U američkim osnovnim školama postoji nešto što se zove “Career Day”: svake godine na ovaj dan u školske učionice dolaze raznorazni profesionalci koji učenicima prezentiraju posao kojim se bave. Prije kojih desetak godina, u jednu takvu školu u Queensu je, s gomilom nacrta pod rukom, otišao i arhitekt Paul, moj tadašnji uredski kolega, mlad i pun entuzijazma. Sutradan se vratio potpuno poražen: prije njega nastupili su jedan mađioničar i jedan policajac.
Jedan je izvlačio zečeve iz šešira, drugi imao uniformu i pokazao pištolj. Paul nije imao šanse.
*Rimski ulični zabavljači, 2013. (REUTERS/Max Rossi)
*
Čemu ovakav uvod… Prije nekoliko dana na HTV-u se dogodio jedan neobičan presedan. U poznatoj i dugovječnoj emisiji Krešimira Mišaka o paranormalnom i ezoteričnom, Na rubu znanosti, govorilo se, ni manje ni više, nego o – arhitekturi. Ne o feng shuiju, ne o rašljarima ili nekim okultnim tehnikama projektiranja i građenja, o masonima ili templarima, nego o – najobičnijoj arhitekturi.
U emisiji naslovljenoj “Urbana ekologija” (LINK) ali i “Ekologija urbanizma” (neobaveznost varijacije naslova već najavljuje komunikacijsku zbrku) gostovao je umirovljeni profesor s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, Boris Morsan. Govorilo se ustvari o dva osnovna fenomena: o zagađenju okoliša građenjem, lošim i suvišnim građenjem, i o “degeneriranoj” moderni kao velikom krivcu za sve boljke suvremenog grada i suvremene arhitekture. Baš kao i u turističkim emisijama, prikazani su uništeni primorski krajolici, loši i dobri primjeri građenja, kako bespravnog tako i “pravnog”, pričalo se u naletima i o knjigama, i o idejama. Pričalo se o dobroj i lošoj ulici, “urbanitetu”, o tome zašto je neboder Franka Lloyda Wrighta bolji od nebodera u blizini autobusnog kolodvora (ovo je bio posebno bolan dio emisije u kojem se mucalo o “skladu” i “kutijama”). Podvuče li se crta, emisija je izgledala i zvučala poprilično nezgrapno, nabacano i “nedokuhano”, naoko bez prave pripreme ili pravog ritma i poante. Niti dovoljno stručna da bi bila namijenjena stručnoj javnosti – radilo se isključivo o općim mjestima i gotovo amaterskim zapažanjima – niti dovoljno zanimljiva da bi bila privlačna (nad)prosječnom gledatelju.
No, svrha ovog teksta nije kritizirati voditelja, odnosno urednika emisije, Krešimira Mišaka (koji je ipak prečesto prekidao gosta svojim dobronamjernim intervencijama), niti samu emisiju (koja zna biti itekako zanimljiva). Svrha ovog teksta nije niti kritiziranje profesora Morsana, njegove ideologije ili obrazovne metodologije (a moglo bi se o tome štošta reći), neuzbudljivosti ili nevješte komunikacije pred upaljenim kamerama i svjetlima reflektora. Ne. Svrha ovog teksta je usmjeravanje pažnje struke na ovaj zanimljiv i možda znakovit trenutak, u kojem se govor o arhitekturi – iz nemoći, nepoznavanja materije ili čiste nepromišljenosti – najednom dislocirao u jednu kasnovečernju emisiju o ezoteričnom i okultnom, o alternativnom i paranormalnom. Je li to budućnost arhitekture u medijima?
Nemoć arhitektonske komunikacije
Arhitekturu se već desetljećima prebacuje iz rubrike u rubriku, iz emisije u emisiju, kao vruć (ili bolje rečeno, sasvim hladan) krumpir s kojim novinari i urednici jednostavno ne znaju što bi. Nema tu ni golotinje ni trača, ni humora ni dovoljno kontroverzi. Nema natruhe otkrića lijeka za rak ili ćelavost, kao u znanosti, niti koketiranja sa svjetskim jet-setom, kao u umjetnosti. Tek pokoji šokantno visok budžet, razotkriveni identitet tajanstvenog klijenta, možda korupcijska afera, u najboljem slučaju. A takav sadržaj ne prodaje reklame niti povećava tiražu.
Poput kakvog prognanika, arhitektura stoga luta od lifestyle magazina do emisija o paranormalnom, tražeći svoje mjesto pod medijskim suncem, tražeći svoju publiku, tražeći i sam jezik kojim bi progovorila. Javnosti očito nije jasno kamo bi s njom: čudna je to i slabo artikulirana niti-umjetnost-niti-znanost, koja je “u svoje vrijeme”, priča se, bila prava zavodnica.
*Iluzije o arhitektima.
