Iako je uobičajena praksa ovog portala da za sugovornike bira ljude koji se na neki način već nalaze u fokusu javnosti, ponekad se na horizontu pojave pojedinci čiji je rad toliko zanimljiv i relevantan da se čini kako je razgovor s njima važno objaviti i bez posebnog razloga. Upravo je takva sugovornica teoretičarka arhitekture Ana Jeinić.
Ana Jeinić doktorantica je na Institutu za teoriju arhitekture, povijest umjetnosti i kulturne studije u Grazu, gdje je od 2010. do 2015. godine i podučavala. Rođena je i odrasla u Banjaluci, a diplomirala arhitekturu i studirala filozofiju u Grazu. Bila je stipendistica na Sveučilištu IUAV u Veneciji i Tehničkom sveučilištu u Delftu te gostujuća istraživačica i predavačica na Sveučilištu u Edinburghu. Zajedno s Anselmom Wagnerom, ko-autorica je i ko-urednica knjige Is There (Anti)Neoliberal Architecture? Njen aktualni kustoski projekt Architecture After the Future nagrađen je stipendijom Margharete Schütte-Lihotzky i promoviran od strane paneuropske platforme Future Architecture. U svom višegodišnjem istraživačkom radu Ana Jeinić propituje odnose između arhitektonskih koncepcija i političkih strategija u eri neoliberalizma te mogućnosti suvremenih arhitektonskih utopija.
*Ana Jeinić / foto: Maja Bosnić
S Anom smo razgovarali o krizi budućnosti, suvremenim trendovima u arhitekturi, neoliberalizmu, tržištu rada i arhitektonskom obrazovanju. Budući da ovaj format ne ostavlja mjesta za dublje problematiziranje navedenih tema, ovim razgovorom željeli smo bar načeti neka od ključnih pitanja suvremene arhitekture.
► U svojem radu baviš se transformacijama arhitektonske discipline uslijed krize ideje budućnosti. Kako danas mislimo o budućnost i na čemu se temelji naš strah od njenog planiranja?
Ana Jeinić: Danas u pravilu ne mislimo o budućnosti. Ako mislimo, to se uglavnom svodi na kratkoročne i fleksibilne planove, na spekulacije utemeljene na procjeni rizika i profitabilnosti ili na znanstvena predviđanja apokaliptičkih scenarija izazvanih klimatskim promjenama, ekološkim pustošenjem, masovnim migracijama i slično. Iako smo svjesni da se nalazimo u slijepoj ulici, odbijamo svaki pokušaj sustavnog planskog djelovanja usmjerenog ka otklanjanju prijetećih opasnosti i korjenitom mijenjanju društveno-ekonomskog modela koji im je uzrok. Razlog ove zabrinjavajuće pomirenosti sa sudbinom leži u razornom djelovanju dominantne, neoliberalne doktrine, koja nas je uspjela uvjeriti da budućnost društva ne trebamo i ne možemo mijenjati svjesnim kolektivnim naporima, nego ju trebamo prepustiti evolutivnoj sposobnosti “kompleksnih, samoregulativnih sustava” – drugim riječima, tržištu. U okvirima neoliberalnog diskursa budućnost postoji još samo kao floskula koju u predizbornim kampanjama koriste političari tehnokratsko-liberalne orijentacije proklamirajući zaokret od “nazadnih ideologija” ka “naprednoj ekonomiji”.
► Kako stvari stoje u post-jugoslavenskom kontekstu? Na plakatu za predavanje koje si održala u Oris kući arhitekture nalazila se upravo fotografija jugoslavenske robne kuće Budućnost.
