U ljubljanskom parku Tivoli nedavno je svečano otvoren 32. grafički bijenale pod naslovom «Birth as Criterion». Uz mnoštvo događanja i performansa, predstavljen je glavni izložbeni program u prostorijama Međunarodnog centra za grafičke umjetnosti (MGLC) i Kreativnog centra Švicarije, kao i popratni program u raznim galerijama u centru Ljubljane. Izložbeni program Bijenala ostaje otvoren i dostupan javnosti do 29. listopada 2017.
*Otvorenje 32. grafičkog bijenala (projekcija je rad Erice Ferrari “To whom Architecture Belongs”, 2017.)
Grafički bijenale međunarodna je manifestacija s dugom i kontinuiranom tradicijom koja seže do 1955. godine kada je osnovan, što ga čini jednim od najstarijih bijenala na svijetu i jednim od prvih posvećenih grafičkim umjetnostima. Bijenale je od samih početaka zagovarao prelaženje nacionalnih i ideoloških granica te umjetnički pluralizam, razvijajući mrežu razmjene među umjetnicima.
*Slavs and Tatars, Tranny Tease for Marcel” i “Nose Twister”, 2014.
Ove je godine organizacijski odbor, u kojem su Irena Borić, Miklavž Komelj, Yasmin Martin Vodopivec, Nevenka Šivavec, Breda Škrjanec, Lili Šturm, Vladimir Vidmar, Asta Vrečko i Božidar Zrinski, odlučio odustati od kustoskog koncepta kao standardne prakse karakteristične za ovakav tip značajnih skupnih izložbi. Cilj je bio izbjeći unificirajući princip središnje teme koja, prema njihovom mišljenju, nameće određenu naraciju, umjesto da dozvoli mnoštvo potencijalnih interakcija između različitih značenja i radova. Stoga su se odlučili za eksperiment: umjetnici koji su dobili glavnu nagradu na posljednjih pet Bijenala pozvani su da predlože po jednog umjetnika za izlaganje na ovogodišnjem Bijenalu. Ti su odabrani umjetnici potom pozvani da nominiraju sljedećih pet sudionika. Selekcijski proces koji se sastojao od pet krugova na kraju je završio s brojem od 27 sudionika iz 12 zemalja.
*Michelle Andrade, “Everything is Temporary”, 2017. / Jess X. Snow, Unstoppable by Borders, 2017.
Umjetnicima je poslana pjesma «Kriterij Rojstva» slovenskog pjesnika Jure Detele, po kojoj je ovo izdanje Bijenala dobilo ime, kao zamjena za čvrsti tematski okvir i koja je imala biti shvaćena kao početni impuls za refleksiju. Budući da je riječ o pjesmi hermetičnog izričaja i otvorene strukture, umjetnicima je ostavljen velik prostor slobode mogućih interpretacija i načina uspostavljanja asocijativnih veza. Autoreflektivnost pjesme služi kao poticaj za autorefleksiju Bijenala – kao što sama pjesma propituje vlastite granice, uvjete i mogućnosti samoga jezika, tako je i ideja organizatora bila da naprave bijenale koji će propitivati uvjete svog postojanja, mehanizme vlastitog funkcioniranja, kako bi se transformirali izložbeni protokoli i otvorili novi potencijali za bijenalne izložbe.
*Gabriel Rodriguez Pellecer, “Memories of the Future”, 2017.
*Kaitlynn Redell “Supporting as Herself”, 2013. – 2017. 2017. / Christopher Myers “Detritus of Dreams”, 2016.
U tom smislu 32. grafički bijenale predstavlja vrlo zanimljiv eksperiment, čiji rezultat svakako treba pogledati. Premda postoji velika razlika u razini kvalitete između pojedinih radova, u čemu se vidi odsustvo nivelirajućeg kustoskog odabira, među izloženim ima mnoštvo kvalitetnih radova. Medij grafike, prisutan u naslovu Bijenala, nije shvaćen doslovno – budući da se od utemeljenja Bijenala do danas štošta promijenilo, pogotovo u smislu razvoja suvremene umjetnosti koju je sve teže (i nepotrebno) medijski ograničiti i gdje se radovi stvaraju u kombinaciji različitih medija i izričaja, tako je i ovdje grafika prisutna kao jedna od brojnih referentnih točki, s kojom neki radovi eksperimentiraju, usputno je koriste, modificiraju ili ignoriraju, kao što je već neko vrijeme praksa na izložbama ljubljanskog Grafičkog bijenala.
*Meta Grgurevič, “Silenzio – eternal loopholes and brided lines”, performans, 2017. / Nora Turato, “Show Personality Not Personal Items”, performans, 2017.
Iako nema neke osnovne tematske poveznice, niti je izložbeni dio podijeljen u tematske pod cjeline, rezultat nije posvemašnja kakofonija ili odsustvo poveznica između izložaka, kako bi se možda brzopleto moglo očekivati. Veze između radova itekako postoje, premda nisu uvijek očite na prvi pogled. Tako se značajan broj radova bavi jezikom pristupajući tom problemu na sasvim različite načine. Slavs and Tatars bave se odnosom identiteta i nasljeđa jezika radeći transliteracije s arapskog pisma na latinicu i ćirilicu, i obratno, te kroz eksperimentiranje s «pojmovnim oksimoronima» gdje spajajući nespojive ideje, pojmove i simbole traže prostor subverzije u racionalnoj strukturi jezika i ideologijama koje ona perpetuira.
