Ljetos mi je jedan rođak napomenuo da nam obiteljska vikendica izgleda kao da je u Albaniji. Naime, sagrađena od blok-opeke još prije rata, nikada nije dobila fasadu uslijed raznih vanjskih i unutarnjih problematičnih faktora (nije Albanija, već je Bosna). Nakon što smo se skupa smijali obiteljskoj smotanosti (kao jednom od onih unutarnjih faktora), nije bilo potrebno kvariti ovu svojevrsnu Mujo – Haso geografsku dinamiku, opisom puta kroz Albaniju.
Albanija mi je, prije nekih šest godina, za vrijeme proputovanja, izgledala kao lekcija o Corbusierovoj Maison Dom-ino. Skeletne betonske konstrukcije, koje nikada nisu dobile svoju nenosivu fasadu, nizale su se neidentificiranom klasom cestovne infrastrukture (autoput se može jako lako pretvoriti u makadam, al’ tko broji).
*Le Corbusier – Maison Dom-ino
Pejzaž je ostavljao dojam kao da u Albaniji, iz nekog razloga, ima dovoljno cementa i agregata preostalog od intenzivne gradnje Enver Hodžinih bunkera, tako da nema potrebe koristiti drugačije konstruktivne principe i materijale, već se ostatkom resursa iz jedne paranoje može graditi sljedeća zabluda – tužni san gastarbajterskog povratka. Bilo kako bilo, Albanija i Bosna nisu nimalo slične, ali ova pretpostavka o istočnijoj, tužnijoj i ružnijoj albanskoj kući i šala na račun sebe i svojih, opće je prihvaćena metoda implementiranja različitih državnih politika spram stanovanja, politike koja pretpostavlja da postoji trenutak pojedinačne estetske osvještenosti koji će nas konačno izvući iz vlastitog neznanja i prostorne nepristojnosti i uvesti u zapadni bazen uglađenih vrijednosti ili pak kraja “istorije”. Dovoljno da nam samo netko ukaže na ovaj, inherentno naš problem.
Peglanje nacionalne estetike
Tako je krajem ljeta, po završetku sezone i nakon što su se izredali svi turisti za koje se standardno u sezoni pitamo šta će o nama misliti, uslijedilo i peglanje nacionalne estetike s natruhama energetike. Ovog puta na redu su poviše spomenute “albanske” fasade i standardno iščuđavanje političke elite na čelu s već uobičajeno iznenađenim premijerom koji ne može razumjeti “da netko sebi sagradi kuću od 300 kvadrata bez fasade i živi u njoj pet godina”. S tim u vezi, vlada će poduzeti odlučne korake i novčano kazniti svakog neosvještenog vlasnika koji na vrijeme ne uvidi vlastitu grešku s nacionalnim posljedicama.
Uopće nije sporno da se visina davanja za energente eksponencijalno povećava s nedostatkom valjane toplinske izolacije i kvalitetne vanjske stolarije, ali iako od liberalne izvršne vlasti ne očekujemo valjanu sistemsku kritiku i razumijevanje krucijalnih društvenih pitanja poput standarda stanovanja, moramo uvidjeti da površne opaske i konstantno discipliniranje i iščuđavanje nad neodgovornosti građana nose sa sobom ozbiljnu sistemsku namjeru svođenja računa za grad i uvjete naše reprodukcije na osobnu odgovornost.
Još uvijek se možemo prisjetiti one čuvene Čačićeve o tome kako mi, neodgovorni, zimi zapravo grijemo grad, a ne svoje stanove i da zbog takvog ponašanja generiramo nacionalne dugove prevelikim utroškom energetskih resursa. Isto tako, možemo primjetiti da se jednaka retorika ponavlja i u slučaju tužbe koju je podigla udruga Franak i standardnih komentara da su oni koji su dizali kredite naprosto trebali biti pametniji i razboritiji kada se radi o balansiranju vlastitog stambenog standarda u skladu sa svojim zaslugama, odnosno plaćama.
