Svim lokalnim ljubiteljima prvoklasnog dizajna ime Intera zasigurno je itekako poznato. Salon namještaja, showroom dizajnerskog mobilijara, galerija izvanserijskih komada, odredište za inspiraciju – kojim ih god atributima opisali, ovaj vizualno atraktivan prostor u ulici Kralja Držislava zagrebačkog Donjeg grada prepun je posebnog i izuzetno dobro dizajniranog namještaja. Od skandinavskih i talijanskih brendova brojnih dizajn klasika, preko slovenskog brenda Rex Kralj inspiriranog legendarnim dizajnom Nike Kralja pa do samoiniciranog brenda Element, asortiman Intere pažljivo je i promišljeno kuriran od strane njezinih vlasnika Nataše Trbović i Vladimira Mikića.
Strastveni zaljubljenici u izvanredan i prvoklasan dizajn, Nataša i Vladimir već 27 godina zastupaju, uvoze i na domaćoj sceni promoviraju brendove i promišljanje dizajna najviših estetskih vrijednosti. Ponuda koja spretno kombinira retro atmosferu, vintage eleganciju i bezvremenske komade, posebno je naglašena u iskreno predivnom prostoru iz kojeg je, jednom kad uđete, gotovo nemoguće brzo izaći. S Natašom i Vladimirom smo porazgovarali o aktualnim temama: o preseljenju na ovu novu adresu, divnom prostoru koji su tu pronašli, njihovom specifičnom pristupu poslovanju koje je snažno ispunjeno predanošću spram odličnom dizajnu, ali i umjetnosti u prostoru, komunikaciji i nezaobilaznoj temi hrvatskog dizajna. Što su nam ispričali pročitajte u nastavku.
► Vjerujem da vas Vizkulturinim čitateljima ne trebamo previše predstavljati, no kako bi saželi vašu poslovnu metodologiju i relativno jedinstvenu ponudu koju Intera nudi na domaćem tržištu?
Vladimir Mikić: Cijela poslovna metoda nam je oduvijek vrlo jednostavna – ponudu isključivo baziramo na vlastitom ukusu. Dakle samo ono što nam se sviđa i zadovoljava određene kriterije vezano za kvalitetu materijala i izvedbe, može ući u odabir brendova koje ćemo ponuditi u izložbeno-prodajnom prostoru. Ta metoda možda nije uvijek oportuna i opravdana u komercijalnom smislu, ali to nam nikad ni nije bio kriterij kojim smo se vodili. U počecima je ta ponuda bila vrlo nišna i obraćala se vrlo uskom krugu ljudi, ali je s vremenom broj poklonika postajao sve veći.
► Negdje ovih dana brojite drugu godišnjicu od kada ste otvorili Interu na novoj adresi. Kako bi sumirali ove dvije godine, kakve su promjene donijeli novi prostor i nova lokacija, jesu li ispunili neka vaša očekivanja, otvorili vaša vrata novim klijentima, novim suradnjama…?
Nataša Trbović:Kako smo zadnjih godina proširili suradnju na nekoliko novih skandinavskih partnera, stari izložbeni prostor u Ilici, u kojem smo bili okruglih dvadeset godina, jednostavno nam je postao premali. Novi je prostor na adresi Kralja Držislava 8 puno je veći, proteze se na dvije etaže i ukupne je površine 320 m2. Radi se potpuno otvorenom prostoru jednog volumena, gdje su nam mogućnosti prezentacije puno veće. Kako zbog navedenog, tako i zbog nove lokacije, koja se nalazi u nama vrlo interesantnoj zoni grada, publika nam se dosta proširila i zbog toga smo vrlo zadovoljni. Također nam je veći prostor omogućio i dodatno proširenje ponude, tako da smo u zadnje dvije godine započeli suradnju s novim interesantnim brendovima kao sto su Menu, Labofa, Wendelbo i Woak.
► Upravo proces vašeg preseljenja s jedne na drugu adresu koincidirao je s pandemijskim i friškim post-pandemijskim razdobljem, zagrebačkim potresom, a na koncu i ratnim zbivanjima u našem neposrednom susjedstvu, koji vjerojatno ima i najviše utjecaja na lance proizvodnje i industriju. Koliko su sve ove neprilike utjecale na vaše poslovanje i opće stanje stvari u kontekstu industrije (dizajnerskog) namještaja procesa dobave i slično?
