Kad vas jedan, nazovi ozbiljan, domaći tjedni magazin (koji o vašoj struci inače opasno rijetko piše) stavi na naslovnicu svog priloga s nekolicinom vaših kolega i „na glavu“ vam zalijepi natpis da ste „mladi bogovi hrvatske arhitekture“, onda znate da je netko ovdje zbilja „polupao lončiće“ i da stvari polako izmiču zdravoj pameti.
Kata Marunica i Nenad Ravnić, dvojac koji stoji iza arhitektonskog ureda Neformalna organizacija ili skraćeno – NFO, samo su jedni od niza mladih domaćih autora koji rijetko dobiju medijsku pažnju koju zaslužuju, a kada je i dobiju, netko „pametan“ to dobrano banalizira.
Odluka da to promijenimo i predstavimo ih u opuštenom razgovoru bila je apsolutno svjesno subjektivna, no istovremno i itekako objektivna, uzimajući u obzir da su NFO, u svom generacijskom kontekstu, arhitekti čiji portfolio radova, izvedbi i dvoznamenkastih prvih, drugih i inih natječajnih nagrada to legitimno potvrđuje.
S Katom i Nenadom razgovarali smo u njihovom malom potkrovnom uredu na zagrebačkoj Kajzerici, u pauzi između gomile posla, a pozirali su nam među „hrpom“ mladih suradnika koji im na nekom od poslova trenutačno pomažu. Kažem „hrpom“ suradnika jer je u kontekstu kvalitetne produkcije suvremene domaće arhitekture, koju potpisuju itekako mladi ljudi, i vremena u kojem živimo, zbilja impresivno da toliko puno rade i grade te povremeno zapošljavaju toliko mladih arhitekata.
O čemu smo sve pričali, pogledajte u nastavku:
*NFO / Kata Marunica i Nenad Ravnić / fotografija: Maja Bosnić
Ured vam je uvijek prepun ljudi ili ste sve ove mlade ljude pozvali samo danas jer ste znali da ćemo vam doći na intervju? (smijeh) Koliko vas trenutno ima u NFO-u?
Kata: Imamo jako puno stalnih i vanjskih suradnika, bilo mladih arhitekata ili studenata s kojima često surađujemo, i kada je neka frka, sjede tu u uredu, kao danas. Broj oscilira prema potrebi, a sad je to nekih šest, sedam ljudi. Strah nas je ulaziti u dublje poslovne odnose jer je situacija takva kakva je i ne znamo hoćemo li nekog, ako ga zaposlimo, idući mjesec moći platiti.
A što je s poticajima od države, odnosno onom pričom sa zapošljavanjem mladih ljudi odmah nakon fakulteta, za 1.600 kuna?
Neno: Tu imamo poseban komentar i situaciju iz koje se čini da nam naša Komora arhitekata više odmaže nego pomaže. Mi, naime, ne možemo zaposliti nekog po ovom programu zato što ja, koji bih tim mladim ljudima bio „mentor“, nemam 5 godina iskustva nakon položenog stručnog ispita. To je istovremeno smiješno i tužno jer ispada da sam nekompetentan za nekom biti mentor, a siguran sam da bi moj angažman i trud, koji bih uložio u učenje nekog mladog, friško diplomiranog arhitekta, bio značajan. Ljuti me što im je bitna samo ta brojka. Plaćamo tu komoru, a izgleda mi da rade kontra nas i to ne samo na ovu temu.
Kata: Država doslovno „poklanja“ te novce, nama bi to puno značilo, a i ljudima koji bi tu došli, ali nama to Komora ne dozvoljava. Njihovo je obrazloženje da, ako imaš pečat manje od 5 godina, nisi kvalificiran da budeš nekom mentor. Natječaji, nagrade i realizacije im ništa ne znače nego birokracijom sve kompliciraju i otežavaju.
Osim ovakve birokracije, siguran sam da postoji još bezbroj segmenata vezanih uz rad arhitektonskog ureda koji ti ne padaju na pamet kada u sve to krećeš. Osim toga, faks te slabo pripremi na ulogu „poduzetnika“ ili „menadžera“ koje u nekom trenutku moraš znati igrati? Slažete li se?
Neno: Apsolutno te ni na šta takvo faks ne pripremi.
