Na red je došao sedmi intervju iz naše serije razgovora IGEPA ♥ VIZKULTURA s odabranim protagonistima/cama domaće dizajnerske i ilustratorske scene koje realiziramo u suradnji s našim partnerima i prijateljima iz tvrtke Igepa. Kroz ovaj format predstavljamo sugovornike/ice izabrane s opsežnog popisa brojnih talentiranih imena domaće produkcije, s ciljem da pričamo o ilustraciji i dizajnu te različitim temama direktno vezanim za njihove opuse, aktualne ili recentne projekte, karakteristike, izazove te kontekst struke.
Vrlo je moguće da će vam ovaj intervju, sa zagrebačkom ilustratoricom i dizajnericom Anom Kovačić biti najzabavniji do sada, a sve prethodne, za komparaciju, potražite na linku.
Anin portfolio puca po šavovima s ogromnom količinom različitih karaktera i svjetova koje stvara, bilo na području nezavisne kulture ili edukacije, bilo kod samoiniciranih ili naručenih projekata. Ana je diplomirala na zagrebačkom Studiju dizajna, a vjerojatno jedna od najinteresantnijih tema vezanih za njen rad činjenica je da za vještinu crteža i ilustracije, koji danas apsolutno dominiraju njenim portfolijem, tvrdi da ih je naučila tek u srednjim tridesetima, kada kormilo karijere s grafičkog dizajna i dizajna interakcija okreće upravo u ovom smjeru. Osim o naglim karijernim zaokretima za koje, složili smo se, nikad nije kasno, s Anom smo preroštali čitav jedan čušpajz zanimljivih tema, razgovarali smo o radnoj dinamici, inozemnoj karijeri, biranjem oružja za crteže, malom i velikom kapitalu, planinama, ilustratorskom feminizmu pa čak i sekularnim ikonama i svetcima.
S Anom smo se za fotkanje našli u njenom stanu u zagrebačkom Donjem gradu, a njezinog pravog psa Borka za fotosession je zamijenio jedan pozerski lakirani keramički. Poslije smo se zajedno, bez ovog statičnog ljubimca, prošetali do Botaničara – i Ani i nama jednog od najdražih zagrebačkih barova, gdje samo do ovog ponedjeljka 17. listopada vise Anine papirnate skulpture postavljene u sklopu njene najrecentnije izložbe F+R+I+E+N+D+S, divnog projekta s kojim smo i zaključili razgovor.
Ana Kovačić davnih je dana, da ne brojimo prije točno koliko godina, radila plakat za Vizkulturino Plakatiranje koji je nosio naslov „I crteži su ljudi“ (link). Ova simpatična igra riječi, kako je Ana tada opisala, primjenjiva je na sve proizvode ljudske kreativnosti, a upravo pogađa bit misije Vizkulture i ovakvih projekata i intervjua – da vam pokažemo tko su ljudi koji stoje iza radova i autorskih djela koje viđate, ne samo na našem portalu, već na plakatima festivala, zidovima (i stropovima) izložbi, naslovnicama i stranicama knjiga, ikonicama aplikacija i bezbrojnim ostalim situacijama upotrebe dizajna i ilustracije.
Volimo intervjue i sugovornike koji nam razvuku osmijeh na lice čak i kada pričamo o ozbiljnijim temama. Ovo je sigurno jedan od takvih!
► Meni vjerojatno najzanimljivija činjenica iz tvoje karijere jest da si crtati i ilustrirati krenula tek nedavno, prije nekih 6 – 7 godina. Kako je došlo do tog naglog prijelaza s grafičkog dizajna na čistu ilustraciju i crtež? Što je bio osnovni motiv ili trigger i kako u retrospekciji gledaš na taj period danas?
