Umjetnica Jovana Popić nedavno se predstavila zagrebačkoj publici monumentalnom izložbom «Što želiš zaboraviti?» koja je pripremljena povodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta u Galeriji Bačva u Meštrovićevom paviljonu odnosno Domu HDLU-a. Za ovaj rad Jovana Popić je dobila Sennheiserovu nagradu «Future Audio Artist Program» koja će joj omogućiti razvoj akustike na radu uz pomoć inžinjera. Uz velika ulaganja u projekt Jovane Popić, Sennheiser ga namjerava predstaviti na Art Baselu. Nakon zatvaranja zagrebačke izložbe i reakcija mnogi su se složili u komentarima da je trajala prekratko (10 dana), što je svakako istina, jer ovako veliki projekt i ulaganje zahtijeva definitivno više prostora za sagledavanje. Da bismo dobili bolji uvid u pripremu i rad na ovom projektu, razgovarali smo s autoricom o idejnom procesu te o odnosu umjetnika na Balkanu i na Zapadu.
*Jovana Popić
► Tvoje obrazovanje na akademiji je započelo u Beogradu, a završilo u Berlinu na odsjeku za multimedije na Universitat der Kunst. Kako je izgledalo usavršavanje na UdK i tvoje novo iskustvo? Koje su se teme od tada počele javljati u tvojim radovima?
Jovana Popić: Akademije se dosta razlikuju. Naš klasičan pristup obrazovanju mi se sada, iz ove perspektive, čini jako dobar. U momentu kada sam napustila beogradsku akademiju, bilo mi je jako dosadno, čak sam mislila da sam izabrala pogrešan poziv. Razlog tome je što se iste stvari rade četiri godine. Nisam shvaćala koja je veza između mene i moje osobne priče u odnosu na modele koje smo replicirali u različitim stilovima. Kod Rebecce Horn na UdK sam shvatila da je važno tražiti teme unutar sebe i to je ono što mi je trebalo. Već sam se na beogradskoj akademiji počela baviti onim što mene pokreće, onim što ja želim iskazati, što kao umjetnica želim reflektirati, da prođe kroz mene; nečim što me pokreće izvana i iznutra. Na beogradskoj akademiji nas je to reproduciranje dovelo do izvanredne tehničke pismenosti. Međutim njen nedostatak je nedovoljna posvećenost studentima, njihovim afinitetima, što smatram dijelom socijalističkog naslijeđa. Na zapadu se kod dobrih profesora na tome inzistira.
► Što za tebe znači pojam: Biti umjetnica na Zapadu?
Jovana Popić: Umjetnik danas mora ostaviti puno vremena od početne ideje do definirane forme rada. To su vrijeme i rad koji se zbivaju na papiru, računalu, gdje se vidi gdje sam ja, gdje je moj rad pozicioniran, zašto to baš sada radim… Ono što mi smeta na Zapadu jest to da je umjetnost postala lifestyle, ljudi se bave umjetnošću zato što je to lagodna pozicija, ili se samo tako čini. Thomas Piketty, teoretičar i ekonomist, govori o akumulaciji kapitala, što bih usporedila sa situacijom kod nas. Svaka generacija se mora skućiti, ponovo kupiti stan, izgraditi kuću. Na Zapadu to više nije tako. Oni već nekoliko generacija nasljeđuju kapital i imaju dovoljno vremena baviti se sobom tako da postoji dosta mladih umjetnika koji se bave umjetnošću jer mogu, imaju dobro financijsko zaleđe, a također misle da je to izuzetno povlaštena pozicija. Kada kod nas kažeš da si umjetnik, to uglavnom podrazumijeva jednu mnogo nižu razinu povlaštenosti nego na Zapadu.
U Berlinu imam atelje i podjednako dugo radim u njemu kao i ispred svog računala u stanu. Kako često putujem, tako se i radno okruženje mijenja. Bila sam na dosta rezidencija, ali u posljednje vrijeme radim na svojim projektima. Rezidencije su odlične, ali meni treba infrastruktura, tako da znam gdje što producirati: one su dobre za razvoj ideja, ali za tehnički dobro izveden rad nisu baš najbolje. Ipak, to zavisi od osobnog iskustva i tipa rezidencije svakog umjetnika.