Ana Jeinić: Rekla bih da se današnje vrijeme odlikuje jednim posebnim nostalgičnim odnosom prema materijalnim ostacima modernizma, koji se može prikladno opisati oksimoronom futuronostalgija. Radi se o pasivnom žaljenju za “vremenom koje je vjerovalo u budućnost” i fetišističkom oduševljavanju njegovim ruševinama. Ova je pojava naročito izražena u post-jugoslavenskom kontekstu, jer se ovdje proces modernizacije ostvaren tijekom socijalističke epohe odlikovao iznimnom brzinom, inkluzivnošću, emancipacijskim poletom i prostorno-estetskim kvalitetima (dok je jednako efikasan i temeljit bio i kasniji, post-socijalistički proces devastacije istih tih ostvarenja). Pošto suvremeni, neoliberalni ideološki okvir diskreditira društveni kontekst jugoslavenske modernizacije kao izražaj totalitarizma, samim tim je ograničena mogućnost kritičko-konstruktivnog vrednovanja i ponovne integracije određenih aspekata materijalne i nematerijalne socijalističke baštine u neki novi, progresivni ekonomsko-politički program. Za najavu predavanja koje sam održala u Zagrebu odabrala sam jednu od fotografija Bojana Mrđenovića iz njegovog ciklusa Budućnost jer smatram da te fotografije jako dobro sažimaju i kritički propituju odnos post-socijalističkog društva prema građevnim ostacima socijalističke epohe – odnos koji se najčešće svodi na nemoćno, pasivno promatranje kontinuiranog procesa propadanja. Fotografije prikazuju današnje stanje nekolicine zgrada svojevremeno uspješnog jugoslavenskog poduzeća “Budućnost”, a izlizani, napola izbrisani natpis na pročeljima napuštenih robnih kuća simbolički predstavlja sve što je današnjim, post-futurističkim generacijama ostalo od onog što je trebala biti njihova budućnost.
* Bojan Mrđenović: Budućnost / via bojanmrdenovic.com
► Na koje se sve načine arhitektonska praksa nosi s krizom budućnosti?
Ana Jeinić: Među najočiglednije primjere arhitekture koja odražava krizu kolektivnog promišljanja budućnosti sigurno spadaju prostorne materijalizacije raspuknutog balona financijskih spekulacija, poput netom izgrađenih, a nikad nenaseljenih gradova-duhova kakve možemo vidjeti u Španjolskoj ili SAD-u. Mene su, međutim, više zanimale neke od tendencija suvremene arhitekture uz koje se obično vezuje etiketa “progresivnih” ili “kritičkih” praksi, a koje po mom mišljenju u većoj mjeri predstavljaju simptom problematičnog, post-futurističkog stanja kulture, nego što mu nude alternativu. Među ove tendencije ubrajam npr. trend poznat pod imenom privremeni urbanizam ili taktički dizajn; potom subverzivne ili hakerske prostorne prakse; refleksivni, odnosno interpretativni pristup arhitektonskom projektiranju i neke druge. Njihovim proučavanjem sam se bavila u okviru svog angažmana za Future Architecture Platform, a kratak sažetak ovih razmišljanja će biti uskoro objavljen u jednoj od knjiga trodijelne publikacije Archifuture Series uredničkog tima &beyond u izdanju DPR-Barcelona. Opsežnija varijanta, uz niz intervjua s odabranim protagonistima, biti će dostupna na blogu Architecture After the Future, koji trenutačno pripremam, kao i u disertacijskom tekstu, čijem se završavanju i objavljivanju nadam tijekom sljedeće godine.
*DOGMA (Pier Vittorio Aureli i Martino Tattara u saradnji s Alice Bullom i Sebastianom Roveronijem), Lokomotiva 3, projekt za urabnu zonu Spina 4 u Torinu
► Unazad nekoliko godina pojavio se trend povratka čistoj, apsolutnoj formi koji se referira na futurističke projekte iz 60-ih godina prošlog stoljeća. Ovi se projekti ponekad interpretiraju kao radikalna gesta, no koliki je zaista njihov kritički potencijal?
