Vanja Babić (Zagreb, 1984.) umjetnik je mlađe generacije čiji se spektar umjetničkog djelovanja širi kroz multimediju, performans, istraživanje i arhiviranje. Diplomirao je na Tehničkom veleučilištu 2008. te magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pri Odsjeku za animirani film i nove medije 2013. godine. Izlagački je aktivan i zapažen već za vrijeme studija, a iste godine kad je diplomirao dobiva nagradu Essl Art Award, stipendiju Becks za umjetničko stvaranje. Izlagao je na nekoliko samostalnih i sudjelovao u brojnim grupnim izložbama i umjetničkim akcijama u Zagrebu, Koprivnici, Beču, Londonu, Švicarskoj i drugdje. Godine 2017. bio je na studijskom boravku pri Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu, u sklopu programa rezidencijalne razmjene između te institucije i Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade. Radi kao vanjski suradnik na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Povod ovog intervjua njegova je recentna izložba The south side of the view održana u Pogonu Jedinstvo, kao i izlaganje istog rada na aktualnom 35. salonu mladih – Millenial gdje mu je dodijeljena MMSU nagrada koja uključuje samostalnu izložbu u riječkom MMSU-u u 2022. S obzirom na teme kojima se Vanja Babić bavi u svom umjetničkom istraživanju, dotakli smo se pitanja odlaganja otpada, skladištenja umjetničkih radova, odnosa prema sudionicima umjetničkih projekata, kao i toga što nam budućnost donosi.
*Vanja Babić / foto: Damir Žižić
► Nedavno smo imali priliku vidjeti tvoj recentni rad The south side of the view u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo, gdje si vlastito istraživačko iskustvo teme otpada uprizorio samim načinom postavljanja izložbe u tom prostoru. U puno drugačijem postavu, taj rad trenutno možemo vidjeti i na aktualnom Salonu mladih – Millenial, u čiju se noseću temu skladno uklopio. Kako je uopće počelo tvoje umjetničko istraživanje smeća, otpada, njegovog stvaranja i zbrinjavanja?
Vanja Babić: Kako se zbog epidemije sve manje družim sa svojim djedom, sve više vidim koliko mi je važan u nekom mom razmišljanju. Mislim da je on dosta utjecao na mene, ni ne znajući, u smislu umjetničkog promatranja jer on je osoba koja o umjetnosti zna jako malo. Kad bi došao pogledati moje radove, sigurno ne bi smatrao da je to umjetnost, međutim, on ima neku dječju zaigranost, reciklira predmete na način da nikad ništa ne baca, nego odnosi u vikendicu i tamo nalazi nove namjene koje nisu uvijek funkcionalne, nego svojevrsne umjetničke instalacije. Kad sam upisivao akademiju, sjećam se upravo toga, rekao sam: “Ja bih mogao izlagati otpad i to bi mogla biti umjetnost”. Dugo to nisam radio, često sam koristio neku vrstu ready-madea, bavio sam se društvenim temama i novcem, možda zato što sam tada morao plaćati Akademiju i borio sam se s tim sustavom. Zbog manjka novca, tražio sam drugačije načine snalaženja, namještaj sam nalazio na glomaznim otpadima, materijal za rad u reciklažnim dvorištima i Hreliću. Sve me više zanimala tema otpada i bilo mi je fascinantno što sve ljudi bacaju, a može se upotrijebiti, tako da sam počeo proširivati to istraživanje i ozbiljnije preispitivati taj sustav konzumerizma i “proizvodnje” otpada na svim razinama, od ilegalnih odlagališta, viškova od proizvodnje, bacanja hrane, kruha iz pekara, i tako dalje.
*Vanja Babić, “The South Side of the View”, Salon mladih / foto: Juraj Vuglač
*Vanja Babić, “The South Side of the View”, Galerija umjetnina Split / foto: Vanja Babić
► Tijekom tvog boravka na rezidenciji u Schloss Solitudeu u Stuttgartu 2017. godine intenzivno si se počeo baviti otpadom, odnosno predmetima odbačenima u obližnjoj šumi u radu Forest, Happy Birthday to you!. Otkud je krenula ideja za taj rad?
