U teoriji i praksi suvremene arhitekture užitak, strast i tjelesna uzbudljivost koju arhitektura može pružiti, nisu često razmatrani, a još manje racionalno i znanstveno analizirani. Kao što Roland Barthes u svojoj knjizi “Užitak u tekstu” navodi “Užitak se ne podaje spremno analizi”, tjelesni se užitak arhitekture ne otvara tek tako, ne podaje svoje najdublje osjećaje lako.
Osim svima poznatog, uzvišenog, na trenutke predvidivog i patetičnog povijesno umjetničkog tumačenja osjećajnosti prostora koja se pruža pred korisnikom, te svojim apstraktnim kodom pobuđuje stanja produhovljenog otkrića, arhitektura uzbuđenja i zavodljive tjelesnosti rijetko se tumačila.
*Adolf Loos, Josephine Baker i Le Corbusier
Arhitekt Adolf Loos sa svoja dva manje poznata i analizirana projekta, spavaćom sobom za svoju mladu devetnaestogodišnju suprugu Linu, te nikad izvedenim projektom kuće za Josephine Baker, intenzivno se bavio temama tjelesne osjećajnosti, ritualima zavođenja, voajerskog odnosa i strastvene putenosti arhitekture.
Početkom 1903. godine u samom centru Beča, zoni Kärtner Ringa, arhitekt uređuje svoj mali stan. Loos zadržava prethodni raspored prostorija i položaj nosivih zidova, sa spavaćom sobom, dnevnim boravkom i kuhinjom. U novi stan s jedne strane postavlja veliki i masivni kamin s bibliotekom, dok s druge strane projektira osjećajnu, uzbudljivu snježno bijelu spavaću sobu za svoju mladu suprugu Linu. Zidovi spavaće sobe bojani su sedefasto bijelom bojom i presvučeni naboranom bijelom svilom. Podovi su pokriveni bijelim angora tepihom koji se penje uz bokove kreveta.
Krevet je prekriven bijelim svilenim prekrivačem, a kroz zavjese na prozorima prodire difuzno, mliječno bijelo svjetlo – senzualan i vrlo delikatan intiman okvir arhitekture potpune tišine, mira i erotično uzbudljivoga stanja. Bijela spavaća soba “obučena” u bijelu svilu, te obložena bijelim krznom mekanih zečića, izazivaju uzbudljiv tjelesan osjećaj. U jednom trenu čini nam se da se cijela soba može razodjenuti, polako skidati u slojevima, otvarati se nekim novim tjelesnim iskustvima i erotiziranim ritualima zavođenja.
Ova rijetko uzbudljiva scena u potpunom je kontrastu u odnosu na javni dio stana s dnevnim boravkom i golemim kaminom koji odaje dojam sigurnosti, topline ali i muške “mišičavosti”, dodane snage ovog malog stana za dvoje. Kamin je velik i za to vrijeme hipertrofiranih dimenzija, koji ujedno predstavlja potpunu novinu i neočekivani element Bečkog stana, kao direktnog arhitektonskog importa motiva iz Engleske i Amerike.
Ovaj jasan, precizno projektiran i tjelesno snažan sukob dviju oprečnih i neočekivanih prizora i soba, slika, crnog i bijelog, tvrdog i mekanog, snažnog i krhkog, javnog i intimnog, mjesta za svakog do mjesta za samo nekog, senzualnih motiva i slika preuzetih iz nekih drugih mjesta kolažiranih osjećajima iz nekih poznatih intimnih priča, u novom okruženju stvara nove odnose i poprimaju novo značenje.
Dvadesetpet godina nakon ovog projekta, nakon dva neuspjela braka, Adolf Loos boravi i radi u Parizu gdje završava kuću za Tristana Tzaru. Obilazeći noćima pariške klubove i kabaree, fasciniran je ljepotom i zavodljivom strasti jedne plesačice. Ime joj je Josephine Baker. Arhitekt joj odlučuje posvetiti projekt kuće. Radi nacrte i maketu crno bijele prugaste kuće, koja će u sebi utjeloviti senzualnost vlasnice, energiju uzbuđenja i erosa koju prenaša na arhitekta, njene goste, te jasno oblikuje temu prostornog voajerizma kao nadopune arhitektovog koncepta raum-plana.