Ana Jeinić: Ovdje kao prvo treba naglasiti da se radio o vrlo heterogenom trendu – arhitektonski uredi i grupe za koje je uredništvo berlinskog arhitektonskog časopisa Arch+ skovalo naziv hardcore arhitektura imaju različite i djelimično oprečne pristupe projektiranju. Ti pristupi sežu od WAI Think Tank-ove ironične teze o ultimativnom čišćenju formalnog repertoara “radikalne” arhitekture od svih mogućih teorijsko-političkih konotacija do inzistiranja talijanskog arhitekta i teoretičara Piera Vittoria Aurelia na podudarnosti između elementarnog čina davanja forme (gradskom prostoru) i principa političke konfrontacije. Ipak, bez obzira na spomenute razlike, mislim da zajednički korijen svih ovih projekata leži u svjesnoj ili podsvjesnoj futuronostalgiji – težnji da arhitektura, kroz povratak beskompromisnoj jasnoći forme, čvrstoći materije i smjelosti prostornih rješenja, povrati i nešto od svog nekadašnjeg “disciplinarnog dostojanstva” poljuljanog u ubrzanim ciklusima spekulativne (raz)gradnje u eri financijskog kapitalizma. Suštinski nedostatak ovih pokušaja vidim u tom što djeluju na razini simptoma, ne dotičući se uzroka. Tako je npr. Pier Vittorio Aureli jamačno u pravu kad konstatira da agresivna tržišna ekonomija ima razoran učinak na gradove, pretvarajući njihovo tkivo u generičke prostorne metastaze bez granica i forme, ali ne vjerujem da ikakve pojedinačne formalno-arhitektonske intervencije (kakve Aureli predlaže kao rješenje) imaju kapacitet da vrate čitljivost urbanom tkivu. Mislim da istinski kritičko-progresivni potencijal imaju samo oni oblici arhitektonskog angažmana koji niču iz kolektivnih borbi za promjene u ekonomskim politikama i praksama stvaranja životnog prostora.
*WAI Think Tank: Pure / via waithinktank.com
► Uvodiš koncept Salvatorian architecture (Spasiteljska arhitektura)…
Ana Jeinić: Imenom spasiteljska arhitektura označavam specifičnu vrstu suvremenih “utopijskih” projekata koji s prostornim utopijama dvadesetog stoljeća dijele tehnološku inovativnost, “futuristički” dizajn, te veličinu i radikalnost prostornih zahvata, ali se društvene aspiracije i poimanje budućnosti karakteristično za ove novije projekte suštinski razlikuju od onih koje vezujemo uz njihove modernističke prethodnike. Dok je idejnu pozadinu radikalne arhitekture prošlog stoljeća oblikovala vjera u napredak (kako tehnološki, tako i klasno-emancipacijski), suvremene “pametne” utopije se temelje na prešutnom prihvaćanju nemoći globalnog društva da zaustavi proces ekološke devastacije i klimatske nestabilnosti mijenjanjem društveno-ekonomskog modela koji ih je prouzročio. Zbog toga se ove utopije ograničavaju na osmišljavanje izoliranih čahura energetske učinkovitosti i društvenog blagostanja – na visokotehnološke otoke održivosti u mrtvom moru neodrživih investicija i destruktivnog kapitala. Jasno je da se spasiteljska arhitektura odlikuje implicitnim ili eksplicitnim elitizmom jer pruža klimatsko utočište samo onima koji si ga mogu priuštiti. Jedan od najboljih primjera tako nastajućeg ekološkog apartheida je investicijski megaprojekt Eko Atlantic – novi grad koji bi se trebao dići iz Atlantskog oceana unutar metropolitanske regije Lagosa. Ova se ekskluzivna poslovno-stambena zona nalazi u neposrednoj blizini “plutajućih slamova” (neformalnih sojeničkih naselja), čiji se stanovnici zbog aktualnih klimatskih promjena neprekidno suočavaju s realnom prijetnjom razornih vremenskih nepogoda, smrtonosnih epidemija i gladi.
*Eko Atlantic City, Lagos, Nigerija / via ekoatlantic.com
► Ako je neoliberalizam dominantna globalna ideologija i ekonomska praksa, ima li on svoj prostorni oblik? Postoji li neoliberalna arhitektura?
