Galerija Bernardo Bernardi, koja djeluje pri Pučkom otvorenom učilištu Zagreb, 14. ožujka ove godine započinje još jedan izlagački ciklus od šest izložaba, koji otvara s intrigantnim kolektivom koFAKTOR kojeg čine Silvija i Dujam Ivanišević. Uoči otvorenja izložbe nazvane Još se obrađuje, započinjemo i naš novi ciklus intervjua Savjet pita kroz koje ćemo, tijekom ove godine, pobliže upoznati izlagače koji će se u galeriji Bernardi predstaviti. Prvi intervju, za galeriju vodi član savjeta, Damir Gamulin.
*Elektroformiranje
Damir Gamulin: S obzirom na specifičnost vaše prakse, možda je najbolje započeti s izvorima i motivima vašeg rada. Zanimljivo je kako u području svog djelovanja ispreplićete razumijevanje materijala, alata i tehnologije u procesu koji se temelji na nedvosmislenoj svijesti o projektiranju i projektantskom cilju.
koFAKTOR: Arhitekti bi, generalno govoreći, trebali biti hibridi inženjera i umjetnika, jednoga koji je usmjeren na rješenje unutar svoje sigurne zone i drugoga koji pomiče granice, propitkuje, provocira i reagira na okolinu, tj. okolnosti.
Specifičnost naše prakse ne krije se u samom pronalaženju početne točke, pročišćavanju svakog zadatka od suvišnih premisa, dogmi i nametnutih rješenja, premda je takav pristup u arhitektonskoj praksi više iznimka nego pravilo. Pripadamo krugu projektanata, koji u radu idu korak unazad sve do čiste arhitektonske esencije zadatka koji se zatim definira isključivo uvjetima i kontekstom.
Možda je to najčitljivije na natječaju za uređenje Fošala u Omišu, u kojem smo tako preispitujući projektni zadatak, ukazali na priliku da grad, koji je Jadranskom magistralom podijeljen na dva dijela, napokon postane jedno i da se Fošal vrati pješaku.
No ono što mislimo da nas unutar takvog pristupa čini uistinu drugačijima naš je način fokusiranosti na preispitivanja samih materijala i njihovih genetskih kodova u tom procesu. Na upoznavanje najrazličitijih tehnoloških procesa koji na prvi pogled nisu direktno vezani za arhitekturu, ali nekako uvijek uspiju odigrati značajnu ulogu na putu ka projektantskom cilju.
Damir Gamulin: U vrijeme kada alati i specifična strukovna znanja u proizvodnji nestaju te se prilikom projektiranja većinom svi okrećemo dostupnom, kupovnom i gotovo isključivo serijski industrijski proizvedenom, vi uz, rekao bih, klasično projektantsko razmišljanje, razvijate i granu tehnološkog projektiranja odnosno projektiranja tehnologija.
koFAKTOR: Mi širimo paletu alata i strojeva, razvijamo ih, posuđujemo iz drugih disciplina ili vraćamo iz zaborava te ih koristimo prilikom procesa projektiranja. Pritom moramo naglasiti da oni služe isključivo za provjeru, a ne generiranje ideja. Pomoću njih sirovine pretvaramo u proizvode s karakteristikama koje naglašavaju i/ili podržavaju osnovnu misao projekta. To radimo s dijelovima koji su od vitalnog značaja za projekt, ne s idejom da moramo kontrolirati svaki, pa i najmanji element.
Korištenje gotovih proizvoda i materijala u takvim slučajevima ne igra jer u svom kodu oni nose zapisane neke druge kontekste i ideje koji ne odgovaraju specifičnim potrebama određenog projekta.
