Ugledni zadarski arhitekt Nikola Bašić (Murter, 1946.), posljednjih je mjeseci primio gotovo sva najvažnija umjetničko-znanstvena priznanja koje jedan arhitekt može postići. Iako je tijekom karijere nekoliko puta bio laureat državnih i strukovnih nagrada – ‘Vladimir Nazor ‘ (1991., 1994., 2010.), ‘Drago Galić’ (1991.), ‘Bernardo Bernardi’ (2004., 2010.), ‘Piranesi’ (1992.), Nagrade ‘Večernjeg lista’ za najbolje arhitektonsko ostvarenje (1991.), nominacija za međunarodnu nagradu ‘Mies van der Rohe’ (2007., 2012.) te je dobitnik nagrada Zagrebačkog salona (1997., 2000., 2012.) – pred 70. rođendan ovoga istaknutog arhitekta uslijedile su i počasti najviše razine. U razmaku od samo dva tjedna izabran je za akademika (redovitog člana HAZU), uručen mu je počasni doktorat Sveučilišta u Splitu kao prvom arhitektu u Hrvatskoj ovjenčanom tim akademskim priznanjem, a nedavno ga je i Predsjednica Republike odlikovala Redom kneza Branimira s ogrlicom. Nagrade i priznanja što iznova potvrđuju vrijednost Bašićevih projekata, od kojih su sigurno najpopularniji zadarski Pozdrav suncu, Morske orgulje, memorijalni suhozidni križevi na Kornatima i izniman ciklus sakralne arhitekture – bili su idealan povod za ovaj višesatni razgovor.
*Nikola Bašić
► Profesore Bašić, ove godine ste ovjenčani s nekoliko velikih priznanja za svoje djelovanje u struci, kako ste se uopće odlučili za arhitekturu?
Nikola Bašić: Od rana sam znao da to želim. Dvoje umjetnika iz Zadra, supružnici Anita i Ivan Tomljanović , otkrili su mi svijet likovne kulture i prepoznali moju naklonost prema arhitekturi. Ona je poznata hrvatska tapiseristica, a njezin muž slikar i specijalist- konzervator. Bili su likovni pedagozi, a nisu imali svoje djece pa su to kompenzirali učeći likovnoj kulturi nas djecu u gimnaziji. Ima još jedan detalj iz moje obiteljske povijesti. Moj pokojni brat, koji je umro jako mlad, studirao je u Zagrebu strojarstvo i radio je jedno vrijeme kod Richtera na njegovim modelima. On mi je puno pričao o Richteru i njegovoj opsjednutosti istraživanjem oblika.
► Studirali ste u Sarajevu. Kako ste se kao Dalmatinac prilagodili mentalitetu Sarajeva?
Nikola Bašić: Odlično. Zapravo, na početku sam bio šokiran. Planirao sam da ću se odmah nakon prve godine prebaciti u Zagreb, ali nisam to na kraju niti pokušao. U srednjoj školi sam bio na ekskurziji u Sarajevu i taj grad, i posebno njegova atmosfera, ostavili su na mene već tada snažan dojam.
► I na mene, iako sam samo jednom bio tamo. A kako je uopće došlo do studija u Sarajevu?
Nikola Bašić: Pojavila se mogućnost da idem tamo na prijemni ispit, iako iskreno nisam ni u snu mislio da ću na jesen završiti u Sarajevu. Možda nikad ne bi postao arhitekt da se nije dogodilo nešto nevjerojatno. Taj fakultet je primao 120 studenata, a prijavilo nas se te godine,recimo, 105. Tako sam i ja automatski bio upisan.
*Trgovinski centar Zadar (arhiva Marinaprojekt)
► A u Zagrebu? Što Vas je ‘zeznulo’ na prijemnom?
Nikola Bašić: Matematika! Moram priznati da je uopće nisam znao, jer smo je malo učili u srednjoj školi. Moja gimnazija imala je dva smjera: prirodni i društveni. Ja sam bio društvenjak u razredu s tri momka i trideset djevojaka. Bio sam aktivan u likovnoj i literarnoj sekciji. Objavio sam prve stihove i izlagao na grupnim izložbama. Ali matematiku nisam znao.
► U Sarajevu ste završili poslijediplomski studij. Bili ste asistent, pa ste odmah ostali i na magisteriju?