Ana Kovačić: Pred tih 6 – 7 godina napokon sam odlučila u praksi primijeniti mudri samopomoćni citat Davida Whytea: … anything or anyone that does not bring you alive is too small for you. Ponovimo zajedno: … anything or anyone that does not bring you alive is too small for you. Moj „nagli“ switch kuhao se nekoliko godina, a uzavrio je dok sam u studiju Revolucija radila na projektu ogulinskog centra za posjetitelje Ivanina kuća bajke. Moj opis posla u Revoluciji do tada je obuhvaćao pretežno UX i UI dizajn, s pokojim iskorakom u grafički dizajn i priručnu ilustraciju. Za Ivaninu kuću bajke dobila sam zadatak ilustrirati sadržaj za dodirne ekrane tako da sam par mjeseci provela gotovo isključivo crtajući i pritom uživajući u radu kao nikada do tad. Shvatila sam da ne mogu i ne želim biti pixel perfect, kao što je to za jednu UI dizajnericu potrebno. Napravila sam inventuru života, došla do zaključka da je dosta kratak i da ga se ne isplati živjeti ako se pritom ne zabavljaš i ne cijeniš svaki dan koji si dobio od velike nebeske krafne ili koje god više sile u koju vjeruješ. Da sam bila nešto starija, možda bi se to razdoblje moglo klasificirati kao kriza srednjih godina, ali ovako je ispalo da sam u ilustraciji pronašla ljubav svog života i da moram juriti za njom kamo god me vodila. Nakon što sam uštedjela dovoljno novca da ne moram raditi oko godinu dana, napustila sam sigurno okruženje stalnog posla i krenula crtati i plivati u freelance vodama. To razdoblje je bilo intenzivno i teško i na drugim poljima, ali i dalje na njega gledam kao na jednu od najboljih životnih investicija.
► Svakako je intrigantan taj tvoj stav da za neke stvari nikad nije kasno. Naglašavam ovo jer sam te, iz uloge promatrača na umjetničkoj sceni, doživljavao kao nekog tko je oduvijek crtao i ilustrirao. Skoro mi je nevjerojatno da je sve što danas gledam – radovi, stil, projekti… – produkt tek nekoliko zadnjih godina. Ovaj svoj put koristiš i kao neku vrstu „alata“ da kroz rad, priču o tome, ali i radionice, osvijestiš ljudima da za neke životne talente nikad nije kasno?
Ana Kovačić: Da, na skliskom sam terenu jer me samo jedan korak dijeli od nove karijere life coacha, a sad ću ti to i demonstrirati: neumorno propovijedam da nikad nije kasno, da se uvijek možeš predomisliti, da je sloboda pola zdravlja, a znatiželja izvor mladosti. Kad pronađeš nešto što te dubinski veseli i čemu ne vidiš kraj, zajaši taj val i dozvoli da te odnese jer nikad ne znaš gdje ćeš završiti. Moram ti reći da ilustraciji za sad ne vidim kraj, a kad to kažem, mislim na čitavu neistraženu galaksiju tema, tehnika, pristupa, perspektiva i suradnji koje još nisam ostvarila, a koje me čekaju. Lako bi mi se moglo dogoditi i to da za desetak godina odlučim promijeniti karijeru i počnem se baviti recimo psihologijom ili „jednostavno“ odlučim jedriti oko svijeta. Mladima i sretnima nas održava glad za znanjem i želja za učenjem.
► Na tvojim službenim stranicama copy kaže: „ilustracija, ilustracija i ilustracija, s malom dozom dizajna“. Je li to realni presjek postotka autorskih i poslovnih angažmana koji danas jesu tvoja karijera i svakodnevica? Kako bi opisala svoj tipičan radni mjesec po pitanju angažmana i vrste poslova i radova?
Ana Kovačić: Imam tri riječi za tebe: raznoliko, raznoliko, raznoliko! Moj tipičan radni mjesec je atipičan. Jedina poveznica je crtanje, dok tipovi projekata variraju. Može se dogoditi da dio mjeseca ilustriram slikovnicu, zatim, a često i za vrijeme, jer se projekti uvijek preklope, radim seriju od nekoliko desetaka ilustracija za mobilnu aplikaciju i pripadajući web, zatim npr. plakat za festival lutkarstva za odrasle, usput probavljajući događaj iz osobnog života kroz crtež koji preraste u seriju radova koje ću kasnije izložiti, pa dobijem poziv da crtam mural u sklopu malog festivala stripa i street arta… Mislim da ti je sad jasan opis mog „tipičnog“ mjeseca.
► Balansiraš li između lokalnih i inozemnih klijenata? Odnedavno imaš agenciju koja te vani zastupa. Približi nam kako otprilike funkcionira ta suradnja, što ti ona donosi i omogućava?