Ana Jeinić: Odnos arhitekture i ideologije je u načelu veoma složen, a ako pokušamo govoriti o “neoliberalnoj arhitekturi” susrećemo se s još kompleksnijom problematikom. Ta dodatna složenost potječe iz globalnog i geografski heterogenog karaktera neoliberalizma, kao i iz činjenice da stvaranje arhitektonskog prostora ima i svoju materijalno-ekonomsku dimenziju, pa pored utjecaja neoliberalne ideologije na arhitekonsko stvaralaštvo, u obzir treba uzeti i mnogo izravniji utjecaj neoliberalnih prostorno-ekonomskih praksi na izgradnju, širenje i propadanje naseljenih mjesta. Iz tog proizilazi da su manifestacije neoliberalizma u arhitekturi mnogostruke i da im je moguće pristupiti iz nekolicine različitih perspektiva. Tako su npr. podjednako neoliberalni procesi širenja slamova na periferiji gradova trećeg svijeta, kao i korporativna ekspres-arhitektura financijskih i trgovačkih centara smještenih u njihovom susjedstvu; neoliberalne su pojave deindustrijalizacije i propadanja mnogobrojnih europskih i američkih gradova, kao što su neoliberalni i generički projekti njihovog pretvaranja u centre “kreativnih industrija”; neoliberalna je arhitektura spekulativne stambene izgradnje i dereguliranog turističkog sektora, ali je neoliberalan i sam suvremeni arhitektonski žargon među čije centralne pojmove spadaju “pametna”, “fleksibilna”, “mobilna”, “učinkovita” i “otporna” (resilient) gradnja; neoliberalna je, nadasve, prekarizacija arhitektonskog rada, kao i sveopća dehumanizacija arhitektonskog zanimanja… Jedan od problema suvremene arhitektonske teorije i kritike koja se koristi pojmom neoliberalizma proizlazi iz činjenice da se spomenuta mnogostrukost često shvaća kao dopuštenje da se o “neoliberalnoj arhitekturi” govori na općenit i maglovit način, dok bi nas ona upravo trebala obavezivati na to da svaki put preciziramo što, zašto i na koji način je “neoliberalno” u pojavama koje proučavamo.
► Koja je veza utopijske arhitekture i tržišta arhitektonskog rada. Tko si danas može priuštiti ovakav način projektiranja?
Ana Jeinić: Postoji jedan mali segment globalnog tržišta arhitektonskog rada čiji su se protagonisti izborili za status koji im omogućava rad na projektima velikih razmjera, zanimljivih formalnih rješenja, inovativnih prostorno-funkcionalnih planova i smjelih konceptualnih postavki. Međutim, čak i ako takvu arhitekturu nazovemo “utopijskom”, treba imati u vidu da opći trend ide u potpuno suprotnom smjeru – velika većina arhitektonskih ureda diljem svijeta prinuđena je boriti se za opstanak na sve okrutnijem tržištu, koje od njih iziskuje da arhitektonsko stvaralaštvo pretvore u uslužnu djelatnost lišenu ne samo svakog zamislivog oblika utopizma, nego i elementarnog humanističkog karaktera projektiranja. Tu se naravno ne radi o internom problemu arhitekture i arhitektonskog tržišta, nego o posljedicama širih ekonomsko-političkih paradigmi i odgovarajućeg kulturnog senzibiliteta. Drugim riječima, istinskog utopizma (tj. inspirativnih predstava neke drugačije, pravednije i održivije budućnosti) u arhitekturi može biti samo onda, i samo onoliko koliko ga ima u politici i kulturi. Iako sposobnost davanja vizualnog izražaja i opipljive prostornosti politički djelotvornim utopijama predstavlja najdragocjeniji potencijal i najviši domet arhitektonskog stvaralaštva, taj potencijal će se moći ostvariti tek onda kada radikalne društvene snage pređu iz pretežno reaktivnog u pretežno projektivni oblik djelovanja – dakle, kada se kritičkim reakcijama na brutalnu destruktivnost dominantnog ekonomsko-političkog modela pridruži sustavno promišljanje alternativa i iznalaženje organizacijskih modela i strategija za njihovo ostvarivanje.