Nikola Bašić: Ja sam bio asistent kod prof. Branka Bulića na ‘Javnim zgradama’ i točno je tako – ostao sam na postdiplomskom koji se zvao ‘Arhitektonske strukture’. Uredno sam ga završio, ali nikada nisam napravio magistarski rad… Ponijelo me projektiranje, provjeravao sam se i kalio kroz arhitektonske natječaje. To me sasvim zaokupilo i više me ništa drugo nije zanimalo. Vjerovao sam da je to najbolji način za savladavanje i prakticiranje struke, a znanost u arhitekturi smatrao sam pseudoznanošću. I danas sam uvjeren da ne možeš doktorirati u arhitekturi nego o arhitekturi.
► Ali ste danas počasni doktor Splitskog Sveučilišta. Tko Vam je tijekom tih sarajevskih godina bio najveći uzor?
Nikola Bašić: Moj mentor i čovjek koji je formativno na mene imao presudan utjecaj karizmatični je arhitekt Zlatko Ugljen. On je tada bio mladi asistent na stambenim zgradama kod prof. Jahiela Fincija i stariji kolege su mi savjetovali da se svakako nastojim ubaciti u njegovu grupu. Već tada bio je ‘fama’, vrlo ozbiljan čovjek. Uvijek je bio elegantno odjeven, decentni izbor iz zadnje talijanske mode. Šutljiv, ali je zato govorio crtajući, to je bilo čarobno. Kako je bila moćna sugestivnost njegova crteža… Naprosto, čovjek bi doživio poplavu emocija, erupciju uzbuđenja, gledajući kako on razrješava projektantsku zbrku virtuoznim potezima 5B mine po skic-papiru.
► Pamte li i Vas Vaši sarajevski studenti ?
Nikola Bašić: Još uvijek me pamte! Inače, da se pohvalim mojom sarajevskom asistenturom, sigurno znaš tko je Amir Vuk-Zec. E on ti je moj student, moja škola.
*Nikola Bašić (foto: Stipe Surać)
► Koji je bio razlog napuštanja Fakulteta i Sarajeva te povratka u Hrvatsku?
Nikola Bašić: Nisam nikako mogao zamisliti da provedem cijeli život u Sarajevu, premda sam ja tamo bio odlično pozicioniran i već arhitekt od karijere. Tamo sam i osnovao obitelj, dvoje djece doteglio sam ovamo u Zadar. Zvalo me more, vukli su me moji otoci. Imao sam u Murteru stare roditelje koji su bili ovisni o meni. Morao sam im biti bliže kako bih se mogao brinuti o njima. To je bilo ’81. godine, tada sam se vratio u Zadar. Bacio sidro!
► Jeste li tada uspjeli naći zaposlenje ili ste odmah krenuli raditi samostalno?
Nikola Bašić: U Zadar sam se vratio u 35. godini života i mislio sam da je moja arhitektonska karijera, dolaskom u mali grad, zauvijek završena. Dapače, prvih godina paralelno sam nastavio i s obiteljskom ugostiteljskom tradicijom u Murteru. Ali, pokazalo se da nisam bio u pravu. Već u Sarajevu sam imao kontakt s najuglednijim zadarskim projektantskim uredom Donat, u koji je moj dolazak poticao poznati zadarski arhitekt Ante Uglešić, također sarajevski đak, zaposlen u istom birou . Tvrtka Donat upravo je tada ugovorila projekt velikog stambenog naselja Bili brig. Bila je to prilika da svoje iskustvo projektiranja u stanogradnji koje sam stekao u sarajevskom Zavodu za studije i projektiranje “Dom” iskoristim na Bilom brigu. Tako sam dobio priliku afirmirati novu organizaciju stana, koja je u literaturi poznata kao “Bašićev stan”, a koja je svoju klicu zametnula još u Sarajevu. Istodobno, zajedno s kolegom Uglešićem, dobio sam priliku u ime tvrtke sudjelovati na pozivnom jugoslavenskom natječaju za prvu zadarsku robnu kuću. U to vrijeme gotovo svi gradovi u Hrvatskoj imali su robnu kuću, pa su Zadrani bili iskompleksirani činjenicom što im je uskraćena mogućnost uživanja u modernom obliku potrošnje. Nakon što smo dobili prvu nagradu, ja sam uvjerio investitore da je program naše konvencionalne robne kuće anakron, jer su se tada u Europi uvelike gradili suvremeni trgovački centri prema sasvim novim marketinškim tehnologijama. Kolega Uglešić me nije pratio u toj avanturi, pa sam tako sam ostao u borbi za modernizaciju programa, koji je na kraju usvojen i po kojem je, u mukotrpnoj desetgodišnjoj izgradnji prekinutoj ratom, centar napokon realiziran. U tom turbulentnom procesu, u kojem je došlo i do vlasničke transformacije, centar je organizacijski devastiran, pregrađen i izobličen. No, ima zdravu strukturu, dobre stupove i dobre raspone i, što je najvažnije, impresivan javni prostor, i to će se jednog dana, nadam se, dovesti u bolje stanje. Ima naznaka da je proces rekvalifikacije tog markantnog ansambla, u središtu grada već započeo, i to me veseli.
