Dok su se tijekom lipnja diljem zemlje, a poglavito u Zagrebu, odvijale nervozne i užurbane pripreme za završni dernek povodom pristupanja Lijepe naše Europskoj uniji, u malenoj galeriji Galženica na periferiji metropole, u Velikoj Gorici, održao se izložbeni program koji već desetak godina jamči da se djelić domaće scene vizualnih umjetnosti, za razliku od većine ostale kulturne produkcije, u nekoj budućoj revalorizaciji neće ubrajati među tipične manifestacije provincijalne kulture.
Dakako, riječ je o izložbi finalista godišnje Nagrade Radoslav Putar koja je u Galženici bila otvorena do 12. srpnja. ‘Putar’ je svakako najznačajnije hrvatsko priznanje za mlade umjetnike do 35 godina, naglašeno međunarodnog odjeka, budući da je jedan od propulzivnih natječaja u mreži Young Visual Artists Awards (YVAA), koju još od 1991. godine diljem Srednje Europe i Balkana gradi nezavisna udruga Foundation for Civil Society, s ciljem njegovanja i razvijanja lokalnih umjetničkih scena u dosluhu s kurentnim inozemnim trendovima, ali i u skladu s autohtonom domaćom tradicijom.
Hrvatski partner udruge je Institut za suvremenu umjetnost iz Zagreba, dok se anualna izložba radova finalista natječaja u galeriji Galženica održava od 2006. Za razliku od prošlogodišnjeg natječaja, kada je ‘Putara’ primio Miran Blažek za rad Monument (2011.), što je bio jedan od rijetkih intrigantnijih segmenata inače pomalo konzervativne i predvidljive izložbe, ove su godine finalisti izabrani umjetnici i umjetnice u prilično lucidnom i kritički precizno artikuliranom tonu pozabavili nekim poticajnim društvenim problemima, ne gubeći pri tome iz vida i estetski višeslojan subjektivni simbolizam, a to je većinom nedostajalo prošlogodišnjoj izložbi.
Žiri u sastavu Miran Blažek (prošlogodišnji laureat uvijek je u žiriju za narednu godinu), Irena Bekić – kustosica i voditeljica galerije Prozori, Jon Blackwood – kustos i likovni kritičar (Glasgow / Sarajevo), Željka Himbele – samostalna kustosica (Zagreb / New York) i Tadej Pogačar – umjetnik i kustos u P.A.R.A.S.I.T.E. muzeju (Ljubljana), među tradicionalnih četvero finalista uvrstio je Mihaela Gibu (rad Vjerujte mi vjerujem vam / Trust Me I Trust You, 2012. -2013.), Fokus grupu – Ivu Kovač i Elvisa Krstulovića (rad Pjevam da mi prođe vrijeme / I Sing to Pass the Time, 2011. – 2013.), Hanu Miletić (rad Klasa 2008. / Class of 2008.) i Dinu Rončević (serija radova Car Deconstructions, 2012. – 2013.), a potonja je na koncu dobila i nagradu, i to sasvim opravdano. Više o Dini i njezinom radu pogledajte u našem velikom intervju.
Tijekom posljednjih par godina, rad ove 29-godišnje umjetnice karakterizira procesualnost bliska performansu, premda tu žanrovsku odrednicu u njenom slučaju treba shvatiti vrlo široko. Polazište njenih performansa najčešće je instalacija, čija je uloga da simbolički sublimira određene društvene neuroze i kontradikcije, individualno i kolektivno duboko usađene procesom socijalizacije, što se posebno odnosi na probleme definicije i tretmana roda i spola u suvremenoj, još uvijek dominantno patrijarhalnoj zapadnoj civilizaciji. Nakon početnog mapiranja onih aspekata problema koji su za nju intimno najvažniji, Rončevićeva se upušta u rastakanje normiranih društvenih uloga direktnom akcijom i uključivanjem suradnika u performativni proces, i to prvenstveno ne-umjetnika, laika.
Sasvim konkretno, u spomenutoj seriji radova u više je navrata i na više lokacija, k tome geografski i kulturalno posve različitima (prvo u gradiću Kuopio u Finskoj, zatim u Beču, i naposljetku u Splitu), okupila malu grupu djevojčica ili djevojaka (jednom prilikom i predpubertetske dobi) s ciljem da uz njeno vodstvo u potpunosti rastave obiteljski automobil (Renault 4 ili Opel Astra karavan), i tako iskuse privilegiju uživanja u radu koji u heteronormativnom društvu nominalno nije namijenjen ženskom spolu.
Rončevićeva je, pak, automehaničarske vještine stekla upisivanjem (i završavanjem) prekvalifikacije u jednoj zagrebačkoj strojarsko-obrtničkoj srednjoj školi, što je učinila u sklopu svoga diplomskog rada na ALU, pokušavajući potom i naći posao u novoj struci, nažalost bezuspješno, mahom iz razloga koji s njenom stručnošću nisu imali nikakve veze, ali sa spolom itekako jesu. Pri tome je ključno naglasiti ovo – poduzimanjem tako neočekivanog poteza (kada ste posljednji put čuli da se neki mladi lokalni umjetnik/ca svojevoljno odriče svog komotnog kulturnog statusa i zakoračuje u potpuno različiti klasni kontekst?) Rončevićeva je odbacila klasični ‘modus operandi’ ‘progresivnih’ istraživačkih umjetnosti, udaljivši se od pukog detektiranja problema koje prečesto ostaje unutar hermetičnosti galerijske ‘bijele kocke’, kako bi edukacijom emancipirala ponajprije sebe, a potom i one ljude do kojih je u ovom društvu zaborava uopće moguće doprijeti.