Jennifer Schmidt radi s tipografijom referirajući se na umjetničku knjigu Dietera Rotha «Rewiew for Everything» (u koju je bez ikakve selekcije uključivao radove svojih kolega) čije elemente modificira kroz grafičke eksperimente s riječima i otiscima i pritom propituje vlastitu poziciju u čitavom tom procesu, kao i u trenutnom društvenom i političkom kontekstu. Josse Pyl se bavi mehanizmima funkcioniranja govornog aparata s tehničkog, fiziološkog aspekta, povezujući ih s motivima iz znanstvene fantastike, Oli Watt propituje odnos politike i jezika tako što izlaže mnoštvo različitih sinonima za riječ «gubitnik» koje su u javnom govoru koristili pobornici Trumpove politike, Nora Turato se bavi izvedbenim aspektom jezika koristeći fraze i rečenice kao kolažirani ready-made, a glazbenik Leo Junsuk Bang u video radu prikazuje apstraktne forme koje nastaju pomicanjem zrnaca u reakciji na vibracije koje proizvodi govor, točnije zvuk mehanički distorziranog izgovaranja stihova Deteline pjesme «Kriterij rojstva».
*Jarrett Key, Slikanje kosom, performans, 2017.
Politikama identiteta vezanim uz rasu, rod ili kulturno nasljeđe bavi se, opet iz vrlo različitih perspektiva, također određeni broj autora. Kaitlynn Redell pokušava locirati identitetske procese koji se nalaze u području između formi i jezika, a Ebecho Muslimova stvara svoji umjetnički alter ego u satiričkom liku Fatebe (Debele Ebe).
Jarett Key bavi se poviješću afroamerikanaca i idejom zajedništva u mediju slike-teksta, a kroz medij performansa, u kojima slika svojom kosom prenoseći pokret na platno, bavi se odnosom tijela i obiteljske povijesti (gdje je kosa metonimija kulturnog i obiteljskog nasljeđa). Jelsen Lee Innocent propituje međugeneracijski prijenos borbe za ljudska prava koristeći vizualne metafore kojima deziluzionirano sugerira redundantnost i cirkularnost tijeka povijesti. Izričajem koji je istovremeno skulpturalan i grafički uspostavlja asocijativne veze između objekata i objektivizacije ljudi kroz rasne stereotipe. Naposlijetku, Carlos Monroy u svom radu dovodi tradicionalne karnevalske likove iz različitih dijelova svijeta (npr. Kine, Brazila, Bolivije, Slovenije) u Ljubljanu koji, obučeni u tradicionalnu nošnju i maske, plešu ulicama grada pozivajući na revoluciju. Monroy je izabrao one folklorne likove uz koje su vezani rituali prijelaza, u kojima plesač napušta jedan identitet, da bi ritualnim plesom uspostavio novi, bilo da je riječ o individualnom identitetu, identitetu zajednice ili društvenom poretku. Performativni čin rekonstrukcije karakterističnih koraka i plesa (koje izvode profesionalni plesači), koji pripadaju skoro zaboravljenim tradicijama, u centru Ljubljane na nadrealan način rekreira liminalnu fazu obreda kojom se zaziva napuštanje starog poretka i uspostava novog.
*Carlos Monroy, “Baphomet. One single birth made incarnate”, 2017.
Autora i radova koje nisam spomenula ima još, neki od njih načinju sasvim druge teme i na drugačije načine polaze od Deteline pjesme. Odsustvo središnje naracije ima dvojak učinak: s jedne strane zamor posjetitelja koji se mora znatno mentalno angažirati kako bi se snašao u obilasku naizgled nepovezanih radova, dok s druge strane daje određen prostor slobode za pronalaženje veza između radova i uspostavljanje vlastite interpretacije ili narativnog okvira.
Drugi konkretni rezultat ovog bijenalnog eksperimenta moguće je iščitati iz službenih statistika MGLC-a o strukturi izlagača. Omjer umjetnica i umjetnika koji su sudjelovali na Bijenalu blizu je tome da bude jednak (žena ima 43%), a prosječna je dob svih umjetnika/ca nešto niža no što je to obično slučaj na ovakvim prestižnim manifestacijama (21% umjetnika mlađih od 30 godina; 36,5% umjetnika između 31. – 40. godine života; 39% onih koji imaju između 41 i 50, a svega 3.5% starijih od toga), što znači da prevladavaju mlađi umjetnici, koji su ili na početku karijere ili još nisu u potpunosti etablirani.
