavljen je 1950-ih godina, osnivanjem Tehničke visoke škole. U to je vrijeme Gana još uvijek bila pod upravom britanske kolonijalne vlasti te se početna faza njezina planiranja kao i podizanje prve generacije zgrada njezina sklopa odvijalo pod nadležnošću britanskih arhitekata i tvrtki specijaliziranih za djelovanje upravo u specifičnim okolnostima vezanim uz tropsko podneblje. Nakon proglašenja neovisnosti Gane, Visoka škola dobila je status Tehničkog sveučilišta nazvanog po njezinom prvom predsjedniku, Kwame Nkrumah University of Science and Technology. Pred novoosnovanu instituciju stavljen je ambiciozan plan višestrukog povećanja kapaciteta, a izrada prostornog rješenja koje je trebalo podržati planirani novi program povjerena je sveučilišnom Uredu za razvoj, kao nadležnom tijelu za obavljanje graditeljskih aktivnosti unutar kampusa u njegovoj postkolonijalnoj fazi. Godine 1961. na mjesto voditelja Ureda dolazi Miro Marasović, a uskoro mu se pridružuju Nikša Ciko i Berislav Kalogjera. Pod Marasovićevim vodstvom izrađuje se novo urbanističko rješenje superponirano na postojeći sloj arhitekture sklopa te prototipsko rješenje višekatnog studentskog doma kao njegove bazične jedinice. Do 1965. godine Miro Marasović i Berislav Kalogjera napuštaju Kumasi, a iste godine timu Ureda za razvoj pridružuju se arhitekt Nebojša Weiner i inženjer građevine Zvonimir Žagar u svrhu nadzora nad gradnjom studentskog doma Unity Hall, prvog u nizu obuhvaćenih novim planom. Oni će, kao i Nikša Ciko, u Kumasiju ostati do početka 1970-ih godina.

*Nikša Ciko i Miro Marasović sa suprugom, ispred njih John Owusu Addo sa suprugom, svečanost dodjele diploma, KNUST, Kumasi, Gana, oko 1964. (arhiv Z. Ciko)

► Što je sve izvedeno unutar kampusa od strane naših arhitekata?

Mojca Smode Cvitanović: Miro Marasović u suradnji s ganskim arhitektom Johnom Owusu Addom projektira studentski dom Unity Hall, a u suradnji s Nikšom Cikom Klub sveučilišnih nastavnika. O vrijednosti ovih građevina svjedoči činjenica da su obje istaknute u aktualnoj aplikaciji Gane za pridruživanje međunarodnoj organizaciji Docomomo. Berislav Kalogjera projektira novu Rezidenciju Rektora. Nikša Ciko projektira i sljedeći realizirani studentski dom, Africa Hall, a dogradnja Farmaceutskog fakulteta arhitekta Nebojše Weinera označit će, prema nekim autorima, posljednju zgradu moderne faze arhitekture kampusa. Zvonimir Žagar na Tehničkom sveučilištu djeluje kao projektant konstrukcije mnogih građevina te kao predavač na Katedri za tehnologiju građenja Arhitektonskog fakulteta. U drugoj polovici 1960-ih Ganu je potresla politička kriza čija posljedica je, među ostalim, bila i redukcija investicije u daljnji razvoj kampusa. Društvene nestabilnosti koje su nastupile jedan su od razloga napuštanja zemlje od strane mnogih inozemnih stručnjaka.

*John Owusu Addo, Miro Marasović, studentski dom Unity hall, KNUST, Kumasi, Gana, 1960-te (razglednica)

*Nikša Ciko, Miro Marasović, Klub nastavnika, KNUST, Kumasi, Gana, 1960-e (arhiv Z. Ciko)

► Poseban segment rada bili su veliki urbanistički planovi za nekoliko afričkih i azijskih glavnih gradova. Tko radi na tome i koji su gradovi u pitanju?

Marina Smokvina: Kao stručnjak Ujedinjenih naroda, tijekom višegodišnjeg boravka u Burmi, Maleziji i Indoneziji Vlado Antolić izrađuje planove za Rangoon, danas Yangon i Kuala Lumpur. Nasuprot tome, Urbanistički institut Hrvatske iz pozicije zagrebačkog poduzeća izrađuje plan Conakryja, glavnog grada Gvineje. Za njegovu izradu bila je formirana multidisciplinarna radna grupa koja je brojila tridesetak stručnjaka. Izradu Urbanističkog programa vodio je Franjo Gašparović, stručnjak za urbanu ekonomiju, a izradu Generalnog urbanističkog plana vodio je Radovan Miščević, arhitekt i urbanist.