Vanja Babić: Na rezidenciji u Schloss Solitudeu radio sam neku vrstu istraživanja, iako mi je prvobitna ideja bila raditi kratkotrajne male intervencije u javnom prostoru od pronađenih predmeta i materijala u centru grada, zapravo mi je šuma ponudila prvi rad. Schloss Solitude je smješten u šumi i prvi dućan je nekih 20 minuta hoda pješice, pa sam šetnjom uz cestu počeo viđati plastične boce koje ljudi bacaju. Pomislio sam da bih se možda trebao početi koristiti metodom sakupljača boca koje sam vidio i promatrao u gradu, bili su organizirani i snalazili su se raznim hvataljkama kako bi dohvatili boce. Cijena svake boce tamo je 25 centi, zarada je puno veća nego kod nas; doznao sam da zarade do 50 eura po danu. S obzirom da uz taj put kraj šume nitko ne skuplja boce, ja sam počeo. Krenuo sam dublje i dublje u šumu i počeo pronalaziti i druge odbačene stvari, neke televizore, cipele, staklo i boce.
*Vanja Babić, “Forest, happy birthday!”
► Kako je tekao tvoj istraživački proces i kako mu inače pristupaš?
Vanja Babić: Za početak, uglavnom istražim prostor, provedem neko vrijeme šetajući, promatrajući, fotografiram i bilježim što mi je zanimljivo, gdje jedna radnja potencira drugu, i tako slažem strukturu rada. Mislim da je to baš neka vrsta flowa. U sklopu rezidencije reagirao sam i na temu o umjetnosti te napravio hommage radu Vlade Marteka i Svena Stilinovića Priznaj da si umjetnik u kojem se njih dvojica potuku na ulici izgovarajući riječi “priznaj da si umjetnik”. U centru Stuttgarta držao sam natpis “Ja sam umjetnik”, jer smatram da sam umjetnik samo u određeno vrijeme. Ostalo vrijeme radim kao freelance fotograf, tehničar, vodim umjetničke radionice i razne druge poslove od kojih živim. Međutim, kad radim neki umjetnički projekt, uzmem si vrijeme i onda sam u tome u potpunosti, a tada se i instinktivno otvaraju stvari.
Tako je bilo i u Schlossu, šetajući šumom nalazio sam predmete koje sam razvrstavao ispred dvorca. Počela se događati interakcija s ljudima samim time što sam taj otpad, boce i predmete stavio na vidjelo, a okoliš dvorca izuzetno je uređen i čist, pa nitko nema ideju da se 200 m dalje može sakupljati tako nešto. Nakon toga šetao sam jednim malim industrijskim predgrađem, gdje sam u kontejnerima pak našao neke bačene testne printove, uramljena platna s otiskom stabla na kojima je pisalo “Happy Birthday!”. Po tome sam izložbi i dao ime.
Na kraju sam uspio ostvariti suradnju s jednim gospodinom koji u gradu skuplja boce, ima svoju hvataljku koju je sam izradio. Iz Grčke je, živi u Stuttgartu već 10-20 godina i jedini posao mu je skupljanje boca. Ima dugačku bradu i svira grčki instrument bouzouki, pa mi je palo na pamet da bih ga mogao angažirati da u šumi odsvira Happy Birthday melodiju. Bio je jako sretan zbog toga, tako da se na izložbi Forest, Happy Birthday!, osim te cijele instalacije skupljenih predmeta i prostorne mape, isto tako čuje i zvuk njegovog pjevanja.
*”Forest, happy birthday!”, dokumentacija radnog procesa
► Baviš se pitanjima svakodnevnih ekonomija i društvene nepravde, ali u tvojim se radovima ne osjeća moralistički pristup. Kako gledaš na pitanje aktivizma u kontekstu svog umjetničkog djelovanja?
Vanja Babić: Ne smatram da su moji radovi aktivistički jer mislim da bi mi pristup morao biti drugačiji. Više se bavim osvještavanjem i lociranjem problema, reagiram na njih kao pojedinac u nekom odnosu poetike, zabrinutosti, realnosti, prenamjene, osobne reciklaže i fascinacije.