Najveći dio izlagača je iz Sjeverne Amerike (47%), zatim iz Južne Amerike (25%), a podjednak broj iz Azije i Europe (po 14 %), pri čemu su iz Centralne Europe i iz zemalja bivše Jugoslavije svega dvije osobe (jedna iz Hrvatske i jedna iz Poljske), što je svakako atipična struktura za velike izložbe organizirane u ovom dijelu Europe. To znači da se lokalna publika ima prilike susresti sa za nju većinom nepoznatim umjetnicima čiji rad teško da bi imala priliku negdje vidjeti. No ovi statistički pokazatelji, premda intrigantni, ne znače da su izložbe bez kustoskog koncepta i odabira nužno rješenje za nejednakosti i odnose dominacije pri odabiru umjetnika. Ovaj statistički rezultat proizvod je djelomično usmjerenog slučaja i rizomatske strukture procesa selekcije, čiji bi ishod, u slučaju svakog ponavljanja te metode, bio svaki put drugačiji i nepredvidiv. Ovakav je način odabira sudionika koristan utoliko što, premda ne nudi trajno rješenje, nudi odmak od postojećeg sustava i njegove nedostatke čini vidljivima.
*Gabriel Kuri, “Matching Punch Cards”, 2017.
Proces novonastalih odnosa moći koji se uspostavljaju ovakvom otvorenom strukturom odabira umjetnika, tema je izložbe «The Void» u galeriji Kresija koja je dio popratnog programa Bijenala. Petero umjetnika koji sudjeluju u Bijenalu, a od kojih je svaki predstavnik jedne od pet grupa koja se formirala selektivnim nizanjem nominacija, pozvano je da problematizira specifičnu vrstu odgovornosti i igru odnosa koji se formiraju u međuprostoru između primanja poziva za izlaganjem na Bijenalu i prosljeđivanju tog poziva dalje.
*Izložba THIS IS NOT A NAME, Škuc galerija. Umjetnici: Viktor Bernik, Dragica Čadež, Karel Destovnik Kajuh, Jure Detela, Athanasius Kircher, Neznan umetnik iz 1. st. n. št., Marko Pogačnik, Marko Ristić & Koča Popović, Tomaž Šalamun. Kustosi: Miklavž Komelj, Yasmín Martín Vodopivec, Nevenka Šivavec in Vladimir Vidmar
Druga popratna izložba, u galeriji Škuc, pod nazivom «THIS IS NOT A NAME» svojim konceptualnim i izrazito autorefleksivnim pristupom propituje odnos uvjeta mogućnosti poezije i suvremene umjetnosti i na zanimljiv asocijativan način kontekstualizira poeziju Jure Detele. Od popratnih izložbi tu je još retrospektivna izložba u galeriji Jakopič poznate brazilske umjetnice Marie Bonomi koja već ima dugu povijest suradnje s ljubljanskim Grafičkim bijenalem, i izložba Ištvana Išt Huzjana, dobitnika glavne nagrade na prethodnom Grafičkom bijenalu, u Gradskoj umjetničkoj galeriji.
*Izložba Marije Bonomi, “Printmaking Forever”, galerija Jakopič
Nakon svega viđenog, ostaje pitanje mogu li se odnosi moći koji upravljaju kulturnim politikama preispitati tako u stvari jednostavnim postupkom kao što je eliminacija centralne figure kustosa i narativnog okvira koji se njome uspostavlja? Koliko god se pozicija kustosa naizgled činila utjecajnom, kapilarne su strukture moći puno razgranatije i teže uhvatljive, te uključuju širok dijapazon aktivnosti, od mehanizama financiranja takvih velikih i važnih bijenalnih izložbi, preko načina njihove reklame i promocije te medijacije i komunikacije s publikom, do samog formiranja tržišta umjetnosti u kojim one imaju vrlo važnu, premda indirektnu ulogu. Promatrano iz te šire perspektive, davanjem umjetnicima slobodu odabira ne mijenja se puno stvari, jer je riječ o vrlo ograničenoj slobodi.
*Izložba Ištvana Išt Huzjana, “Measures”, Gradska umjetnička galerija
Usprkos tome, 32. grafički bijenale intrigantan je eksperiment koji uključuje mnoštvo zanimljivih radova i popratnih izložbi, te bih svakome tko će se zateći u Ljubljani do kraja listopada svakako preporučila da ga otiđe pogledati. Kao dodatni motiv može poslužiti izuzetan prostor netom renoviranog Kreativnog centra Švicarija, u kojem je izložen dio glavnog postava. Drvena gostinjska kuća iz 19. stoljeća u «švicarskom stilu», u ladanjskom okruženju parka Tivoli s pogledom na Ljubljanu, ima dugu povijest kao okupljalište umjetnika i boema. Ove je godine dana na korištenje Centru za grafičke umjetnosti kao obrazovni i društveni centar u kojem će biti ateljei i stanovi za umjetnike, tako da je ovo sada možda i jedina prilika da se obiđe cijeli njen interijer pretvoren u izložbeni prostor, što predstavlja izuzetno iskustvo.
*Kreativni centar Švicarija
Fotografije: Urška Boljkovac i Jaka Babnik, Arhiv MGLC
Autorica: Ana Kršinic Lozica
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