U suradnji s predstavnicima gvinejske vlade, izrađivači plana proveli su obiman istraživački rad na terenu dok je sam plan izrađivan tijekom naredne dvije godine u Zagrebu. Trebalo je riješiti mnogobrojne zatečene nelogičnosti i probleme u korištenju gradskog teritorija, nastale u najvećoj mjeri zbog dotadašnje dominacije infrastrukture vezane uz eksploataciju prirodnih bogatstava. S druge strane, bilo je potrebno odgovoriti na potrebe velikog priliva stanovništva i ubrzane industrijalizacije. Ciljevi budućeg urbanističkog razvoja, kao opozit prethodnom, bili su usmjereni u nadilaženje segregacije, odnosno pružanje mogućnosti jednake kvalitete života za sve građane. Metodologija planiranja bila je zasnovana na funkcionalnom zoniranju i formiranju stambenih zajednica s hijerarhijskom raspodjelom centara i podcentara te adekvatnim prometnim i parkovnim mrežama, kao elementima koji zajedno tvore harmonični urbani sustav. Ona je bila analogna istovremenoj, tada aktualnoj planerskoj praksi u Hrvatskoj. Ne manje važno, ‘novi’ Conakry, prema svim svojim premisama, trebao je postati simbolom suvereniteta nove države. Arhitektonsko-urbanistički projekt novog centra vlade izrađen usporedno s Planom, u tom je smislu izmješten u planirani novi dio grada.

*Generalni urbanistički plan Conakry, Gvineja, 1963. (iz: Conakry: Plan Directeur d’Urbanisme n Development Plan, Urbanistički institut SR Hrvatske, Zagreb, 1963.)

► Koliko je toga izvedeno?

Marina Smokvina: Generalni urbanistički plan Conakryja, izrađivan u prvim godinama neovisnosti Gvineje, izrastao je iz uvjerenja gvinejske vlade i naših planera u mogućnost snažnog i kontroliranog rasta i razvoja grada. Takav način planiranja u promatranom je trenutku bio aktualan na globalnoj razini. Moglo bi se reći da je vjera u budući razvoj nadmašila objektivne mogućnosti njegove provedbe.

Međutim, iako je plan realiziran tek u segmentima, smatramo da je kroz prihvaćanje osnovnih postavki imao dugoročan utjecaj na gradski teritorij. Preuzeta su primjerice osnovna načela prometne mreže, industrijske zone smještene su izvan užeg prostora grada, a neki od lokaliteta predviđenih za zgrade javne namjene dugoročno su ostali sačuvani od nekontrolirane izgradnje koja je u idućim desetljećima preplavila grad. Conakry koji je 1960. godine imao nešto više od 110 000 stanovnika danas broji između 1,5 i 2 milijuna.

► Dio suradnje s vaneuropskim zemljama ostvarivan je i putem Programa tehničke pomoći Ujedinjenih naroda, a tu se ističe angažman arhitekta Vlade Antolića. Što je radio u Aziji?

Marina Smokvina: Na svoj prvi angažman u sklopu programa Tehničke pomoći Ujedinjenih naroda Vlado Antolić otišao je u Burmu 1953. godine. Za taj ga je posao preporučio nekadašnji suradnik iz Radne grupe Zagreb, Ernest Weissmann koji se tada nalazio na čelu UN-ova Odjela za stanovanje i planiranje i sa svoje pozicije koordinirao izuzetno velikim brojem analognih misija u kojima su sudjelovali svjetski poznati arhitekti. Zbog opsežnosti posla i nedostatka stručnog kadra Antolićev se je, inicijalno planiran, jednogodišnji angažman produžio na punih pet godina. Nakon proglašenja neovisnosti od Velike Britanije 1948., pedesete su godine u Burmi bile period ubrzanog socijalnog, ekonomskog i tehničkog razvoja i s tim vezane intenzivne obnove i izgradnje koju je provodila tadašnja vlada, ali i suočavanja s brojnim problemima uzrokovanih ratnim razaranjima i poslijeratnim unutardržavnim nemirima. Velike poslijeratne migracije i priljev izbjeglica u gradove uzrokovali su prenapučenost gradova, znatan nedostatak smještaja i infrastrukture, nekontrolirano širenje slamova i općenito neplansko korištenje gradskog prostora. U takvim okolnostima Antolićev je rad obuhvatio širok raspon savjetodavnih i urbanističko-planerskih, često hitnih zadataka. Antolić se bavio cjelokupnom urbanističkom problematikom zemlje, pripremio je analize i studije te smjernice, regulacijske skice i planove za brojne burmanske gradove te izradio Generalni urbanistički plan Velikog Rangoona. Savjetovao je u vezi aktualnih urbanističkih pitanja i izrađivao detaljne planove smještaja i organizacije novih stambenih naselja, građevina za obrazovanje, zdravstvo, upravu, industriju i sl. Rješavao je hitne situacije preseljenja stanovnika naselja zahvaćenih požarima, poplavama ili erozijama rijeka. Radio je na organizaciji urbanističke službe i brinuo se oko osposobljavanja i školovanja domaćeg stručnog kadra.