Ana Kovačić: Cilj je balansirati između lokalnih i inozemnih klijenata. Još nisam u toj fazi, ali sam ove jeseni odlučila krenuti sa strateškim planiranjem koje bi trebalo dovesti do takvog načina rada. Hrvatsko tržište je maleno, a takvi su većinom i honorari. Rad sa stranom agencijom donosi slobodu na način da se ilustrator može opuštenije posvetiti kreativnom aspektu svog rada dok agent preuzima bremenitiji dio posla kao što je ugovaranje iznosa honorara i pronalaženje poslova. Surađujem s agencijom koja me zastupa u inozemstvu, moj trenutni cilj je većinom raditi za inozemne naručitelje i živjeti u Hrvatskoj. Ne bolujem od domoljublja, nego sam oportunistica koja je imala sreće roditi se u regiji koja u neposrednoj blizini ima ozbiljne planine i ozbiljno more. Kroz planinarenje, penjanje i jedrenje sam razvila veliku ljubav, ili bolje rečeno ovisnost, prema prirodi, a da prirodnih bogatstava ovdje nema, išla bih na mjesto gdje ih ima. Još jedna velika prednost mog posla je ta da mogu raditi bilo gdje, a nedostajali bi mi jedino bliski ljudi koje jako volim i koji su mi nužni za normalno funkcioniranje.
► Na listi tvojih klijenata jako je puno onih iz nezavisnog sektora, kulture i umjetnosti: Goranovo proljeće, Vox Feminae Festival, Lutkarski festival Mediteraneo, BLOK… Opet promatrački, gledajući tvoj web i Instagram, čini mi se da među klijentima apsolutno nema nekih razvikanih i potencijalno upitnih brendova, ako pričamo o velikom kapitalu, mašineriji oglašavanja, ekološki problematičnim kontekstima… Je li ovakvo okruženje suradnika stvar odluke, stava ili zone u kojoj si apsolutno komforna u toj mjeri da nemaš želju i potrebu ići van toga? Postoji li vrsta klijenta koje bi odbila?
Ana Kovačić: Većinu života provela sam kao introvert pa su i poslovi, koje sam radila, odražavali taj komorni način života. To su redom bile kulturne, fine i nježne suradnje usklađene s mojim svjetonazorima. Kako se ja mijenjam i radim zaokret prema ekstrovertiranom načinu života, tako se mijenjaju i moje želje u vezi budućih klijenata. Što se tiče ekološke problematike, smatram da sama moja pripadnost ljudskom rodu već u startu podrazumijeva ekološki problematičan kontekst. Većinom nemam problema s velikim kapitalom, mašinerijom oglašavanja niti razvikanim klijentima jer volim posjedovati nešto lijepih stvari, plaćati režije i prehranjivati sebe i svog malog psa. Ipak, svakako mislim da među potencijalnim klijentima ima onih koji zauzimaju različite pozicije na spektru problematičnosti. Definitivno imam principe i granice koje ne namjeravam prijeći, a ako se kod mene javi opravdana sumnja u problematičnost klijenta, od suradnje trenutno odustajem. Mogu samo reći da mi slobodno držite fige da dođem u poziciju da odlučujem hoću li surađivati s ovim ili onim klijentom iza kojeg stoji veliki kapital.
► Imaš jako puno samoiniciranih radova i serija ilustracija. Koliko ti je važan omjer autorskog rada između ovih naručenih angažmana za klijente i onih koji nastaju sami od sebe?
Ana Kovačić: Kada napravim inventuru svog rada, uvijek ispadne da je omjer ravnopravan. Mnogi projekti započnu kao samoinicirani radovi ili, kako ih ja volim zvati – ispovjedna proza. Naručitelji u tim radovima, koje obično objavim na društvenim mrežama, prepoznaju emociju, vibe koji se poklapa s njihovim vizualnim stilom ili porukom koju žele prenijeti, kontaktiraju me i tu kreće suradnja. Bez autorskog rada nema ni naručenih angažmana.
► Među poznatijim projektima, na kojima si radila, jest serija ilustracija za Fierce Woman, koja prikazuje brojne ženske povijesne likove i snažne žene. Mnogo tvojih klijentica i suradnji je upravo sa ženama i ženskim kolektivima i jako puno tvojih radova odiše ogromnom ženskom snagom. Pretjerujem li ako kažem da tu ima nekog predivnog ilustratorskog feminizma?