Eksperimentiranje s materijalima iz potreba, ali i znatiželje za razumijevanjem svakodnevnih predmeta koji nas okružuju tijekom godina stvorilo je bazu podataka i tehnoloških procesa proizvodnje koji se kriju iza njih. Takva znanja omogućuju nam komunikaciju sa specijaliziranim inženjerima, prilikom predlaganja novog pristupa rješavanju nekih ustaljenih procesa proizvodnje, budući da su oni ti koji mali uzorak moraju primijeniti na cijeli obuhvat ili ga multiplicirati više puta, a da i dalje ostane u okvirima racionalnog i ekonomičnog.
Jedan od takvih malih, a nama dragih uspjeha rasvjetni je stup koji smo projektirali za Dva kraka Primoštena kada smo, uz mali projektantski trik uspjeli savinuti konusni stup što su inženjeri Dalekovoda u početku proglasili nemogućim, jer bi zbog potrebe izrade posebnog alata takav zahvat bio ekstremno skup. Mi smo im ukazali da je to izvedivo i s postojećim alatima i postojećim metodama, samo s izmijenjenim pristupom, kojeg su na kraju prihvatili, i izveli.
*Dva kraka Primoštena
Damir Gamulin: Dobar primjer razvoja tehnologija je super-fleksibilna šperploča koju ste razvili i početno proizveli u vlastitoj radionici te za koju su interes pokazali i američki kolege u smislu daljeg razvoja. Koje metode ste koristili prilikom razvoja savitljivog drva, jeste li za polazište imali neke uzore, i što zamišljate kao moguću namjenu toga ipak netipičnog materijala.
koFAKTOR: Prvo moramo ispraviti grešku u nazivu, jer je nevažna činjenica da se radi o šperploči. Bitna je geometrija reza koja omogućuje da se kruta ploha počinje savijati u dva smjera. Ta ideja nije nastala preko noći, već su se tijekom godina sakupljane informacije u jednom trenutku posložile u jednadžbu koju je trebalo riješiti: činjenica iz nosivih konstrukcija o povećanju krutosti i nosivosti dvostruko zakrivljenih ploha, tvrdnja Franka Gehryja da je cijena dvostruko zakrivljene plohe 10 puta veća od ravne, i konačno, slučajnost — drvene korice knjige uočene lutanjem po internetu, zarezane na hrptu tako da postaju ekstremno fleksibilne u jednoj osi. Ako je moguće naći geometriju zareza za fleksibilnost u jednom smjeru, zašto ne bilo moguće i za dva?
Krenulo je eksperimentiranje s nizom pokušaja i pogrešaka. Potpuno krivo. Napadanje bez ideje.
A onda provjerenom metodom: analiziranjem postojećeg stanja, definiranjem problema. To je dovelo do shvaćanja principa torzije koji je korišten u jednom smjeru i koji je sada trebalo primijeniti u oba smjera. I dalje je bilo lako.
Ta geometrija je zaintrigirala profesora Aklemana s američkog sveučilišta A&M u Texasu, koji je sa svojim studentima dalje razvio algoritam za njezino generiranje na nepravilnim formama te za promjenu fleksibilnosti unutar nje.
Osim toga, dobili smo upite od strane Volkswagena, Jaguar Land Rovera, Fostera i drugih dizajnera koji upućuju na primjenu takvog materijala u autoindustriji, građevini, industriji namještaja i produkt dizajnu. To su sve primjene unutar grana koje su nam bliske i shvatljive. Ali najzanimljivija je bila spoznaja da se ta geometrija može translatirati u sasvim drugu dimenziju, u MEMS* tehnologiju. To nam je dokaz da pristup koji koristimo vrijedi u oba smjera, tj. nije samo da posuđujemo nego smo ujedno doprinijeli i vratili dio inventivnosti u ovom sistemu transfera znanja.