► U Berlinu je, kao i u cijeloj Njemačkoj, aktualna diskusija o Židovima, njihovom naslijeđu, memoriji i prošlosti. Možemo li, zahvaljujući takvoj klimi samopropitivanja vlastite povijesti, naći korijene tvog djelovanja, tj. tvojih radova o ratu u bivšoj Jugoslaviji?
Jovana Popić: U kontekstu mojih stalnih bivanja ovdje i tamo, između Beograda, Zagreba i Berlina, pripadnosti svuda, stvorila se nova perspektiva i sposobnost da sagledam druge, ali i sebe. Oko toga se gradi moj identitet kao umjetnika i čovjeka. U Njemačkoj sam, s distance, mogla početi razmišljati o situaciji u društvu ovdje, jer da sam ostala ovdje, vjerojatno ne bih prepoznala te probleme i teme i to vrlo često primećujem kod svojih kolega ovdje – oni se ne bave tim temama jer su upravo njima opkoljeni. Žižek je rekao da naši umjetnici često sanjaju san koji Zapad ima o njima. Ja se zapravo ne bavim ratom u bivšoj Jugoslaviji, već prije svega osobnim iskustvom. Pokušavam to iskustvo promisliti. Smatram da je to najautentičnije stanje koje kao umjetnica mogu prenijeti i govoriti o tome. Mogu pričati o onome u što sam ja imala uvid. Želim svoju publiku kroz rad pitati: «Jel’ tako i kod vas, mislite li i vi tako?» Važno mi je diskutirati s publikom. Taj dio smatram postavljanjem teze kroz umjetničku strategiju, a motor je autentično iskustvo proživljenog. Da živim u nekoj drugoj zemlji, ne znam čime bih se bavila, moje iskustvo bi bilo drugačije. Alain Badiou smatra da se umjetnost događa i to je razlikuje od znanosti – nije jedna teza koja je napisana na papiru, nego je važno da se bude prisutan. Umjetnički rad je ono što se vidi na pola puta između promatrača i rada. Umjetnik je samo nositelj – medij. Umjetnost su vibracije i frekvencije u društvu, u inače nepolariziranom zraku.
► Kako je nastao rad, audio-prostorna instalacija “Što želiš zaboraviti?” Je li ona nastavak tvog dosadašnjeg interesiranja za političke i povijesne teme te ljudske traume?
Jovana Popić: Rad je nastao na poziv Josipa Zankija, predsjednika HDLU-a, prije godinu i po dana. On je vidio radove koje sam radila u Erveniku, mjestu mog odrastanja, a kasnije ratom zahvaćenom području. Uvijek se bavim posljedicama, a ne uzrocima, kao što me u ovom radu nije zanimala faktografija, niti narativno – zanimalo me je više kakvo je takvo jedno iskustvo, koje je paradigma 20. stoljeća (mislim na holokaust), koje uvijek ima odjek ili koje će se ponavljati. U početku mi je bilo teško jer nisam bila sigurna kako bih pristupila toj temi. Ovdje se povijest skriva, ne spominju se činjenice i stvari se vrlo relativiziraju. U Njemačkoj se više priča o povijesti, holokaustu, zlodjelima i time se javnost pokušava osvijestiti kako do takvih grešaka ne bi došlo ponovo. Takva obilježja u Berlinu postoje u svakoj općini. Ispred svake kuće, gdje su živjeli Židovi, postoji takozvani kamen spoticanja (Stolperstein). Mislila sam da ne mogu razviti projekt jer se ne želim baviti smrću. To nije tema koja je meni bliska. U Njemačkoj se često bave pitanjem holokausta i često se na TV-u mogu naći dokumentarne emisije o tome pa mi je izgledalo kao nerijetko rabljena tema. Međutim, budući da se o holokaustu kod nas rijetko priča, a povijest se često interpretira sa stajališta sadašnjih političkih struktura u društvu, po Aleidi Assman, u takvom društvu je manipulacija kolektivnim sjećanjem snažno oružje. Zbog toga sam shvatila da kao umjetnica trebam preuzeti odgovornost u takvoj situaciji.