U novinama, tiskanim i online magazinima, pa i na TV-u, arhitektura se danas prezentira prije svega kao puka scenografija koju se potom stilizira, fotografira, “pegla” i fotošopira do besvijesti kako bi se što bolje uklopila u “lifestyle” i “dizajn” rubrike te kako bi komunicirala – luksuz; općenitu potrošačku aspiraciju čitatelja i gledatelja. Kao i u emisijama o automobilima ili o umjetnosti, i u emisijama o arhitekturi kuće postaju roba, nekretnine sa cijenom i etiketom, simbol bogatstva ili klasne pripadnosti, i dokaz kakve-takve sofisticiranosti.
Na putu prema površnom i popularnom – na putu bez povratka? – arhitekturi su otete ideje i smisao, sav iole zahtjevniji intelektualni ili kulturni naboj i sadržaj. Tako devalvirana, arhitektura biva pojednostavljena i “poglupljena” na razinu običnog niza slika pogodnih za masovnu konzumaciju, kako bi se što bolje zadovoljilo međureklamne formate. Medijsku glad za bombastičnim naslovima hrane i sami urednici: “Mladi bogovi hrvatske arhitekture” jedan je od ne tako davnih favorita.
Tko govori u ime arhitekture
Ovdje se dolazi do jednog od osnovnih problema prisutnosti arhitekture u medijima. Tko uopće može, i tko uopće danas treba govoriti o arhitekturi, i u njeno ime? Arhitekti? Kritičari? Povjesničari umjetnosti? Ili to ispražnjeno mjesto valja popuniti nedosanjanim idealom stručnog, objektivnog, obrazovanog, nepotkupljivog i temeljitog novinara?
U svakom slučaju, bilo bi krajnje nepromišljeno da o arhitekturi piše bilo tko i bilo kako, posebice kad se u članku ne radi o arhitekturi, nego se opisuje kakav interijer ili obična zgrada ili kuća, koju ne možemo niti smjestiti pod arhitekturu. Bilo bi dobro da o arhitekturi, onoj pravoj arhitekturi, pišu oni najpozvaniji i najstrastveniji – zašto ne upravo oni koji se njome svakodnevno bave, oni koji su školovani kao arhitekti i koji su najsvjesniji kompleksnosti problematike. Ali i oni sposobni da privuku pažnju javnosti na pravi način, da obrazuju, pa i zabave (da, zabave – zašto arhitekti zaziru od humora?), inspiriraju i zagolicaju intelekt i maštu. Oni sposobni da šarmiraju, educiraju i stvore sutrašnjeg klijenta.
Nažalost, čini se da danas arhitektima projektiranje, naplata, svakodnevni problemi na gradilištu te puko preživljavanje oduzimaju previše energije. Kao ni mnogi drugi, ni arhitekti očito više nemaju vremena ni za čitanje ni za pisanje. Projekt komunikacije prema van prepušta se uvijek nekome drugom, zamišljenom, bez svijesti da na ovaj način struka polako i nepovratno klizi u poziciju jedne podcijenjene i potčinjene uslužne djelatnosti i, konačno, sve veće društvene irelevantnosti i opskurnosti. Jer trebalo bi vikati i protestirati, boriti se i batrgati, lobirati i pozicionirati se.
*Betonska tastatura, intervencija nepoznatog ruskog umjetnika
Ne, umjesto toga pisanje često biva prepušteno “samoukim” i samozvanim stručnjacima, novinarima koji u najboljem slučaju pokrivaju umjetnost i kulturu u najširem značenju tih riječi: arhitektonske vijesti i osvrti gube se u moru kaotičnih i raznorodnih informacija, od intervjua s kazališnim intendantima do osvrta na kakav film ili neobjašnjivu dodjelu sredstava od strane Ministarstva kulture. U medijima ne postoji nikakav kontinuitet govora o arhitekturi, nikakav strukturirani pristup ili jasna strategija.
Važnost arhitekture i “poetska pravda”
A arhitektura je važna, pogotovo onima koji se njome bave. Ponekad i samo onima koji se njome bave. Kako je učiniti – ponovno? – važnom i zanimljivom široj javnosti, odnosno potencijalnim klijentima i stvarnim korisnicima realiziranih projekata, ozbiljan je posao i ključan element u misiji spašavanja arhitekture od potpune degradacije.
Omamljeni romantizacijom povijesti, arhitekti se često zavaravaju da je arhitektura sama po sebi jasna, svevažna za društvo i pojedinca, da može i mora predstavljati kulturu, pa i naciju, komunicirati političke i društvene narative, govoriti o moći i novcu, ili bar razvoju tehnologije, da poput lakmusa odražava duh mjesta i duh vremena.
Pa ipak, na jednom davnom predavanju, Michael Webb iz Archigrama je pričao o trenutku kada inače prekrasnom londonskom ulicom prošeta zgodna žena: u tom trenutku arhitektura jednostavno – nestaje. Drugim riječima, moć arhitekture da se natječe sa živim, s uzbudljivim – s ljudskim, u konačnici – zanemariva je. Za razliku od filma, primjerice. Svatko tko se bavi arhitekturom mora biti svjestan ove perifernosti i nezavidne početne pozicije, nemoći arhitekture kao medija, o čemu često govore i mnogi vrhunski arhitekti, arhitekturom opčinjeni i u nju uronjeni. Dovoljno je doći na arhitektonska predavanja, promocije i izložbe: koliki je uopće odaziv nestručne publike, javnosti? Koliki je odaziv stručne publike, u konačnici?