Kata: Možda misle da ne treba jer u principu ne moraš imati svoju firmu, možeš vječno biti negdje zaposlen. Da znaš što te sve čeka kad u ovakve stvari krećeš, pitanje je bi li uletio u to. Dobar je taj nivo neznanja i neizvjesnosti (smijeh). Jednostavno, sve si primoran naučiti, ne daju ti izbora. Inače te ta naša hrvatska edukacija uopće ne priprema za realnost jer u stvarnosti ništa nije onako kako si poslije faksa mislio da jest. Iskustvo te išamara i puno je bolja škola nego što je bilo kakav master.
*Natječaj za uređenje trga Cilnica, Pavlinskog trga i Ulice Potok u Senju / NFO – Prvonagrađeni rad
Koje ste još zablude imali o poslu i arhitekturi dok ste studirali i prije nego ste otvorili firmu?
Neno: Osim što te faks ne nauči biznisu, ne pripremi te na to koliki je ovo sve skupa stres. Koliki je pritisak baratanje tuđim novcem i to novcem kojeg uvijek nekako „nema“. Meni je taj stres najgore iznenađenje i jedno vrijeme sam mislio da to zbilja neću moći izdržati, taj nivo odgovornosti i preokupiranosti poslom i tako gotovo svaki dan.
Taj pravni dio posla je posebno iscrpljujuć jer, kao, s jedne strane mi bismo trebali razmišljati o prostoru, o velikim idejama, onom što je dobro za grad, a istovremeno na jednom zarezu u troškovniku možeš zeznuti sve. Baš sve.
Kata: Nema više onog: „sad ću ja nacrtati dobar projekt, lijep i točan i gotovo“. To je valjda najmanji dio posla. Najviše vidimo koliko te faks ne pripremi baš na tim klincima koji su tek izašli s faksa ili su završili BA. Njima treba tjedan dana da nacrtaju nešto što realno napravimo za 4 sata. Taj se proces projektiranja i razmišljanja toliko puno ubrza i to je njima najveći šok. Valjda je i nama onda bilo tako.
Što mislite o situaciji gdje mladi arhitekti odrađuju hrpu kreativnih i dobrih rješenja za „razvikana“ imena, često ostajući u sjeni iza naziva ureda, bez nekog pravog priznanja? Bojite li se da će se isto dogoditi i s vašim zaposlenicima?
Kata: Nama je od početka cilj da budemo NFO, organizacija koja je fleksibilna, u kojoj radi više autora i koja je otvorena za promjene. Sve svoje suautore i suradnike na natječajima i projektima uvijek potpisujemo, posebno ako su ravnopravno sudjelovali. Mi smo NFO pa tek onda sva imena koja navodimo. Ako netko, tko dođe raditi za nas, bude odličan, krene donositi poslove i super surađujemo, sigurno bismo ga pozvali da postane treći partner.
Neno: Mi bismo htjeli da se ekipa kod nas osjeća kao „doma“, da nemamo taj odnos šef-zaposlenik. Svoje mlade suradnike ravnomjerno tretiramo i samo želimo da daju sve od sebe.
*Natječaj za uređenje trga Cilnica, Pavlinskog trga i Ulice Potok u Senju / NFO – Prvonagrađeni rad
Pretpostavljam da znate situaciju s mladim ljudima po pitanju zaposlenja odmah nakon faksa. Mislite li da im je puno teže zaposliti se i pokrenuti nešto svoje nego što je, recimo, bilo vama?
Kata: Danas je sigurno teže. Mi smo još bili ona generacija stasala na natječajima iz 2000-ih koja se brzo pozapošljavala po raznim uredima.
Neno: Sve je teško i komplicirano ako zaista nemaš posla. Nama su u jednom trenu svi „dogovoreni“ i obećani projekti propali, neko smo vrijeme radili samo 3D-ove. Prije nego smo dobili prvu nagradu na anketnom natječaju za Paromlin, jedan smo period dolazili u ured i jednostavno nismo imali što raditi. To zna biti zbilja depresivno.
Kata: Spasili su nas zapravo ovi javni natječaji koje smo dobili (Crikvenica Centar i Senj) jer takvi ugovori mali ured kao naš mogu održati na životu. Danas je sigurno klincima stoput teže, imaš studente koji izlaze s faksa, rade za onih 1600 kuna (ako to uspiju dobiti) ili legalizacije.
Legalizacije. Ta riječ se nekako podmuklo infiltrirala u gotovo sve arhitektonske studije i prakse. Radi li NFO legalizacije?