Zato je okidač za sakupljanje i stvaranje audio-arhiva u osnovi zvučne slike rada bilo početno pitanje: Što želiš zaboraviti? U kontakt s intervjuiranim pojedincima sam stupila preko židovskih općina u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu. U Sarajevu je iskustvo bilo posebno jer su me jako lijepo primili, a grad je kao takav proživio nekoliko ratova. U Beogradu sam se srela s mlađim ljudima koji nisu direktno vezani za iskustvo logora, ali koji su mi prenijeli iskustvo svoje obitelji, dok u Sarajevu uopće nisam mogla naći ljude mlađe generacije, svi su otišli.
Zanimaju me ekstremna iskustva koja pojedinac proživljava. Često razmišljam kako je Picasso razbio perspektivu. Mislim da svaki umjetnik ima ontogenezu u sebi gdje može krenuti od dječjeg crteža, a završiti na točki ili još dalje ako je genijalan. Mislim da je moja autogeneza bila da se razbije slika svijeta, kao i perspektiva za koju sam mislila da nije tako lako razoriva. Zanima me vidjeti kako gledaju na život ljudi koji su prošli iskustvo logora i rata direktno ili indirektno.
► Poznata je činjenica da je veliki broj Židova stradao van njemačkog teritorija, a jedan od njih je u to vrijeme bila nacionalistička Hrvatska s logorom u Jasenovcu. Je li taj povijesni narativ povezan s izborom Zagreba kao mjesta održavanja izložbe?
Jovana Popić: Mislim da se to složilo. Mislim da ne bih došla na ideju ovakvog rada, i naziva pogotovo, da rad nije bio izložen u Hrvatskoj. Mislim da se ovo društvo malo bavi prošlošću. Činjenica da u Zagrebu ne postoji nijedan spomenik žrtvama holokausta ni fašističkog režima, govori o ignoriranju povijesti. Ako pogledamo na jugoslavensko naslijeđe, primjetit ćemo da se u Beogradu s nostalgijom prisjeća vremena postojanja Jugoslavije, dok se u Zagrebu, pa i u cijeloj Hrvatskoj, taj period teži zaboraviti. Tada sam shvatila da je glavno pitanje ne to čega se sjećamo, nego što želimo zaboraviti. To pitanje je direktno vezano za ovu temu.
► Zašto je sjećanje važno, kako ono individualno tako i kolektivno? Možemo li sjećanje smatrati dijelom memorije?
Jovana Popić: Sjećanje je dio našeg identiteta. Indiviualno sjećanje svakog od nas je važno jer kroz njega gradimo identitet. Ja se upravo bavim proživljenim. Sjećanje je važno za pojedinca ali i za društvo. Važno je da postoje mjesta sjećanja, kako za društvo u cjelini tako i za žrtve koje mogu spremiti svoje sjećanje kako bi ga psihički pohranili. Društva koja se ne sjećaju, ulaze u amneziju. To nam je važno da se ponovo ne bi dogodio rat.
► S obzirom na to da nisi sociologinja ni antropologinja, kako si prišla ovom radu, koju si metodologiju koristila?
Jovana Popić: Moja vizija je bila da se arhiv ljudskog sjećanja i memorije pohrani u ljudskoj kičmi. Istovremeno sam htjela da moja audiovizualna forma rada transformira prostor u (svojevrsni) muzej budućnosti u kojem se jedno imaginarno biće iz budućnosti, čovjekoliki cyborg, sjeća još samo uz pomoć tih pet dijelova njegovog tijela (pet pršljenova) dok je ostatak njegovog tijela nevidljiv jer hibernira zakopan u stanju amnezije. Tih pet pršljenova su dijelovi koji još uvijek komuniciraju, koji se još uvijek nečega sjećaju. Pri tome je važno naglasiti da ovaj rad zaboravljanje tretira kao sastavni dio sjećanja i da se ono kao takvo bitno razlikuje od amnezije.