Znakovito je što umjetnica za sebe kaže kako je upravo usvajanjem znanja i vještina koje prema reakcionarnim društvenim principima njoj nisu bile namijenjene osjećala kako postaje sve više ženom, jer je pokušala iskoračiti iz svoje uvriježene društvene uloge prema mogućnosti cjelovitog razvoja ljudske osobnosti, koja bi se u istinski demokratskom društvu trebala podrazumijevati. Suvremena društvena hijerarhija pred žene (ali i muškarce) svih dobi i pripadnosti postavlja prioritete i potrebe koje gotovo nitko ne može, i ne bi treba zadovoljiti i ispuniti, a rad Dine Rončević sa ženama koje iskazuju želju za promjenom, unatoč ograničenosti svoga dosega, može barem pomoći osvješćivanju postojećeg stanja među ciljnim skupinama koje same po sebi još nisu emancipirane. Za početak. Stoga izbor žirija ove godine nije pretjerano iznenadio, jer je pokazao kako se, sasvim realno gledano, suvremenoj umjetnosti (još) ne može osporavati potencijal za iskreni društveni aktivizam.
Od ostalih finalista valja se još pobliže osvrnuti na rad ‘Pjevam da mi prođe vrijeme’ Fokus grupe (Iva Kovač i Elvis Krstulović). Riječ je o dijagramskom mapiranju (strukturiranom kronološki, s obzirom na prostorno-vremenski kontekst i tematske cjeline) epohalnih trenutaka u razvoju prijeratnih umjetničkih avangardi 20. stoljeća, kao i poslijeratnih novih umjetničkih praksi; dok se pri ‘montaži’ svih tih historiografskih elemenata otkriva i svojevrsni intimni pogled Fokus grupe, koja ovim radom odaje neskriveni ‘hommage’ mnogim znakovitim licima iz tog vremenskog slijeda (više ili manje poznatima, pa čak i poluanonimnima), kao što i deklarativno, ali nepretenciozno, ističe vlastito prihvaćanje tog obvezujućeg kulturnog naslijeđa.
Rad se sastoji od školske ploče na kojoj je kredama u boji iscrtan cjeloviti dijagram, čime se postiže i dojam nestalnosti, nesvršenosti, konstantne promjene i prekrajanja (jer ni jedan zapis na školskoj ploči nije stalan kao u kamenu uklesan, već je nužno zamjenjiv i temporalan); te niza ‘razglednica’ na kojima su rukom i olovkom, po uzoru na fotografije i novinske naslove, iscrtani brojni znameniti događaji iz dijagrama, na taj način fiksirani u prošlosti, i to u formi koja vrlo često služi kao sinonim za kič i masovnu distribuciju standardiziranih, steriliziranih slika.
Podijelivši svoj rad na dvije tako oštro suprotstavljene formalne cjeline, čini se kako su umjetnici htjeli naglasiti rizike problematične ‘naknadne pameti’ u valorizaciji bolje revolucionarne prošlosti, koja najčešće nikada nije bila toliko subverzivna koliko se može naslutiti iz različitih dokumenata i svjedočanstva, a niti je bila posve lišena zaista presudnog kulturnog značaja (barem na američkoj i europskoj razini), kako se prevladavajućim, rezigniranim cinizmom vrlog novog stoljeća uloga povijesnih avangardi katkad teži protumačiti. Ukratko, rad Fokus grupe upozorenje je o nužnosti dosljedne artikulacije i spoznaje svih relevantnih povijesnih i društvenih procesa koji utječu na oblikovanje umjetničkog djela, odnosno na fenomen rada kao takav, što itekako može olakšati poziciju suvremenog čovjeka – radnika – umjetnika, uhvaćenog u žrvanj sveobuhvatnih, radikalnih promjena, koje se događaju iznad i izvan, ali i kroz njega samog, i baš ih je zato nužno uhvatiti za rep i kritički pratiti.
Na kraju, uza sve kvalitete i prednosti, treba istaknuti i neke očite nedostatke ove izložbe, uglavnom produkcijske naravi, što poprilično čudi, jer je riječ o tako bitnom, međunarodno podržanom i financiranom natječaju i nagradi. Prije svega, iznenađujuća hrpetina pravopisnih grešaka u informativnom deplijanu izložbe naprosto odaje da su neki organizacijski poslovi, nažalost, šlampavo odrađeni, a izostanak bilo kakvih zidnih legendi u postavu izložbe, odnosno nepostojanje nikakve signalistike, također pomalo kvari doživljaj, pogotovo zato što su u pitanju tako sitni, ali ipak bitni propusti.
Nadalje, onima koje izložba zaista zanima vjerojatno nije bio problem potegnuti do Velike Gorice iz Zagreba ili nekog drugog mjesta, ali moglo bi im pomoći kada bi na web stranicama galerije Galženica pisalo točno radno vrijeme, a ne već odavno zastarjela informacija da galerija radi vikendom, što izgleda nije točno.
Zaključno, čini se sjajno kada se jednoj izložbi oštre kritike mogu uputiti ‘samo’ na račun funkcioniranja ‘hladnog pogona’, nevezano uz kvalitetu predstavljene umjetnosti, no, s druge strane, postavljanjem neadekvatno opremljenih izložbi institucije umjetnicima, publici, pa i same sebi čine medvjeđu uslugu čije se loše posljedice poslovično osjećaju tek dugoročno, kada je za ispravke pomalo prekasno.