Ana Kovačić: U pravu si i dosta brzo si shvatio da sam žena! Paralelno s promjenom smjera karijere u meni je bujalo radikalno prihvaćanje i slavljenje činjenice da sam žena. Taj proces je organski doveo i do potrebe da tu činjenicu jasno i glasno izrazim, da sagledam poziciju žene u svijetu i na svoj način pridonesem izbijanju iz zastarjelih disfunkcionalnih okvira unutar kojih se očekuje da žene postoje i djeluju. U ovoj točki razgovora obično izvadim svoju omiljenu sjekiru i napomenem kako smo svi, pa čak i muškarci, žrtve patrijarhata.
► Super mi je zanimljiv kontekst vlastitih sekularnih ikona i svetaca koje si stvarala kroz autorski rad, ali i niz radionica „Moj panteon“ koje si vodila. Reci nam nešto više o samoj ideji, konceptu stvaranja panteona i svojih svetaca i procesu i rezultatima radionica.
Ana Kovačić: Prvi rad iz serije „Moj panteon“ nastao je za izložbu u organizaciji festivala Graffiti na gradele 2019. godine. Možda se pitaš kako sam se našla u tom kontekstu pa slijedi objašnjenje: kao šesnaestogodišnjakinja sam počela crtati grafite, koji su bili idealna tinejdžerska disciplina jer su spojili dvije nespojive stvari: uzbudljivi vandalizam i smirujuću umjetnost, te sam na račun toga, u ulozi veteranke pozvana da sudjelujem u GNG-ovoj izložbi.
Moj izloženi rad bio je grupni autoportret za koji sam od kršćanske ikonografije ukrala koncept svetog trojstva. Tako sam sebe prikazala kroz tri lika – anksiozni vulkan, depresivnu majmunicu i idealiziranu ženu koja pomoću mača i četkice za zube (koja simbolizira rutinu i strukturu) održava ravnotežu među životnim krajnostima. Rad na seriji sam nastavila kroz razvoj vlastitih božanstava, a u tom procesu me i dalje neizmjerno veselila činjenica da ja, pogana žena, kradem nešto, u ovom slučaju određene likovne kanone, od kršćanstva. Među ostalima, stvorila sam Češkog boga avanture i bezbrižnosti, Sveti izbor, Božice krivnje i Sveti bestijarij koji obuhvaća pokojne kućne ljubimce i divlje životinje koje sam susrela u svojim lutanjima po prirodi.
Zaokruženu seriju sam izložila u sigurnom i ugodnom okruženju festivala Vox Feminae u sklopu kojeg sam održala i prvu radionicu na kojoj su sudionici stvarali vlastita sekularna božanstva koja su im bila relevantna za trenutnu životnu situaciju. Vlastita božanstva smo nacrtali na malene čvrste papire kako bismo ih mogli stalno imati uz sebe, na primjer u novčaniku.
Iskustvo rada s odraslim polaznicima radionica mi je izuzetno zanimljivo, ne samo zbog finalnih radova, nego i zbog procesa u kojem odraslim osobama na neki način dajem dopuštenje da se vrate u bezbrižnije razdoblje u kojem je igra bila način života. Crtanje je u tom smislu prekrasan trojanski konj u kojeg se mogu ugraditi mnogo dublje i značajnije stvari nego što se to na prvi pogled čini. Skoro svi odrasli na početku se deklariraju kao loši crtači, na što ja odgovorim: „Koja slučajnost, i ja loše crtam, ali ne odustajem i učim!“ U tom trenutku kreće igra, upoznavanje i otvaranje koje redovito završava tako da „najlošiji“ crtači ne mogu prestati crtati.
► Čitatelji Vizkulture vjerojatno su upoznati i s dva tvoja recentna projekta suradnje s poznatim književnicama, ilustracija knjige „Kućni duhovi“ Dubravke Ugrešić za OAZA books te također slikovnice Olje Savičević Ivančević. Kakvo je iskustvo bilo crtežom reagirati na već ispričane priče? Koliko autorske slobode postoji u tom procesu, a koliki je nivo involviranosti samih autorica u smjer i karakter crteža?
