U utorak 15. lipnja u Galeriji Kristofor Stanković (Stara gradska vjećnica) u Zagrebu otvara se izložba “Akvareli” slikarice Monike Meglić
U nastavku pročitajte više o izložbi kroz tekst Jasmine Šarić;
Izložbom Akvareli Monika Meglić predstavit će se radovima iz tri različita ciklusa svog stvaralaštva: Autoportreti, Smrt i Priroda. Naizgled kontradiktorni, ovi ciklusi izraz su intuitivnog promišljanja umjetnice o različitim aspektima zbilje, manifestirajući je kroz neponovljivost osobe, prolaznost života te jedinstvenost prirode. U formi akvarela, gotovo crtačkom tehnikom, ostvareni su radovi koji, promatrani kroz prizmu potrage za onim iskonskim u svijetu, čine cjelinu nadahnutu autoričinim promatranjem svijeta kao utopijske prirode. Inspirirani mitologijom, kulturom i religijom, oni su s jedne strane jednostavna manifestacija svijeta oko nas, a s druge podloga za otvaranje antropoloških, psiholoških, pa čak i metafizičkih pitanja različitih opsega.
Umjetnica nam kroz ovu izložbu predstavlja nešto svima blisko, a to su načini na koje se nosimo sa stvarnošću. Priroda se, osim što predstavlja zaseban ciklus, snažno isprepliće i u ostalim radovima. Ništa čudno, budući da je priroda sastavni dio naših života jednako kao što smo i mi dio nje. Na koje sve načine možemo dotaknuti prirodu, vanjsku, ali i onu našu vlastitu, unutrašnju? Znači li doticanje prirode ujedno i doticanje sebe, doticanje iskona, doticanje početka, kraja (smrti), a na taj način i moguće doticanje istine? Ili barem približavanje njoj…
Jednako tako, i autoportreti se provlače kroz različite cikluse. Kroz uobičajene, svakodnevne situacije, u njoj poznatim okruženjima, autorica prikazuje ono intuitivno, emocije koje nisu dostupne okolini, sve ono što ne može podijeliti s drugima. Autoportretima, kojima prikazuje sebe u različitim ulogama i situacijama, implicitno nas povezuje s načinima na koje se osoba može ostvariti, a koji se ovdje pojavljuju kao suprotnost prolaznosti života i u jednakoj mjeri borbe s njom.
Smrt, s druge strane, kao destruktivni aspekt egzistencije, nije prikazana kao nešto nužno negativno, već kao moguće pozitivno iskustvo koje nam humorističnim prikazima sugerira smijeh umjesto straha, kojeg uobičajeno povezujemo s ovom tematikom.
Teme se međusobno isprepliću, autoportreti se javljaju u prirodi, priroda je prisutna na autoportretima, a smrt kao neizbježna konstanta provlači se na zanimljiv način kroz radove dovodeći u pitanje prolaznost i svrhovitost bivanja na jedan duhovit i pristupačan način.
Monikine radove iz ciklusa ‘Autoportreti’ predstavili smo u našoj kategoriji ARTODROM
