U petak, 19. siječnja u Umetnostnoj galeriji Maribor otvara se izložba Budnost, borba, ponos: kroz njezine oči (Vigilance, Struggle, Pride: Through Her Eyes) koja predstavlja 13 umjetnica čiji pažljivo selektirani radovi odražavaju, propituju i problematiziraju različite kulturne izričaje i pitanja koja se vežu uz konstrukcije identiteta, obitelji i doma, seksualnosti i rodno-spolnih uloga, reprezentaciju žena i politiku ženskog pogleda. Izložbu kustoski potpisuje Marina Paulenka, a dizajn izložbe Nina Bačun & Roberta Bratović (OAZA).
Uoči otvorenja izložbe, koja ostaje otvorenom do 11. ožujka, razgovarali smo s kustosicom Marinom Paulenkom:
► Koje su umjetnice zastupljene na izložbi Budnost, borba, ponos: kroz njezine oči?
Marina Paulenka: Umjetnice čije radove imate priliku vidjeti na izložbi su: Ahlam Shibli, Amak Mahmoodian, April Gertler, Hannah Starkey, Laia Abril, Lua Ribeira, Nina Berman, Nina Mangalanayagam, Nydia Blas, Sandra Vitaljić, Tasneem Alsultan, Tomoko Sawada, Zanele Muholi.
► Kako selektirani radovi svjedoče o problematici rodnog identiteta, obitelji i doma, seksualnosti i reprezentaciji žena?
Marina Paulenka: Njihova iskustva i istraživanja postavljaju pitanja koja otvaraju drugačije načine promišljanja i osjećanja o postojećim izazovima i problemima današnjeg suvremenog društva u kojem svjedočimo turbulentnoj društveno-političkoj situaciji gdje se odavno izborena prava žena nanovo moraju zadobivati, a žensko je pitanje aktualnije no ikada. Od konsktrukcija ženske perspektive u zapadnom svijetu, stvarnih priča iz života žena i majki iz Palestine, Irana i Saudijske Arabije do trans i queer zajednice Južnoafričke republike, radovi raskrinkavaju događaje i govore o težnji za jednakošću za koju se i dalje moramo boriti.
Fotografije Hannah Starkey fokusirane na žensku perspektivu istražuju fizičke i psihičke povezanosti individue i njezine svakodnevne urbane okoline s voajerskim nametanjem. April Gertler kroz kolekciju pronađenih fotografija, kolaža i crteža istražuje jukstapozicije i apstrakcije raznih feminističkih perspektiva čijim miješanjem dolazi do novih imaginacija. Uključivanjem nemogućnosti potpunog razumijevanja kulturnog izričaja toliko različitog od svojeg, Lua Ribeira naizgled razrješava ideje ženstvenosti i seksualnosti rekreirajući scene izvedbi, rituala i samoekspresije jamajkanskih plesačica. Istraživački rad Laie Abril kroz mitove i zablude pokazuje kako je mjesečnica jedan od najignoriranijih problema ljudskih prava na svijetu koji zahvaća edukaciju, ekonomiju, okoliš i javno zadravstvo. Amak Mahmoodian se pita koji je stvarni identitet i slika iranske žene te skuplja portrete i otiske pristiju koje stoje na dokumentima kako bi pokazala i onaj najmanji dio koji ih čini posebnima i koji nosi priču o njima samima. Pričama o identitetu i jednakosti bavi se i Tomoko Sawada koja se kroz 300 portreta transformirala u ono što bi ona mogla ili ne bi mogla biti: brojne azijatske nacionalnosti. Umjetnica Tasnem Alsultan govori o diskonekciji religije i lokalnih običaja. Slijedeći priče udovica, sretnih brakova i vlastitog iskustva otkriva nam sudbine žena iz Saudijske Arabije koje upisuje u svoj dnevnik. Ahlam Shibli bavi se pitanjem doma te kroz svoj rad Smrt pokazuje limitirane načine značenja reprezentacije onih kojih nema, a to su martyrs, palestinski borci i civili koji izvršavaju napade, žene, muškarci i djeca koji su izgubili svoje živote kao rezultat izraelske