► Različiti modaliteti predstavljanja sakupljenih predmeta svaki put nanovo oblikuju tvoj umjetnički rad. Kako ljudi reagiraju na takvu prezentaciju, na estetizaciju otpada?
Vanja Babić: Puno puta sam dobio reakcije zbog estetskog momenta koji se dogodi na izložbi, uglavnom je ljudima čudna činjenica da im otpad, predstavljen na taj način, izgleda lijepo. Estetizacija se događa jer sam sakupljeni otpad izvadio iz uobičajenog konteksta i stavio u novi kontekst. To u galeriji prestaje biti hrpa smeća, samom radnjom razvrstavanja i postavljanja na određeni način to postaje umjetnički rad.
Baš sam nedavno gledao dokumentarac gdje su iskopavali predmete u nekom još nepoznatom nalazištu; tom nađenom predmetu posvećuje se izuzetno puno vremena i pažnje jer je to nešto što je staro 2-3 tisuće godina i ljudi su jako entuzijastični oko svog pronalaska. Tako sam i ja imao isti osjećaj kad sam uočio boce od kečapa s greškom u proizvodnji, u velikim vrećama kojih je bilo zaista puno. Uzeo sam dvije vreće i prezentirao sam ih na način da sam ih samo istresao na pod i one su se same, tako pronađene i premještene na crveni pod Pogona Jedinstvo, estetizirale. Podsjećaju me na taj moment arheološkog nalazišta antičkih vaza. Za nekoliko godina bi upravo to mogla biti naša arheologija…
U Galeriji 90-60-90 cijela je izložba bila u mraku, svjetla su se postepeno senzorima palila i gasila; tada mi je takva prezentacija bila bitna jer je simbolički taj rad tapkanje u mraku – potraga i sakupljanje nečega što je sakriveno od očiju, a ionako u to nitko ne voli gledati.
*Vanja Babić, “The South Side of the View”, Pogon Jedinstvo / foto: Jasenko Rasol
► Na izložbi The south side of the view u Pogonu posjetitelji su baterijskim svjetiljkama osvjetljavali prostor u potrazi za predmetima te su u cijev koja vodi do podruma mogli izlijevati vodu Janu kojoj je apsurdno istekao rok trajanja i nije pitka s obzirom na količinu mikroplastike u njoj. Na izložbi Kruh od jučer u galeriji Šira 2016. godine posjetitelji su mogli izraditi prezle od sasušenog kruha. Na izložbama tvojih radova gotovo je uvijek prisutan taj moment interakcije, zašto ti je značajan?
Vanja Babić: Pa da, to volim i skoro sam u svakoj izložbi pokušao razviti neku vrstu interakciju. Želim da se posjetitelj osjeća aktivno i involvirano u temu, da te takve radnje stavljaju u poziciju aktivnog sudionika u društvu i da sebe malo preispituješ. Nije da samo gledaš, da si samo promatrač, nego evo, sad si tu. Za izložbu ima ih u tramvajima sakupljao sam letke za kredite koji su od 2012. do 2014. svakodnevno bili postavljani po tramvajima. Znao sam u sat vremena skupiti cijelu vreću koju bi u galeriji posjetitelji mogli uništavati ručnim strojevima koji inače služe za izradu rezanaca. 2013. izložba je bila u Beču pa se sjećam da sam poštom slao novu pošiljku jer se sve uništilo. Kruh od jučer je istraživanje na koje me potaknula gomila odbačenog kruha na odlagalištu smeća na Hvaru. Začudilo me da ne postoji mogućnost da se nekako podijeli taj kruh, za životinje ili nešto drugo. Oni ga ipak odlučuju odbaciti na na smeće, pa me to potaknulo da vidim kako to funkcionira u Zagrebu, gdje ima jako puno različitih pekara.