Kata: Samo rodbini i bliskim prijateljima (smijeh). Imamo drugih poslova koji nam sad idu i mislimo da je pametnije baviti se time sada. Ne želimo si bazirati posao na legalizacijama jer to dugoročno nije isplativo. Na sreću, i ne trebamo.
A kakav vam je stav spram toga da se arhitektonski angažman u Hrvatskoj danas pretvorio gotovo samo u to – iscrtavanje kuća i objekata koji na velikoj većini nivoa negiraju sve ono što arhitektonska struka jest?
Kata: Apsolutno smo protiv toga, to bez daljnjeg. Realnost hrvatskih arhitekata se pretvorila u legalizacije zato što ima puno manje drugog posla. Iskreno, ne znam od čega bi inače danas toliko arhitekata živjelo da se nije ta niša otvorila.
Neno: Legalizacije predstavljaju lažni balon trenutačne zaposlenosti. Što će biti kada se to završi, to je pitanje. No, da su svi ti ljudi, kojima je danas potrebno mjeriti i crtati njihove kuće, te iste kuće radili legalno, s arhitektima uključenim u priču, onda bi realnost arhitekture u Hrvatskoj, gledajući unazad, bila znatno drugačija.
A iz perspektive onoga što je to prostoru napravilo… to je ispod svakog razgovora i to svakako osuđujemo. No, ovakve se stvari cirkularno događaju i ne mislim da će se ljudi po pitanju toga puno „opametit“. Pretpostavljam da će nakon nekog perioda opet doći do novog vala legalizacija.
Također bih dodao kako sam siguran da je, vezano za priču s legalizacijama, najgora pozicija svih onih ljudi koji su radili legalno i koji su sada s pravom iznimno ljuti. Ispali su totalni idioti, ne samo zato što su dane i dane čekali državne aparate i sve procese koji su potrebni pri izgradnji kuće, nego su plaćali znatno veće doprinose. Danas se, uoči izbora, svi razvikuju obećanjima pa smanjuju komunalne doprinose za objekte koji se moraju legalizirati. Ispada da su ljudi, koji su sve radili kako treba, prošli najgore.
Kata: Na kraju je to sve potpuno kontraedukativno jer se narod uči da je bolje nešto napraviti ilegalno, nešto što će se kad-tad legalizirati, jer je brže, a sada ispada i jeftinije.
*Gornji kraj – Bočalište i predloženi budući centar naselja
Bježimo od legalizacija i pređimo na vaše projekte. Što se trenutno radi u NFO-u?
Kata: Najveći projekt, na kojem radimo i koji je najbliži završetku, uređenje je glavnog crikveničkog trga, kao dijela natječajnog projekta „Crikvenica centar“. To bi trebalo biti gotovo jako brzo, unutar mjesec dana. Kao i svi radovi na javnim gradskim prostorima, malo se to na kraju ubrzalo da bude gotovo prije izbora. Nedavno smo napravili jedan idejni projekt za boćalište u naselju Gornji kraj koji se kroz proces projektiranja iskristalizirao kao centar tog malog naselja.
Neno: Zatim je tu izrada dokumentacije za uređenje centra Senja, također posao dobiven preko javnog natječaja, pa radimo sedam apartmana na etaži jedne zgrade u Petrinjskoj, zatim jednu upravnu zgradu i tvornicu u Zagorju, gradi nam se i jedna obiteljska kuća… naravno, još smo redoviti sudionici javnih natječaja… Ima posla!
Čini mi se da je priča s Crikvenicom dosta brzo dobila svoju realnost; od samog natječaja do finalne izvedbe prošlo je kratko vrijeme? Radi se o vašoj prvoj izvedbi u kontekstu javnih prostora. Kakvo vam je to bilo iskustvo?
Kata: Velika je odgovornost raditi prostor koji će u budućnosti koristiti ogroman broj ljudi i koji treba trajati bar 100 godina. Bili smo apsolutno svjesni toga da ćemo ostaviti trag u prostoru i taj je segment javnog prostora učinio projekt dosta posebnim, osobito u odnosu s građanima. Budući da se radi o rivi, javnom potezu, dnevnom boravku građana, svi o tome imaju svoje mišljenje. Ali to je valjda tako i bit će tako, samo se na to moramo naučiti.
