Ako ne ranije, za ime arhitektice Vanje Ilić zasigurno ste čuli u proteklih godinu dana, neovisno o tome jeste li direktno ili indirektno vezani za scenu domaće kreativne industrije. Apsolutno je pohvalan medijski tretman koji je dobio njezin izvrstan prošlogodišnji projekt interijera Ateliera Donassy, malenog, ali izuzetno specifičnog i dojmljivog prostora, jer osim niza vodećih svjetskih magazina i portala, čini mi se da nije bilo domaćeg medija koji se, barem jednom fotografijom i malim člankom, nije referirao na ovaj odličan uradak. Osebujan prostor koji vješto i gotovo paradigmatski ilustrira maksimume interdisciplinarnog spleta arhitekture i mode Ilić je izvela u intenzivnoj kolaboraciji sa svojom majkom, modnom dizajnericom Brankom Donassy. Za projekt je osvojila dva važna priznanja domaće struke; Nagradu ‘Bernardo Bernardi‘ Udruženja hrvatskh arhitekata za najbolji projekt na područuju oblikovanja interijera iz 2012. te posebno priznanje Zagrebačkog Salona arhitekture.
Ne samo o hvaljenom projektu, već i o angažmanu u edukaciji mladih arhitekata, kolaboracijama, poziciji domaće arhitektonske struke i njezinoj, nadamo se, svijetlijoj budućnosti, porazgovarali smo s Vanjom u intervjuu u nastavku:
*Vanja Ilić
Dok si radila na projektu otvorenog ateliera Donassy, jesi li mislila da će doseći toliki uspjeh? Danas mi se čini da nema svjetskog dizajnersko-arhitektonskog portala koji o njemu nije pisao, a i domaći mediji, ne samo strukovni, su konačno adekvatno i iznimno često pisali o nekom kvalitetnom hrvatskom interijerskom projektu? Vjerojatno (kvadraturom) najmanji projekt koji si radila ti je donio najveću «slavu». Kako to komentiraš?
U trenutku dok radim na nekom projektu fokusirana sam isključivo na sam zadatak, u svim njegovim fazama od koncepta do realizacije, i uopće ne razmišljam o mogućem odjeku u strukovnoj pa i široj javnosti. Nastojim napraviti najbolje što mogu u određenom trenutku, roku i financijskim mogućnostima. Uglavnom su meni najdraži koncepti upravo proizlazili iz ograničavajućih okolnosti koje su mi vrlo inspirativne i motivirajuće. Toliki interes inozemnih strukovnih i širih medija ugodno me iznenadio, posebice što se radi o relativno malom prostoru i s vrlo ograničenim financijskim sredstvima i k tome još u Hrvatskoj. S druge strane potvrdilo je moje uvjerenje da ne postoje ‘mali’ projekti i ‘mali’ zadaci. Drago mi je da je prepoznat koncept i projektantski princip u kojem se preklapaju mediji arhitekture i modnog dizajna u samoj realizaciji i vjerujem da je upravo to bilo zanimljivo međunarodnoj arhitektonskoj, ali i dizajnerskoj sceni.
Misliš li da bi projekt otvorenog ateliera Donassy bio jednako uspješan da te s modnom dizajnericom, tvojom majkom, ne veže obiteljska veza? Koliko je sam projekt bio kolaborativnog karaktera vašeg zajedničkog međuovisnog rada?
Teško je procijeniti je li tu ključna baš obiteljska povezanost , ali dobro poznavanje umjetničkog senzibiliteta i vrlo specifičnog autorskog rada bilo je presudno za postavljanje adekvatnog koncepta. Postojeći ulični lokal u historicističkoj građevini bačvastog svoda transformiran je minimalnim sredstvima i bez građevinskih zahvata, tako da se u realizaciji preklapaju mediji arhitekture i mode i tehnike realizacije preuzete iz modnog dizajna. Sve su spojene u jedinstvenu konceptualnu cjelinu. Prednost u ovoj situaciji je bila moje dobro poznavanje majčinog umjetničkog rada, izrazito visokih estetskih kriterija i mogućnosti tehničke realizacije, pa se tako i koncepcija referira na istraživanje avangardnih formi, konstrukcije i perfekciju izvedbe Donassy dizajna, te se ideja primjene tekstila kao glavnog sredstva artikulacije nekako intuitivno nametnula. Čitav prostor „odjeven“ je u opnu od translucentog elastičnog tekstila, a cijeli postupak uređenja interijera bio je izveden kao sofisticirani zadatak primijenjene krojačke konstrukcije na arhitektonsku zamisao. Takav koncept jednostavno ne bi bio izvediv bez bliske suradnje i uključivanja i dizajnerice i njenih suradnika u proces realizacije. Korišteno je geometrijsko i praktično znanje konstruiranja trodimenzionalnih krojačkih formi. Svi tekstilni dijelovi interijera uljučujući i glavnu ovojnicu izvedeni su u potpunosti u atelieru Donassy.