Tijekom 1927. godine Loos odabire parcelu na uglu Avenue Bugeaud i Rue de la Pompe u Parizu, gdje smješta crno-bijelu uglovnicu za fatalnu “brončanu Veneru”. Arhitekt otvoreno traži načine i graditeljske elemente kojima bi stanje zavođenja, tjelesne uzbuđenosti i erotskog maštanja pretočio u konkretnu arhitekturu. Loos gradi trokatnu kuću gdje se prolaženje kroz katove, hodanje sobama i koridorima pretvara u čin prostornog zavođenja. Direktan i tjelesno uzbudljiv čin erotskog odnosa između posjetitelja i vlasnice kuće.
Centralni element kuće oko koje se otvara i skida arhitektonska promenada je veliki ostakljeni bazen. Kuća se gradi, slaže i podastire posjetitelju od velikog cilindričnog ulaznog vestibula, koji se poput klasične rimske vile ili renesansne palače otvara na “vodeni atrij” s velikim ekranima-prozorima bazena. U velikom masivnom bazenu, koji se proteže kroz dvije etaže građevine, uprizoruje se gola plivačica Josephine Baker, koja tim činom prima goste i uvodi ih u svoje intimne odaje. Posjetitelji, gosti i obožavatelji koji prolaze kućom svjedoče veoma uzbudljivom prizoru, gledaju Josephinine pokrete tijela koja pliva i roni u plavičastoj vodi, uokvirena u velike pokretne slike na zidovima bazena. Nikada realizirani projekt u sebi sadrži sve elemente erotskog uzbuđenja i putenosti, poput spavaće sobe u bijeloj svili i nercu za svoju nikad prežaljenu ljubav Linu.
Adolf Loos nikada nije uručio projekt tamnoputoj starleti, te se skrhan velikim pedofilskim skandalom koji se oko njega vodio, vraća u svoj stari stan u Beču gdje se još jednom ženi 35 godina mlađom kćerkom svojih klijenata, fotografkinjom Claire Beck. Ubrzo nakon vjenčanja, već 1932. godine, još se jednom nesretno rastaje, te umire već sljedeće godine, u 62 godini, siromašan i potpuno zdravstveno slomljen u bečkom sanatoriju Kalksburg.
Tijekom 1029. godine, paralelno s ovim burnim događajima i uzbudljivim projektima Adolfa Loosa, tada već najpoznatiji svjetski arhitekt Le Corbusier odlazi na opušteno krstarenje do Južne Amerike. Putuje luksuznim prekooceanskim putničkim brodom Lutetia. Na putovanju kreće sa svojim velikim društvom među kojem je i zvijezda pariške celebrity scene Josephine Baker.
Arhitekt osim opuštenog druženja na brodu radi neke od svojih poznatih skica projekta za Rio de Janeiro, te piše svoju poznatu knjigu “Precisions on the Present State of Architecture and City Planning”. Tijekom putovanja arhitekt se intenzivno druži s Josephine, te radi crteže i portrete zavodljive starlete, zabavljajući se sa simpatičnom djevojkom na brodskim tulumima.
Na jednom organiziranom maskirnom balu veliki arhitekt sjedi pored zavodljive starlete. Le Corbusier za večernji maskenbal odijeva crno-bijelu prugastu masku, zapravo potpuno je odjeven u Loosovu kuću za Josephine Baker. Nikada isporučeni projekt za nikada ostvarenu kuću, uzbudljivi projekt za nikada uzvraćenu strast, cinično je odjenula i maskirno prekrila tijelo mršavog arhitekta. Potpuno siguran u svoje stavove i politiku koju provodi, samouvjeren u svoju arhitekturu i svijet kojim vlada, izmamljuje u tom trenu čudan osmjeh s lica tamnopute ljepotice. Neki dobro upućeni suvremenici i zajedljivi zlobnici kažu da draga i zavodljiva Josephine nije niti znala za Loosov karizmatični projekt.
Tekst je, uz dozvolu autora, prenesen s bloga idisturato.com