*Vlado Antolić sa suradnicima Odjela za urbanističko planiranje u Rangoonu, 1950-e (Hrvatski muzej arhitekture HAZU)

► Nakon Burme, Antolić odlazi u Maleziju. Na čemu tamo radi?

Marina Smokvina: Krajem 1958. godine, Antolić u Maleziju dolazi kao savjetnik za urbanizam vlade malajske federacije samo godinu dana nakon proglašenja njezine neovisnosti. Za razliku od situacije u Burmi koja se nakon proglašenja neovisnosti odbila priključiti Commonwealthu i iznova morala uspostaviti cjelokupni upravno-administrativni i stručni aparat, urbanistička služba u Maleziji nije imala prekid, bila je uhodana i dobro organizirana, s dijelom naslijeđenih stručnjaka iz kolonijalnog razdoblja, međutim preopterećena aktualnim urbanističkim problemima i ipak nedovoljno kadrovski kapacitirana za izradu kompleksnih dugoročnih planova. Antolićev je zadatak bio provesti ekstenzivna istraživanja i pripremiti opsežne prostorne analize prostora doline rijeke Klang i na temelju njih izraditi regionalni plan, uključujući planove za gradove Kuala Lumpur, Klang i Port Swettenham. Ovaj obiman i kompleksan posao kao i čitav niz aktualnih urbanističkih problema u Kuala Lumpuru Antolić je dovršio u dvije i pol godine. Nakon toga slijedio je njegov posljednji angažman koji je započeo početkom 1962. godine u Indoneziji. Pridružio se je Odjelu za urbanističko i regionalno planiranje Ministarstva javnih radova indonezijske vlade u Jakarti gdje je radio na sličnim zadacima kao i prethodnih godina. Izradio je temeljitu reviziju Generalnog urbanističkog plana Jakarte te skice za regulaciju i direktivne osnove za niz indonezijskih gradova te nekoliko programskih studija i preliminarnih regionalnih planova. U isto je vrijeme savjetovao oko reorganizacije urbanističke službe.

► Kakvo je stanje bilo s arapskim zemljama po pitanju prisutnosti hrvatskih i jugoslavenskih arhitekata?

Mojca Smode Cvitanović: Prisutnost hrvatskih arhitekata u arapskim zemljama u najvećoj je mjeri ostvarena putem različitih oblika poslovnih aranžmana građevinskih, i općenito izvoznih, poduzeća. Neka su od tih poduzeća imala vlastite projektne biroe, neka su prema potrebi naručivala projekte. Jedan od specifičnih investitora u takvim je procesima bila i vojska. Projekti rađeni za vojne potrebe su iz sigurnosno-strateških razloga danas slabo poznati. Jedan od najopsežnijih u tom je području projekt vojne luke pokraj grada Homs u Libiji. Pored luke, projektni zadatak sadržavao je i remontno brodogradilište, vojnu bazu i stambeno naselje za vojne službenike s bogato programiranim i dimenzioniranim javnim prostorima i sadržajima koji su, kao komplement funkcija postojećeg susjednog naselja, s njime trebali formirati centar regionalnog karaktera. Nositelj zadatka bilo je poduzeće Centroprojekt Zagreb, a u njegovim određenim segmentima bili su angažirani stručnjaci koji su za konkretan dio posla imali praktički najbolje reference. Na kraju, luka je izvedena, a preostali dio projekta ostao je na razini izvedbene dokumentacije. Općenito, poslovi vezani uz izvedbu različitih vrsta pomorskih luka bili su jedan od bitnih oblika izlaska hrvatskih poduzeća na inozemno tržište, kojem je u pratnji često prisutna i arhitektonska struka.