► Kako je Vaš današnji biro osnovan, o tome se malo zna?
Nikola Bašić: Negdje 1985. počeo me vrbovati legendarni zadarski direktor, prvi pravi moderni poduzetnik iz tog vremena, Stanislav Antić. Nije čudo da je tada bio obilježen jednom teškom političkom stigmom: tehno-manager. To je bila ‘etiketa’ za direktore “radnih organizacija” koji su razvitak radničkog samoupravljanja podredili poslovnom uspjehu. Jer on se, kao, previše povodio za profitom. Njegova firma SAS, koju je osnovao “na ledini” doživjela je nevjerojatnu ekspanziju. Središnji biznis bio je proizvodnja i izvoz specijalnih alatnih strojeva u bivši SSSR, a njezin nevjerojatni poslovni uzlet po nekima se zasnivao se na transferu zapadnih tehnologija u Sovjetski savez, na koji su zapadne zemlje imale embargo. Bilo kako bilo, radilo se o takozvanom “klirinškom izvozu” gdje je tadašnja država za uzvrat dobivala naftu, a kovnica na Topčideru je štampala dinare za isplatu proizvođača. Znajući da je ta poslovna konstrukcija krhka, u vremenu galopirajuće inflacije, Antić je pokrenuo vrlo ambiciozne razvojne projekte u drugim djelatnostima. Krenuo je u proizvodnju brodova i gradnju marina. I onda mu je trebao arhitekt, pa je pozvao je mene, doslovno me od mojeg starog poduzeća ‘otkupio’ kao nogometaša.
*Stabmeno poslovni kompleks TIZ Zadar (arhiva Marinaprojekt)
► I došli ste u ovaj prostor gdje ste danas?
Nikola Bašić: Tako je. ’85. sam prešao u poduzeće SAS s grupom mojih mladih suradnika i za našu radnu jedinicu koju sam nazvao Marinaprojekt kupljen je ovaj poslovni prostor, jer mi, arhitekti, nismo htjeli raditi u tvorničkoj “žici”. To je bio uvjet prelaska. 1992. g. osamostalio sam se i otkupio isti ovaj prostor u kojem sam osnovao vlastitu tvrtku pod istim imenom. Rad u SAS-u predstavlja za mene jedno rijetko i sasvim ekskluzivno stručno iskustvo. U vremenu akcelerirane inflacije raspolagao sam s ogromnim investicijskim budžetom kojeg je trebalo brzo trošiti. Gradilište je išlo ispred projekata… Tako sam Zlatnu luku, najveću marinu na istočnoj strani Jadrana, koncipirao na salveti u separeu tvorničkog restorana. Zahvaljujući SAS-u uspio sam prvi put dovesti i do realizacije projekt inovativne organizacije stana u zgradi koja je na Bilom brigu građena upravo za njegove zaposlenike. Bilo je to veliko uzbuđenje i za mene i za stanare. Volio bih da danas netko istraži kako je ta organizacija stambenog prostora prošla vremensku provjeru. Naime, ja u svojoj praksi projektiram uvijek taj isti tip stana i jako sam zadovoljan što sam u tome ostao dosljedan. Utoliko me više interesira kreativna participacija njegovih korisnika.
► Počnimo od onoga što još niste radili… Boris Magaš je u jednom razgovoru spomenuo da mu je neostvarena želja napraviti neboder. Imate li Vi možda nešto što Vam je ostalo neispunjena želja, arhitektonska čežnja?