Vladimir Mikić: Ako izuzmemo potres, koji je za razliku od svih ostalih nepogoda koje su nas u zadnje vrijeme pogodile, ipak lokalnog karaktera i koji je ostavio fizičke ožiljke na mnogim zgradama u centru, pa tako i na našoj, ostale nepogode su globalne i nažalost su utjecale na cijelu industriju namještaja, od problema u logistici, nedostatku sirovina i prekidima proizvodnih procesa. Sve to se vrlo brzo reflektiralo na cijene i na produženje rokova isporuke. Mi smo imali sreću da su se naši partneri dosta dobro nosili s tim izazovima gotovo cijelu godinu, ali smo zadnjih par mjeseci direktno ili indirektno ipak počeli osjećati određene posljedice. Rezultat svega je povećana potražnja proizvoda koji se mogu dobiti odmah, bez naručivanja, što nas je u neku ruku natjeralo na određene prilagodbe u modelu poslovanja.
► Intera je obiteljski biznis, postojite već impresivnih 27 godina. Koliko je vašim klijentima važno to vaše dugogodišnje iskustvo, filozofija apsolutne posvećenosti ovom što radite i fokusa na specifičnu nišu dizajnerskog namještaja i opremanja interijera? Smatrate li da klijenti sve to prepoznaju?
Nataša Trbović:U današnje vrijeme povećanog rizika i opće nesigurnosti, klijentima određena referenca i stabilnost sve vise znače. Bez obzira na digitalizaciju poslovanja i sve veći utjecaj interneta na trgovinu, mi jos uvijek najviše klijenata dobivamo usmenom predajom ili kroz obnovu suradnje ostvarene na nekom od prijašnjih projekata. Najveći uspjeh su nam mnoga stvorena prijateljstva koja su proizašla kroz poslovna druženja, tako da veliki dio klijenata to svakako cijeni.
► Rekao bih da su neka trenutna mainstream svijest i opća vizualna kultura kod nas često, nažalost, obrnuto proporcionalni od nivoa estetike, profiliranosti forme i oblikovne izvornosti koju nudi Intera i brendovi s kojima radite, odnosno koje zastupate i prodajete. Kako na to gledate, ima li dovoljno prostora za širenje tržišta potencijalnih novih kupaca, a i svijesti o izvrsnom dizajnu?
Vladimir Mikić: Svakako je puno jednostavnije ući u mainstream, prilagoditi se tržištu i jahati na valu trenutnog trenda. S druge strane graditi vlastitu estetiku, identitet i stil zahtjeva puno vise eksperimentiranja, traženja, ispitivanja i ulaganja svake vrste. Iako je Intera osim izložbenog i prodajni prostor, komercijalna strana poslovanja nije nam bila prioritet pri ulasku u ovaj posao. Naravno da si ne možemo dozvoliti poslovanje s gubitkom, ali u odabiru između profita i vlastitog integriteta, prednost dajemo ovom drugom. Lijepo je kad kupci to prepoznaju i kad su vam spremni ukazati povjerenje, bez obzira na nemilosrdnu konkurenciju i ogromnu ponudu sa svih strana. Tržište i nove kupce uglavnom pronalazimo kroz arhitekte i dizajnere interijera, s kojima cesto zajedno radimo na savjetovanju i edukaciji potencijalnih kupaca i budućih korisnika prostora.
► Što bi istaknuli kao top-of-the-pops vječne klasike i(li) serije namještaja iz vaše ponude koji su, iz vašeg iskustva, na domaćem tržištu uvijek aktualni, traženi i dobro primljeni ?
Nataša Trbović:Definitivno nas najdugovječniji i najuspješniji klasik je sustav modularnih polica i stolova USM Haller. Nastao je još šezdesetih godina kao isključivo uredski program, a zadnjih godina doživljava boom upravo u stanovanju. Ovaj sustav spaja sve karakteristike uspješnog klasika, kao sto su funkcionalnost, bezvremenski dizajn i najviša kvaliteta izrade.
Uz USM Haller bi svakako istaknuo i stol XYZ iz naše vlastite produkcije nastale kroz suradnju s Numen/For Use. Iako je dizajniran tek 2005. i jos ga ne možemo proglasiti klasikom, svakako je na dobrom putu da to postane.
► S ekipom iz Numen/For Use već godinama on and off dizajnirate vlastiti brend Element. Što je trenutno s projektom, u kojoj se sada fazi nalazi?
Vladimir Mikić: Element je trenutno u fazi hibernacije, zimskog sna i čeka svoje novo proljeće. Radi se o pionirskom, vizionarskom projektu, koji se možda i prerano desio. Poznato je da smo zbog nedostatka vlastite proizvodnje od početka muku mučili s proizvodnim partnerima i nismo uspjeli projekt podići na razinu visu od lokalne. S druge strane taj nam je projekt dao ogromno iskustvo, vrlo korisno u nekim drugim fazama i razvoju poslovanja. U svakom slučaju Element i dalje živi na nivou male, komadne proizvodnje i još uvijek ima lijepu bazu vjernih fanova.