*Natječaj Crikvenica centar / NFO – Prvonagrađeni rad
Na nekom sam lokalnom crikveničkom portalu bio pročitao komentare na račun projekta iz kojih mi se činilo da ljudi uopće ne shvaćaju važnost javnog prostora koji nije u službi kafića i restorana. Sjećam se opaske koja je govorila „prostor će biti dat šetačima“?
Neno: Te prve reakcije su bile najgore i dugo je trebalo da neki ljudi shvate da taj prostor nije samo njihov. Najviše smo pregovora i problema imali s ugostiteljima, zbog terasa. Njih nije puno briga što će se dogoditi s prostorom, važno im je da se ne smatraju oštećenima.
Kata: Naravno da su nas komentari „javnosti“ pogodili jer na takve stvari nismo navikli. Na početku su ljudi bili dosta skeptični, to tako valjda ide. No poslije su ovi isti s portala, koji je prvotno pisao negativne tekstove, promijenili mišljenje i bili generator pozitivnog odjeka na prostor. Ako ljudi nisu bili upoznati s projektom, a k tome imaju financijski interes u prostoru, onda su onakve reakcije bile očekivane, da se postavljaju defenzivno i da im je lakše reći ne nego da.
Ajmo malo o struci. Mnoge vaše kolege, iako je to ostalo u nekim usmenim predajama, na posljednji Salon arhitekture, na kojem ste i sami sudjelovali, nisu gledali s oduševljenjem te su tvrdili da je takva koncepcijska neselektivna izlagačka odluka bila pogrešna i loša? Kako to komentirate?
Neno: Nema tu pogrešno i loše. Svaki salon ima svoj koncept, koncepcija ovisi o selektoru i o tome kakve on ima afinitete. I to je to. Ne postoje generalna pravila o tome kako to treba izgledati niti tko će ih određivati. Prema mom mišljenju, to je legitimno. Postoje samo osobni dojmovi.
Kata: Salon i slične manifestacije strukovnih udruga su jako zatvorene za ljude izvan arhitekture. To je najveći problem. Kad je Salon bio na Trgu bana Jelačića, to je bilo ok i sigurno je bio jedan od najuspješnijih. Za našu struku je bitno da se srednji sloj i javnost, nikakva elita, počnu interesirati za suvremenu i kvalitetnu arhitekturu i zato mislim da bi Salon morao napraviti nekakav iskorak i izaći u širu javnost.
Mislite li da su arhitekti sami krivi što veliki broj ljudi uopće ne percipira važnost arhitektonske djelatnosti?
Kata: Smatram da veliki segment našeg društva nije dovoljno obrazovan o tome da postoji potreba za arhitektom. Čovjek je sebi oduvijek sam zidao kuću pa ljudi misle da to znaju sami po sebi, da im arhitekt nije potreban. Trenutak gdje čovjek uzima nekog drugog da mu napravi kuću se kod nas tek počeo događati u zadnje vrijeme. Ljudi najrađe uzmu „gotovu“, već projektiranu kuću, s kojom nema nikakvog rizika, nikakvih iznenađenja, a često je to jedina kuća koju će u životu napraviti. Kad nešto „staviš“ na parcelu, to tamo stoji sljedećih 50 godina i zato je naša uloga itekako odgovorna, a ljudi zbog neznanja (i straha) nisu spremni na kompromise niti eksperimentiranje.
Neno: Mislim da pjesma „Ziđan“ daje odgovor na ovo pitanje.
Zato bi uloga medija, osim obrazovnih i strukovnih institucija, bila itekako važna u edukaciji pojedinca. No i sami ste na vlastitoj koži osjetili tu površnost medija koji su samo gladni senzacija i tiraže, bez promišljanja segmenta odgovornosti, odgoja i posljedica, pa vas je tako jedan domaći tjednik nedavno prozvao „mladim bogovima hrvatske arhitekture“. Kako to komentirate?
Kata: To definitivno nije bio način na koji je to trebalo napraviti. Osobito jer je intervju, koji smo odradili, bio sasvim ugodan i OK, bez ikakvih naznaka da bi mogao poprimiti takve konotacije. Nama je rečeno da su uzeli nekoliko mladih arhitekata koji izlažu na Salonu i to je bilo to.
Neno: Neki, koje su pozvali, nisu mogli doći na foto-session pa valjda nisu upali u bogovsku Olimp selekciju. Sad se tome smijemo, ali nam je bilo zbilja neugodno zato što se banalizira naš rad, stvara neki nepotreban elitizam i posljedično se krene javljati neki očekivani jal i ljutnja naših kolega, a sve bez razloga jer je netko odlučio to napuhati izvan proporcija. Pomisliš da nekog zaista zanimaju radovi mladih arhitekata, a oni ih stave u takav kontekst. Takva ti bombastična slika zapravo više našteti nego pomogne.
