Objavu nominiranih za godišnje nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata na Vizkulturi podržava ADDE Studio
Krajem ovog mjeseca, točnije od 25. do 28. svibnja, u Francuskom paviljonu u Zagrebu održat će se Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata iz 2022. godine (link). Na izložbi će biti dodijeljene Godišnje nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata, izabrane među nominiranim realizacijama i publikacijama o kojima smo na Vizkulturi pisali ovdje. Ususret samoj izložbi i dodjeli nagrada, u suradnji s našim sponzorima, na Vizkulturi predstavljamo projekte nominirane za godišnje nagrade UHA-e te ostale izabrane projekte s izložbe. Pratite nas u sljedećim tjednima, pokazat ćemo vam najzanimljivije, najbolje, najsuvremenije i najinovativniije od recentne domaće arhitekture.
Danas vam predstavljamo projekt adaptacije prostora Moje mjesto pod suncem u Rijeci koje autorski potpisuje skupina arhitekata/ica i dizajnera/ica Ana Boljar, Ida Križaj Leko, Enia Kukoč, Kristijan Mamić, Marin Nižić, Ariana Sušanj, Damian Sobol Turina. Projekt je nominiran za UHA-inu nagradu “Bernardo Bernardi” za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i(li) unutrašnjeg uređenja iz 2022. godine.
U nastavku pogledajte fotografije i nacrte projekta te tekst autora/ica.
Projekt Moje mjesto pod suncem proizlazi iz društveno-ekonomskih okolnosti dijela stanovništa grada Rijeke, obitelji koje žive u lošijim socijalnim i ekonomskim uvjetima. Projekt koji provodi udruga CeKaDe – Centar za kulturu dijaloga, posvećen je borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti djece te promicanju vrijednosti građanske solidarnosti i društvenog dijaloga.
„Ovaj projekt temelj je za stvaranje intersektorske platforme koja će povezati sve važne dionike u borbi protiv siromaštva na području grada Rijeke: lokalne vlasti, organizacije civilnog društva, poslovni sektor, socijalne samoposluge, javne ustanove poput vrtića i škola i Hrvatski zavod za socijalni rad, Područni ured Rijeka.“ – Udruga CeKaDe
Između ostalog, Moje mjesto pod suncem se fokusira na pružanje sustavne razvojne podrške djeci u stjecanju znanja i vještina te omogućavanju sudjelovanja u aktivnostima koje bi im inače bile nedostupne, uz stalno dostupnu stručnu psihosocijalnu podršku. I upravo za to djelovanje, u koje su uključeni djeca, roditelji, zaposlenici udruge, stručnjaci i građani-volonteri, bilo je potrebno stvoriti adekvatno mjesto, mjesto produženog boravka za djecu školske dobi. Sam proces uvjetovao je njegovo stvaranje kroz pronalaženje potencijalnog prostora, zagovaranje za dobivanjem istog, osmišljavanje adaptacije te nacionalnu donatorsku kampanju za prikupljanje sredstava za adaptaciju.
Uloga arhitekata na ovom projektu započela je preciziranjem programske strukture, istraživanjem grada Rijeke i pronalaženjem potencijalnih prostora za ovakav sadržaj. Nakon suženog izbora lokacija započeo je pregovarački proces kroz koji je Sveučilište u Rijeci udruzi CeKaDe dodijelilo prazan prostor bivšeg Tehnološko-informativnog centra veličine 380 m² na Pećinama. Prostor se nalazi na prvom katu poslovne zgrade koja je uglavljena između dva stambena nebodera. Cijeli kompleks projektirao je inž. Branko Pavaković u sklopu projektnog biroa ‘Rijeka projekt’ za tada ugledno građevinsko poduzeće ‘Vladimir Gortan’ Zagreb – pogon Rijeka (početak projekta inicirao je tadašnji investitor – rafinerija nafte ‘Vulkan’) koji je ujedno bio i glavni izvođač. Sama izgradnja dovršena je 1971. godine te je nakon tehničkog pregleda korištenje prostora pripalo tvrtki ‘Brodokomerc’ iz Rijeke. Do 2021. godine prostor su koristile različite tvrtke i javne ustanove, bez puno ulaganja u održavanje pa je zatečeno stanje upućivalo na potrebu temeljite građevinske i infrastrukturne adaptacije. Bilo je potrebno krenuti iz početka.
U modernističkom okviru slobodnih uzdužnih ostakljenih pročelja i punog betonskog zabatnog zida, zatekli smo centralni hodnik s obostranim nizom ureda manje površine, međusobno odvojenih montažnim pregradama. Slojevi poda i stropa s dotrajalom infrastrukturom tipični za uredske prostore od prije 50-ak godina, demontirani su zajedno s uredskim pregradama do zdravog konstruktivnog kostura zgrade – sustava armiranobetonskih stupova i greda na koje je položen sitnorebričasti strop te podne betonske podloge.