Ana Kovačić: Ovakav tip suradnje je prekrasan jer spaja dvije autorice koje govore različitim kreativnim jezicima, a opet jedna drugu nadopunjuju i nadograđuju elementima koji su ostali neizrečeni, to jest nenacrtani.
Rad na obje slikovnice mi je ostao u toplom sjećanju, prvenstveno zbog velike količine slobode i povjerenja koje su mi poklonile autorice i urednice, a svaka od ove dvije slikovnice specifična je na svoj način.
ilustracije: Ana Kovačić
foto: Školska knjiga
Prvo je nastala zbirka pjesama za djecu „Zaljubljena u čitav svijet“ Olje Savičević Ivančević. Posebna je po tome što po svom obliku nije klasična knjiga, već je zamišljena u formatu harmonike pa tako dobiva i ulogu dekorativnog objekta koji je moguće izložiti na posebnom mjestu. Tema pjesama je odrastanje kao kontinuirani proces pa je tako i format diktirao kontinuiranu izduženu kompoziciju, a svaka cjelina ima svoj ilustrirani uzorak u koji su uronjene pojedinačne scene. Urednica Emica Calogjera-Rogić i autorica su otprije poznavale moj rad tako da se već nekako unaprijed znalo da će se moj vizualni i Oljin pisani stil dobro slagati.
izdavač: Oaza&Sons
fotografije: Karla Jurić
„Kućni duhovi“ za mene su bili veliki iskorak jer sam odlučila sve ilustracije raditi rukom, analognim tehnikama – drvenim i vodenim bojama, olovkom i tušem. Ovaj pristup sam odabrala zbog glavne teme knjige, a to nisu mala nadnaravna bića, nego ljudi i njihove ekscentrične karakteristike i navike. Analogne tehnike su se poklopile s temom baš zbog mogućnosti zadržavanja osjećaja skicoznosti i neočekivanih momenata do kojih neminovno dolazi kada se radi sa živim materijalima, za razliku od kontroliranih uvjeta koji vladaju u digitalnom prostoru stvaranja. Urednica i dizajnerica Ivana Borovnjak mi je poklonila potpuno povjerenje, a možeš zamisliti kako sam se osjećala kada mi je autorica Dubravka Ugrešić, nakon što je vidjela prve verzije, rekla da su joj moje ilustracije „dreamy“.
► Kombiniraš više različitih “oružja” za crtanje, od miša i kompjutora do crteža olovkom, tušem ili bojicama, od vektorskih ilustracija do crtanja rukom. To rezultira jako raznolikim, dinamičnim i zabavnim portfolijom koji nije predvidiv niti na prvu vrišti da to ne može biti nitko drugi nego ti. Sjajno mi je to. Što preferiraš od navedenog ili baš uživaš u kombiniranju? Odgovaraju li nekad izabrana tehnika i „oružje“ kojim će ilustracija nastati i senzibilitetu i karakteru projekta za koji radiš?
Ana Kovačić: „Oružje“ uvijek biram imajući na umu žrtvu! Svakom projektu pristupam na drugačiji način, pazeći da finalni proizvod bude primjeren subjektu i temi. Takav pristup pripisujem obrazovanju i treningu koji sam stekla kroz dizajn, a dizajn je prvenstveno primijenjena umjetnost koja se prilagođava potrebama klijenta. Sasvim druga stvar su osobni projekti. Tu imam priliku biti potpuno egocentrična, baš zato što to nisam kod naručenih radova.
Moj mi se ilustratorski stil ponekad čini kaotičan baš zbog neprestanog prilagođavanja, ali moram biti iskrena sama sa sobom i priznati si da sam osoba koja se prije svega voli zabavljati, svaštariti i stalno isprobavati nove stvari.