Nikola Bašić: Možda to nije lijepo priznati, ali imam puno neostvarenih projektantskih snova. Sve više sam uvjeren da je najbolje da i dalje ostanu u snovima, jer kako kaže Bachelard, najbolje su one kuće koje nikad neće biti sagrađene. Moja trenutačna preokupacija je jedan veliki turistički projekt pa se često sjetim kako je Vittorio Gregotti jednom rekao da nema traumatičnijeg iskustva za arhitekta nego se suočiti s turističkom arhitekturom. Zašto? Zato što su u pravilu turistički ambijenti pseudo-ambijenti, oni su scena za jedan lažni život. Želim naći odgovor na to kako sačuvati osobitost jednog podneblja i jedne posebne kulture. Kada se radi o nekretninskom biznisu motiviranom turizmom, pitam se je li uopće moguće ostvariti arhitektonsku izvornost i istinu. To me strašno intrigira. U tom traganju tražim uporište u našoj osebujnoj morfologija kulturnog pejzaža, u prostoru koji je potpuno apstraktan kao što je onaj premrežen Glihinim gromačama. Turističko naselje Gromače! Evo, to je jedan projekt o kome sanjam i koji bih realizirao kao apstraktnu arhitekturu, turističku arhitekturu odmaknutu od bilo kakvih narativnih asocijacija na regionalno urbano i arhitektonsko nasljeđe, koja bi, upravo zbog toga, imala istinsku i duboku vezu s kulturom, prostorom i podnebljem. Ali to su samo snovi.
► Što mislite o našoj turističkoj arhitekturi, koji su njezini glavni problemi danas?
Nikola Bašić: Čim turistička arhitektura poprimi obilježja globalnog, dovodi u pitanje upravo onaj identitet koji motivira ljude da dolaze u taj prostor, da ga dožive kao nešto drugačije i posebno, da osjete distinkciju. U ostvarenju turističkog hedonizma poseže se za lažnom egzotikom iz globalnog turističkog vokabulara. Hrvatska ima vlastitu egzotiku koju mi, arhitekti, nismo uspjeli prepoznati i afirmirati kao turistički identitet. To su ovi mali naši nestašluci – poput Vira. Egzotika su one četiri šipke armature što vire iz kuće da se na godinu nadoda još jedan kat. Zašto bi se mi stidili toga, takozvanih kašuna i primitivno građenih kuća u betonu, kada je to najiskrenije? Dakle, ja mislim da smo mi strahovito opterećeni bijegom od našeg siromaštva, uporno hoćemo biti nešto drugo, nikada ono što jesmo.
► Nedavno ste realizirali hotel D-Resort u Šibeniku, na poluotoku Mandalina. Na koji je način ta Vaša arhitektura hotela drugačija?
Nikola Bašić: Hotel u šibenskoj Mandalini projekt je grupe autora pa ću sada govoriti u množini. Iskoristili smo konfiguraciju tog poluotoka, njegovu topografiju, kako bi stvorili hotelski korpus kao jedan organički oblik inkorporiran u okoliš. Ostvarili smo šetnicu preko krova i poništili granice između zgrade i terena, stvorili smo zgradu-promenadu umjesto izolirane kuće. Hotelski krov postaje nova panoramska točka koja se pridružuje šibenskim tvrđavama i vidikovcima kao još jedan element u metaforičkoj slici grada. Ulazeći u tu priču s hotelom, htjeli smo odgovoriti upravo na pitanje što mi danas možemo tu ponuditi kao neku autentičnu lokalnu vrijednost. Htjeli smo u materijalizaciji naselja dati nešto od te naše egzotike, o kojoj smo ranije govorili, kroz taj primitivni beton. Tako je bijeli beton u osebujnim varijacijama teksture postao lajt motiv cijelog hotelskog ansambla.
*Hotel D-resort, Mandalina, Šibenik (arhiva Marinaprojekt)
► Ali hotel je u konačnici neizbježno utjelovljenje luksuza, kako ste se s tim nosili?