► Vratimo se na vaš prostor, smješten na fantastičnoj lokaciji u samom centru Zagreba. Što je bila njegova prvotna, pa kasnija namjena? Kako ste ga pronašli i koje ste sve procese morali proći da ga dovedete u današnje stanje?
Nataša Trbović:U vremenu prije Drugog svjetskog rata u dvorištu zgrade se nalazila tvornica cipela, a u uličnom prostoru se nalazio njezin dućan. Proizvodnja i prodaja cipela se nastavila i nakon Drugog svjetskog rata, da bi u nekom momentu prostor preuzela Kemoboja, koja je tu prodavala program folija, linoleuma, guma u roli i slicno. Tri godine prije našeg ulaska, prostor je koristila udruga navijača Bad Blue Boys. Za prostor smo slučajno saznali preko prijatelja Davida Maljkovića, koji u dvorišnom prostoru nekadašnje tvornice cipela ima vlastiti umjetnički atelje.
Kad smo ušli u prostor, bio je potpuno zapušten i devastiran, ali je supstanca na sreću bila zdrava. Prostor je bilo potrebno prvo temeljito očistiti, a onda ga kompletno i renovirati. Kako smo već prilična sredstva uložili u kupnju prostora, budžet za preuređenje je bio minimalan. Osnovni je zadatak bio prostor neutralizirati i stvoriti podlogu koja će u prvi plan staviti eksponate i izloženi namještaj. Zidovi su djelomično žbukani, a djelomično strugani do opeke, te su oličeni u bijelu boji. Na podu je najjednostavnija, malo bolje zaglađena cementna glazura, s bijelim umjesto sivim cementom. Iako vrlo sirov, prostor se pokazao kao odlična kulisa za različite scene i postave.
► Prostor Intere nikako nije samo salon namještaja; rekao bih da je oprostoreni moodboard vašeg osobnog i profesionalnog viđenja oblikovanja prostora, kombiniranja elemenata, dizajna, detalja i koječega estetski izuzetnog. U prostoru se uvijek nalaze neki (novi) umjetnički radovi domaćih umjetnika/ica. Imate li ambicije i želje da, možda, u Interi radite neka javna događanja posvećena dizajnu, umjetnosti, estetici?
Vladimir Mikić: Slike koje smo izložili u prvoj postavi salona, bile su slike naših dragih prijatelja Danijela Srdareva i Hrvoja Majera, uz nezaobilazni avion Ivana Latina. U principu nismo imali ambiciju staviti naglasak na umjetnost, ali se desio vrlo uspješan spoj, koji je stvorio atmosferu stambenog prostora, a ne toliko klasičnog salona namještaja. S vremenom smo počeli dobivati sve vise upita za izlaganje umjetnina, imali smo dvije vrlo uspješne suradnje s HDLU-om, a trenutno izlažemo jednu vrlo rijetku grafičku mapu Aleksandra Srneca. Postoje i ideje za izlaganje drugih stvari, poput hrvatskog dizajna namještaja prošlog stoljeća, ali nećemo još otkriti sve detalje.
► Često surađujete s domaćim dizajnerima/icama i arhitektima/icama, kreativno sudjelujete na sceni i pratite je. Kako gledate na domaću dizajnersku scenu, iskorištavanje njenih potencijala i mogućnosti, prilike, progres, promjene…?
Nataša Trbović:Suradnja s dizajnerima i arhitektima je jedna od najljepših i najinteresantnijih strana našeg posla. Kako i sami djelomično dolazimo iz istog habitusa, vrlo lako se razumijemo i dobro osjećamo potrebe prilikom različitih zadataka. Nakon suradnje s Numenom, koja je ozbiljnije započela 2005. godine, kroz različite susrete smo vrlo brzo upoznali većinu domaćih, tada još vrlo mladih dizajnera, koji su tek krenuli razvijati svoj profesionalni put. U zadnjih desetak godina, pojavom novih hrvatskih, a onda i regionalnih proizvođača namještaja, došlo je povećane potrebe za dizajnerima i tu su se desile ogromne promjene u pozitivnom smislu. Neki od njih, kao npr. Grupa, Neisako, Simon Morasi Piperčić, Filip Gordon Frank, Lea Aviani ili Regular, osim što su se etablirali na domaćoj sceni, ostvarili su zapažene suradnje i izvan granica Hrvatske. Fantastičnim uspjehom Prostorije, sve više domaćih proizvođača namještaja počelo je konačno shvaćati da dizajn nije trošak, već dodana vrijednost koja čini onu razliku potrebnu za stvaranje vlastitog identiteta. Svi bi željeli da se te pozitivne promjene dešavaju brže, ali radi se o razvojnom procesu koji očito traži svoje vrijeme.