*Ana Jeinić / foto: Maja Bosnić
► Ako pogledamo studentske projekte koji se publiciraju na mainstream arhitektonskim portalima, a koji su najčešće nastali kao diplomski radovi na poznatim arhitektonskim školama, možemo primjetiti usmjerenost na kreiranje detaljiziranog prostornog okvira za neke imaginarne društvene, proizvodne i ekološke odnose. Misliš li da ovi, grafički često vrlo impresivni prikazi, zapravo imaju ulogu demonstracije vještina u svrhu stvaranja što bolje pozicije pri ulasku na tržište rada?
Ana Jeinić: Mislim da su motivi koje studenti imaju prilikom odabira tema za diplomske radove veoma raznovrsni te da je jako teško (i u suštini nepotrebno) iznositi bilo kakve uopćene stavove o njima. Zbog toga bi prilikom osvrta na aktualni trend promoviranja “utopijskih” studentskih radova u svjetskim arhitektonskim medijima pažnju možda trebalo preusmjeriti ka nekim elementarnim kulturološkim pitanjima koja upućuju na dublje uzroke spomenutog trenda. Prvo od tih pitanja je odakle uopće potječe sveprisutna žudnja za obnavljanjem (arhitektonskog) utopizma, a drugo je koji su istinski dometi i ograničenja novih “utopijskih” projekata te zašto je taj vid stvaralaštva danas uglavnom ograničen na sveučilišni kontekst. Mislim da u korijenu novog “utopijskog vala” leži opravdano nezadovoljstvo “post-futurističkom letargijom” i lišavanjem arhitektosnkog angažmana njegove fundamentalne društveno-vizionarske dimenzije. Problem međutim vidim u tom što ovo negodovanje još uvijek ne nalazi uporište u kolektivnom uvjerenju u realnu mogućnost radikalne društvene promjene, pa umjesto da predstavljaju smjele projekcije objektivno postojećih transformacijskih težnji i potencijala, suvremene arhitektonske utopije se često zadovoljavaju izmaštavanjem alternativnih svjetova u čiji pokretački kapacitet ne vjeruje nitko, pa ni njihovi vlastiti tvorci. Činjenica da većina spomenutih projekata nastaje u sveučilišnom kontekstu samo podcrtava njihov karakter “papirne arhitekture” (paper architecture) u onom negativnom značenju tog pojma.
► Kako je bilo studirati u Grazu u tvoje vrijeme i što se od tada promijenilo u arhitektonskom obrazovanju?
Ana Jeinić: Ranih dvijetisućitih, u vrijeme mog studija, arhitektonsko školovanje u Grazu je bilo liberalno, inkluzivno, prilično anti-autoritarno i pomalo kaotično. Takav obrazovni model bio je rezultat još uvijek prisutnog odijeka revolucionarnih šezdesetih i sedamdesetih, čiji se eksperimentalni duh na lokalnoj arhitektonskoj sceni ispoljio kroz djelovanje nekoliko internacionalno zapaženih avangardnih projektanata i grupa (kasnije poznatih pod imenom Grazer Schule). Njihovo je prisustvo doprinijelo reputaciji Graza kao meke za progresivno arhitektonsko stvaralaštvo, što se odrazilo i na karakter arhitektonskog fakulteta i doprinijelo liberalizaciji školovanja. Iako je u tom novom, “progresivnom” pristupu arhitektonskom obrazovanju ponekad bilo i površne originalnosti i usiljene ekscentričnosti, i iako je nedostatak sistematičnog programa otežavao sticanje cjelovitog znanja i izravno primjenjivih vještina, ipak mislim da je model imao nekoliko presudnih kvaliteta – poticao je samoinicijativno učenje, proširivao polje onog što se smatra arhitektonskom praksom i ohrabrivao nepovjerenje prema pravilima, autoritetima i prolaznim arhitektonskim trendovima. Obrazovna politika fakulteta se međutim s vremenom promijenila, djelomično zbog Bolonjskih reformi, a djelomično zbog korjenitih promjena u shvaćanju same prirode arhitektonskog poziva nastalih pod utjecajem tržišne orijentacije gradnje i stanovanja. Školovanje je iz godine u godinu postajalo sve uže specijalizirano, hijerarhizirano i usmjereno prema “praksi”. Iako je jedan od temeljnih argumenata na koji su se ove reforme oslanjale bilo olakšavanje budućim apsolventima da uspješnije stupe ne tržište rada, moj dojam je da je učinak bio upravo suprotan – nove generacije “prilagođenih” apsolvenata danas bivaju izložene milosti i nemilosti prenapučenog i krizom zahvaćenog tržišta arhitektonskog rada, dok im usko specijalizirano školovanje otežava pronalaženje alternativnih vidova zaposlenja i proširivanje granica arhitektonskog djelovanja.