*Atelier Donassy / Vanja Ilić (*klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija)
Događa li se neki kontinuirani program u atelieru Donassy, možda izložbe drugih autora, kako prostor funkcionira u takvom kontekstu?
Program gostujućih umjetnika je povremen, do sada je bilo nekoliko izložbi dizajnerskog nakita, a u planu su i izložbe fotografija, ilustracija, nema ograničenja u mediju izražavanja, otvoreno je i etabliranim autorima i mladim kreativcima. Budući da je u planu uskoro i preseljenje na novu lokaciju u nešto veći prostor, vjerujem da će galerijski program zaživjeti još i više.
Dolaze li ga studenti, poznavatelji projekta i prolaznici pogledati uživo, fotografirati…?
Dolaze zaista ljudi različitog profila, ponajprije klijentice, ljubitelji modnog dizajna, arhitekti, kulturnjaci općenito, ali i studenti, stranci i turisti često navrate, pitaju mogu li fotografirati, te ispituju o materijalima od kojih je prostor izveden.. Naviše me raduju slučajni prolaznici, starija gospoda i gospođe koji nisu pratitelji i poznavatelji likovne scene i čija je reakcija sasvim intuitivna i nakon sramežljivog navirivanja uđu i sasvim spontano počnu pričati o svojim impresijama modom i prostorom te često naglase kako se jako ugodno i smireno osjećaju ‘kao da su u oblacima’…. Također često čujem komentare kako su odjevni predmeti sjajno izloženi, a posebno se naglašava ugodna atmosfera i rasvjeta. Meni je osobito drago da prostor čini cjelinu s odjevnim predmetima i da ne dominira, već funkcionira upravo kao podloga s cjelokupnom tehničkom infrastrukturom za izlaganje dizajnerskih odjevnih predmeta.
*Atelier Donassy / Vanja Ilić
Projekt Ateliera objavljen je, osim u niz domaćih medija, na svim relevantnim svjetskim portalima i magazinima. Koliko ti je «opipljivog» feedbacka donio taj veliki medijski prostor u smislu novih poslova i angažmana?
U svjetskim razmjerima donio mi je direktne pozive na nekoliko bijenalnih manifestacija i publikacije u časopisima i specijaliziranim knjigama Europe, Amerike i Azije. Bilo je i nekih interesa za projekte i ostvarenih različitih vrijednih kontakata s drugim kolegama ali i relevantnim institucijama. Pozicioniranje na svjetskoj sceni je dugotrajan proces i direktne narudžbe za konkretan posao ne ostvaruju se preko noći.
Za projekt si dobila UHA-inu nagradu Bernardo Bernardi i priznanje na Zagrebačkom salonu, a bila si i među 5 finalista nominiranih za nagradu Architizer. Kako uz ove strukovne gledaš na te, nazovimo ih, «populističke» arhitektonske nagrade i što misliš o činjenici da su prepuštene glasanju publike i taj neki «like» karakter koji često može biti površan i izmanipuliran?
Nagrade mogu biti vrlo poticajne, naravno da svakoga raduje primiti priznanje i potvrdu svojeg rada, ali ne trebaju biti primarni cilj, već ako se dogode kao posljedica super. Konkretno, Architizer ima dvije kategorije nagrada, A+nagrada žirija i A+popular choice za koji glasuju čitatelji portala. Članovi žirija zvučna su imena poput Stevena Holla, Iana Schragera, Olafura Eliassona, Bjarke Ingelsa, Winy Maasa, Philipa Jodidia, Shohei Shigamatsua. Između 5 finalista koje odabire stručni žiri glasa i publika za A+ popular choice nagradu, što je dakako podložno lobiranju, broju navijača i manipulaciji, ali spada u kategoriju zabave i povećava čitanost portala pa je u neku ruku i to dobro za promociju arhitekture široj publici. Zanimljivo je kako se, poput nagrada na filmskim festivalima, nagrade žirija i publike redovito ne poklapaju.