*Vertikalni aneks, Pakoštane
Imaju li medijski momenti ikakvih zasluga za poslove? Je li vas netko nazvao samo zato što ste bili „mladi bogovi“ i kako inače dobivate nove poslove?
Neno: Osim natječaja, svi projekti, koje smo radili, išli su preko nekih poznanstava. Teško da će ti netko dati toliko povjerenja, a što je važnije, u tvoj projekt uložiti tolike novce, samo zato što misli da si dobar, talentiran i slično. Moraš imati uspješne realizirane projekte iza sebe, tek kad to krene, ljudi se polako ohrabruju.
Kata: Ponekad imamo „anonimne“ upite za obiteljske kuće i na to pristajemo samo u situacijama kada znamo da se suradnja može realizirati nekim dobrim projektom. Mali ured jako teško može živjeti od obiteljskih kuća i zato smatram da ih je dobro raditi samo ako ima doze gušta, dobrog odnosa s investitorom i ako na kraju produkt može biti dobra referenca. Onda su pare manje važne. Ako je obrnuto, ako nas netko zove samo da mu „nacrtamo“ kuću koju si je već sam zamislio, onda nam se time nema smisla baviti.
Svjetski strukovni mediji i neka globalna kritika arhitekture često će problematizirati pitanje žene u arhitekturi, odnosno njezine neravnopravne pozicije. Kakvo je vaše mišljenje o tome, postoje li razlike i osjetite li ih?
Kata: Iz osobnog iskustva, mislim da smo generacija koja to ne doživljava kao prethodne. Ja zbilja ne osjećam nikakvo podcjenjivanje u struci zato što sam žena, ni sada na poslu niti sam to percipirala na faksu dok sam studirala. Ne znam kako će to izgledati u trenu kada dođe obitelj i neke se stvari promijene.
Neno: Meni nekad dođe da ovom pitanju kontriram istim vezanim za muškarce, vezano za npr. poticaje ministarstva za žene poduzetnice i slično! (smijeh) Naravno da u praksi postoje različite grupacije ljudi i pojedinaca koji na to gledaju drugačije. Neki naši klijenti radije komuniciraju sa mnom, neki s Katom, nema muško – ženskih pravila. Iako šovinizma ima, ali ga ponekad ima i iz ženske perspektive, bilo je iskustava gdje ženski klijent uopće neće komunicirati s njom. S druge strane, neki klijenti isključivo komuniciraju samo s Katom, mene ne doživljavaju.
Kata: Kada smo ušli u profesionalni partnerski odnos, definirali smo si da ovo sve radimo za jedan cilj i da tu nema više ja ili on niti da ćemo se time previše opterećivati. Pogotovo u odnosima s ljudima. Umjesto da preodgajamo te i takve klijente i svađamo se s njima, mi se jednostavno prilagodimo. Tko bolje reagira na nekog, odgovoran je za tog klijenta i tako sve rješavamo.
*Vrtna kutija
Bez obzira na to što je iza vas par godina „formalnog djelovanja“, još uvijek se zovete „neformalna organizacija“, a i ovaj vaš nepretenciozan prostor i njegova lokacija dosta govore o tome da vam je više do rada nego do formalnih elemenata i stvaranja iluzije o uredu nekih super-uspješnih, da ne kažem „mladih bogova“. Komentar?
Kata: Pa krenuli smo kao „neformalna organizacija“, to nam je priraslo srcu i nismo to htjeli mijenjati. Iako češće koristimo kraticu NFO i s tim svugdje komuniciramo, zapravo se službeno zovemo Neformalna organizacija d.o.o.
Što se tiče prostora, našeg neformalnog ureda (smijeh), mislimo da ulaganje u neki ekstra reprezentativan prostor na nekoj super lokaciji zapravo nema nikakvog smisla i nije nimalo isplativo. Sigurna sam da nam ovaj prostor nije oduzeo klijente i mislim da niti jedan klijent ne ide raditi s tobom posao jer imaš stol visokog sjaja i dizajnerski namještaj. Bar se nadam da nije tako.
Više o radovima NFO pratite na njihovoj službenoj stranici nfo.hr ili na fb grupi