U ovome je arhitektura prošla nešto lošije od umjetnosti (ta su otvorenja i te izložbe ipak bolje posjećeni) i nešto bolje od, recimo, poezije. Poput poezije, arhitektura je fina i “spora” umjetnost, s ograničenim kulturnim dosegom. (Njen spas leži upravo u potenciranju umjetničkog i intelektualnog aspekta vlastitog identiteta; inženjerski, znanstveni aspekt mogu sasvim uvjerljivo “pokriti” i građevinari, ili vješti graditelji i zanatlije. “Krov koji ne curi”, nije arhitektura; to je inženjerski minimum.)
Poput poezije, dakle, arhitektura je fina umjetnost, uživanje u kojoj zahtijeva strpljenje, pažnju, edukaciju, pa i urođenu sklonost, na kraju krajeva. (Odnosno, poput poezije, arhitektura će mnogima ostati – dosadna.) Pjesnici se često znaju žaliti na opskurnost svoje kulturne niše, na činjenicu da poeziju čitaju ustvari samo pjesnici; oni realističniji reći će da poeziju ionako nikada nije čitao baš svatko. Dapače. Ona je oduvijek bila elitna i dostupna samo obrazovanoj nekolicini.
Tako je i s arhitekturom. Jasno, ljudi će uvijek živjeti i raditi u kućama i zgradama, ali ne treba zaboraviti da je Arhitektura, prava arhitektura, oduvijek bila privilegij onih koji ili a) imaju novac/moć ili b) imaju potrebno obrazovanje da bi je znali prepoznati i cijeniti, u njoj uživati.
Kako govoriti i pisati o arhitekturi
Možda je danas o arhitekturi nemoguće govoriti stručnim jezikom. Možda je arhitektura upravo prokleta raskorakom između visokostručnog i javno razumljivog jezika. Jedan je često apstraktan i prehermetičan, iako precizan, a drugi preopćenit i, najčešće, malo kome zanimljiv. Usto, visokostručni jezik muči i komplicira često sasvim nebotreban i nerazumljiv stručni žargon. To nije slučaj samo s hrvatskim jezikom, nego i ostalim svjetskim jezicima. (Vidjeti primjerice link).
Svjesno ili nesvjesno, arhitekti na ovaj način kodiraju svoju komunikaciju i tako štite svoj kulturni teritorij i znanje koje su mukotrpno stekli (iako ga često ne znaju prenijeti ili artikulirano objasniti). Tako arhitekti dakle govore i pišu, i obratno, ako tako govorite, i vi ste možda arhitekt.
Po tko zna koji put valja ponoviti: sve to bilo bi divno i krasno kad arhitektura i arhitekti ne bi ovisili o drugima, odnosno o vanjskom svijetu, o društvu i klijentima, kada za svoj rad ne bi trebali – novac. Koji valja znati privući, zadržati i usmjeriti prema vlastitom projektu. Jednoga dana arhitekti će možda biti dotirani od strane države, poticani poput umjetnika. Baš kao filmski umjetnici, i arhitekti će možda dobivati ogromna sredstva da realiziraju neki svoj projekt. Dotad, trebalo bi poraditi na artikulaciji, iznaći neke nove modele komunikacije “prema van”.
Arhitektonski fakulteti, prije svih ostalih, mjesta su na kojima bi se moglo ozbiljnije pozabaviti ovom problematikom. U ovom kontekstu, čini se upravo nevjerojatnim da danas na arhitektonskim fakultetima, u nas kao ni u inozemstvu, ne postoji neki obavezan i nezaobilazan predmet o komunikaciji, pisanoj i verbalnoj, gdje bi se buduće arhitekte učilo prezentacijskim vještinama, ali i suvremenom PR-u ili radu s klijentima.
*Baptiste Debombourg, tlocrt iz serije Tradition of Excellence
Bez magije, bez pištolja
Neka duhovita reklama za cirkus glasila je otprilike ovako: “Nitko nikada nije sanjao pobjeći s video igrom”. Dođite, dakle, u cirkus. Arhitekt se možda nikada neće moći natjecati s mađioničarem i policajcem s početka ovog teksta, bar kad su dječja pažnja i mašta u pitanju, ali se mora naučiti natjecati – prisiljen je natjecati se – sa šundom, sa žutilom, s aferama i politikom, sa svim drugim informacijama, relevantnima i irelevantnima. Prisiljen je što inteligentnije i vještije boriti se za svoje mjesto u javnom medijskom prostoru, za svoj profesionalni i kreativni manevarski kutak.
Na kraju krajeva, ta ovdje se ne radi o ničemu drugom doli samom opstanku: bez vraćanja poštovanja i relevantnosti struci, arhitekti mogu slobodno početi tražiti drugi posao. Ili svoj preimenovati u nešto manje časno, manje relevantno i – manje kreativno.
fotografije via
metro.co.uk
pinterest.com
pinterest.com
architizer.com
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