*Teo P / Vanja Ilić i Milan Štrbac
Osim vlastite arhitektonske prakse radiš i na Studiju arhitekture u Splitu. Nekad mi se čini da je suludo teško izdržati ritam usklađenosti svakodnevnog posla s angažmanom na fakultetu, koji zasigurno ne iziskuje samo dolazak na nastavu, nego i niz priprema, popratnih segmenata i kontinuiranog praćenja suvremenih tendencija i oplemenjivanja znanja koje je potrebno prenijeti na studente. Kako to komentiraš?
Točno je da zahtjeva dosta vremena, a budući da sam vanjski suradnik na FGAG-u u Splitu, uključuje putovanja na tjednoj osnovi, te ponekad organizacijski nije jednostavno, iako ja ne radim bitnu razliku između mojeg praktičnog djelovanja i rada u edukaciji. Mislim da su to dva kompatibilna načina bavljenja arhitekturom i da iskustva iz prakse mogu prenijeti na rad na fakultetu, gdje sam i angažirana na praktičnim predmetima arhitektonsko projektiranje i arhitektonska prezentacija. Kontinuirane pripreme i praćenje suvremenih tendencija, ali i istraživanje primjera iz bliže i daljnje povijesti su neophodne za svakog arhitekta, a rad na fakultetu zapravo mi u tome i pomaže. Također interakcija sa studentima i diskusije u oba smjera su metoda od koje svi profitiraju.
Vidi li se razlika između studenata koji su sada na faksu i studiraju po Bolonjskom sustavu i onih ranijih jer, kako čujem, sve je manje entuzijazma i volje posebice za «izvanškolske» aktivnosti među studentima (radionice, izložbe…) zbog intenzivnog programa ?
Ne bih se složila s takvom konstatacijom. Tempo Bologne je nešto brži, ali nemam osjećaj da su studenti nezainteresirani za radionice i izložbe, dapače, ima vrlo ambicioznih studenata koji su iskoristili prednosti Erasmus programa i proveli po jedan semestar na nekom inozemnom sveučilištu, a nakon ulaska u EU mislim da će toga biti sve više. Za radionice također bude veliki interes, no često nisu svima koji žele sudjelovati dostupne zbog financijskog segmenta. U svojem radu sa studentima nastojim što više potaknuti njihove šire interese, uvijek naglašavam koliko je važno da prate umjetnost, dizajn, film, muziku, kazalište. Za arhitekta je neophodna širina obrazovanja.
*Kulturni centar Varaždin / Vanja Ilić
Iz generacije si arhitekata koji su, recimo to tako, «stasali» na krilima javnih arhitektonskih natječaja iz kraja devedesetih i početka dvije tisućitih, brojnih primjera kada su mlađi arhitekti dobili prilike raditi odlične i velike projekte, od stambenjaka, preko škola do sportskih dvorana, što si i sama osjetila na projektu Cresa. Kako iz takve perspektive gledaš na situaciju danas, kada natječaja gotovo da i nema, a kada ih i ima ili se ne realiziraju ili su upitne kvalitete, te kada mladim ljudima po izlasku s faksa doslovno preostaje samo raditi legalizacije?
Točno je da smo startali u trenutku kad je započet ciklus javnih natječaja koji su često rezultirali realizacijama. Tako smo kolege Ivana Ergić, Zorislav Petrić Vesna Milutin i ja, netom nakon diplome pobijedili na javnom natječaju za središnji samoborski trg koji je odmah išao u realizaciju. Ubrzo nakon toga smo Ivana, Vesna i ja osnovale Capsula studio s kojim smo pobijedile na nekoliko natječaja od kojih je najznačajniji POS na Cresu, također u nevjerojatno kratkom roku realiziran. Danas mi je drago što sam u ranoj fazi imala priliku raditi za realizacijama, ali bilo je i nedostataka, učenja doslovno preko noći, nespremnosti na medijske i političke pritiske koji prate svaku javnu investiciju. Mislim da situacija s poslom u arhitekturi grafički prikazano izgleda poput sinusoide, poput vala. Dakle nije pravocrtna niti je u konstantnom usponu, ali niti u konstantom padu. Može se dogoditi da startaš u trenutku kad je vrh vala ili kad je najniža točka i na to nemaš utjecaja. Srećom, stvaralački vijek arhitekata je dug koliko on sam odluči da će biti. Čini mi se da se ponovo raspisuje dosta natječaja, možda neće ići svi tako brzo u realizaciju, ali treba biti strpljiv i shvatiti da se arhitektura realizira tek u nekom manjem postotku u odnosu na projekte. Zato je važno raditi na projektima istraživati nove smjerove, promišljati inovativne koncepte. Često u hiper prodkuciji to nije moguće. Za arhitekta koji tek počinje bilo samostalno ili unutar nekog ureda bitno je da shvati da od bilo kojeg zadatka može napraviti sjajnu arhitekturu: rekonstrukcija tavana za prijatelja, štand na sajmu, nadstrešnica na autobusnoj postaji… sve su to izvrsni zadatci kojih uvijek ima i kojima se bave i velike svjetske prakse, nije nužno čekati ’tisuće kvadrata’. Mnogi moji studenti su nakon diplome, ne čekajući bolja vremena, proputovali svijet od Brazila do Japana učeći na praksi u različitim arhitektonskim uredima i vratili se puno bogatiji i znanjem i iskustvom.
