Autorica: Lidija Butković Mićin
Je li moguće zaboraviti zločine Drugoga svjetskoga rata? Neminovnošću biologije doći će trenutak kad će preminuti posljednji ratni veteran, posljednji preživjeli zatočenik koncentracijskih logora, posljednji očevidac kataklizme Drugoga svjetskoga rata. Nestankom takoreći fizičke supstance posljednjih direktnih sudionika i svjedoka, živućih prijenosnika iskustva, najgore ratne strahote u povijesti čovječanstva postat će dijelom apstraktne, udaljene, beskrvne zapisane povijesti, a erozija generacijskog sjećanja izblijedit će i obiteljske uspomene. Bojazan da će protokom vremena slabiti i kolektivno pamćenje nije iracionalna, naprotiv, na svakom koraku svjedočimo raspadu svjetskog geopolitičkog poretka uspostavljenog u poraću te umjesto (dis)kontinuiranog Hladnog rata možemo zamisliti novi globalni sukob koji bi, pored nesagledivih ljudskih tragedija, rezultirao i daljnjim odgađanjem napora za ublažavanje klimatskih promjena s nepovratnim posljedicama po budućnost čovječanstva. Statistički podsjetnik na civilne i vojne žrtve Drugog svjetskog rata, ogromna materijalna razaranja i mukotrpni proces obnove, trebali bi biti dovoljan argument međunarodnoj zajednici da s maksimalnom odgovornošću posreduje u rješavanju regionalnih konflikata, suzbijanju teritorijalnih pretenzija, nacionalizama i rasizama koji su doveli do Drugog svjetskog rata te njeguje poruke pacifizma jer svjetski mir nema alternativu, osim općeg rata koji vodi u opće uništenje. Stoga je i pitanje kako bitne povijesne poruke i opomene održati u društvenoj svijesti relevantnije nego ikada prije.
Muzealizacija ratnih zbivanja, pogotovo stradanja civilnog stanovništva, memorijalni spomenici, državni rituali, povijesne knjige i školski udžbenici, muzejski i drugi programi, ključni su alati za postizanje tog cilja, no podložni su ambivalenciji političke klime. Nasljeđe Drugog svjetskog rata, kako i predobro znamo, u državama proizašlima iz Jugoslavije promatra se kroz prizmu ratova 1990-ih godina i razgradnje socijalističkog sustava, upravljanje memorijom služi počesto interesima političkih i društvenih elita, a negativan odnos prema NOB-u reflektira se u namjernoj proizvodnji zaborava ili bujanju revizionističkih interpretacija povijesti. Sve to očituje se u institucionalnom zanemarivanju velikog broja spomeničkih kompleksa važnih za povijest antifašističke borbe i mjesta masovnih zločina što je nedopustivo, bez obzira na ideološke prijepore, kad se sagledaju ljudske žrtve koje su pretrpjeli narodi Jugoslavije. Umjesto službenih tijela važnu zadaću održavanja kontinuiteta memorije često preuzimaju neformalne organizacije i projekti nezavisne, civilne scene. U hrvatskom kontekstu, najdugotrajniji i koncepcijski najinovativniji je Virtualni muzej Dotrščina, autorski projekt Saše Šimprage, posvećen najvažnijem mjestu sjećanja u glavnom gradu Hrvatske – Spomen-parku Dotrščina.
Projekt koji godinama djeluje kao svojevrsna samoorganizirana aktivistička praksa koja se financijski održavala suradnjama s Documentom – Centrom za suočavanje s prošlošću u okviru koje je inicijalno i pokrenut, nekoliko godina i podrškama Ministarstva kulture te partnerstvima s Vijećem srpske nacionalne manjine grada Zagreba, Srpskim narodnim vijećem koje značajno podržava projekte s antifašističkim predznakom, Hrvatskom udrugom nastavnika povijesti, ali i donacijama i volonterskim radom niza građana. Osim što nadležne ustanove podsjeća na njihovu obvezu održavanja i revitalizacije prirodne i spomeničke baštine parka, Virtualni muzej predano organizira različita događanja kojima se povećava vidljivost Dotrščine, poput kulturnih i sportskih događanja, te provodi edukaciju šire javnosti i ciljanih grupa o potresnoj povijesti lokaliteta (posjeti školskih grupa, studenata povijesti i likovne pedagogije s mentorima i sl.), izgrađujući poligon za promociju vrijednosti ljudskih i građanskih prava, tolerancije i mira, odnosno sve ono što takva mjesta danas trebaju biti uz svoju temeljnu ulogu kao mjesta sjećanja.