Nikola Bašić: Mi smo htjeli izraziti manifestni odmak od lažnog hotelskog luksuza, glamura i svega onoga što proizlazi iz tog, rekao bih, očekivanog doživljaja ‘sjajnoga i bliještećeg’. Dapače, ostavljajući sirovi beton i u interijeru, htjeli smo se vratiti gotovo samostanskom asketizmu u oblikovanju unutrašnjosti hotela. Paradoksalna je činjenica što se pokazalo da građenje takozvanom niskom tehnologijom ustvari možeš ostvariti samo s najvišom tehnologijom (sofisticiranim oplatama i složenim recepturama betona) i to je, naravno, onda nešto što je i jako skupo. To je, za mene osobno, jedno veliko iskustvo iz tog projekta. Na tragu tog iskustva htio bih istaknuti da je naš programatski i dosljedno provedeni projektantski postupak računao na postizanje arhitektonske ekspresivnosti potpunom afirmacijom njezinog jedinstva s primarnom strukturom građevine. Bio je to demonstrativni otklon od recentne materijalizacije arhitekture u kojoj se strukturalna svojstva zgrade, a tako i njezin izvorni oblik, sasvim izgube ispod kolaža naljepljenih obložnih slojeva. Dakle, ono što svakako predstavlja stanoviti kuriozitet, to je činjenica da su sva pročelja hotelskog kompleksa u Mandalini oblikovana primarnom strukturom građevine, bez ijednog obložnog elementa. To držim vrijednim postignućem u povratku na arhitektonsku istinu.
► U jednom intervjuu nedavno ste spomenuli da ste još uvijek u uzbudljivim šibenskim projektima i da Šibenik ima dobru atmosferu prepunu kreativnog ‘kvasca’. Koji su to projekti?
Nikola Bašić: Upravo zbog te nadahnjujuće atmosfere, rad u Šibeniku čini mi veliku radost. U Šibeniku imam jedan projekt koji je već ušao u trinaestu godinu… Radi se o alternativnom komunikacijskom sustavu koji bi bio primjeren Šibeniku i njegovoj kompleksnoj topografiji, a koji bi savladao poprečno kretanje kroz grad. Prvi element u tom specifičnom komunikacijskom sustavu bio bi urbani eskalator smješten između dvojnih bedema, koji su u prošlosti štitili sigurnosni pristup tvrđavi Sv. Mihovila s morske strane. Kada sam prvi put malo bolje pogledao taj prostor shvatio sam da je idealan za interpolaciju javnog urbanog eskalatora koji bi povezao grad s tvrđavom Sv. Mihovila, ali bi služio i kao javna poprečna gradska veza od Vatrogasnog doma do obale u Dolcu. Promatranjem i drugih dijelova grada shvatio sam da su ustvari sve značajne točke Šibenika na uzvisinama i da je to vrlo jednostavno povezati sa žičarama. Nakon žičara predložio sam i veze morskim putem kroz sustav vaporeta koji bi povezao grad, obale kanala Sv. Ante, tvrđavu Sv. Nikole i najbliže otoke. Taj specifični šibenski komunikacijski sustav koji bi savladao barijere u kretanju okomito na obalu i u konačnici uzajamno povezao sve tvrđave šibenskog fortifikacijskog sustava, ne dodirujući niti opterećujući postojeću gradsku prometnu infrastrukturu, nazvao sam Šibenska okomica.
*Crkva Gospe od Karmela, brdo Okit, Vodice (arhiva Marinaprojekt)
► Participativnost je iznimno važna u Vašem radu. Vidljivo je to na pozornici za Papu, zatim kod križeva na Kornatima… Kako ste krenuli s tim ?
Nikola Bašić: Taj sam fenomen upoznao gradeći crkvu na Okitu iznad Vodica. Radi se o zavjetnoj kapelici koju su svojoj čudotvornoj Gospi od Okita još jedan put podizali vjerni Vodičani. Naime, ta se crkva ruši u svakom ratu! Tu sam se prvi put susreo s energičnim i motiviranim lokalnim ljudima koji su dragovoljno, gradeći kapelicu, ispunjavali svoja zavjetna obećanja. Strašan potencijal! Crkva je bila zamišljena kao bunja, kao čemer kako Šibenčani kažu, a njezina osebujna forma slijedila je geometriju spiramiralibisa iz zlatnog reza. Gradila se tijekom rata 1992. na vrhu tog šiljatog brda čiji oblik je sadržan u njegovom toponimu, dok su još uvijek Srbi pucali po Vodicama. Čak je i UNPROFOR dolazio vidjeti što mi to radimo. Ja sam htio koristiti lokalni kamen, bez velike obrade kako bih se izrazio gestom elementarnog siromaštva. Međutim, dragovoljci koji su se javili da će zidati zavjetnu crkvu to mi nisu dali, već su zahtijevali da se uzme bijeli kamen iz jednog napuštenog kamenoloma u blizini. Oni su branili “ljepotu” crkve od mene – arhitekta. E to je participacija! Tada sam shvatio da ako usmjerim tu golemu energiju i strast dragovoljaca, da mogu učiniti stvari koje u konvencionalnoj profesionalnoj izgradnji nikad ne bih mogao ostvariti. Tom pažljivo vođenom energijom omogućio sam da se za izgradnju zelenog zaslona na papinoj pozornici u Zadru isplete pet tisuća metara girlandi, a na kornatskim križevima stotine kubika suhozida. Međutim, ovdje moram naglasiti da materijalna participacija dragovoljaca i njezin trag u fizičkom prostoru nije vrijedna ni spomena prema onoj nematerijalnoj, emocionalnoj ugrađenosti svih sudionika u korpus građevine. To je ona druga, duhovna graditeljska supstanca, koja je ostaje zauvijek upisana u pojedinačnu memoriju, ali i u memoriju zajednice.