U određenim slučajevima, posredstvom izvoznih poduzeća arhitekti su pozvani da ponude svoje projekte, odnosno studije u užem području struke. Tako primjerice Vladimir Turina sa suradnicima izrađuje studiju Olimpijskog centra u Teheranu 1968. godine, a ekipa Urbanističkog instituta Hrvatske pojačana biroima IPZ-a i Plana 1984. nudi natječajno rješenje centralnog područja grada Alžira, uključujući zgrade Kongresne palače, Narodne skupštine i Nacionalne biblioteke. Urbanističko rješenje potpisuju arhitekti Zvonimir Krznarić i Velimir Neidhardt, a arhitektonsko rješenje spomenutih posljednjih dvaju građevina Andrija Mutnjaković. Tipološki obrazac biblioteke u različitim prostorima prisutne islamske kulture Mutnjaković počinje razvijati već 1970., natječajnim radom za biblioteku u Sarajevu. Slijede projekti za Prištinu 1971., Damask 1974. i Teheran 1977. godine.

► Uz projekte pod pokroviteljstvom međunarodne razmjene i pomoći, bilo je i arhitekata iz Hrvatske koji su ostvarili individualne opuse neovisno o matičnoj zemlji. Tko su oni i koja su najvažnija ostvarenja?

Mojca Smode Cvitanović: Riječ je o pojedincima koji na prostor afričkih i azijskih zemalja u razvoju dolaze vlastitom inicijativom, izdvojenom od dominantnih komunikacijskih mreža ustanovljenih državnom politikom ili međunarodnim organizacijama.

Arhitektica Dragica Crnković Očko u periodu od 1958. do 1974. živjela je i radila u Etiopiji, Zambiji, Svaziju i Sijera Leoneu. Tijekom boravka u Africi, radila je kao vanjska suradnica za jugoslavensko poduzeće, kao projektantica u državnom i privatnim arhitektonskim uredima te kao samostalna projektantica. U njezinim afričkim radovima moguće je pratiti translaciju određenih elemenata hrvatske arhitektonske tradicije u sintezi sa snažnim iskustvom podsaharskog prostora, kako u fenomenološkom smislu, tako i kroz utjecaj aktualnih tendencija u suvremenoj arhitekturi ekstremnom klimom obilježenog podneblja.

Arhitekt Ivan Seifert projektira u različitim zemljama Afrike djelujući iz pariškog ureda koji praksu u zemljama u razvoju baštini još od ranih 1950-ih godina. Na sličan način, iz briselskog ureda na prostoru Afrike i Bliskog Istoka s velikim uspjehom djeluje arhitekt Ivan Prtenjak.

► Objekti koje su gradili arhitekti iz Hrvatske i Jugoslavije u Nesvrstanim zemljama uglavnom su bili ili javnog, vojnog ili industrijskog karaktera. U slučaju Dragice Crknović Očko, jedne od rijetkih žena arhitektica iz Jugoslavije u Africi, njen afrički opus uključuje i nekoliko realiziranih individualnih stambenih kuća, vila, u npr. Freetownu i Lusaki.

Mojca Smode Cvitanović: Iz nekoliko sačuvanih rukopisa Dragice Crnković Očko, nastalih za vrijeme boravka u Etiopiji, dakle već pri njezinom prvom susretu s Afrikom, vidljiva je fascinacija upravo problematikom stambene arhitekture. Snažno proturječje pri tome je proizlazilo iz oduševljenja tradicionalnim načinom života u Africi i njemu pripadajućih graditeljskih oblika nasuprot kojih su stajali zahtjevi suvremenosti. Iako se kao arhitektica ponajviše susretala sa zadacima projektiranja za ljude koji su, poput nje same, u Africi bili stranci, njezine je radove u tom području moguće tumačiti kao svojevrsnu potragu za suvremenom arhitekturom tog kontinenta. Značajan doprinos takvoj potrazi pružilo je i iskustvo arhitektonskih ureda Erharda Lorenza i Michaela Pearcea u Lusaki te Joséa Forjaza u Mbabaneu, gdje je radila. Nekoliko njezinih obiteljskih kuća, odnosno stambenih sklopova u Africi je i izvedeno. U Lusaki je, među ostalim, sudjelovala na projektima rezidencija za zambijskog predsjednika Kennetha Kaundu i za veleposlanika Francuske. Na samom završetku svog boravka u Africi dobila je priliku da kao samostalna projektantica ostvari djelo koje možda u najvećoj mjeri sintetizira njezino iskustvo podsaharskog podneblja. To je „Lebdeća kuća“ na atlantskoj obali Freetowna.