► Osim prodajnog asortimana u prostoru Intere se također nalaze i neki antikni komadi namještaja iz vaše privatne kolekcije. Sigurno dobijete upite za kupnju nekih od vaših privatnih komada. Zanima li vas taj prodajni aspekt, svojevrsnog second-handa i ima li Hrvatska uopće svijest i scenu u preprodaji rabljenog dizajnerskog namještaja?
Vladimir Mikić: Ne bi se moglo reći da smo baš strastveni kolekcionari, ali s vremena na vrijeme znamo kupiti neki interesantan vintage komad, koji onda najčešće završi kao dekoracija u našem izložbeno-prodajnom prostoru. Prije nekih desetak godina smo putem specijaliziranih aukcijskih kuća čak znali ciljano nabaviti namještaj namijenjen za daljnju prodaju. Radilo se o vrlo cijenjenim originalima visoke cjenovne kategorije, za koje na domaćem tržištu, osim nekih pojedinaca, nije baš bilo prevelikog interesa. Rastom trenda vintage namještaja iz razdoblja pedesetih i šezdesetih godina, došlo je do velike promjene na tržištu antikviteta i to je postao ozbiljan posao koji traži puno posvete. Kao mali tim, mi se nismo nikad ciljano posvetili tom dijelu ponude, koji osim strasti zahtjeva i puno vremena, ali u Zagrebu već godinama postoje ponuđači kao što su Antik & Dizajn ili Studio Asparagus, koji dokazuju da se i u Hrvatskoj može uspješno poslovati u ovom području.
► Vjerujem da, uz stalne klijente iz konteksta arhitekture i dizajna, postoji veliki broj dugogodišnjih strastvenih zaljubljenika u dizajn, no više me zanima kako dolazite do novih klijenata, kako vas pronalaze i kako saznaju za vas?
Nataša Trbović:Kao što smo već ranije napomenuli, mi još uvijek veliki dio novih klijenata dobivamo putem prijašnjih referenci. Svakako je i novi prostor svojom povoljnom lokacijom i načinom prezentacije uveliko pridonio većoj vidljivosti Intere, a istovremeno s preseljenjem smo otvorili profil na Instagramu, koji postaje sve značajni alat u privlačenju nama nove publike. Kao vrlo vizualan medij, Instagram je jako zahvalna platforma za ciljanu prezentaciju svih novosti o kojima želimo informirati svoje pratitelje. Vjerojatno i tu već debelo kasnimo za novim trendovima koji se ubrzano događaju u digitalnom svijetu, koji će sve više i više preuzimati primat u odnosu na klasičnu trgovinu iz vremena našeg početka.
► U vašoj poslovnoj karijeri dužoj od četvrt stoljeća komunikacijske mogućnosti toliko su se promijenile, da vjerojatno niti ne možete zamisliti kako je bilo na početku, kako ste komunicirali s dobavljačima i slično? Kako na to danas gledate?
Vladimir Mikić: Da, desile su se ogromne promjene u zadnjih 25 godina. Kad smo počinjali, još uvijek smo komunicirali samo putem fiksnih telefona i klasične pošte. Pojava fax uređaja je već bila određena revolucija, tako da zvuči nevjerojatno da nove generacije niti ne znaju o kakvom se uređaju radi. O svim prednostima interneta, emaila i pametnih telefona tada nismo mogli ni sanjati, tako da gledano iz današnje perspektive, cjelokupno poslovanje je postalo puno brže, sa svim prednosti, ali i posljedicama koje su rezultat tih promjena.
► U današnje vrijeme, kada valjda u svakoj sekundi možemo znati gdje je tko i gdje je što, koliko suvremena tehnologija i komunikacija olakšavaju vaš posao s proizvođačima, isporukama, rokovima i čitavom logistikom nabavke? Što vam je tu ključno?
Nataša Trbović: Kao što smo spomenuli u prethodnom odgovoru, pojavom interneta i digitalizacijom podataka i informacija, poslovanje se promijenilo i mijenja se neslućenom brzinom. Mi smo danas s glavnim dobavljačima internetom putem tzv. ERP sustava povezani u jednu zajedničku mrežu koju čine proizvodnja, skladište, logistika i prodaja. To nam omogućuje da u svakom trenutku pratimo određenu narudžbu i imamo informaciju u kojoj se fazi naručeni proizvod nalazi. Bez dobrog i stabilnog telekomunikacijskog partnera, taj sustav ne bi bio cjelovit.
Sadržaj je nastao u suradnji s partnerom A1 Hrvatska
Više o uslugama Intere potražite na njihovim službenim stranicama te na Instagramu
Razgovarao: Ivan Dorotić / fotografije: Maja Bosnić