Kako gledaš na sveopću krizu domaće arhitektonske struke koja, čini mi se, unazad desetak godina, nikada nije bila veća? Mijenjaju li se stvari polako na bolje?
Sveopća kriza nije samo u Hrvatskoj, a uvijek je ovisna o makroekonomskim kretanjima za koje nisam stručna da bih ulazila u daljnju elaboraciju, a na koje arhitekti ne mogu utjecati. Graditeljski zamasi događaju se u ciklusima, mislim da je nezahvalno išta prognozirati, ali mi se čini da jednostavno nije moguće da gradnja sasvim prestane. S druge strane svjedoci smo sjajnih radova unatoč krizi, iako je posla još uvijek neusporedivo manje i teško je financijski održati ured.
*Trg kralja Tomislava u Samoboru / Vanja Ilić, Ivana Ergić, Vesna Milutin i Zorislav Petrić
Mnogi tvoji kolege će s pravom reći kako je arhitektonska struka u javnosti i medijima potpuno degradirana i često vezana za priče s negativnim predznakom. Kako to komentiraš i ako se slažeš, zašto misliš da je tako?
Čini mi se općenito da se radi i o degradaciji novinarske struke, vrlo je mali interes širih medija za pozitivne priče i vrijedne projekte, žutilo tiska je sveprisutno i, ako nema senzacionalizma, skandala ili sukoba, jednostavno nije vrijedno spomena, pa u tom smislu ni arhitektura nije prošla bolje od drugih tema. Dakako ima vrijednih novinara u visokotiražnom tisku, digitalnim medijima i na javnoj televiziji koji kontinuirano prate relevantnije realizacije u Hrvatskoj i inozemstvu, ali medijski prostor koji zauzima kultura je vrlo mali. S druge strane svjedoci smo nastajanja nekoliko izvrsnih brzorastućih nezavisnih web portala koji prate kulturu, time i arhitekturu, a imaju široku publiku.
Na projektima javnog prostora često se lome politička koplja, bez da je sama arhitektura imala priliku za dostojnu prezentaciju i da je stručno i argumentirano valorizirana. Smatram da je potreban bolji dijalog struke, medija i javnosti. Mnogi problemi nastaju iz nesporazuma iz nedostatka dijaloga. Arhitektura nije paralelni svemir već je sastavni dio ljudskog krajolika kojeg oblikuju arhitekti, a trebala bi služiti čovjeku i omogućiti mu bolje, korisnije, sigurnije i ljepše životno okruženje. Veći pozitivni interes medija bi bio dobrodošao, a naša je uloga predstaviti projekte javnosti na prikladan i razumljiv način, bez mistifikacija.
U svojoj si karijeri dosta radila u timovima, s nizom kolega i kolegica si ostvarila autorske suradnje, a češto radiš i sama. Možeš li dati svoju percepciju te usporedbe, odnosno razlike rada sam i rada u timu?
Uvijek nastojim kombinirati i samostalne autorske radove i projekte u suradnji s drugim autorima. Veće projekte jednostavno nije moguće raditi sam, ako ništa drugo zbog opsega i količine posla, pa i složenosti zadatka. Suradnja otvara nove horizonte i diskusije, a argumentacija koju ona uključuje može rezultirati sasvim neočekivanim ishodom, koji nastaje upravo iz interakcije. Samostalni rad je mukotrpniji, ponekad je teže sam donijeti neke odluke….
Taj kolaborativni karakter je sve prisutniji i arhitekti se sve češće (ili ponovno) upuštaju u suradnje sa srodnim ili bliskim djelatnostima kao što su (u tvom slučaju) moda, ali i produkt dizajn, scenografija, grafički dizajn, art… Imaš li takve izazove, radiš li na nekim novim kolaboracijama i imaš li nekog domaćeg umjetnika, dizajnera ili druge autore s kim bi rado surađivala na nekom projektu?