Obišao sam sve privatne i male pekarnice. Zvao sam i Mlinar i Dubravicu da vidim što oni rade s viškom. Mlinar nije htio sa mnom surađivati, ali mi je radnik koji tamo radi na porti rekao da svaki treći dan ide kamion sa četiri tone kruha koji se ne proda, a koji ide ljudima koji se bave uzgojem stoke. To je u redu, ali ono što je problem nisu te četiri tone kruha, to su četiri tone pekarskih proizvoda, ostataka bureka, pizza i slatkih stvari.
Interaktivni dio izložbe je bio taj da su ljudi u galeriji mogli mljeti kockice sušenog kruha, koje sam pripremio od dobivenog kruha iz jedne pekare, u krušne mrvice i ponijeti paketić za doma.
Na izložbi u Pogonu potaknuo me taj bizarni moment, izlijevanje flaširane vode kojoj je istekao rok trajanja. Kako bi se reciklirala boca, ta voda se mora izliti, a problem je što firme koje se bave proizvodnjom flaširane vode izvlače preveliku količinu vode, ne prodaju sve, već to završi na otpisu. Otkrio sam da u nekim reciklažnim objektima postoje tone boca, vode i sokova, koje čekaju na to da ih neki radnik izlije i bocu pošalje dalje u reciklažni sustav. Na neki način osjećam da će voda uskoro postati vrijedna kao zlato, a u ovom slučaju ona se izvlači dok je živa i čista, zatim pakira u PVC ambalažu koja ju automatski čini mrtvom, a nakon nekog vremena i opasnom zbog ispuštanja spojeva plastike. To je potpuno ludo, tako da su posjetitelji mogli prolijevati vodu iz boca koje sam uspio dobiti kao otpad, cijev na koju je bio spojen lijevak vodila je u podrum Pogona jedinstvo koji inače služi za akumuliranje vode zbog poplava. Postavio sam mikrofon, pa se na zvučniku čuo zvuk samog prolijevanja.
*Vanja Babić, “Kruh od jučer”
► Kako ljudi s kojima surađuješ tijekom tvojih istraživanja – poput gospodina u šumi, zaposlenika u pekarama, smetlištima – reagiraju na tvoju poziciju umjetnika i uopće tvog rada? Kako gradiš odnos s njima?
Vanja Babić: Uspijem se nekako sprijateljiti. Moj interes iz umjetničke perspektive ljudima zna biti neobičan i zanimljiv, a uvijek pokušavam uvažiti poziciju i probleme pojedinaca s kojima dolazim u kontakt. Na primjer, jedan čovjek koji je čuvar velikog odlagališta dao mi je neke materijale koje službeno ne bi smio, a kroz nekoliko susreta shvatio sam da on na tom odlagalištu i živi. To su već slojevi i slojevi problema, i u takvim trenucima shvaćam koliko mali komadić mogu obuhvatiti svojim radom. Jako sam pazio da ne ugrozim tog čovjeka i suradnja je protekla u nekoj vrsti povjerenja. Ne mogu se baviti takvim projektima bez da se zbližim s ljudima, jer me zanima i njihova iskrena priča i reakcija, koju često uvrstim kao dio rada, naravno ako se oni s time slože.
► U svojim radovima se često baviš normalizacijom raznih paradoksa svakodnevice. Na koji način ih izvlačiš iz konteksta u kojemu oni postaju gotovo nevidljivi?
Vanja Babić: Mislim da izabirem neke predmete koji me asociraju simbolički na temu kojom se želim baviti, kao što su to pregažene plastične boce kad se bavim plastikom. To je tek jedan segment tog problema. Ili na otoku, kad puše vjetar, vrećice lete na sve strane i drveće ih zaustavlja, kao u neku mrežu. Vrećice su općenito veliki problem – evo i koliko je nama dugo potrebno da ih se riješimo, da u dućanu kažemo: “Ne želim vrećicu”. S druge je strane plastična boca, koju sam provukao kroz rad na različite načine: boce s vodom kojoj je istekao rok trajanja, pregažene boce s reciklažnog dvorišta postavljene u mreži koje podsjećaju na periske, fotografija boce koja se pretapa s prirodom, na mjestima izgledajući kao dio planine. Tvorničke greške, npr. crvene boce od kečapa isto su tako izbačene iz konteksta, a u nekoj drugoj formi postaju skulpture. Na taj način predmete likovno predstavljam kao neke artefakte, a pozadina priče o radu nije negiranje paradoksa svakodnevnice, nego baš obrnuto: pokretanje priče o tim paradoksima i stvaranje vidljivosti.