Provedene stambene politike
One stambene politike, koje je država i provodila, uglavnom su se svele na abortirani POS ili pak tzv. Bandićeve stanove u Sopnici kojima se trenutna resorna ministrica hvali kao novoiznađenim modelom iznajmljivanja stanova koji je nastao upravo uslijed činjenice da je te stanove i po povoljnoj cijeni nemoguće prodati budući su sagrađeni između njiva i Sesveta. Pored toga, država se zdušno dala i u, npr.obnovu u ratu porušenih kuća pa je tako u pakračkom kraju posijala nebrojeno objekata bez fasade u koje se malo tko vratio. Sigurno ima još po koji ovako pametni utrošak prostora, materijala, znanja i vrijednosti, ali u velikoj većini slučajeva rješavanje stambenog pitanja prepušteno je frivolnostima tržišta i našim neto dohotcima, a rubovi grada, u kojims najčešće i srećemo albanske fasade, zapravo predstavljaju logični izlaz pred naletom državno pogodovanih lihvarskih kredita, budući je izgradnja kvadrata (jednog od onih fantazmagoričnih 300) koštala puno manje od kupnje gotovog u nekoj od novoizgrađenih stambenih zgrada. Albanske kuće su se tako sustavno proizvodile zapravo pod palicom državnih politika izgradnje loših stanova i kuća i usmjeravanja stambenih politika u područje kojim dirigiraju bankarski krediti, a drugost tužnijeg i ružnijeg, koju pretpostavljaju nove kazne i neobavještene izjave, predstavlja tek opis odnosa vlasti spram naše kuće koja nema ništa slično s Albanijom, već je inherentno naša i prisutna.
Sitni kapital, krupna odgovornost
Pitanje besprizornih albanskih fasada ili dotrajale vanjske stolarije, naravno, nije striktno govoreći pitanje stambene politike, ali s njom je neizostavno uvezano. Privatizacijom društvenog stambenog fonda u periodu od ’91. do ’95. godine, a prebacivanjem stambenog pitanja s općedruštvenog interesa na pitanje stambenog zbrinjavanja, tj. socijalne skrbi, ostvaren je prvi korak u formiranju stava u kojem se pitanje stana konstruira kao tema našeg osobnog kapitala (koji možemo razmijeniti na tržištu) i stoga se svodi na osobnu odgovornost stanara, odnosno građana. Okončani proces stvaranja sitnog vlasništva predstavljao je mehanizam kojim je bilo moguće (još uvijek) Ustavom zagarantirano pravo na stan pretvoriti u robu kojom je moguće na tržištu ostvariti profit i tako generirati gradove kao polja isplativih i isplativijih čestica.
Stan je tako već odavno riješeno, tj. oduzeto pravo, a u posjed stambenih kvadrata moguće je ući samo dužničkim ropstvom ili nasljedstvom, a takvim regresivnim politikama stvoreni fond sitnog vlasništva moguće je koristititi kao metodu za novi val privatizacije – prokazivanje krivaca i usitnjavanje odgovornosti, odnosno, naoko blesavim komentarima i suludim zakonima i kaznama uspostaviti prividno prirodni slijed u kojem djeluje potpuno logično da se privatizira i energetski sektor, uvedu energetski certifikati za pojedinačne nekretnine na račun vlasnika i općenito uspostavi mehanizam kojim će se dokazati da se strategija gospodarenja energetskim resursima i pripadajućom infrastrukturom rješava snažnim i sveobuhvatnim privatizacijama gdje kontrolu nad istim preuzimaju neki sposobniji i odgovorniji, a čemu je uzrok upravo pojedinačna i usitnjena krivnja malih vlasnika. Ostatkom metoda isprobanih u jednoj epohi ponovo je moguće graditi sljedeću zabludu – obećanje prosperiteta u privatizaciji.
Na kraju, svakako bi trebalo završiti sa stručnom preporukom – prije nego što stavite fasadu na vašu albansku kuću, obavezno tu kuću i izgradite budući da u nedostatku ovog prvog koraka nikako nećete biti u mogućnosti i dalje participirati u smanjivanju osobne neodogovornosti s nacionalnim posljedicama i tako dobiti priliku da se junački i estetski izborite za vlastiti dug.
Tekst prati serija fotografija “Obnova” Bojana Mrđenovića