Godišnji natječaj za umjetničku intervenciju memorijalnog karaktera središnji je i najprepoznatljiviji dio programa koji redovito okuplja najviše zainteresirane publike, a na godišnjim natječajima odabrani radovi su često i participativne prirode. Dosad je desetak istaknutih hrvatskih i stranih umjetnika mlađe i srednje generacije ostvarilo zapažene performanse, prostorne instalacije, audio-radove i druge oblike umjetničkih djela, dokumentacija kojih je potom izlagana u muzejsko-galerijskim ustanovama te su pojedini već uvršteni u studije i antologijske prikaze suvremene hrvatske umjetnosti. Umjetničkim izvedbama in situ Dotrščini se polako vraća povijesni identitet i relevantnost te, što je još važnije, privlače posjetitelji koji će park pohoditi iz komemorativnih i obrazovnih, a ne isključivo rekreativnih razloga.
Povodom obilježavanja desetogodišnjice Virtualnog muzeja Dotrščine, početkom listopada 2022. godine bila su upriličena čak četiri kulturna događaja: performans Analogna šuma (scenarij i režija: Rosana Ratkovčić), fotografska izložba TLO autorice Ane Opalić, izložba dnevničkih zapisa Marije Vinski Život kao kaleidoskop(autorice: Lucija Bakšić, Magdalena Blažić, Martina Galović i Marija Skopljak) te Arhiv Dotrščina: Ulomci, izložba kojom su Tia Glavočić i Saša Šimpraga ukazali na nepostojanje muzejske kontekstualizacije dotrščinskih žrtava. Okvir za odvijanje programa predstavljao je Privremeni muzej arhitekta Davida Kabalina (izvedba: Vjeran Periček), izabran putem javnog natječaja za arhitektonsko rješenje izložbenog prostora. Simplificiranu konstrukciju dotrščinskog paviljona čine tronošci sačinjeni od drvenih greda poredani u krug polumjera četiri metra, kolika je i visina gradbenih elemenata. Zamišljen je više kao arhitektonski znak nego građevina koja čvrsto omeđuje prostor, kao arhitektonska gesta ili vježba u minimalizmu, pa ipak u njegovu neutralnu, modularnu strukturu s lakoćom se mogu učitati simboličke predodžbe mučne i tragične povijesti dotrščinske šume: repetitivno nizanje istovrsnih oblika evocira kolone ljudi zatočenih u kružnom hodu bez izlaza i kraja, dok oštri šiljci tronožaca „povređuju“ krajolik. Privremeni muzej/paviljon bio je smješten na sjecištu glavnih dolaznih pravaca u spomen-park, na zelenom otoku neposredno uz glavni ulaz, vrlo istaknutom mjestu koji je bio vidljiv posjetiteljima iz svih smjerova, a opet diskretno odmaknut od memorijalnog prostora Dotrščine. Jednostavnom, no vizualno atraktivnom prostornom artikulacijom paviljon je stvorio dinamično okruženje za izložbene sadržaje. Omogućio je nesmetano kretanje publike između rahlih odsječaka konstrukcije, umjesto strogo predumišljenog scenarija čitanja izložbi ponudivši samostalno istraživanje, a također i kombiniranje eksponata različitih dimenzija koji su bili postavljeni na unutrašnjim ili vanjskim stijenkama drvenog skeleta. Fleksibilnošću korištenja objekta, spretnom i tehnološki nezahtjevnom upotrebom zadanog materijala (montažna drvena konstrukcija bez temeljenja), David Kabalin je uspješno zadovoljio propozicije natječaja o ekonomičnosti i lakoj prenosivosti paviljona na druge lokacije, ukoliko se za to ukaže prilika. Autor je na tom polju imao prethodnih iskustava: za komemoraciju obljetnice proboja zatočenika logora Jasenovac u travnju 2013. godine na Cvjetnom trgu u Zagrebu, također po koncepciji obilježavanja koju je zamislio Saša Šimpraga, projektirao je kubus od jelovih dasaka koji je, podsjećajući na tipičnu arhitekturu baraka koncentracijskih logora, suočavao gledaoce s društveno potisnutim povijesnim činjenicama. Nakon Zagreba, Crna kutija bila je izložena i u Puli, Sarajevu i Beogradu. Oba paviljona podsjetila su na korelaciju između privremene arhitekture sjećanja i izgubljene društvene memorije koju treba obnoviti, podržavati i učiniti bitnom u sadašnjosti.