okupacije Palestine. Nina Mangalanayagam u svojoj video instalaciji We call Her Pulle potretira intiman odnos svoje tete i sebe, dvaju žena različitih generacija koje ne dijele jezik, kulturu i iskustvo, kako bi pokazala koliko je teško shvatiti nečiju traumu nakon proživljenog rata. Svjesna nedostaka dokumentiranja njezine zajednice Zanele Muholi počela je raditi seriju portreta želeći na neki način ponovno napisati crnu queer i trans vizualnu povijest Južne Afrike. Sandra Vitaljić govori o viktimizaciji žena i ženskog tijela te pokazuje povrede na tijelu koje su dovele do smrti. Tužnu i nevjerojatnu priču otkrivamo u novoobjavljenoj knjizi Biografija gospođe Wish, u kojoj Nina Berman otkriva 25 godina staru priču žene kroz njezin turbulentan mučenički život. U nedostatku prostora za izražavanjem potreba i iskustava, Nydia Blas sagledava načine na koje društvo zanemaruje, ograničava i vrednuje pojedince izvan postojećih definiranih granica. Umjetnica pribjegava kreiranju fizičkog i alergorijskog prostora izlažući konstrukte seksualnosti, spola i roda koji su povijesno utemeljeni na iskrivljenim standardima.
► Zašto je “žensko pitanje” danas aktualnije no ikada?
Marina Paulenka: U današnjoj Europi prava žena se uzimaju zdravo za gotovo. Rijetko razmišljamo o opsegu promjena u odnosu spolova koji su se dogodili u prošlom stoljeću. Većina građana nije svjesna porijekla borbe za ravnopravnost i univerzalnih građanskih prava, a brojni junaci i junakinje ove borbe su nam nepoznati. Projekt istražuje društvene promjene i revolucije početkom 20. stoljeća kao inkubatore za političko sudjelovanje žena, koji su u sljedećem stoljeću rezultirali općim biračkim pravom i jednakošću u mnogim različitim društvenim područjima.
Iako živimo u 21. stoljeću, suočeni smo s nekim pokušajima smanjivanja prava žena koja su bila nezamisliva tek prije nekoliko godina. Ovom izložbom podsjećamo da borba za ravnopravnost nije nešto što se postiže jednom zauvijek, nego naprotiv, ona mora biti zaštićena i dalje kontinuirano razvijana.
Važnost ove teme očita je budući da smo suočeni s brojnim pokušajima smanjenja prava žena – u Europi i svijetu usporedno s porastom populizma i nacionalizma. To dokazuju masovni protesti protiv zabrane pobačaja u Poljskoj, ali i kod nas ili ženskih marševa koji su se odvijali paralelno s inauguracijom Donalda Trumpa u većini zemalja EU kao izravni odgovor na njegovo nepoštivanje prava žena. Društvo odlučuje o ženskom tijelu dok se viktimizacija žena odvija pred našim očima i ne osuđuje, posebice ne od strane samih muškaraca. Diskriminacija žena na tržištu rada očita je, no sve su to činjenice i problemi koji se ne rješavaju nego pogoršavaju. Ravnopravnost spolova je slagalica mira svakog tolerantnog društva i mora se shvatiti ozbiljno i rješavati međugeneracijski. Stoga nam je ideja o jednakosti i aktivnom građanstvu važna u ovom projektu i izložbi. Projektom želimo podsjetiti građane na važnost aktivne društvene uključenosti i učiniti ih svjesnim razlozima zašto se svi trebamo boriti za ravnopravnost i kakvu smo ulogu mi kao građani igramo u ovom procesu.
Nakon prvog predstavljanja u Mariboru u siječnju 2018., izložba će biti postavljena i u Grazu, Berlinu, Bratislavi tijekom godine te u Zagrebu u Muzeju suvremene umjetnosti u rujnu 2018. godine tijekom 10. međunarodnog festivala fotografije Organ Vida koji će tematski biti posvećen ženama.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