► Tvoje uobičajeno dvodimenzionalne ilustracije su na izložbi u Botaničaru dobile i treću dimenziju pa alat za priču postaje papir odnosno papirnate trodimenzionalne skulpture. Kad te papir kao forma zaintrigirao, o kakvom se tu odnosu radi? Što sve s papirom i tom trećom dimenzijom možeš što ti u dvije dimenzije nije dovoljno? I što još možemo očekivati u budućnosti od Ane, papira, škarica i boje? 😀
Ana Kovačić: Radovi za izložbu su nastajali oko Botaničara. Proces nije išao uobičajenim tijekom kada se iz mnoštva radova iskristalizira tema i na kraju serija. Botaničar je za mene postao pozornica pa mi je bilo logično da moji radovi budu scenografija. Nije mi odgovaralo postavljanje uokvirenih radova na zidove jer sam htjela da „razgovaraju“ s prostorom, pomiču se i imaju volumen. Pred nekoliko godina sam napravila male papirnate mobile kao poklone za prijatelje pa mi se sad taj format učinio kao najbezbolniji skok u treću dimenziju. Papir je odličan materijal jer je dostupan u velikom broju varijacija, podnosi stvarno svakakvo „maltretiranje“, lagan je i još ga je lakše oblikovati. Rad na izložbi mi je bio toliko zabavan i oslobađajuć da ću samo nastaviti osvajati treću dimenziju s papirom kao glavnim saveznikom.
► Izložbu u Botaničaru opisala si kao svojevrsni proces terapije i referirala si se na jako osoban kontekst ovog rada kroz govor na otvorenju?
Ana Kovačić: Botaničar često posjećujem, tamo se osjećam ugodno i sigurno, a zaključila sam da mi je zanimljiv i jer je mjesto sastanaka i rastanaka. Kad sam to shvatila, tema izložbe mi je došla sama, a govori o jako osobnom pilot-projektu upoznavanja novih ljudi nakon vođenja pretežno samotnjačkog života. Jedna od prijelomnih točaka u tom samotnjačkom životu bila je dijagnoza depresije koja je sa sobom donijela i selektivni inhibitor ponovne pohrane serotonina, jednostavnije rečeno antidepresiv, izvrstan katalizator u procesu mog otvaranja prema životu i ljudima. Napokon sam počela uživati u druženju, krenula sam graditi nova prijateljstva, a radovi izloženi u Botaničaru zajedno čine maketu mog novog društvenog života. Razmišljala sam o tome je li primjereno da na otvorenju izložbe overshaream, da svima ispričam ovu priču, koja je ujedno i jedna od mojih najintimnijih životnih priča, ali sam brzo odlučila da mi je to sasvim ugodno i da čak postoji mogućnost da nekom na taj način pomognem. Velika pomoć pri toj odluci bila je prisutnost velikog broja dragih ljudi koji su u tom trenutku stajali ispred mene, ali i mjesta radnje – Botaničara koji je uz vodstvo Ivice Ivčevića postao jedna od najugodnijih gradskih oaza.
► Na kojim projektima trenutno radiš, postoje li neke nove suradnje koje nismo spomenuli, a koje bismo uskoro mogli ugledati na tvom portfoliju?
Ana Kovačić: Iza mene je dosta intenzivno ljeto i početak jeseni, kako na poslovnom, tako i na društvenom planu. Namjeravam uzeti malu pauzu od naručenih poslova, a iskoristit ću ju za osvježavanje portfolija, inventuru radova nastalih u nekoliko proteklih godina i razradu novih proizvoda i radova koje želim početi prodavati kroz koji mjesec putem svog webshopa, ali i uživo na nekom od božićno-sezonskih sajmova. U planu mi je i mala izložba ilustracija iz slikovnice Zaljubljena u čitav svijet u dječjoj knjižnici M2 na Medveščaku, zatim jednako mala izložba u Osijeku, u sklopu programa Filmske runde i još par radionica. Sigurno sam nešto zaboravila spomenuti, ali to je OK i služi kao izvrsna terapija za liječenu perfekcionisticu kao što sam ja.
Zahvaljujemo Ani Kovačić na ustupljenim vizualnim i fotografskim materijalima iz svoje arhive.
Anine radove pratite na njezinim web stranicama, Instagramu i Etsyu.
Zahvaljujemo ekipi iz Botaniča bara na ustupljenoj lokaciji za fotografiranje.
Razgovarao: Ivan Dorotić / Portreti: Maja Bosnić / Vizualni identitet: Tessa Bachrach Krištofić
Sadržaj je nastao u suradnji s tvrtkom Igepa
Intervjue s ostalim autoricama i autorima iz ove serije potražite na linku