*Dragica Crnković Očko, Lebdeća kuća, Freetown, Sijera Leone, 1974. (Hrvatski muzej arhitekture HAZU)

► Poseban oblik prisutnosti bili su i radovi odabrani na međunarodnim natječajima, primjerice za Alepo. O kakvom se tu projektu radilo?

Mojca Smode Cvitanović: Prvonagrađeni natječajni projekt Vjenceslava Richtera i Zdravka Bregovca za Nacionalni muzej u Alepu u Siriji nastao je rane 1957. godine. Radom na projektu www.atlasarhitekture.org tek smo nedavno „otkrili“ da je zgrada kasnije i izvedena, vjerojatno bez znanja arhitekata. Na žalost, u aktualnim je sukobima zadobila teška oštećenja. Taj je muzej čuvao arheološku baštinu svjetskog značaja.

Zanimljiva je činjenica da, vjerojatno zahvaljujući uspjehu u Alepu, Zdravko Bregovac kao pozvani autor sudjeluje na natječaju za Nacionalni muzej u Kuvajtu 1961. godine te osvaja drugu nagradu. Prva nagrada, prema kojoj je zgrada i izvedena pripala je Michelu Ecochardu, francuskom arhitektu i urbanistu, nositelju jedne od uopće najznačajnijih i najutjecajnijih međunarodnih praksi u zemljama Afrike i Azije.

► Uz same arhitekte nositelje projekata, koliko je jugoslavensko tehničko osoblje bilo prisutno u različitim zemljama?

Mojca Smode Cvitanović: Uredi u kojima su arhitekti radili kao stručnjaci tehničke asistencije u pravilu su imali međunarodni sastav. Promatrajući iz globalne hladnoratovske perspektive, u tim su službama zajedno radili stručnjaci s Istoka i sa Zapada, kao i domaći kadar. Dužnost tehničkog osoblja u pravilu su vršili domaći službenici. U slučajevima kada bi hrvatska, odnosno jugoslavenska poduzeća istupala u inozemstvo, angažman vlastitog tehničkog osoblja bio je češći.

*Zdravko Bregovac, Vjenceslav Richter, Nacionalni muzej, Alep, Sirija, 1956. (iz: Muzej u Aleppu. Prva nagrada na međunarodnom natječaju, Arhitektura, 1-6, Zagreb, 1956., str. 64-66.)

► Koja su po vašem mišljenju najbolja ostvarenja arhitekata iz Hrvatske u tim zemljama?

Mojca Smode Cvitanović: Kao najvažnije na polju arhitekture i urbanizma moguće je istaknuti grupu stručnjaka koji na Tehničkom sveučilištu u Kumasiju u Gani gdje ukupno djeluju od 1961. do 1971. godine, potom angažman Branka Petrovića kao glavnog arhitekta Ministarstva javnih radova i komunikacija Etiopije od 1962. do 1969. te izradu Generalnog urbanističkog plana Conakryja, glavnog grada Gvineje od strane Urbanističkog instituta Hrvatske u periodu od 1961. do 1964. godine.

Aktualno priznanje hrvatskim arhitektima koji se početkom 1960-ih bavili prostornim razvojem spomenutog sveučilišta u Kumasiju jest recentno evidentiranje njihovih radova u okviru međunarodne organizacije Docomomo. To dokazuje da postoji tendencija da njihova ostvarenja dobiju određeni status konzervatorske zaštite. Percepciju vrijednosti tih građevina iz perspektive zemlje u kojoj su nastale smatramo izuzetno bitnom te je stoga, kao odgovor na ovo pitanje, moguće izdvojiti upravo Kumasi.