U tako ogoljeli prostor položena je prostorna ‘dijagonala’ koja ga strukturira u više dijelova različitih dimenzija : dvije učionice i dvoranu – vježbaonicu sa sjeverne strane te cjeloviti prostor zajedničkog korištenja s južne strane. Prodirajući dalje u zajednički ulazni prostor, postavlja urede s jedne i blagovaonicu s druge strane. Njezina naseljenost sadržajima poput knjižnice, mini kina, kuhinje i spremišta upućuje na njezinu višeznačnost – ona prestaje biti dvodimenzionalni zid koji dijeli i postaje pulsirajući prostor koji upućuje na istraživanje, skrivanje, otkrivanje, kao i mogućnost postepene tranzicije s jedne strane na drugu, bivanja ni tu, ni tamo. Ona ukida prostornu hijerarhiju i otvara prostor slobode za vremensko i spontano prisvajanje od strane djece. U toj namjeri prati je i odabir materijala od kojeg nastaje – vidljiva blok opek, koja zajedno s betonskim podom, neobrađenim betonskim podgledom stropa ili pak industrijskim vratima, prati ideju za ostvarivanjem slobode djece onako kako to ostvaruju na igralištima ili u vanjskim prostorima.
Logika uređenja interijera zamijenjena je logikom gradnje kuće od temelja do krova sa svojim prednjim i stražnjim dvorištem. Kuća je u ovom slučaju ‘naseljivi zid’ od blok opeke, a dvorišta su betonska ispod otvorenog, originano izvedenog sitnorebričastog stropa. Iz ‘dvorišta’, kroz obnovljenu staklenu stijenu, pruža se panoramski pogled na Kvarner koji je zamijenio niz individualnih kadrova nekadašnjih ureda jedne modernističke zgrade na Pećinama.
Svi prostori jednako su tretirani u svojoj sirovosti prvobitne gradnje te definirani jednim fragmentom pročelja ljubičaste dijagonale koja ih puni i opslužuje ne bi li tako postali lakše prilagodljivi nestalnosti programa koji ih naseljuje kao i potrebama izmjene korištenja. Učionica s mogućnošću povezivanja s dvoranom postaje prostor predstave ili plesnjaka, prostor pvn-a postaje učionica, prostor učionice postaje soba za razgovor…
Adaptacija prostora MMPS-a ostvarena je donacijama putem nacionalne kampanje koja se odvijala paralelno s gradilištem pa se i sam projekt prilagođavao toj dinamici. No nema ništa kompromisno u ovom procesu jer je kolektivna borba ostvarila cilj – djeca su dobila svoje mjesto pod suncem, koje nije njihov dom, niti škola, već ono nešto između ili pak treće, što im je dano kao dodana vrijednost u formativnoj fazi njihovog života. Novi prostor samo je jedan segment tog puta, ipak on postaje ‘aktivni i konstitutivni element produciranja i pregovaranja društvenosti’¹. (¹Igor Kulenović, Prostor kao društvena praksa: Gradine i heterotopija)
Zahvaljujući novouređenom prostoru kojim su postigli određene prostorne i programske standarde, udruga CeKade uskoro će se registrirati kao Pružatelj usluga u zajednici.
U nastavku pročitajte tekst arhitektice Rose Rogine, članice Stručnog savjeta UHA-e koji je valorizirao projekte prijavljene na Godišnju izložbu UHA-e te predložio nominacije za istu:
“Adaptacija prostora ‘Moje mjesto pod Suncem’ donosi jednu posebnu arhitektonsku priču, pritom nas podsjećajući da za sreću nije potrebno mnogo. Izvana samozatajna, iznutra dinamična, ova naizgled jednostavna prostorna intervencija nudi neizmjerno mnogo za njene glavne korisnike – djecu i roditelje iz obitelji koje žive u lošijim socijalnim i ekonomskim uvjetima. Nizom pažljivo odabranih arhitektonskih poteza, uključujući uvođenje naseljivog zida, manipulacijom dobro poznatih građevinskih materijala kao što su vidljiva blok opeka ili neobrađeni betonski strop te korištenjem boje kao prostornog unifikatora kreiran je niz višenamjenskih prostora istovremeno zatvorenog i otvorenog karaktera. U svojem novom ruhu, oslobođenom bilo kakve monotonije i hijerarhije, ovaj prostor namijenjen programu socijalnog uključivanja otvara niz oblikovnih mogućnosti za kreativno sudjelovanje u edukaciji i aktivnostima izvorno nedostupnima njenim primarnim korisnicima. Putem arhitekture primjerene kontekstu socijalne i ekonomske problematike kojom se bavi, ova maštovita i precizna intervencija rezultirala je velikom prostornom i društvenom vrijednošću za one kojima je to najviše potrebno.“
Autori/ce: Ana Boljar, Ida Križaj Leko, Enia Kukoč, Kristijan Mamić, Marin Nižić, Ariana Sušanj i Damian Sobol Turina
Lokacija: Janka Polića Kamova 19, Rijeka
Naručitelj: Udruga CeKaDe – Centar za Kulturu Dijaloga
Godina projekta: 2020.
Godina realizacije: 2022.
Površina interijera neto: 380,00 m²
Investicija s PDV-om: 300.000,00 eura
Fotografije: Ana Boljar, Petar Borovec, Tanja Kanazir
Objavu nominiranih za godišnje nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata na Vizkulturi podržava ADDE Studio