*izgradnja Spomen obilježja “Polje križeva” stradalim vatrogascima Kornat (arhiva Marinaprojekt)
*Pozornica za Papu Ivana Pavla II, Zadar (arhiva Marinaprojekt)
► Jedan ste od prvih arhitekata u nas koji je počeo tematizirati mirise u arhitekturi.
Nikola Bašić: Kad sam na zadarskom Forumu gradio pozornicu za Papu, još jedna nematerijalna komponenta koja tvori arhitekturu – u tom slučaju mirisi – nadišla je sve drugo, sve je tako božanstveno mirisalo. Što god je više stajala na suncu sve je bilo više isparavanja iz svježega mediteranskog bilja. Miris nije bio samo element oplemenjujući element prostora, mirisni prostor izazivao je slojevite asocijativne i simboličke poruke. Posebno je bilo dirljivo vidjeti kako su dragovoljci-graditelji pozornice, nakon što je završilo slavlje, otkidali grančice bilja i nosili ih, poput relikvija, u svoje domove.
► Osim mirisom, počeli ste puno raditi s bojama u prostoru. Imali ste nedavno šarolik Spomenik Domovini, a tu je i Pozdrav suncu…
Nikola Bašić: Moja je arhitektura u pravilu – bijela. Marina u Betini, moja kućica na otoku Gangarolu, stambeno- poslovni kompleks TIZ u Zadru sve je monokromatski bijelo, čak i krovovi. U primjerima koje navodite, a koji su na marginama arhitekture jer, radi se ipak o spomenicima, boja je u funkciji znaka.
*Paviljon za Hangzhou, Kina (arhiva Marinaprojekt)
► A što je sa zvukom? Zvuk igra važnu ulogu kod Morskih orgulja i kod vašeg Paviljona za EXPO 2012.. Čini se kako i to postaje važan dio Vaše arhitekture.
Nikola Bašić: Kad govorimo o nematerijalnim sredstvima u oblikovanju prostora, najviše je zastupljena svjetlost, dnevna ili umjetna. Mada svakom prostoru pripada individualizirani zvuk i miris, oni se rijetko projektiraju kao artikulirane sastavnice prostora. Bilo bi zanimljivo iskustvo, a moguće je da se time ljudi već bave, da se, ustvari, zvuk ili miris ‘oprostore’, da postanu dio posebnih svojstava i posebne karakterizacije određenog ambijenta. Držim da je to područje koje ima velike izražajne mogućnosti. Moj prvonagrađeni projekt za hrvatski nastup na EXPO-u u Koreji nije realiziran, ali sam temeljem tog projekta na velikoj međunarodnoj izložbi u XiXi Wetland parku u Hangzhou u Kini, na kojoj sam sudjelovao na poziv Kineske akademije umjetnosti izveo interaktivnu zvučnu instalaciju kao trajni artefakt u Xixi parku.
*Vizkulturin suradnik Alen Žunić u razgovoru s Nikolom Bašićem (arhiva Marinaprojekt)
NASTAVAK INTERVJUA ČITAJTE SLJEDEĆEG TJEDNA NA VIZKULTURA.HR
Razgovarao: Alen Žunić (sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr potražite na linku)
Fotografije koje prate tekst ustupio nam je arhitekt Nikola Bašić / arhiva Marinaprojekta
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