Marina Smokvina: Također treba istaknuti Antolićev dvanaestogodišnji angažman u svojstvu stručnjaka za urbanizam Ujedinjenih naroda koji karakterizira izrazito opsežan i plodan rad savjetodavnog i planerskog karaktera širokog opsega. U tom se periodu upoznao i promptno reagirao na problematiku urbanističkog razvoja gradova i regija triju zemalja jugoistočne Azije koje su u to vrijeme, svaka na svoj način, prolazile razdoblje tranzicije iz kolonijalnih u demokratska društva.
Kao stručnjak Ujedinjenih naroda ponovno je, nakon međuratnog sudjelovanja u aktivnostima CIAM-a, bio uključen u rad internacionalne organizacije koja je kroz brojne programe, konferencije, publicističku djelatnost i uključivanjem istaknutih stručnjaka u svoj rad usmjeravala i aktivno sudjelovala u poslijeratnom planiranju gradova Europe, Amerike i posebice mnogobrojnih zemalja u razvoju. Vlado Antolić je i u aktivnostima CIAM-a i programa Tehničke pomoći UN-a sudjelovao u njihovim možda najintenzivnijim periodima, neposredno nakon formiranja, kada su smjerovi već isprofilirani, a djelovanje u punom zamahu.

► Koji su najznačajniji projekti ostali neostvareni?

Mojca Smode Cvitanović: U istraživanju smo se susrele s mnoštvom neostvarenih projekata. S jedne strane, kao značajne je moguće izdvojiti projekte za različite Vlade i predsjednike. Projekt gvinejske Vlade izrađuje Radovan Miščević, Branko Petrović izrađuje projekt Carske palače Haila Selasija te projekt zgrade Organizacije afričkog jedinstva. Ti su projekti nastali ranih 1960-ih i odraz su entuzijazma prisutnog u ideji panafrikanizma. Da su izvedeni, ti bi projekti zasigurno imali velik publicitet. S druge strane, nekoliko školskih sklopova koje je Dragica Crnković Očko projektirala u Bocvani i Svaziju ostale su neizvedene, odnosno djelomično izvedene. Riječ je o projektima iz kasnih 1960-ih, odnosno ranih 1970-ih, u kojima kvaliteta prostornog sklopa u suglasju sa značajem edukacijskog sadržaja nadomještava skromna sredstva izvedbe.

► Koliko je građa dostupna i koje su glavne prepreke u istraživanju, osim fizičke udaljenosti lokacija?

Marina Smokvina: Kada smo, sada već prije pet godina, započele ovo istraživanje prva usmjerenja za formiranje mreže sudionika i njihovih angažmana dobivena su sustavnim pregledavanjem objavljenih testova u domaćim časopisima, biografskih tekstova hrvatskih arhitekata, monografskih izdanja projektantskih i izvođačkih organizacija, ali i razgovorima s više desetaka izravno i neizravno involviranih pojedinaca. Detektirani su projekti u kojima je na različite načine sudjelovalo stotinjak hrvatskih arhitekata u tridesetak zemalja Afrike i Azije. S obzirom na do sada neobrađivanu heterogenu materiju građa je prikupljana iz najrazličitijih izvora. Dio podataka pronađen je u službenim arhivima u Zagrebu i Beogradu. Dokumentacija vezana uz projekte i planove do sada je prikupljena iz privatnih arhiva učesnika projekata, njihovih suradnika, članova obitelji ili kadrovskih slijednika, zatim Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU te u arhivima i drugih relevantnih institucija koje smo posjetile u New Yorku, Etiopiji, Mjanmaru i Maleziji. Projektnu dokumentaciju koja se nalazi u arhivu Ureda za izgradnju na Tehničkom fakultetu u Kumasiju dobile smo posredstvom prijatelja. Nažalost dio građe u zemljama Afrike i Azije nije sačuvan što je često posljedica turbulentnih političkih promjena, a u domaćim okvirima gašenjem velikih projektantskih i građevinskih poduzeća i paralelno s tim nestajanjem njihovih arhiva.
Tijekom istraživanja naišle smo na veliki entuzijazam svih sugovornika kojim ovim putem još jednom želimo zahvaliti. Također zahvaljujemo prof. Branku Kinclu koji u sklopu Doktorskog studija na Arhitektonskom fakultetu od samog početka prati i usmjerava naš rad te prof. Andreju Uchytilu, voditelju znanstvenog projekta Atlas hrvatske arhitekture 20. stoljeća u sklopu čijeg znanstvenog projekta je ovo istraživanje izrađeno i u čije se vrijednosne kategorije nastoji uklopiti.