*Vanja Babić, “ima ih u tramvajima”
► Prije su iza ljudi ostajali metalni novčići, nakit i keramičke posude, a danas su to plastika i drugo nerazgradivo smeće. Kako se počeo razvijati taj tvoj arheološki način promišljanja otpada?
Vanja Babić: Početak tog promišljanja se dogodio na projektu U planinama 2018. godine. Išli smo na Velebit gdje sam kod skloništa Ivine vodice našao neke boce i predmete čiji su rokovi trajanja datirali u 1988. ili 1991., pa se dalo zaključiti da je to ostalo od vojske. Taj mi je otpad bio zanimljiv i stoga jer je bilo vidljivo da je to netko palilo kako bi se tog otpada riješio. Neki nisu uspjeli biti spaljeni do kraja i u tom protoku vremena,utjecaj zemlje i vremenskih uvjeta pretvorio ih je u stvarno zanimljive objekte. Sakupio sam ih koliko sam mogao nositi s obzirom da je svatko od nas imao ruksak sa 22.5 kg tereta; hranu koju smo pojeli, zamijenio sam artefaktima koje sam pronalazio. Ta planina posve te obuzme, predivno je to mjesto i onda sam nekako upravo u tim bocama vidio otisak i oblike planina i tada sam estetizirao te predmete. Odlučio sam pronađenu bocu isprintati u veliki format, crno/sivo na natron papiru, podijeljeno na tri dijela, u tri okvira, tako da na nekim mjestima ne prepoznaješ da se radi o boci, nego zaista izgleda kao planina.
*Vanja Babić, “U planinama” / foto: Vanja Babić
*Vanja Babić, “Rad u kutiji” / foto: Damir Žižić
► S obzirom na to koliko si predmeta sakupio tijekom godina, a problem skladištenja umjetničkih radova je uvijek prisutan, zanimalo bi me na koji način spremaš svoje radove?
Vanja Babić: Većinu stvari recikliram ponovno. Ponekad u nove radove, a ponekad putem reciklažnog sustava. Neke stvari koje sam pronašao, poput ovih predmeta s Velebita, crvenih boca od kečapa, pune boce vode kojima je istekao rok trajanja i sl., sačuvat ću. Srećom, živim u kući pa imam više prostora, ali to je zaista velik problem. U radu 5% za umjetnost iz 2013. sam se bavio tom temom na način da sam izgradio drvenu kutiju za čuvanje i prenošenje rada, koja je ujedno i dio postava na izložbi, samo se otvori i rad je postavljen. Od tada se to zove Rad u kutiji. Pokušao bih postati umjetnik koji nema predmeta, što mi je teško jer volim skupljati stvari i imam ih dosta. Volio bih biti nematerijalan na taj način.
Izložba Goli Breg iz 2019. mi je dobar primjer gdje sam rad odlučio izložiti na način da sam radio s printanim tapetama fotografije, panorame kuće-skulpture i zvukom intervjua susjede koja živi preko puta. Ona priča priču o gospodinu Zdravku koji je tu kuću gradio od otpada. Kod nje je dolazio po vodu za beton, a u kolicima za djecu je dovozio materijal za gradnju autobusom iz grada. Govorio je da će njegove unuke tu gledati televizor. On je od komadića odbačenih cigli, bilo kakvih predmeta, pepeljara, pločica, plastike, gradio kuću za koju je nemoguće da postane kuća. Par godina gledao sam tu kuću i mislio koliko je to nevjerojatno. Nikada nisam upoznao tog čovjeka niti sam ga vidio. I onda sam odlučio to fotografirati i htio sam stupiti u kontakt s njim, ali susjeda je rekla da je umro.