*Konrad Frey, Beitrag zur Volksbefragung über die Gestaltung der Rathausfassade in Graz, 1966, Collage / via http://www.gat.st
► Trenutačno živiš u Zagrebu, nedavno si sudjelovala na radionici Anatomija otoka na Visu, a svoje studente iz Graza vodila si u studijski posjet Splitu. Što misliš o hrvatskoj arhitektonskoj sceni?
Ana Jeinić: Mislim da je neporecivo da su kvaliteta, obujam i međunarodni značaj arhitektonskih realizacija u Hrvatskoj opali nakon izbijanja ekonomske krize, čiji su učinci vidljivi i u pogoršanju uvjeta rada i mogućnosti zapošljavanja u arhitektonskoj branši. Stekla sam međutim i dojam da je ta situacija imala poticajan učinak na razvoj jednog drugog, radikalnijeg i istinski kritičkog vida prostorne prakse – mislim na brojne organizacije i indvidualne aktere koji djeluju na sjecištima arhitekture, urbanističke analize, političkog aktivizma, suvremene umjetnosti i društvenih znanosti i koji na inkluzivan način pokušavaju osvijestiti, propitati i promijeniti politike stanovanja i procese oblikovanja javnog prostora. Postojanje i kolektivni karakter ovih oblika angažmana bio je i jedan od motiva koji su me iz Graza doveli u Zagreb. Iako se teorijsko proučavanje suvremene arhitekture na sveučilištu u Grazu odlikuje prilično visokom znanstvenom kvalitetom i analitičkom dubinom, kritička misao ostaje uglavnom zatvorena unutar akademskih institucija i srednjeklasnih intelektualno-arhitektonskih krugova. Nemogućnost povezivanja apstraktnog teorijskog diskursa sa specifičnim studijama i kolektivnim praksama pri tom ne proizlazi toliko iz zatvorenosti akademske scene koliko iz nepostojanja elementarne klasno-kritičke svijesti među stanovništvom, kao i iz duboko ukorijenjene i sustavno stvarane neprosvijećenosti po pitanju odnosa graditeljske prakse i procesa akumulacije kapitala. Iako je reakcionarni, nacionalistički diskurs u današnjoj Hrvatskoj u velikoj mjeri uspio uništiti sve klasno utemeljene oblike političke mobilizacije i eksplicitne vidove anti-kapitalističke borbe, čini mi se da se neki bazični oblik kritičke svijesti o destruktivnoj prirodi investitorsko-klijentelističkog urbanizma ipak uspio održati – čak i u malim mjestima, poput Visa!
*Naslovnica knjige Is There (Anti)Neoliberal Architecture?
*Ana Jeinić / foto: Maja Bosnić
Razgovarao i prilagodio hrv. jeziku: Frano Petar Zovko / sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr potražite na LINKU
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