Na vizualnom nivou je hiperkontrolirana, sjajna i perfektna forma, suprostavljena nečemu prljavom i zarđalom, ono što me u ovom radu kao umjetnika uzbuđuje. Kroz nju sam željela preispitati relaciju između sjećanja, kao nečeg prošlog, zakopanog i skoro zaboravljenog, i budućnosti, perfektne, hladne, sjajne.
Zanima me kako će se rad čitati za sto godina jer on se ne bavi sadašnjošću, već relacijom između prošlosti i budućnosti.
Sakupljanje audio materijala, koji čini osnovu akustičke dimenzije rada, počela sam postavljanjem pitanja svojim sugovornicima, sadržanog u samom naslovu rada. Kroz njega sam željela saznati kako ti ljudi gledaju na svoje ekstremno iskustvo vezano uz holokaust, koje je bez usporedbe u povijesti, i kakav su uvid stekli u svijet oko sebe i u društvo kroz njega. U pripremanju za intervuje, posavjetovala sam se sa psiholozima kako prići tim ljudima, ali su odgovori uvijek bili drugačiji ovisno o osobnosti, životnoj dobi i intenzitetu doživljenog svakog od mojih sugovornika. Razgovore sam vodila i s nekoliko povjesničara, izmedju kojih izdvajam Hrvoja Klasića. Audio dimenziju rada bih htjela produžiti i proširiti jer imam puno materijala na kojem još želim raditi.
► Jesi li si koristila židovske arhive?
Jovana Popić: Prošla sam nekoliko arhiva, ali nisam puno materijala odatle koristila jer su to mjesta u kojima češće pronalaze materijale antropolozi i povjesničari. Živeći u Njemačkoj, puno toga sam vidjela i čula te su arhivski materijali vrlo bogati faktografijom. Mene zanima individualno ljudsko iskustvo i uvidi u suštinska pitanja koja su oni kroz to iskustvo stekli.
Skupila sam veliku količinu materijala. Izuzetno je dragocjeno za sve nas autentično ljudsko iskustvo koje taj arhiv sadrži i zato planiram od njega napraviti publikaciju koja će biti dostupna široj javnosti.
► Jesi li razmišljala o proširivanju rada?
Jovana Popić: Mislim da će rad biti proširen. Izazov je staviti u novi kontekst djelo koje će biti prikazano van okvira grada Zagreba u kojem se sada nalazi. Ovaj rad posjeduje i univerzalnu dimenziju koja nije vezana za određeni društveni ovir i kao takav je sposoban pokrenuti dijalog i u novim kontekstima. Pri tome je jako važno da umjetnički rad u takvom nekom procesu ne izgubi svoju jačinu.
► Na Kickstarteru si pokrenula kampanju za prikupljanje sredstava za realizaciju rada. Znači li to da nisi imala podršku židovskih zajednica i fondacija? I kako je na kraju ta kampanja prošla?
Jovana Popić: Ni od jedne židovske zajednice s Balkana nisam dobila sredstva. Proces je, kao što je često slučaj kod potrage za sredstvima za umjetničke projekte, bio takav da sam konkurirala na mnogo mjesta da bih dobila nekoliko podrški od kojih izdvajam nagradu «Future audio sound programm award» koja mi omogućava puno dalje i puno kvalitetnije razviti zvučni element rada. Na njemu radim zajedno s inžinjerom Ivanom Plajhom koji je suradnik na MIT-u u Bostonu. Zajedno ćemo raditi dalje na akustičnom dijelu ove instalacije dok će vizualni ostati isti.
► Kakvi su planovi za daljnje izlaganje rada?
Jovana Popić: Rad će biti izložen na Art Baselu u Miamiju ili na Art Baselu, upravo smo u pregovorima oko toga. Sajmovi nisu moja najomiljenija mjesta. Međutim moj rad se neće naći među mnogobrojnim radovima za prodaju jer je on sad dio Sennheiserovog projekta, već će biti izložen u posebnom prostoru. Prostor, u kojem se on nalazi, za sam rad je izuzetno bitan. To je dobra pozicija u okviru komercijalnog događaja kao što je sajam.
Razgovarala: Maja Broun / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
Fotografije: Jovana Popić, Juraj Vuglač i Ivan Dorotić
