Standardna priča ide ovako nekako. Probudiš se, popiješ kavu ili ne, pojedeš doručak ili ne, zapališ prvu jutarnju ili ne, i onda se brže-bolje priključiš na svoj osobni kanal komunikacija, na neku od društvenih mreža, na neki nepresušni izvor informiranja i (vizualnog) komuniciranja.
I onda: aaaajmo! Punjenje. Doživljavanje. Percipiranje. Informiranje…
Đir po gradu i galerijama, đir po vijestima i događanjima, đir po restoranima i bircevima, đir po muzejima i klubovima, po tuđim karijerama, portfolijima i životima, po Hrvatskoj i po svijetu.
Naravno da ne, ne odlaziš zaista tamo, ne posjetiš, ne vidiš uživo, ne doživiš, ne percipiraš, ne pogledaš, ne dotakneš i ne osjetiš, ali sve pratiš i znaš. Lajkaš i šeraš. Nisi tamo, ali kliknuo si i vidio si. Bilo je na Facebooku.
Sjediš tako i upijaš, puniš glavu, mozak i valjda tamo neke stanice hrpetinom tih primljenih informacija i “činjenica”, fotki i vizuala, projekata, radova, događaja, akcija i inih informacija. One ulaze, talože se, kupe i krčkaju, i onda baš sve znaš, informiran si, opremljen si, spreman si za daljnju komunikaciju, spreman si za prosudbu i za komentar. Selektiraš (ili ne) koje ti trebaju, i onda presuđuješ koje su bitne koje nebitne, koje ćeš lajkati koje ne, koje proslijediti, koje sačuvati, koje popodne na pivi, ručku ili izlasku komentirati s prijateljima, a koje ne. Al’ znaš baš sve, jer bilo je na Facebooku.
Realne intervencije i stvarne događaje (više) nitko ne živi, ne doživljava i ne svjedoči im. Svi ih virtualno vole, prate i podržavaju, stavljaju im srca i palčeve gore. Ono što je najgore, više nitko ne sumnja u njihov kredibilitet i istinitost. Jer ako je bilo na Facebooku, dogodilo se.
Ne pitaš više je l’projekt izveden, je l’ na izložbi bilo ljudi, je l’ koncert zaista bio dobar, je l’ produkt uopće funkcionira, je l’ klijent uopće postoji. Ne dovodiš u pitanje stvarnost. Jer valjda valja, valjda postoji i dogodilo se. Pa bilo je na Facebooku.
Uzimanje virtualnog zdravo za gotovo, uzimanje lajka kao oružja za privlačenje publike i generalnog hajpa te činjenica da danas gotovo svi svijet doživljavamo površno i posredno, najviše preko društvenih mreža, ne provjeravamo, ne sumnjamo i beskrajno im vjerujemo, krivi su što nas je svih skupa ovog tjedna sjajno, pametno, vizualno kul i ilektrično, nasamarila ekipa iz Illectricity festivala!
Njihova prepoznatljiva munja projicirana na zgradi Vitićeve Kockice na Savskom nasipu, gigantski oglas na najvećoj svjetlećoj reklami na Trgu bana Jelačića, logo Illectricityja nacrtan na ogromnom zidu donjogradskog murala ili ispisan svjetlom po poslovnoj zgradi u Vukovarskoj u Zagrebu, video dronova koji formiraju logo festivala, jumbo plakati i svjetleći posteri na tramvajski stanicama, čak i gradske božićne dekoracije u obliku Illectricity munja, pozivali su nas ovog tjedna na još jedno izdanje festivala Illectricity.
Sve ovo gore prikazano ste neumorno lajkali, hajpali i beskrajno šerali, sviđalo vam se i bilo vam je super, hrabro, zabavno i drugačije, pričali ste o tome prijateljima, hvalili organizatore. Ali ne, nije se dogodilo. A zamisli, bilo je na Facebooku.
Fotošop i kreativni tim Illectricityja (Nenad Barić i Filip Eterović), na čelu s dizajnerom Zoranom Đukićem, odlučio je iskoristiti našu brzopletost, površnost ili valjda realnost suvremene komunikacije te nespretne granice povjerenja u sve što se objavi na plavoj društvenoj mreži. Onda su manipulirajući s možda i najmoćnijim oružjima na svijetu; lajkom i iskrivljenom stvarnošću, uspjeli u “sveprisutnost munja” uvjeriti javnost. Javnost koja nije pitala, samo je lajkala.
Ono što su dobili je pravi hajp, viralnu kampanju tjedna, više tisuća lajkova i šerova samo na njihovoj stranici, uz još neizbrojivo puno na ostalima, a niti jedan jedini upitnik, niti jednu sumnju ni pitanje je li se ovo zbilja dogodilo? A zašto bi sumnjali, pa bilo je na Facebooku.
Ne, nisu nas zajebali i nisu nam lagali, samo su nas iskoristili “for a good cause” i stavili nam na stol pitanja o površnosti komunikacije, nekritičnosti virtualnog doživljaja stvarnosti te uzaludnosti stvarnih intervencija koje valoriziramo ‘samo’ lajkom, pa skoro da se više i ne trebaju dogoditi.
Ono što ostaje nakon ove kampanje, osim sjajnog programa Illectricityja koji će, nadamo se, ovim putem privući još više zainteresiranih plesača, je porukica da odgovorno skrolamo, lajkamo i pažljivije dižemo u nebesa, da stvari nastojimo opipljivo doživjeti umjesto digitalno podržati i da se češće podsjetimo da je stvarnost negdje drugdje, često miljama daleko od Facebooka.
Za ideju projekta i dizajn zaslužan je Zoran Đukić, “lažne” intervencije” je fotošopirao Ante Šimić, video s dronovima snimala je Anđela Vidić, editirao Miroslav Brozović, a zvuk mu sredio Filip Eterović. Osnove ideje nastale su kroz Illectricity radionicu vizualnog identiteta iz 2014. (sudjelovali Bilandžić, Horvatić, Kasun, Kordić, Lončar, Martinjak, Mirošević, Vrkaš) koju su vodili Zoran Đukić i Jan Pavlović.
Illectricity počinje sutra (LINK). Možda nema plakate i vizuale na najboljim lokacijama na gradu, ali imaju hrpu razloga da vas ‘maknu’ od kompjutera i odvedu da pravim srcem i pravim palcem gore presudite je l’ ono što rade valja.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