Odlučio sam na izložbi u Atelierima Žitnjak 2019. prikazati kuću jako veliku, da se dobro vidi od čega je građena ta “skulptura”. Iskoristio sam nađene materijale po hodnicima Žitnjaka kako bi iz tapete izašao u prostor, tako da jedini materijal koji imam nakon izložbe su tapete, print namjeravam izrezati i pretvoriti u knjigu, tako da minimaliziram tu cijelu izložbu u samo jednu knjigu koju čuvam. Na taj se način pokušavam riješiti ostataka, ali ih svejedno stvaram.
*Vanja Babić, “Goli Breg”, Atelieri Žitnjak / foto: Boris Cvjetanović
► Nakon proteklog Touch Me festivala kolektiv M28 pokušavao je prodati cigle koje su bile dio njihovog postava, što me podsjetilo i na cigle iz performansa Terenski rad koji izvodite ti i Bojan Mucko. Također u kontekstu reciklaže i skladištenja umjetnosti, kako nakon izvođenja performansa zbrinjavate sve te cigle?
Vanja Babić: Do sada smo uvijek na kraju našli nekoga tko je udomio cigle, nekoga kome su trebale. Jedino smo u Omišu imali male komplikacije, nisu mogli nabaviti paletu cigli iz okolice, ispalo je da je jeftinije dostaviti cigle iz Zagreba u Omiš, nego iz pola sata udaljenog Splita. To je bilo potpuno besmisleno trošenje resursa. Jednom kad smo stigli u Omiš, shvatili smo da pola kilometra iznad naše lokacije za performans čovjek ima pet paleta cigli na gradilištu, koje smo vjerojatno mogli posuditi na jedan dan. Terenski rad je radna akcija, fizički rad u javnom prostoru određen radnom normom od 4 sata gdje slažemo zid dugačak 5 m sastavljen od palete cigli, te ga zatim pomičemo tako da ciglu s početka zida postavljamo na kraj i tako 4 sata. U tom procesu razgovaramo s prolaznicima. Osim što je fizički naporno, u nekom trenutku postaje i meditativno. Izveli smo rad do sada nekoliko puta, prvi put u dvorištu Studentskog centra u sklopu Perforacija, nakon toga u Italiji na festivalu koji se bavio temom sreće, a ljetos smo performans izveli u Omišu na Almissa festival.
► Razmišljajući o rastućim problemima količine otpade, klimatskih promjena, pandemije i svih ostalih aktualnosti – što nam donosi budućnost, ima li umjetnost potencijal za stvaranje promjene?
Vanja Babić: Mislim da ju nema samo umjetnost, umjetnost jest život. Kad je ova epidemija nastupila, osobno sam smatrao da je to neki odgovor prirode na momente koji se događaju i da mora postojati neki reset. Mislim da pomalo dolazimo do te granice gdje moramo shvatiti da je sad možda stvarno dosta. Ne treba nam toliko odjeće i svega, teško nam je izabrati, izbori su sve veći i konstantno novi, uz malo promjene moguće je to smanjiti i mislim da će s godinama nastupiti minimalizam. Zato sam rekao: ja volim skupljati, ali bih se volio rasteretiti stvari jer smatram da nas stvari guše. Puno stvari gubim, gubim i radove i hardove, ne bih se osjećao užasno da sad sve ovo što imam nemam više. Ali imam, pa mi onda uvijek nešto zatreba, bilo za radionicu ili nešto drugo, sve posluži i iskoristim. Međutim, isto tako bih bio sretan da nemam više od nekog osnovnog paketa za preživljavanje koji je potreban. Tako da idem ka tome, volio bih se vidjeti u tom minimalističkom izdanju. Ali što imaš više mjesta u kući, to više imaš stvari, što više novaca imaš, to više trošiš. To mi je ista kategorija. Ali mislim da ti u suštini ne treba puno da bi bio sretan.
*Vanja Babić
Razgovarala: Maja Flajsig / sve tekstove ove autorice čitajte na linku
Zahvaljujemo Vanji Babiću na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2020.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
