Jučer je svijet obišla vijest kako ovogodišnji Pritzker, najprestižnija nagrada u svijetu arhitekture, odlazi katalonskom uredu RCR Arquitectes. Odmah nekoliko sati nakon te vijesti uslijedili su članci i videa koji su se bavili – tko su zapravo RCR? Široj javnosti ovaj manje poznati ured kojeg sačinjavaju partneri Rafael Aranda, Carme Pigem i Ramon Vilalta već 30 godina uglavnom djeluje u Kataloniji te nešto manje u Francuskoj i Belgiji, no njihov je utjecaj zaista globalan. Upravo je žiri istakao tu činjenicu u svom obrazloženju navodeći „kako ovaj ured koji radi zajedno već 30 godina ne ističe samo poetičnost prostorne i funkcionalne ljepote, već pristup koji njihove objekte i prostore čini lokalnima i univerzalnima u isto vrijeme“.
*Rafael Aranda, Carme Pigem i Ramon Vilalta / foto via pritzkerprize.com
RCR osnovan je 1988. godine u mjestu Olot u španjolskoj Gironi odmah nakon što su partneri završili studij na ETSAV-u (Escola Tècnica Superior d’Arquitectura del Vallès) te već iduće godine osvajaju svoj prvi natječaj za svjetionik Punta Aldea. Od značajnijih projekata katalonskog ureda svakako treba istaknuti atletski klub i vježbalište Tossol Basil, Bell-lloc vinariju i podrume, paviljone Les Cols u Gironi te mnoge druge građevine i javne prostore poput otvorenog kazališta La Lira. Jedna od odlika nihova rada je uspostavljanje odnosa otvorenih i zatvorenih prostora, velika raznovrsnost u mjerilima i tipovima projekata (od stadiona do interijera resorana) kao i poetičnost i prepoznatljivost koju postižu korištenjem materijala.
*Soulages Museum, 2014, Rodez, France, In collaboration with G. Trégouët / Foto: Hisao Suzuki
*Atletski klub i vježbalište Tossol Basil / Foto: Simon Garcia
Uz projektantski ured još imaju dva paralelna „RCR Lab A“ osnovan 2008. i „RCR Bunka Foundation“ osnovan 2013. kako bi dodali istraživački kredibilitet svom radu te se posvetili bitnim problemima arhitekture koji se, kako tvrde, nekada i ne stignu rješavati u stresnoj i ubrzanoj praksi.
No, najbolji opis njihovog rada ne nalazi se u projektu ili materijalu već jednoj anegdoti: kao tek osnovani ured odbili su jako veliku narudžbu, kompleks od 300 stanova na atraktivnoj lokaciji, i to na savjet njihovog profesora. Naime, on je tvrdio kako svi arhitekti koji se tek probijaju na scenu a ponudi im se velika i zahtjevna zgrada na atraktivnoj lokaciji ju moraju odbiti jer je to sigurno – zamka. Tvrdio je kako postoji razlog zašto se traži nekog bez iskustva te da bi im kao mladim arhitektima bilo bolje fokusirati se na manje, uvijek društveno mnogo značajnije projekte, nego gubiti energiju loveći slavu. RCR-ovci su ga očito poslušali i nakon tridesetogodišnjeg rada u sjeni nekih zvijezda sunarodnjaka došli do zasluženog arhitektonskog nobela.
*Soulages Museum, 2014, Rodez, France, In collaboration with G. Trégouët / Foto: Hisao Suzuki
*El Petit Comte Kindergarten, 2010, Besalú, Girona, Spain In collaboration with J. Puigcorbé / Foto: Hisao Suzuki
Naravno, RCR-u ovo nije prva nagrada, već su primili nekoliko europskih i američkih nagrada za arhitekturu, dobitnici su na desetke nagrada na natječajima. U Hrvatskoj su gostovali sad već davne 2004. godine na Danima Orisa u Zagrebu, a 2010. na Danima Orisa u Ljubljani. Dokaz njihove kvalitete su čak tri broja prestižnog časopisa El croquis posvećena isključivo njima. Preko spomenutog časopisa u doticaj s njihovim radom došlo je i mnoštvo studenata (bar nas sa splitske škole) arhitekture, pa tako i s njima omiljenom fasadnom oblogom – nisko legiranim COR-TEN čelikom ili zdravoseljački kortenom; kada smo na zaprepaštenje profesora na svaku naznaku tradicijskog konteksta počeli lijepiti zahrđali materijal na zidove ne znajući mu ni ispravni naziv a kamoli svojstva. Najednom su nacrti prestali biti robovi monokromatske “cad-grafike” i postali realistični prikazi po uzoru na njihove tlocrte i presjeke viđene upravo u El croquisu.
*Bell–Lloc Winery, 2007, Palamós, Girona, Španjolska / Foto: Hisao Suzuki
Nakon iznenađujućeg prošlogodišnjeg laureata Alejandra Aravene koji se istaknuo socijalno angažiranom arhitekturom i pomalo aktivističkim pristupom, najavljivani zaokret odavanja priznanja drukčijem arhitektonskom diskursu se očito nastavlja jer nagrada ovog puta odlazi u ruke ureda čiji se opus gotovo nije dobacio van Španjolske. Radi li se o novom trendu ili će se Pritzker vratiti na stare staze „starhitekture“, valja nam pričekati 2018. da vidimo. Do tada RCR-u čestitke na iznimnom ostvarenju i zaista zasluženoj nagradi!
Fotografije via pritzkerprize.com/2017/works
Više o arhitektima saznajte na njihovoj stranici rcrarquitectes.es i u članku o njima na stranicama Archdailyja