*MEMS –mikro elektro-mehanički sustavi čije su komponente veličine od 1 do 100 mikrometara (aktuatori i senzori poput akcelerometra, žiroskopa…)
*Superfleksibilna ploha
Damir Gamulin: Osim razvoja materijala, na različitim projektima vidio sam da kod vas ne postoje uobičajene zapreke pri rješavanju problema. Ako to projekt traži, vi proizvedete i odgovarajući alat kako bi se proces proizvodnje ubrzao ili pak uopće učinio mogućim.
koFAKTOR: Razlog tomu je što se bavimo prototipom, koji onda zahtjeva korištenje nama nedostupnih tehnologija ili pak nestandardnu, netipičnu upotrebu dostupnih alata i strojeva, što opet vodi do nedostupnog.
*Uređaji sklopljeni od otpada
Poznavanje različitih tehnologija omogućuje nam križanje, distorziranje i podešavanje dijelova postojećih alata i strojeva, mehanizama i principa što rezultira proizvodnjom specifičnih elemenata i/ili optimizacijom procesa. Njih koristimo kao produženu ruku, jer nemamo vještine tradicionalnih zanata. Vještine koje razvojem tehnologije polako nestaju.
Ono što smo kroz godine spoznali je da tehnologiju treba znati pravilno koristiti, jer razvoj tehnologije vodi u smjeru da stvari koje su bile moguće postaju nemoguće. Zanimljivo je kroz tu prizmu sagledati tri primjera (UNIT R, 1NAPREMA1, DM SOBA) koji na isto pitanje preklapanja različitih funkcija unutar jednog volumena, odgovaraju sa tri tehnološki različito zahtjevna projekta, gdje je povećanje posjedovanja tehnologije proporcionalno suprotno njenom korištenju u rješavanju problema i samoj izvedbi.
*UNIR R 2007– stambena jedinica s rotirajućom opnom unutar koje su sve funkcije stana
*1NAPREMA1 2009– element koji transformira svoj oblik i položaj unutar sobe u ovisnosti o funkciji koja se koristi
*DM SOBA 2015– četiri osnovna elementa koja različitim dispozicijama otvaraju nove mogućnosti korištenja
Damir Gamulin: Sudjelovali ste i u edukaciji, na Studiju arhitekture u Splitu pa su zanimljiva i vaša iskustva o tome koliko nove generacije pokazuju razumijevanje i potrebu za upravljanjem tehnologijom kao punopravnom razinom projektiranja.
koFAKTOR: Današnje tehnologije generiranja formi i njihove materijalizacije pomoću 3d printera stvaraju privid da je svako rješenje one click away, pa je iz tog aspekta upotreba tehnologije u projektiranju vrlo primamljiva studentima. Zamka se krije ako tehnologiju koriste za optimizaciju projektnog procesa, a ne kao alat za dobivanje optimalnog rješenja. Ali, ako tvrdimo da je fakultet mjesto na kojem se ispituje, istražuje, proučava, razmišlja pa i griješi, glavni problem je u tome što fakultet ne posjeduje tu tehnologiju, pa studenti nemaju priliku sve to iskusiti. Tako im jedino preostaje da taj nedostatak koriste kao neoborivi alibi.
Ipak, mene to 2007. nije spriječilo da napravim svoj prvi CNC stroj koji mi je bio potreban da dovršim započetu tezu diplomskog rada. I to samo od resursa dostupnih jednom studentu: slobodnog vremena, želje, dijelova s elektronskog otpada i buvljaka, i prijatelja s potrebnim znanjem.
Na kraju mi se čini da poanta uopće nije u alatima, strojevima i tehnologiji, nego u znatiželji koja te gura da propitkuješ stvari oko sebe, da svaki dan otkrivaš nešto novo, i porivu da to znanje upotrebljavaš.
To je ono što treba naučiti studente.
Više o koFAKTORu doznajte na službenim mrežnim stranicama: www.kofaktor.hr.
Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.
Savjet galerije Bernardo Bernardi čine: Ivana Fabrio, Damir Gamulin, Sven Jonke, Jasminka Končić, Maša Milovac, Ana Mušćet
Intervju priredila: Ana Mušćet