Volim rubne slučajeve, rubne zadatke gdje se preklapaju različiti mediji, ali za suradnju je potreban onaj famozni’ klik’; kompatibilnost senzibiliteta, estetike i međusobno nadopunjavanje. Meni je također bitan zajednički entuzijazam, ali i da je ta suradnja i zabavna. Voljela bih još više surađivati s grafičkim dizajnerima, Nikolom Đurekom, Krekhausom… također me zanima suvremeno kazalište, a i produkt dizajn. Ima sjajnih autora s kojima bi voljela raditi kada se ukaže prilika.
*POS stanovanje, Cres / Vanja Ilić, Ivana Ergić i Vesna Milutin
Tatjana Bartaković iz Design Agende, kustosica brojnih izložbi domaćeg dizajna u nedavnom je intervjuu za Vizkulturu, a i na izložbi Solid Acts, zaključila da je velika uloga daljnjeg uspjeha i afirmacije domaćeg produkt dizajna na arhitektima, kao potencijalnim naručiteljima tog istog dizajna, referirajući se na primjere hotela Lone i hotela Well. Kako ti gledaš na to?
Slažem se s Tatjanom i na primjere hotela koje si naveo, koliko god to paradoksalno zvučalo, gledam kao na povratak tradicijskim metodama hrvatske hotelske arhitekture. Uzmemo li samo primjere nekadašnje domaće hotelske izgradnje, od Dobrovićevog ‘Grand Hotela’ na Lopudu, preko ‘Maestrala’ u Brelima De Luce, Salaja, Rožića i Bernardija, zatim projekta Haberlea na Plitvicama, Magaševog ‘Solarisa’ i još sjajnih primjera, vidjet ćemo da se radilo o metodi ‘total design’ koncepta relevantnog i u svjetskim razmjerima. U cijeli sustav često je bilo uključeno niz autora, od arhitekata, produkt dizajnera i grafičkih dizajnera do vrhunskih likovnih umjetnika i pejzažnih arhitekata, a ono što mi se čini izuzetno važnim je to da je čitavu produkciju pratila domaća industrija od građevinske do proizvodnje posuđa, zavjesa i unifromi. U tom smislu možemo ponuditi svojevrsnu autentičnost, jer tradicija postoji. Rat je prekinuo kontinuitet, a kasnije je nažalost uništena i većina industrije, ali želim biti optimistična, jer vidim da se ponovo ostvaruju suradnje. Drago mi je da danas arhitekti mogu integrirati domaći produkt dizajn u projekte i da je stolac od slavonske hrastovine oblikovan i proizveden u Hrvatskoj.
I na kraju, na kojim novim projektima sada radiš?
Trenutno radim nekoliko projekata od kojih je možda najznačajniji stalni postav Muzeja vučedolske kulture u Vukovaru. Zgradu Muzeja projektirao je tim ‘Radionice arhitekture’ Gorana Rake i kada me Rako pozvao da surađujem s njima odmah sam prihvatila bez da sam vidjela projekt muzeja i bez da sam znala muzeološki program (koji je osmislio arheolog Aleksandar Durman). Ta me tema izuzetno zaintrigirala pa se nisam ni sekunde premišljala, a i za Vukovar sam posebno emotivno vezana. Kako sam postav nije odvojiv od zgrade Muzeja, napravili smo pravu fuziju naših ureda, da bi sve uspjeli uskladiti, posebice izuzetno visoke tehničke zahtjeve. Radi se o prvom muzeju u Europi posvećenom u cijelosti jednoj pretpovijesnoj kulturi, a realizira se u sklopu kulturno-turističkog masterplana Vukovar-Vučedol-Ilok i mislim da će se jako povoljno odraziti na aktiviranje čitavog poteza, kako u kulturološkom tako i u gospodarskom i turističkom smjeru. Takvi projekti me najviše zanimaju, koji u konačnici donose pozitivne promjene u širem društvenom kontekstu.
*Spomen soba branitelja, Novska / Vanja Ilić
*Rukometni dom Svetice (Vanja Ilić i Ivan Galić ) / *Bazen Svetice (Ilić i Milan Štrbac) / *Podravka upravna zgrada (Ilić i Ivana Ergić) / *Suvremeno stanovanje Stubica (Ilić, Ivana Ergić i Zorislav Petrić)
*Studentski restoran Varaždin / Radionica Arhitekure i Vanja Ilić
*ZGRAF 9 / Vanja Ilić i Milan Štrbac
**ZGRAF 10 / Vanja Ilić