Virtualni muzej Dotrščine, kao i njegova fizička inačica koja je na deset dana zaživjela u ambijentu spomen-parka, te svi prošli i budući nekonvencionalni načini podsjećanja na žrtve Drugog svjetskog rata ali i suvremene vrijednosti antifašizma, nužnost su uslijed sveopće relativizacije ratnih zločina, pa i njihove marginalizacije i manipulacije u povijesnim narativima, čega ni Dotrščina nije bila imuna. Ispunjavaju bitnu društvenu funkciju, iako svjesni da ne mogu u potpunosti nadomjestiti manjkavu reakciju državnih i/ili gradskih institucija koje jedine imaju na raspolaganju primjerene resurse za očuvanje i vođenje memorijalnih centara, kontrolu nad kurikulumima povijesti i politikama sjećanja. Dotrščina predstavlja najveće masovno stratište u Zagrebu na kojem je živote izgubilo oko 7 000 ljudi, uglavnom građana Zagreba, no unatoč društvenim nastojanjima u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, nije u cijelosti ispunila svoju memorijalnu i edukativnu zadaću, a od početka 1990-ih godina izostaje sustavno financiranje i upravljanje spomen-područjem. Osobito je problematično što se nije uspjelo izgraditi muzej, pa tako povijest ustaških zločina, kao i imena, biografije i priče žrtava nisu uopće reprezentirani na samome lokalitetu. U dva navrata je promišljana arhitektura muzeja Dotrščine: sredinom 1960-ih godina u sklopu izrade obuhvatnog plana organizacije i opremanja parka povjerenog autorskoj grupi na čelu s Josipom Seisselom i Vojinom Bakićem te početkom 1980-ih godina kada je Neven Šegvić izvojevao narudžbu za projekt muzeja na temelju pozivnog natječaja, u zamahu podizanja novih skulpturalnih obilježja Branka Ružića, Stevana Luketića i Koste Angelija Radovanija, međutim, realizacija muzeja i komemorativnog trga odgođena je zbog neriješenog pitanja premještanja postojeće streljane. Muzealizacija Dotrščine nije se, dakle, nametnula kao društveno-politički prioritet ni u znatno povoljnijim vremenima, a danas eventualno možemo anticipirati izgradnju interpretacijskog centra financiranog EU sredstvima, ako i za taj pothvat ima institucionalne volje, ili neki drugi tip prisutnosti i aktivacije teme u funkciji sjećanja i edukacije kroz postojeće muzejske, obrazovne i druge ustanove grada Zagreba. U međuvremenu, obradovala nas je vijest da je Spomen-park Dotrščina vraćen u službeni protokol Grada Zagreba na najvišoj razini u prigodnim datumima te se žrtvama dostojno odaje počast, a u suradnji s Virtualnim muzejom postavljena je i informativna karta na ulazu u park. Riječ je o malim pomacima koji će, nadajmo se, potaknuti značajnije i konkretnije promjene, a prije svega aktivniji angažman institucija, između ostaloga upravo i na načine i programe kakve je kroz deset godina djelovanja ponudio Virtualni muzej Dotrščina spašavajući Dotrščinu od zaborava.
Autorica: Lidija Butković Mićin
Program Privremenog muzeja Dotrščina ostvaren je u partnerstvu Virtualnog muzeja Dotrščina, Srpskog narodnog vijeća i Hrvatske udruge nastavnika povijesti.
